Untitled Document

194. Pet paragrafa Optužnice koji se isključivo tiču događaja u logoru Omarska počinju sa paragrafom 6, koji glasi:

U vremenskom periodu između 1. juna i 31. jula 1992. godine, grupa Srba, uključujući i Duška TADIĆA, teško su pretukli brojne zarobljenike, uključujući Emira KARABAŠIĆA, Jasmina HRNIĆA, Envera ALIĆA, Fikreta HARAMBAŠIĆA i Emira BEGANOVIĆA u velikoj zgradi poznatoj kao "hangar" u logoru Omarska. Ova grupa Srba je prisilila "G" i "H" da polno opšte sa HARAMBAŠIĆEM i prisilila je "G" da ga polno osakati. KARABAŠIĆ, HRNIĆ, ALIĆ i HARAMBAŠIĆ su umrli od posljedica mučenja.

Dalje se navodi da je svojim učešćem u ovim djelima optuženi počinio krivična djela za koja se tereti u sedam tačaka Optužnice.

195. U tačkama 5, 6 i 7 optuženi se, zbog svog učešća u djelima navedenim u paragrafu 6, tereti za tešku povredu Ženevskih konvencija iz člana 2(a) (namjerno ubistvo) i člana 7, paragraf 1, Statuta; za kršenje ratnog prava i običaja ratovanja iz člana 3 i člana 7, paragraf 1, Statuta i člana 3(1)(a) (ubistvo) Ženevskih konvencija; te zločin protiv čovječnosti iz člana 5(a) (ubistvo) i člana 7, paragraf 1, Statuta. Ove tri tačke odnose se na navodnu smrt Fikreta Harambašića, Emira Karabašića, Jasmina Hrnića i Envera Alića, za koju se kaže da je posljedica napada na njih opisanih u paragrafu 6.

196. U tačkama 8 i 9 optuženi se zbog svog učešća u navedenim djelima tereti za teške povrede Ženevskih konvencija iz člana 2(b) (mučenje ili nečovječno postupanje) i 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta i zdravlja) i člana 7, paragraf 1, Statuta. Zatim se u tački 10 optuženi tereti za kršenje ratnog prava i običaja ratovanja iz člana 3 i člana 7, paragraf 1, Statuta i člana 3(1)(a) (okrutno postupanje) Ženevskih konvencija. U tački 11 optuženi se tereti za zločin protiv čovječnosti iz člana 5(1) (nečovječna djela) i člana 7, paragraf 1, Statuta.

197. U vezi s ovim događajima postoji znatna količina dokaza koje su pružili svjedoci koji su bili zatvorenici u zgradi hangara u to vrijeme, uključujući i jednog koji je poznat kao svjedok H, a koji je bio natjeran da aktivno učestvuje u napadu na žrtvu Fikreta Harambašića. Tužilaštvo je izjavilo da nije bilo u mogućnosti da obezbijedi prisustvo jednog drugog bivšeg zatvorenika, poznatog kao G, radi svjedočenja, a on je bio druga osoba prisiljena da učestvuje u tom napadu.

198. Na osnovu ovih dokaza iznesenih pred Pretresno vijeće, može se zaključiti da jeste došlo do premlaćivanja petorice imenovanih zatvorenika i Senada Muslimovića u zgradi hangara, da G i H jesu bili prisiljeni da učestvuju u seksualnom napadu na Harambašića, kao što se navodi, i da G jeste bio prisliljen da ga polno osakati tako što mu je odgrizao jedan testis. Iz iskaza Armina Kenjara, koji je datum ovog događaja zapisao na zidu svoje prostorije, takođe se može zaključiti da su se svi ovi događaji desili 18. juna 1992. Ovih osam zatvorenika bili su Muslimani. Fotografija hangara (Dokaz Tužilaštva broj 267) i natpisa na zidu (dokazni predmet Tužilaštva broj 259) priloženi su Mišljenju i Presudi u Dodatku F.

199. Dokazi spadaju u četiri zasebne grupe.

200. Hronološki gledano, prvi se odnose na surovo premlaćivanje Emira Beganovića, koji se i sam pojavio kao svjedok. Nakon što su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, bio je uhapšen i odveden u zatvorenički logor Omarska gdje je, nakon što je desetak dana proveo napolju na "pisti" i dva dana u "bijeloj kući", smešten u jednu prostoriju u hangaru. Pored, kako je opisao, rutinskog premlaćivanja i zlostavljanja, on je tri puta posebno bio premlaćen. Treće od tih premlaćivanja se navodi u paragrafu 6 Optužnice. Emir Beganović je prozvan iz prostorije na spratu u zgradi hangara, natjeran da siđe u prizemlje hangara, pri čemu su ga usput tukli, a zatim ga je tamo, gotovo pola sata, rukama i nogama tukla grupa vojnika naoružana metalnim šipkama i metalnim kablovima. Zatim je nekoliko minuta bio naglavačke obješen za viseći kolosjek dok mu noge nisu skliznule, te je pao na pod. Zatim je ponovo premlaćen, nakon čega mu je rečeno da se vrati u svoju sobu, gdje se onesvijestio. Usljed ovog i prethodnih premlaćivanja, Emir Beganović je pretrpio frakture lubanje, povredu ruke koju više ne može koristiti, oštećenje kičme, te povredu jedne noge i bubrega.

201. Drugu grupu dokaza predstavlja iskaz Senada Muslimovića u vezi sa batinama koje je dobio. Njega su već mnogo puta bili tukli, a istog dana kada su se desili ovi drugi incidenti prozvan je iz svoje sobe u hangaru, udaran dok je silazio niz stepenice u prizemlje hangara, gdje ga je dočekala grupa koja ga je surovo premlatila, vezala za ogromnu gumu veću od njega i tamo ga udarala rukama i nogama dok se nije onesvijestio. Kada se osvijestio, bio je na koljenima, a jedan muškarac mu je držao nož prislonjen na grlo i prijetio da će ga zaklati, ali mu je rečeno "da ga ostavi za kraj". Taj muškarac je zatim krenuo kao da će mu odsjeći uho, ali ga je umjesto toga dva puta nožem ubo u rame. Zatim je ponovo udaran dok se nije onesvijestio, a kada se osvijestio, našao se kako visi naglavačke sa krova hangara, i u tom položaju je ponovo udaran i šutiran dok se nije onesvijestio. Kada se ponovo povratio, ležao je na podu, te je ponovo udaran, ponovo gubio svijest, ponovo se povratio, a ovaj put se našao u kanalu na podu hangara. Izvađen je iz kanala, te mu je dozvoljeno da se vrati u svoju sobu u hangaru. Imao je ubode od noža u desnom ramenu, posjekotine od noža po rukama i nogama, modrice, bolove u glavi i slomljenu vilicu.

202. Treća grupa dokaza odnosi se na napad na Emira Karabašića, Jasmina Hrnića i Envera Alića. Ovi zatvorenici su bili poimenice prozvani iz svojih soba u zgradi hangara, s tim da je prvi prozvan Emir Karabašić. Emir Karabašić je u prizemlje hangara stigao prekriven modricama od ranijeg premlaćivanja. Sljedeći je u prizemlje hangara prozvan Jasmin Hrnić, koji je takođe već prije bio žestoko tučen, a zatim Enver Alić koji se, budući da je već bio pretučen, javio na prozivku tek kada ga je izveo otac, Mehmed Alić, takođe zatvorenik, koga su natjerali da ga traži.

203. Mnogi od bivših zatvorenika dali su iskaze o prozivanju ove trojice muškaraca i o zvucima udaraca i bolnim jaucima koji su se nakon toga čuli iz otvorenog dijela hangara. Emira Karabašića je tamo vidio Mehmed Alić, koji je svjedočio da ga je vidio kako sjedi na stolu i krvari nakon što je isječen noževima i kako ga polijevaju vodom. Malo kasnije, svjedok H je vidio Karabašićevo tijelo na podu hangara.

204. Svjedoci su vidjeli kako je neko udario Hrnića čim je ovaj stupio u prizemlje hangara. Kasnije je zatvorenik Senad Muslimović, koji je bio premlaćen, izgubio svijest a zatim se povratio, vidio kako zatvorenika, koga je napadač oslovio sa Jasko - Hrnićevim nadimkom, režu nožem a zatim polijevaju crnom tekućinom. Jedan drugi svjedok, Halid Mujkanović, vidio je kako Hrnića tuku metalnom šipkom i kako pada na pod. Svjedok Armin Mujčić takođe je vidio kako u prizemlju hangara tuku i Emira Karabašića i Jasmina Hrnića.

205. Nije bilo očevidaca zlostavljanja Envera Alića, ali je svjedok H, nasumice odabran zajedno sa G i natjeran u prizemlje hangara, nakon što je vidio tijelo Emira Karabašića, vidio tijela Jasmina Hrnića i Envera Alića kako leže na betonskom podu u prizemlju pored dugog kanala u kome je bilo vode i ulja. Čovjek u uniformi naredio mu je da podigne tijelo Envera Alića, ali je Enver Alić, koji je još bio živ, pružao otpor. Zatim je taj čovjek stavio nogu na vrat Jasmina Hrnića, vrtio mu glavu s jedne strane na drugu, naredio G i svjedoku H da uhvate po jednu nogu i vuku nepomično tijelo Jasmina Hrnića po hangaru. To su morali da ponavljaju više puta, s tim što su između toga morali da rade sklekove. To su dokazi koji se odnose na Emira Karabašića, Jasmina Hrnića i Envera Alića, koji od tada nisu viđeni niti se za njih čulo.

206. Četvrta i poslednja grupa dokaza koji se odnose na ovaj paragraf Optužnice tiče se Fikreta Harambašića i hronološki slijedi odmah nakon napada na gore pomenute tri žrtve. Nakon što su G i svjedok H bili prisiljeni da vuku tijelo Jasmina Hrnića po hangaru, naređeno im je da uskoče u kanal, a zatim je Fikret Harambašić, go i krvav od udaraca, bio prisiljen da uskoči u kanal sa njima. Svjedoku H je naređeno da mu liže golu stražnjicu, a G da mu sisa penis i zatim da mu odgrize testise. Za to vrijeme, grupa muškaraca u uniformama stajala je oko kanala posmatrajući i vičući da jače grize. Sva trojica su zatim morala da izađu iz kanala, a svjedoku H je zaprijećeno da će mu nožem iskopati oba oka ukoliko ne bude držao Harambašićeva usta zatvorena kako ovaj ne bi vrištao. G je zatim natjeran da legne između Harambašićevih golih nogu i da ga, dok se ovaj otimao, udara po genitalijama i odgrize ih. G je zatim odgrizao jedan od Harambašićevih testisa i ispljunuo ga, te mu je rečeno da može da ode. Svjedoku H je naređeno da odvuče Fikreta Harambašića do obližnjeg stola, gdje je zatim stajao pored njega, a onda mu je naređeno da se vrati u svoju sobu, što je i učinio. Fikret Harambašić od tada nije viđen niti se za njega čulo.

207. Prvi od ova četiri incidenta, napad na Emira Beganovića, već je dovoljno opisan. Saznanje o ulozi optuženog proizilazi iz svjedočenja samog Emira Beganovića. On je izjavio da ga je prozvao čovjek koga je znao kao Dragana, koji ga je ranije bio pretukao i koji je ponovo počeo da ga tuče vodeći ga u prizemlje hangara, gdje je čekala grupa muškaraca u raznovrsnim vojnim uniformama. Oni su počeli da ga tuku i šutiraju, a on je prepoznao optuženog kao jednog iz grupe koji je aktivno učestvovao u udaranju. Beganović je bio siguran da je prepoznao optuženog, koga je poznavao od ranije, mada nisu bili prijatelji. Svjedok je već bio teško povrijeđen kada su ga prozvali, a između ostalih povreda imao je i povredu glave koja je bila provizorno zavijena; međutim, insistirao je na tome da je bio sasvim sposoban da jasno prepozna optuženog.

208. Drugi incident se tiče Senada Muslimovića. Napadi na njega već su opisani. Tokom svjedočenja on je opisao ulogu optuženog, koga nije poznavao od ranije, ali za koga su mu drugi zatvorenici iz Omarske rekli da je Dule Tadić. Kao što se detaljno navodi kasnije u ovom Mišljenju i Presudi, Senad Muslimović je prije svjedočenja prepoznao optuženog na osnovu niza fotografija i Vijeće je tu identifikaciju prihvatilo kao pouzdanu. Senad Muslimović je za vrijeme svjedočenja izjavio da tokom većeg dijela napada nije mogao identifikovati napadače, ali je mogao identifikovati optuženog kao osobu koja ga je surovo šutirala dok je bio privezan za veliku gumu, osobu koja mu je prijetila nožem da će ga zaklati i odsjeći mu uvo i koja ga je dva puta ubola nožem u rame.

209. U vezi sa trećim incidentom, u kome su žrtve bile Emir Karabašić, Jasmin Hrnić i Enver Alić, Tužilaštvo je pozvalo veliki broj svjedoka, muslimanskih zatvorenika iz Omarske, od kojih je većina dobro poznavala optuženog na osnovu dugugodišnjih poznanstava s njim, ponekad od detinjstva, u gradu Kozarcu.

210. Pored Emira Beganovića, koji je bio subjekat prvog incidenta, devet svjedoka, uključujući Senada Muslimovića, govorilo je o tome da su optuženog vidjeli u logoru Omarska onog dana kada su trojica zatvorenika, Emir Karabašić, Jasmin Hrnić i Enver Alić, prozvana i tučena - događaj koji se prema dokazima, kao što je već pomenuto, desio 18. juna 1992.

211. Ako se iskazi ovih devet svjedoka posmatraju hronološki, to znači da su optuženog toga dana u logoru Omarska vidjeli sljedeći svjedoci: Mehmed Alić, kada je odlazio i vraćao se s ručka, a optuženi se nalazio izvan hangara na jednoj strani piste, obučen u maskirnu uniformu, i kasnije istog dana, kada mu je naređeno da iz svoje prostorije u hangaru ode potražiti svoga sina Envera Alića, te je on ponovo vidio optuženog kao jednog od trojice koji su napali Emira Karabašića u prizemlju hangara; Armin Mujčić, kada je optuženi ušao u hangar sa grupom muškaraca u maskirnim uniformama, a koji nisu bili stražari u logoru nego su došli izvan logora; Armin Kenjar, koji je malo prije nego su prozvane žrtve, vidio optuženog u prizemlju hangara obučenog u maskirnu uniformu; Muharem Bešić, kada je optuženi prozivao Jasmina Hrnića, govoreći mu da izađe inače će biti ubijeni ostali u sobi; Ferid Mujčić, koji je vidio optuženog kako u maskirnoj uniformi stoji iza stražara koji je, otvorivši vrata njegove sobe u hangaru, prozivao Emira Karabašića; Emsud Velić, koji je takođe vidio optuženog na trenutak na vratima svoje sobe kada su prozivali Jasmina Hrnića, a optuženi je tada na sebi imao maskirnu uniformu; Halid Mujkanović, u vrijeme kada su trojicu tukli, a optuženi je stajao u prizemlju hangara ne učestvujući u premlaćivanju; Elvir Grozdanić, koji je, nakon što je ujutro vidio optuženog u maskirnoj uniformi, kada ga je optuženi oslovio i kratko ispitivao u prizemlju hangara, kasnije sa udaljenosti vidio optuženog kako tuče neidentifikovane zatvorenike u prizemlju hangara; i Senad Muslimović, kada ga je optuženi zajedno sa ostalima učestalo napadao u prizemlju hangara i kada mu je optuženi prijetio i ubo ga nožem.

212. Potrebno je pobliže razmotriti iskaze ovih devet svjedoka, svakog pojedinačno, i to hronološkim redom kada je svaki od njih vidio Tadića:

213. Mehmed Alić, otac žrtve Envera Alića, kaže da je istog dana kada su trojica prozvana i pretučena vidio optuženog izdaleka preko "piste" kako sjedi na stolici okružen stražarima dok je on, Mehmed Alić, trčao iz hanagra do mjesta gdje su zatvorenici jeli. Tjerali su ga da žuri pognute glave dok su stražari posmatrali i plašio se da će ga tući ako pomakne glavu, ali je "vrlo brzo" bacio pogled i kaže da je prepoznao optuženog, kojeg je poznavao iz viđenja. Kasnije toga dana, kada je išao po svog sina, vidio je Emira Karabašića kako sjedi na stolu "noge mu vise, a on sav krvav. Vidio sam kako ga posvuda sjeku nožem a tri vojnika su stajala desno od njega". Na pitanje da li je pokušao vidjeti ko su bili vojnici odgovorio je da nije mogao vidjeti, "Ali znam da je Dule Tadić bio tamo i ne znam ko još".

214. Armin Mujčić kaže da je optuženi bio u hangaru kada su trojicu prozvali i tukli. On je dobro poznavao optuženog. Budući da je imao dizenteriju, dozvoljeno mu je bilo da sjedi u prizemlju hangara na kutiji blizu klozeta. Kada su ga stražari upozorili da "dolaze šareni", misleći na posjetioce izvan logora u maskirnim uniformama, kojih su se svi užasno bojali, preplašen je potrčao prema vratima koja su vodila do stepenica i njegove prostorije na spratu. Osvrnuo se da vidi da li su ga pridošlice sustigle, te vidio i u trenutku prepoznao optuženog sa naočalama za sunce i kapom sa bijelim orlom, srpskom oznakom, u grupi u maskirnim uniformama. On jedini na ovakav način opisuje optuženog. Zbog mnogih zatvorenika na stepenicama nije uspio doći do svoje sobe, nego je događanje u prizemlju hangara posmatrao iza staklenih vrata na dnu stepeništa. Uskoro zatim prozvani su Emir Karabašić i Jasmin Hrnić, koje je grupa pristiglih odmah počela da tuče, a zatim su doveli Envera Alića. Svjedok je još uvijek bio u prizemlju kada je naređeno G i svjedoku H, koji su bili blizu njega, da odnesu tijela.

215. Muharem Bešić je takođe dobro poznavao optuženog. Žrtva Jasmin Hrnić boravio je s Bešićem u istoj prostoriji, te kada se nije odazvao pozivu, optuženi, kome je Bešić prepoznao glas, kroz zatvorena vrata je prozvao Jasmina Hrnića da izađe, prijeteći da će pobiti sve u sobi. Tada je Jasmin Hrnić ustao, prvi put otvorio vrata i izašao, a optuženi ga je psujući udario. Svjedok je vidio optuženog kako stoji napolju kada je Jasmin Hrnić otvorio vrata. Nije vidio stražara s njim.

216. Ovaj iskaz je u suprotnosti sa iskazima drugih svjedoka. Tako Armin Kenjar, koji je bio u istoj prostoriji i koji kaže da je ranije vidio optuženog kako hoda po prizemlju hangara, kaže da je nakon prozivanja Jasmina Hrnića, koji je prvo pogrešno prozvan kao Asko Hrnić, vrata otvorila nepoznata osoba, a ne optuženi, kojoj je Hrnić rekao "Ovo je Jasmin Hrnić i nema Aska Hrnića", na što je čovjek koji je otvorio vrata rekao "Tebe i trebamo". Takođe je u suprotnosti sa onim što je izjavio Elvir Grozdanić, koji je dobro poznavao optuženog, a koji se nalazio u prizemlju hangara i vraćao se u svoju prostoriju kada je Jasmina Hrnića kroz otvorena vrata te prostorije prozvao vojni policajac, a ne optuženi. On je vidio da je Jasmin Hrnić izašao iz prostorije i da ga je vojni policajac pitao "Što se nisi odmah javio?", našto je Jasmin Hrnić odgovorio "Nisam znao da mene prozivaš", nakon čega ga je policajac ošamario. Elvir Grozdanić je morao proći pored njih dvojice da bi došao do svoje prostorije i ne sjeća se prisustva neke treće osobe.

217. Svjedok Halid Mujkanović vidio je Jasmina Hrnića kako prolazi sa vanjske strane staklenih vrata pored kojih je sjedio kada se Jasmin Hrnić konačno javio na pozive i kaže da ga je pratio samo stražar, koji je Jasmina Hrnića udario dok su prolazili pored vrata. Njegov iskaz se u tom smislu slaže sa opisom prozivke Jasmina Hrnića koji su dali Armin Kenjar i Elvir Grozdanić, a ne slaže se sa verzijom koju je dao Muharem Bešić.

218. Jedino se iskaz Emsuda Velića o prozivci Jasmina Hrnića uopšte slaže sa iskazom Muharema Bešića, jer i on opisuje optuženog na vratima prostorije Jasmina Hrnića. Međutim, suprotno Muharemu Bešiću, on kaže da je nakon što je stražar otvorio vrata optuženi neko vrijeme stajao pred otvorenim vratima gledajući zatvorenike, da je ponovo prozvano ime Jasmina Hrnića i da Jasmin Hrnić opet nije reagovao, da su vrata zatim pritvorena i da je nakon toga Jasmin Hrnić ponovo prozvan i da je on ovaj put krenuo prema vratima, koja su se širom otvorila i kroz koja svjedok vjeruje, iako nije sasvim siguran, da je na trenutak vidio optuženog.

219. Već smo spomenuli da je Armin Kenjar vidio optuženog i da je optuženi tada bio sam, da je bio obučen u maskirnu uniformu i da je od vrata hangara išao prema njemu. Čim ga je vidio, svjedok, koji je išao prema klozetu, okrenuo se i trčeći vratio u svoju prostoriju. Kao što smo već rekli, Armin Kenjar ne tvrdi da je optuženi prozivao Jasmina Hrnića.

220. Ferid Mujčić je za to vrijeme bio zatvoren u prostoriji u prizemlju hangara i opisuje kako je Emira Karabašića iz te prostorije izveo stražar dok je optuženi stajao iza njega. On detaljno opisuje gdje se Emir Karabašić nalazio u prostoriji, kako je sjedio na metalnom stolu lijevo od vrata pored zida i bliže udaljenom uglu sobe. On takođe opisuje gdje se u istoj prostoriji nalazio Jasmin Hrnić, koji je sjedio sa Emirom Karabašićem, i kako je zatim prozvan Jasmin Hrnić. Međutim, drugi svjedoci potpuno drugačije opisuju prozivanje Emira Karabašića. Husein Hodžić, svjedok Tužilaštva koji nije jedan od ove devetorice svjedoka, kaže da se, kada je prozvan, Emir Karabašić nalazio blizu njega u prostoriji koju su dijelili na spratu, ne u prizemlju, a Emir Karabašić se nalazio "lijevo, treća osoba od mene" u toj prostoriji, dok je Jasmin Hrnić bio u prostoriji u prizemlju. Emira Karabašića je prozvao neko ko je iz prizemlja vikao njegovo ime, nakon čega je Emir Karabašić, prema izjavi ovog svjedoka, prišao prozoru koji je gledao u prizemlje hangara, uplašeno se okrenuo i rekao "Došao je Dule, gotov sam", te je, poslušavši poziv, sišao u prizemlje. Drugi svjedoci, Halid Mujkanović i Armin Kenjar, takođe navode da je Emir Karabašić bio smješten na spratu i da je odatle prozvan, što je posve nedosljedno iskazu Ferida Mujčića.

221. Već smo govorili o iskazu Emsuda Velića i o tome da se on samo djelomično slaže sa iskazom Muharema Bešića, a ne slaže se sa iskazima Armina Kenjara, Elvira Grozdanića i Halida Mujkanovića.

222. Halid Mujkanović, nakon što je opisao prozivanje tri žrtve, te G i svjedoka H, kaže da je vidio optuženog, koga je dobro poznavao, u prizemlju hangara dok su zatvorenici udarani, prvo kako sjedi na gumi i kasnije blizu jednog od kanala sa drugim vojnicima, grupom od sedam do deset vojnika. On lično čučao je na dnu stepeništa pored staklenih vrata koja vode u prizemlje hangara, sa rukama na licu, kako stražari ne bi pomislili da posmatra ono što se događa. Ipak je vidio kako tuku Jasmina Hrnića željeznom šipkom, kako smo već spomenuli, te kako G izlazi iz kanala sav prekriven uljem i kako nekom drže ruke dok je G naređeno da mu odgrize spolni organ. Kasnije je vidio da G ima puna usta i da je "sav od krvi i ulja" i da nekog tjeraju da jede živog goluba. Vidio je kako tuku Jasmina Hrnića i kako pada i da "dok je padao nije pokazivao znakove života", a vojnici u prizemlju hangara su se ponašali kao navijači na nogometnoj utakmici. On nije vidio da optuženi aktivno učestvuje u događajima u prizemlju hangara. Međutim, kada je jedan od dva puta, dok je čučao pored staklenih vrata, vidio optuženog u prizemlju hangara, bilo je to prilikom incidenta sa svjedokom G koji se izašao iz kanala i koji je morao seksualno zlostavljati nekog čovjeka. Halid Mujkanović to zlostavljanje ne povezuje sa Fikretom Harambašićem, nego sa nekim od trojice ranijih žrtava. Jasno je, međutim, da se svjedok G bavio Fikretom Harambašićem i samo njim u vrijeme incidenta u kanalu. Prema tome, činjenica da je ovaj svjedok vidio optuženog u prizemlju hangara tom prilikom pokazuje da se optuženi tamo nalazio u vrijeme kada je napadnut i seksualno zlostavljan Fikret Harambašić. U iskazu ovog svjedoka postoji izvjesna konfuzija oko redoslijeda događaja. Incident sa golubom, za koji on vjeruje da se dogodio nakon što su G i H bili u prizemlju hangara i u kanalu, prema iskazu svjedoka H izgleda da se dogodio prije nego su G i svjedok H prozvani u prizemlje. Isto tako, prema njegovom iskazu čini se da su se premlaćivanje Jasmina Hrnića i njegovo padanje na pod hangara dogodili prekasno u nizu događaja.

223. Već smo djelomično raspravili iskaz Elvira Grozdanića. On opisuje kako je optuženog, kojeg je poznavao i sa kojim se jednom posvađao u Kozarcu prije rata, sreo u prizemlju hangara ujutro prije napada na tri žrtve, i tom prilikom optuženi ga je ispitivao, a on uspješno tvrdio da nije Elvir Grozdanić iz Kozarca. Zatim je kasnije toga dana bio u prizemlju hangara sa stražarem, svojim dobrim prijateljem, i kaže da je dok je išao do klozeta vidio optuženog nekih 20 ili 30 metara dalje kako tuče zatvorenika. Neko se vrijeme sakrivao u klozetu i slušao udarce i jauke, a kada mu je prijatelj došao i rekao da je prolaz bezbjedan on je prošao pored dva naizgled mrtva tijela u praonici, koja nije mogao identifikovati. Kada je izašao u prizemlje hangara, prepoznao je optuženog, koji mu je bio okrenut leđima i udaljen nekih 20 metara, kako izlazi iz hangara sa krvavom željeznom šipkom u ruci. Tada je, prolazeći hangarom do svoje prostorije, vidio prozivku Jasmina Hrnića, te prošao pored njega ulazeći u prostoriju iz koje je prozvan Jasmin Hrnić.

224. Čini se jasnim da je Jasmin Hrnić prozvan nakon Emira Karabašića a prije Envera Alića i da je kasnije došlo do incidenta sa Fikretom Harambašićem, G i svjedokom H. Isto tako, kao što smo ćemo spomenuti kasnije, svjedok H vidio je tijelo Emira Karabašića na podu hangara. Prema hronologiji događaja, čini se da dva tijela koja Elvir Grozdanić kaže da je vidio nisu mogla biti tijela niti jedne od tri žrtve niti Fikreta Harambašića. Ovaj svjedok je unakrsno ispitivan o ranijoj izjavi koju je dao njemačkoj policiji, u kojoj je naveo ime optuženog ali nije spomenuo da je optuženi vidjen kako bilo koga tuče i u kojoj je rekao da misli da su dva tijela koja je vidio u praonici bila tijela Emira Karabašića i Fikreta Harambašića. U toj izjavi govorio je o tome kako je prepoznao G na televizijskom snimku i kako mu je G pričao o svom učešću u napadu na žrtvu Fikreta Harambašića. U toj je izjavi nešto drugačije nego prilikom svjedočenja opisao svoj raniji susret ujutro sa optuženim. Svjedok poriče da je vidio takav snimak ili da je razgovarao sa G i sve greške i propuste u ranijoj izjavi pripisuje lošem prevodu prilikom razgovora sa njemačkom policijom.

225. Senad Muslimović je svjedok koji je, kao što smo već rekli, mnogo puta premlaćen u Omarskoj. Prvi put je vidio optuženog kada su mu, u logoru u Omarskoj, drugi zatvorenici pokazali čovjeka za kojeg su rekli da je Dule Tadić. Kasnije, za vrijeme žestokog napada na njega koji smo ranije opisali i koji se odigrao isto poslijepodne kad i napadi o kojima se govori u ovom paragrafu Optužnice, svjedok je, dok je bio na podu hangara, čuo kako osoba koju nije mogao vidjeti, oslovljava jednog zatvorenika sa Jasko i kako ga pita šta je radio u Benkovcu. Na to je zatvorenik odgovorio: "Ne znam, nisam ništa učinio, Dule, kunem ti se, ne znam ništa". Svjedok je zatim vidio kako optuženi istog zatvorenika reže nožem "kao na šnite" i kako po zatvoreniku posipaju crnu tekućinu, vjerovatno ulje. Svjedok se u tom trenutku onesvijestio. Ne samo da je Jasko bio nadimak zatvorenika Jasmina Hrnića, nego je poslije napada na Kozarac Jasmin Hrnić uhvaćen u brdima kod Benkovca. Kao što smo već rekli, optuženi je nožem prijetio Senadu Muslimoviću i na kraju ga ubo u rame.

226. Ovim zaključujemo iskaze devetorice svjedoka koji su govorili o učešću optuženog u trećem incidentu, napadima na Emira Karabašića, Jasmina Hrnića i Envera Alića.

227. Svjedok H kaže da optuženog, kojeg je dobro poznavao, nije vidio u logoru Omarska, niti na dan napada niti bilo kada. On je opsežno opisao kako su prozvani Emir Karabašić, Jasmin Hrnić i Enver Alić, kako je Jasmin Hrnić kasno reagirao na prozivanje, te kako je otac Envera Alića, Mehmed, morao tražiti i dovesti Envera Alića. Svjedok H sjedio je na podu u istoj prostoriji kao i Halid Mujkanović, na dnu stepeništa koje je vodilo sa gornjeg sprata hangara i blizu staklenih vrata koja su vodila u prizemlje hangara. Sa tog mjesta on je izbliza čuo udarce i jauke žrtava, a zbog toga što je bio blizu staklenih vrata koja su vodila u prizemlje hangara, on i G, kao najbliži zatvorenici, kasnije su prozvani da uklone tri tijela. On je vidio i opisao razne muškarce koji su učestvovali u cjelokupnom incidentu i dao jasan iskaz, kao što smo ranije naveli, o svemu što je morao raditi u prizemlju hangara. Međutim, iz straha mu je pogled bio "uglavnom oboren". Po povratku u prostoriju nakon incidenta sa Fikretom Harambašićem, ostali zatvorenici su ga pitali da li je optuženi učestvovao u onom što se dogodilo: "Pitali su me da li je bio Dule". Nije mu poznato zašto su ga posebno pitali za optuženog. Iskaz ovog svjedoka, iako je on jedini svjedok koji je aktivno učestvovao u napadu na tri žrtve i na Fikreta Harambašića, ne može se smatrati dokazom da optuženi nije prisustvovao događajima u prizemlju hangara, budući da svjedok, iz opravdanih razloga lične sigurnosti, nije iskoristio priliku da pogleda oko sebe po prizemlju hangara i identifikuje one koje je mogao prepoznati.

228. Četvrti incident odnosi se na napad na Fikreta Harambašića, koji je već dovoljno detaljno opisan u iskazu svjedoka H. Osim što svjedoci govore da se optuženi nalazio u prizemlju hangara poslijepodne 18. juna 1992, nema dokaza koji bi optuženog povezali sa ovim incidentom, kojem je H jedini svjedok i koji ga detaljno opisuje, ali čiji iskaz ne uključuje optuženog.

3. Dokazi odbrane

229. Odbrana optuženog o tačkama iz paragrafa 6 Optužnice isključivo se zasniva na alibiju. On kaže da nikad nije bio u logoru u Omarskoj i da je 18. juna 1992, kada su se dogodila tri incidenta, živio u Prijedoru i radio kao saobraćajni milicioner. Međutim, kako ćemo detaljno raspraviti prilikom analize dokaza koji potkrepljuju alibi optuženog, čak ni za vrijeme dok je bio angažiran kao saobraćajni milicioner na kontrolnom punktu u Orlovcima oni ne pružaju čvrst alibi. Stoga Pretresno vijeće ne prihvata iskaz optuženog o njegovom kretanju u vremenu između 15. i 17. juna 1992. U svakom slučaju, smjena optuženog na kontrolnom punktu 18. juna 1992. nije počela prije 21.00 sat, a dokazi vezani za događaje u ovom paragrafu Optužnice dogodili su se poslijepodne 18. juna. Tako Senad Muslimović izjavljuje da je napadnut kasno poslijepodne, kao i Emir Beganović, koji kaže da je prozvan oko 18.00 sati i da je premlaćivanje trajalo između dvadeset minuta i pola sata. Armin Kenjar u svom iskazu kaže da se napad na Jasmina Hrnića i Emira Karabašića završio oko 18.00 sati, a Muharem Bešić kaže da je optuženi došao u hangar između 16.00 i 17.00 sati. Ostali svjedoci jednostavno kažu da su tri žrtve prozvane poslijepodne. Prema tome, za događaje koji se navode u paragrafu 6 dežurstvo optuženog na kontrolnom punktu ne pruža alibi.

230. Ne samo da dežurstvo optuženog na kontrolnom punktu ne pruža alibi za poslijedpodne 18. juna 1992, nego se i supruga optuženog od njega rastala i vratila vozom u Banja Luku "u toku dana" 18. juna, a nijedan svjedok odbrane nije mogao reći da je 18. juna bio u društvu optuženog. Prema tome, ostaje samo poricanje optuženog da je ikad bio u logoru u Omarskoj, a nekmoli učestvovao u djelima za koja se tereti.

231. Odbrana je u svom izlaganju znatno iskritikovala dokaze koje je Tužilaštvo podnijelo u okviru paragrafa 6. Odbrana tvrdi da je vidljivo da su iskazi svjedoka Tužilaštva nepouzdani kada je u pitanju identifikacija optuženog kao osobe koja je uopšte bila uključena u te događaje i da je njegovo navodno učešće posljedica njihovog prihvatanja glasina o tome da je optuženi bio u logoru toga dana i njihovoj kasnijoj rekonstrukciji događaja kako bi se uklopili u te glasine. Posebno se kaže da je unošenje optuženog u svjedočenje ovih svjedoka posljedica zloglasnosti koju je postigao događaj o seksualnom zlostavljanju Fikreta Harambašića. O tom se događaju mnogo pričalo i, svjesno ili nesvjesno, istina je izopačena. Ovaj proces izopačavanja istine možda je, kako se tvrdi, započet kada se G u vrlo uzbuđenom stanju iz prizemlja hangara vratio u svoju prostoriju. Kada se vratio svjedok H, neki su ga odmah pitali da li je optuženi, navodeći njegovo ime, učestvovao u polnom sakaćenju, a to što je svjedok H tvrdio da optuženog nije vidio nije bilo dovoljno da zaustavi glasine o učešću optuženog. Kaže se da je ovo utjecalo na iskaze svjedoka.

232. Dvije tačke posebno se ističu u prilog tvrdnji o opštoj nepouzdanosti dokaza, pored oslanjanja na nekoliko nedosljednosti do kojih je došlo u raznim iskazima svjedoka. Prva je činjenica da izgleda, na osnovu nekoliko iskaza o prozivanju iz prostorije Jasmina Hrnića, da je on prozvan kao Asko Hrnić. Tvrdi se da ovo posve jasno isključuje mogućnost da je Jasmina Hrnića prozivao optuženi, koji ga je dobro poznavao, jer on nikako ne bi mogao napraviti takvu grešku i sigurno bi je odmah ispravio da je bio prisutan dok neko drugi pravi tu grešku. Međutim, dokazano je da je nadimak Jasmina Hrnića bio Jasko. Druga tačka odnosi se na to kako su brojni svjedoci u svojim iskazima pretpostavili da su žrtve seksualnog zlostavljanja Emir Karabašić, Jasmin Hrnić i Enver Alić, dok je zapravo izjava svjedoka H jasno pokazala da se radilo samo o Fikretu Harambašiću koji je tako napadnut, i da su svjedoci H i G bili primorani da budu nevoljni učesnici tog napada.

233. Pored ove dvije opšte tačke, izkazi o događajima koje su iznijeli neki svjedoci Tužilaštva sadrže značajne nedosljednosti. Neke od tih nedosljednosti već smo konstatovali: različiti iskazi o prozivanju Jasmina Hrnića i eventualna uloga optuženog u tom incidentu; gdje je Emir Karabašić bio smješten u hangaru prije nego je prozvan; neslaganje između ranijih izjava nekih svjedoka i njegovog svjedočenja pred ovim Vijećem; ono što je možda najznačajnije, i što nije nužno nedosljednost, jeste to što svjedok H nije vidio optuženog za sve vrijeme dok je bio direktno angažovan oko tri žrtve i oko Fikreta Harambašića. Već smo ukratko govorili o tom pitanju. Ovo neminovno baca sumnju na tačnost sjećanja nekih od svjedoka Tužilaštva, posebno kad je u pitanju tačan redoslijed događaja. To možda i ne treba da iznenađuje, ako imamo u vidu uslove kojima su zatvorenici bili podvrgnuti u logoru Omarska: stalni strah u kojem su zatvorenici živjeli, te posebno zastrašujući uslovi koji su postojali u zgradi hangara 18. juna 1992, fizičko zlostavljanje i izgladnjivanje kojem su bili izloženi, kao i vrijeme koje je proteklo od događaja o kojima govore, i u kojem su im životi užasno promijenjeni.

234. Priznavajući punu težinu ovih podnesaka odbrane, uprkos poricanju optuženog da je učestvovao u ova tri incidenta koji su predmet paragrafa 6, ipak postoje mnogi iskazi svjedoka o tome da su vidjeli optuženog u logoru Omarska 18. juna 1992. i u drugim prilikama, a te iskaze Vijeće prihvata kao istinite. Ako se prihvati činjenica da optuženi ne govori istinu kada poriče da je ikad bio u Omarskoj, ugrožava se cijela odbrana. Međutim, kao i uvijek, uprkos kritici koju je odbrana stavila na račun dokaza Tužilaštva, na ovom je Vijeću da odluči da li je izvan svake sumnje ubijeđeno da je optuženi kriv za svako djelo detaljno navedeno u paragrafu 6.

235. Ovo Vijeće je izvan svake sumnje ubijeđeno da je optuženi bio jedan u grupi muškaraca koji su teško pretukli Emira Beganovića, kao i Senada Muslimovića. Vijeće prihvata njihove iskaze o tome da ih je ta grupa surovo tukla i šutirala u prizemlju hangara, kao i njihovu identifikaciju optuženog, koji je aktivno učestvovao u tom šutiranju i premlaćivanju i, u slučaju Senada Muslimovića, da mu je optuženi prijetio nožem i da ga je ubo.

236. Ovo Vijeće je isto tako utvrdilo na osnovu iskaza Mehmeda Alića, Armina Mujčića, Armina Kenjara, Halida Mujkanovića i Senada Muslimovića da je optuženi bio prisutan u prizemlju hangara kada su prozvane i napadnute tri žrtve: Emir Karabašić, Jasmin Hrnić i Enver Alić. Dalje je, na osnovu iskaza Senada Muslimovića, utvrdilo da je optuženi napao Jasmina Hrnića nožem u prizemlju hangara i žestoko ga isjekao i, na osnovu izkaza Mehmeda Alića i Armina Mujčića, da je optuženi učestvovao u premlaćivanju Jasmina Hrnića.

237. Ovo Vijeće je na osnovu iskaza Halida Mujkanovića izvan svake sumnje utvrdilo da je optuženi bio u prizemlju hangara prilikom napada i polnog sakaćenja Fikreta Harambašića, ali nije utvrdilo da je optuženi aktivno učestvovao u napadu i sakaćenju.

238. Što se tiče navodne smrti Fikreta Harambašića, Emira Karabašića, Jasmina Hrnića i Envera Alića, bilo je mnogo iskaza o kricima i jaucima nakon što su ova trojica prozvana u prizemlje hangara. Međutim, Tužilaštvo nije predočilo jasne i nepobitne iskaze svjedoka o stanju četvorice zatvorenika nakon napada, a pogotovu o tome da su umrli ili da je smrt nastala od posljedica napada. U slučaju Envera Alića, nije bilo iskaza očevidaca njegovog premlaćivanja, jedino iskaz da je kasnije viđen da leži na podu hangara i, kada ga je svjedok pokušao podignuti, da je iskliznuo, da se otimao i da je posve jasno bio živ. O Fikretu Harambašiću Pretresno vijeće jedino zna da je prilikom napada pretrpio tešku povredu, da mu je odgrižen testis, ali jedini svjedok koji je dao iskaz o njegovom stanju poslije toga samo navodi da je, nakon što ga je odvukao do stola u hangaru i stajao pored njega, Fikret Harambašić od njega tražio vode. Jedan svjedok dao je iskaz da je Karabašić premlaćen, ali nije detaljno opisao to premlaćivanje. Drugi svjedok je, dok ga je stražar žurno provodio držeći mu nož pod grlom, samo usput vidio je da je posječen i krvav. Kad je ušao u hangar, drugi svjedok je vidio lokvu krvi i zatim tijelo, kako je rekao, Emira Karabašića na podu, ali nije jasno da li je Emir Karabašić ležao u toj lokvi krvi ili je svjedok prvo vidio lokvu krvi, pa idući dalje, Emira Karabašića na podu. Svjedoku nije postavljeno pitanje da li je Emir Karabašić bio mrtav ili nije, niti su dobijeni drugi podaci o njegovom stanju. Pretresno vijeće dobilo je najviše iskaza o stanju Jasmina Hrnića nakon što je premlaćen. Premlaćen je željeznom šipkom, po njemu je posuta crna tekućina, i rezan je "kao na šnite". Zatim, prema iskazu jednog svjedoka, dok je ležao na podu Jasmin Hrnić "nije pokazivao znake života". Na direktno pitanje Tužilaštva da li je Jasmin Hrnić bio mrtav nakon napada, drugi svjedok je odgovorio "najvjerovatnije". Stražar je stavio nogu Jasminu Hrniću na vrat i okretao mu glavu naprijed i natrag, te naredio ostalim zatvorenicima da vuku tijelo po podu, što su oni i učinili. To je sve što znamo o stanju Jasmina Hrnića nakon napada.

239. Jedan svjedok je govorio da je kasnije čuo motor kamiona koji je korišten u logoru za dovoženje hrane i odvoženje tijela, te zatim pucanj izdaleka: "Vjerujem da je jedan još bio živ, te su ga dovršili." Ako i prihvatimo da je pretpostavka svjedoka tačna, ne postoje dokazi o tome ko je pucao niti koji je, ako ijedan, od četvorice ubijen. Jasno je da se nijedan od četvorice zatvorenika nije vratio u svoju prostoriju u hangaru i možda su oni stvarno mrtvi, ali nema dovoljno čvrstih dokaza o tome, iako je Mehmed Alić, otac Envera Alića, dao vrlo dirljiv iskaz da "nikad više, od toga dana, nikad više" nije vidio sina. Svakako da je u logoru, kako se čini, bilo uobičajeno da se zatvorenici koji su preživjeli premlaćivanje vrate u svoje prostorije, a da se iz logora odvezu tijela mrtvih ili onih koji su izgledali mrtvi. Ni jedan od četvorice zatvorenika nije više viđen.

240. Pretresno vijeće je svjesno činjenice da su za vrijeme sukoba bila uobičajena premlaćivanja i ubistva, te da se sa mrtvima postupalo indiferentno, nemarno, pa čak i bezosjećajno. Mrtvi zatvorenici zakopavani su u provizorne grobnice, a nabacana tijela su se često mogla vidjeti u krugu logora. Budući da se ne radi o normalnim vremenima, ne bi bilo u redu da primjenjujemo pravila nekih nacionalnih sistema prema kojima je potrebno pokazati tijelo da bi se dokazala smrt. Međutim, potrebno je dokazati vezu između zadobijenih povreda i nastale smrti. Tužilaštvo to nije uradilo. Iako odbrana u ovom slučaju nije stavila primjedbu zbog neadekvatnosti dokaza, to mora uraditi Pretresno vijeće. Ako je na osnovu dokaza moguće izvesti više od jednog zaključka, nije na ovom Pretresnom vijeću da izvede zaključak koji je najnepovoljniji za optuženog, a to bi morali uraditi ako bi zaključili da je bilo koji od četvorice zatvorenika umro od posljedica povreda, ili da su stvarno mrtvi.

241. Stoga Pretresno vijeće smatra da tužilaštvo nije izvan svake sumnje uspjelo utvrditi da je bilo koji od ove četvorice zatvorenika umro od posljedica napada na njih u hangaru, kao što se navodi u tačkama 5, 6 i 7 u paragrafu 6 Optužnice.

242. Pretresno vijeće je izvan svake sumnje utvrdilo da je, kao što se tereti u Optužnici, optuženi bio u grupi koja je pretukla Emira Beganovića, Senada Muslimovića, Emira Karabašića i Jasmina Hrnića. Pretresno vijeće je izvan svake sumnje utvrdilo da je optuženi bio prisutan kada je pretučen Enver Alić i kada je napadnut Fikret Harambašić. Pretresno vijeće smatra da su se ta djela dogodila u kontekstu oružanog sukoba. U dijelu Mišljenja i Presude pod naslovom Pravne činjenice, biće potrebno analizirati utjecaj člana 7, paragraf 1 Statuta, kako bi se utvrdilo da li je krivica optuženog utvrđena izvan svake sumnje.

243. U slučaju djela za koja je utvrđeno da ih je optuženi počinio prema Emiru Beganoviću i Senadu Muslimoviću, ona su, zbog svoje prirode i posljedica, i prema svakom tumačenju, obuhvatala djela koja su nanijela teške povrede i veliku patnju žrtvama i koja su opisana u tačkama 8, 9, 10 i 11 kao "mučenje ili nečovječno postupanje", "namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta i zdravlja", "surovo postupanje" i "nečovječna djela". Isto tako, u slučaju Fikreta Harambašića, Emira Karabašića, Jasmina Hrnića i Envera Alića, djela koja je optuženi počinio ili sa kojima je na drugi način bio povezan, zbog svoje prirode i posljedica, obuhvatala su nečovječno postupanje, namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta i zdravlja, surovo postupanje i nečovječna djela.

244. Međutim, još treba razmotriti da li su ispunjeni elementi za "nečovječno postupanje", "namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta i zdravlja, "surovo postupanje" i "nečovječna djela", kako se navodi u tačkama 8, 9, 10 i 11. Ovo će se razmatrati u kasnijim paragrafima ovog Mišljenja i Presude, kada se budu iznosile pravne činjenice.

B. Paragraf 10 Optužnice

245. Ovaj paragraf odnosi se na događaj koji se navodno dogodio u logoru Omarska i glasi:

Negdje oko 8. jula 1992. godine, grupa Srba koji su izvana došli u logor, uključujući Duška TADIĆA, prozivali su, u zgradi poznatoj kao "bijela kuća", pojedinačno zatvorenike iz jedne prostorije u drugu, gdje su ih tukli. Nakon što je prozvan određen broj zatvorenika, Hase ICIĆ je odveden u sobu gdje su ga članovi grupe, uključujući Duška TADIĆA, udarali i tukli dok nije izgubio svijest.

Zatim se navodi da je svojim učešćem u tim djelima optuženi počinio djela za koja se tereti u tri tačke.

246. U tački 21 optuženi se tereti da je svojim učešćem u tim djelima počinio teško kršenje prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta i zdravlja, i članu 7, paragraf 1, Statuta. U tački 22 Optužnice, optuženi se tereti da je svojim učešćem u tim djelima počinio kršenje ratnih zakona i običaja prema članu 3 i članu 7, paragraf 1, Statuta i članu 3(1)(a) (surovo postupanje), Ženevskih konvencija. U tački 23 Optužnice, optuženi se tereti da je svojim učešćem u tim djelima počinio krivično djelo protiv čovječnosti prema članu 5(i) (nečovječna djela) i članu 7, paragraf 1, Statuta.

247. Hase Icić i Armin Kenjar svjedočili su za Tužilaštvo u vezi sa paragrafom 10 Optužnice.

248. Dana 14. juna 1992, Hasu Icića, Muslimana, osobe koje je on identifikovao kao srpske snage odvele su iz Trnopolja u Keraterm. Tamo je ostao do 7. ili 8. jula 1992, kada je prebačen u logor u Omarskoj. Stigao je u Omarsku sa grupom od četrdeset do pedeset Muslimana i Hrvata, skinut je sa autobusa i upućen u "bijelu kuću". Usput su njega i ostale zatvorenike tukli dok su morali trčati kroz špalir stražara obučenih u civilnu odjeću ili u policijske uniforme. Toga dana odveli su ga na isljeđivanje, pročitali mu izjavu koju je dao u Keratermu i pitali ga da li ima šta da doda. Isti dan vratili su ga u "bijelu kuću" i stavili u drugu prostoriju sa ostalim zatvorenicima, kojima je naređeno da leže potrbuške sa rukama ispruženim iznad glave i tri prsta sastavljena kao za srpsku molitvu. Ako im prsti nisu bili dobro postavljeni, stražari bi ih tukli kundacima vičući: "Budi veliki Srbin, Srbine." Srbi su, kako opisuje Hase Icić, kidali odjeću zatvorenicima i sjekli neke od njih, urezujući im krstove na leđima. Kasnije toga dana, vođa smjene Mlađo Radić, zvani Krkan, naredio je zatvorenicima da se potpišu na komad papira i predaju sav novac, nakit ili dragocjenosti koje su imali, govoreći im da će biti pošteđeni daljnjeg mučenja ako iznos bude dovoljan. Zatvorenici nisu imali nikakvih dragocjenosti jer im je sve oduzeto u Keratermu. Krkan je uzeo popis, a kasnije te večeri, kako navodi Icić, "grupa Srba izvan logora" došla je u "bijelu kuću". Hase Icić je čuo kako zatvorenici u susjednoj prostoriji kažu: "Evo dolaze krvnici." Grupa je stigla oko 10.00 sati naveče i postavila rasvjetu u hodniku. Nakon što je postavljena rasvjeta, Krkan je došao na vrata Icićeve prostorije i počeo prozivati zatvorenike prema popisu. Hase Icić je izjavio da su zatvorenici prozivani i odvođeni u malu prostoriju na kraju hodnika, gdje su ih tukli. Nakon što je prozvano i premlaćeno deset do petnaest zatvorenika, grupa je napravila pauzu i otišla na prostor ispred "bijele kuće", gdje su počeli piti, nazdravljati i pričati o tome šta će sljedeće raditi. Hase Icić je konačno prozvan i odveden u istu malu prostoriju na kraju hodnika. Kada je izlazio, vidio je dvojicu stražara kako stoje na ulazu u "bijelu kuću". Hase Icić je odveden u malu prostoriju koju on naziva "sobom za premlaćivanje". Rečeno mu je da prisutne Srbe pozdravi sa "Bog s vama, junaci". Oko vrata mu je stavljena i zategnuta omča. Nekoliko sekundi kasnije neko iz grupe ga je snažno udario po leđima i on je pao. Zatim su ga tukli bičem napravljenim od kabla sa željeznim kuglama, željeznom motkom, drvenom palicom i gumenim palicama. Dok su ga tukli stalno su zatezali i otpuštali omču i on je izgubio svijest. Kada je ujutro došao svijesti ležao je među premlaćenim zatvorenicima u prostoriji u kojoj je bio smješten po dolasku. Stražari su ušli u prostoriji i hodali između zatvorenika da vide koji je mrtav. Jedan od njih je stao na Hasu Icića, te kad je ovaj jauknuo stražar je rekao: "Ovaj je živ, ali neće dugo." Mrtve zatvorenike iz "bijele kuće" iznijeli su drugi zatvorenici.

249. Hase Icić je izjavio da je u "bijeloj kući" ostao do 13. ili 14. jula 1992. Za to vrijeme nije dobijao hranu. Dok je bio u "bijeloj kući" svake noći je ubijeno više od trideset do četrdeset zatvorenika. Njemu su prilikom premlaćivanja slomljena rebra. On "bijelu kuću" opisuje kao "vrlo prljavu klaonicu, smrad krvi i urina i premlaćenih ljudi, krv po zidovima, užas". Jednom prilikom zatvorenici su neko vrijeme izvedeni iz "bijele kuće" jer stražari nisu mogli podnijeti smrad. Sjedeći ispred "bijele kuće", Hase Icić je vidio kako goli zatvorenici padaju dok ih stražari prskaju vodom iz crijeva. Fotografija makete "bijele kuće" (Dokaz Tužilaštva broj 130) priložena je Mišljenju i Presudi kao Dodatak G.

250. Armin Kenjar je izjavio da je vidio Hasu Icića, s kojim je u rodu, kako sjedi ispred "bijele kuće" i da je zatim sa 100 švicarskih franaka podmitio osobu koju je identifikovao kao srpskog funkcionera u logoru kako bi ovaj preselio Hasu Icića u drugi dio logora, gdje je ostao do otpuštanja.

251. Nakon što je Hase Icić čuo da zatvorenici u susjednoj sobi govore "Evo, stižu krvnici", vidio je optuženog sa grupom lica koja je identifikovao kao Srbe kako postavljaju rasvjetu u hodniku. Hase Icić ih je promatrao dok su postavljali tu opremu. Hase Icić je poznavao optuženog još iz školskih dana, a išao je u školu i igrao nogomet sa Mladenom, jednim of braće optuženog. On je prepoznao optuženog i ostale Srbe, među kojima Simu Kevića iz Orlovaca, kojeg je poznavao prije sukoba. Prepoznao je izvjesnog Banovića i čovjeka koji se zvao Duca. Obojica su iz Prijedora i svjedok ih je viđao ranije u logoru Keraterm. Kasnije, kada su počeli međusobno razgovarati, Icić je čuo imena Dule, Simo i ostala već spomenuta imena, kao i ime osobe koju su zvali Dragan Babić.

252. Hase Icić je izjavio da se, kada su ga odveli u prostoriju na kraju hodnika u "bijeloj kući", našao licem u lice sa optuženim, koji je stajao blizu Sime Kevića i još trojice iz grupe Srba. Tada je Iciću oko vrata stavljena omča, a zatim ga je grupa tukla rukama i nogama dok se nije onesvijestio.

253. Optuženi je izjavio da nikad nije bio u logoru u Omarskoj i kao alibi navodi da je radio na kontrolnom punktu u Orlovcima u vrijeme relevantno za ovaj paragraf. Dalje, Odbrana tvrdi da po zakonu princip unus testis, nullus testis spriječava Pretresno vijeće da samo na osnovu izjave jedinog svjedoka o ovim događajima zaključi da je optuženi kriv. Na kraju je odbrana prilikom unakrsnog ispitivanja osporila kredibilitet Hase Icića.

254. U svom završnom izlaganju, čini se da je Odbrana prihvatila da su se navodi po ovim tačkama odigrali 8. jula 1992. Hase Icić je izjavio da su se ti događaji odigrali 7. ili 8. jula 1992. Prema rasporedu službe na kontrolnom punktu u Orlovcima vidi se da optuženi nije bio na dužnosti od 7. jula 1992. u 7.00 sati ujutro do 8. jula. Hase Icić je izjavio da su se događaji odigrali tokom večeri, a prilikom unakrsnog ispitivanja, potvrđujući raniji iskaz, ocijenio je da je to moglo biti oko 22.00 sata. Prema rasporedu službe, optuženi je dana 8. jula 1992. u 19.00 sati završio dužnost na kontrolnom punktu u Orlovcima.

255. Odbrana je osporila kredibilitet Hase Icića. Kao što ćemo kasnije govoriti vezano za paragraf 7, Odbrana tvrdi da se raniji iskaz, koji je Hase Icić dao 12. februara 1993, razlikuje od njegovog iskaza pred sudom. Odbrana tvrdi da, iako se nedosljednost ne odnosi direktno na paragraf 10, ipak utječe na ukupni kredibilitet ovog svjedoka.

256. Konačno, u svom osporavanju Odbrana je postavila zakonsko pitanje pravila unus testis, nullus testis. Ovaj princip još uvijek važi u građanskom pravnom sistemu i, po mišljenju odbrane, treba ga poštovati i Međunarodni sud, te ne može optuženog smatrati krivim zato što iskaz samo jednog svjedoka govori u prilog paragrafu 10. O ovom principu govori se kasnije u ovom Mišljenju i Presudi, ali dovoljno je reći da Pretresno vijeće ne prihvata ovaj prigovor, koji zapravo tvrdi da je potvrda preduslov za prihvatanje iskaza.

257. Pretresno vijeće smatra da raspored službe za kontrolni punkt u Orlovcima ne pruža optuženom alibi za paragraf 10. Hase Icić je u svom iskazu posve jasno izjavio da se premlaćivanje odigralo oko 22.00 sata onog dana kad je on stigao u logor u Omarskoj. Odbrana ne negira da su se ti događaji odigrali ili 7. ili 8. jula 1992. Prema rasporedu službe, optuženi je tih večeri bio slobodan. Dana 7. jula optuženi nije bio na dužnosti cijeli dan od 7.00 sati ujutro i nije dao nikakav iskaz o svom kretanju toga dana. Dana 8. jula optuženi je prema rasporedu službe završio dužnost u 19.00 sati i isto tako nije dao nikakav iskaz o svom kretanju u vrijeme kada su se odigrali ovi događaji. Prijedor je oko dvadeset kilometara udaljen od logora u Omarskoj. Vožnja autom traje 30 - 35 minuta.

258. Hase Icić je izjavio da je stajao licem u lice sa optuženim u "sobi za premlaćivanje" na kraju hodnika zloglasne "bijele kuće" trenutak prije nego su mu stavili omču oko vrata i počeli ga udarati po leđima. Hase Icić je poznavao optuženog od djetinjstva, redovno ga je viđao u Kozarcu sve do početka rata, te se nije mogao zabuniti u vezi sa njegovim identitetom. Opis "bijele kuće" koji je dao svjedok, različite prostorije i njihov položaj, odgovara opisima koje su dali drugi svjedoci čije iskaze Pretresno vijeće uvažava i koje podržavaju dokazi primljeni kao dokazni materijal.

259. Uporedivši poricanje optuženog da je ikad bio u Omarskoj sa silnim izkazima svjedoka koji tvrde suprotno, Pretresno vijeće ne može prihvatiti to poricanje. Pretresno vijeće je osim toga promatralo ponašanje Hase Icića za vrijeme svjedočenja i zaključuje da je izgledao vjerodostojno i pouzdano. Iako Odbrana tvrdi da je bilo značajnih nedosljednosti između iskaza Hase Icića pred sudom i njegovog ranijeg iskaza od 12. februara 1993, nije osporeno njegovo sjećanje o događajima koji čine osnovu paragrafa 10. Pretresno vijeće smatra da su navodne nedosljednosti koje se odnose na Icićev iskaz u vezi sa paragrafom 7 Optužnice beznačajne i da ne utječu na njegov ukupni kredibilitet.

260. Opšta tvrdnja Odbrane da su sve žrtve pristrasne nije osnova za odbacivanje iskaza Hase Icića. O tom pitanju govori se kasnije u Presudi. Iako je Hase Icić jedini svjedok čiji iskaz podržava ove navode, kvalitet njegovog iskaza dovoljan je za potvrdu navoda.

261. Razmotrivši sav relevantan dokazni materijal, Pretresno vijeće izvan svake sumnje smatra da je optuženi bio jedan od grupe Srba koji su u "bijeloj kući" 8. jula 1992, ili oko tog datuma, rukama i nogama udarali Hasu Icića dok se nije onesvijestio, i da su ta djela počinjena u okviru oružanog sukoba. Jedino što još treba razmotiriti u vezi sa premlaćivanjem Hase Icića jeste da li su zadovoljeni elementi za svako krivično djelo kako se tereti u tačkama 21, 22 i 23 Optužnice a, kao što smo ranije rekli, to će se razmatrati u dijelu ove Presude pod naslovom Pravne činjenice.

C. Paragraf 7 Optužnice

262. Ovaj paragraf bavi se incidentom za kojeg se tvrdi da se dogodio u logoru Omarska. U njemu se kaže:

Negdje oko 10. jula 1992. godine, u zgradi poznatoj kao "bijela kuća" u logoru Omarska, grupa Srba koji su izvana došli u logor, uključujući i Duška TADIĆA, surovo su pretukli Šefika SIVCA, bacili ga na pod prostorije i tamo ostavili, gdje je i umro.

Zatim se navodi da je svojim učestvovanjem u tim radnjama optuženi počinio krivična djela iz tri tačke Optužnice.

263. Tačka 12 Optužnice tereti optuženog da je svojim učestvovanjem u tim djelima počinio teško kršenje prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja) i članu 7, paragraf 1, Statuta Međunarodnog suda. Tačka 13 Optužnice tereti optuženog da je svojim učestvovanjem u tim djelima počinio kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 i članu 7, paragraf 1 Statuta i članu 3(1)(a) (okrutno postupanje) Ženevskih konvencija. Tačka 14 Optužnice tereti optuženog da je svojim učestvovanjem u tim djelima počinio zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) (nečovječna djela) i članu 7, paragraf 1, Statuta.

264. Hase Icić i Husein Hodžić svjedočili su za optužbu u vezi paragrafa 7. Prema navodima Hase Icića, događaji opisani u paragrafu 7 desili su se ili slijedeće veče nakon večeri kad je i on sam bio pretučen na dan svog dolaska u Omarsku, ili veče iza, što znači 8. ili 9. jula ako je Icić došao 7. jula 1992, ili 9. ili 10. jula ako je Icić došao 8. jula 1992. Te noći Icić je čuo kako nekoga tuku ispred bijele kuće. Dok je na podu u jednoj prostoriji bijele kuće ležao na leđima, s glavom i ramenima naslonjenim na jednog drugog zatvorenika, čuo je psovke ljudi koji su se približavali njegovoj prostoriji. Prepoznao je jedan od glasova. Zatim je vidio kako je jedna osoba u maskirnoj uniformi zajedno sa još jednom osobom ubacila jednog teško pretučenog zatvorenika u prostoriju. Tom prilikom ta osoba je rekla: "Zapamtićeš, Sivac, da Srbina ne smiješ da dirneš ili da mu nešto kažeš." Slijedećeg jutra Hase Icić prepoznao je pretučenog zatvorenika. To je bio Šefik Sivac, Musliman. Kada je komandant stražarske smjene, Krkan, kasnije ušao u prostoriju i zatražio imena ljudi koji su mrtvi ili nepokretni, Hase Icić je identifikovao Šefika Sivca.

265. Husein Hodžić je na suđenju izjavio da se nalazio u sobi iz koje je Šefik Sivac prozvan posljednji put. Šefika Sivca su ranije pretukli i kad je Hodžić sutradan vidio njegovo mrtvo tijelo, izjavio je "da je ono ličilo na sve samo ne na tijelo", odjeća mu je bila iskidana a tijelo obliveno krvlju.

266. Hase Icić izjavio je pred sudom da je prepoznao glas optuženog dok su ljudi prilazili njegovoj prostoriji nakon što je čuo kako nekoga tuku ispred bijele kuće. On je prepoznao optuženog kao jednu od osoba koje su ubacile teško pretučenog zatvorenika u njegovu prostoriju. Dok je ubacivao zatvorenika u prostoriju, optuženi je rekao: "Zapamtićeš, Sivac, da Srbina ne smiješ da dirneš ili da mu nešto kažeš."

267. Hase Icić je izjavio da je znao da su optuženi i Šefik Sivac svojevremeno bili prijatelji ali da nisu bili u dobrim odnosima prije nego što je počeo rat jer je Sivac optuženog jednom prilikom izbacio iz svog kafića. On nije naveo na čemu zasniva to mišljenje. No, neposredno svjedočenje o odnosu između optuženog i Šefika Sivca dao je svjedok AA, koji je dobro poznavao optuženog. On je izjavio pred sudom da su Šefik Sivac i optuženi bili u dobrim odnosima sve do neposredno pred početak rata, kad su se u restoranu "Deluxe" Šefika Sivca u Kozarcu u njegovom prisustvu posvađali oko politike. Svjedok AA je izjavio da je optuženi rekao da će "ovaj region biti Velika Srbija, da će biti njihov, i da nas Muslimana više neće biti, da za njih neće biti mjesta." Šefik Sivac rekao je tada optuženom da napusti restoran. Šefik Sivac bio je veoma dobar prijatelj sa Mladenom Tadićem, bratom optuženog, a starija kćerka optuženog često je posjećivala kćer Šefika Sivca. Svjedok AA izjavio je da je posljednji put vidio Šefika Sivca prvog dana napada na Kozarac.

268. Prilikom unakrsnog ispitivanja odbrana je osporila pouzdanost Hase Icića, ukazavši na činjenicu da se u pismenom izvještaju u kojem je on opisao svoja iskustva iz logora Omarska navodi samo da je čuo glas optuženog; nigdje se ne spominje da je on i vidio optuženog, kao što je svjedočio na suđenju. Međutim, taj izvještaj nije bio njegova službena izjava. On je taj izvještaj pripremio u februaru 1993. prema stručnom savjetu doktora koji je smatrao da bi on trebao staviti na papir svoja iskustva za vrijeme sukoba budući da je živio u području gdje je bilo malo ljudi iz bivše Jugoslavije sa kojima bi mogao da razgovara o onome što je proživio. Taj izvještaj odbrana je koristila prilikom unakrsnog ispitivanja, ali ga nije ponudila kao dokazni materijal.

269. Optuženi je pod zakletvom izjavio da nikada nije bio u logoru Omarska. Osim toga, odbrana je kao alibi iznijela da je optuženi u predmetno vrijeme radio kao saobraćajni milicioner na kontrolnom punktu Orlovci, a da se u vrijeme dok nije bio na dužnosti nalazio u Prijedoru, nekih 22 kilometra od logora Omarska. Svaku od ove dve lokacije, kontrolni punkt i Prijedor, treba zasebno razmotriti kad je u pitanju alibi optuženog. Svaka će biti detaljno razmotrena kasnije u ovom Mišljenju i Presudi i to u onom dijelu u kojem se razmatra alibi optuženog.

270. Odbrana tvrdi da je optuženi mobilisan 16. juna 1992. i da je toga dana započeo raditi kao rezervni milicioner u saobraćajnoj miliciji na kontrolnom punktu Orlovci.

271. Raspored službe za kontrolni punkt Orlovci pokazuje da je optuženi bio raspoređen na kontrolni punkt Orlovci u sljedeće dane koji se tiču navoda Optužnice: 7. jula 1992. optuženi nije bio na dužnosti od 07.00 sati nadalje; 8. jula optuženi je bio raspoređen na dužnost od 07.00 do 19.00 sati; 9. jula optuženi je bio raspoređen na dužnost od 19.00 sati do 07.00 sati slijedećeg dana; 10. jula optuženi nije bio na dužnosti cijelog dana od 08.00 sati nadalje.

272. Svjedočenje svjedoka odbrane koji su govorili o prisutnosti optuženog na kontrolnom punktu Orlovci biće opisano u dijelu Mišljenja i Presude posvećenom razmatranju alibija optuženog.

273. Odbrana dalje tvrdi da je optuženi vrijeme kad nije bio na dužnosti provodio u Prijedoru sa svojom porodicom ili posjećujući prijatelje. On je izjavio da je u Prijedoru nastavio živjeti do kraja 1992. Svjedočenja drugih svjedoka koji su svjedočili u korist odbrane i koji su izjavili da su vidjeli optuženog u Prijedoru i da su znali da on tamo živi biće opisana prilikom razmatranja alibija optuženog.

274. U paragrafu 7 Optužnice navodi se da su se premlaćivanje i smrt Šefika Sivca dogodili "oko 10. jula 1992." Hase Icić izjavio je u svjedočenju o ovim događajima da su se oni desili sutradan uveče nakon što je on sam bio premlaćen ili veče nakon toga. Hase Icić izjavio je da je došao u logor Omarska 7. ili 8. jula 1992. i da se premlaćivanje koje je doživio u "bijeloj kući" i kojim se bavi paragraf 10 dogodilo iste večeri po njegovom dolasku. Prema tome, događaji koje Pretresno vijeće ovdje razmatra desili su se u noći ili 8. ili 9. ili 10. jula 1992. Nije navedeno tačno doba noći kad su se desili ovi događaji. Međutim, Hase Icić je u svjedočenju izjavio da je bio u mogućnosti prepoznati optuženog zahvaljujući osvjetljenju koje je dolazilo iz hodnika; to isto osvjetljenje on je spomenuo i u opisu svog premlaćivanja dan ili dva ranije.

275. Pretresno vijeće nalazi da vjerodostojnost Hase Icića nije narušena manjim neslaganjima u gore spomenutom ranijem izvještaju, koji je napisao 1993. po savjetu doktora. Prateći držanje svjedoka za vrijeme svjedočenja, Pretresno vijeće nalazi da je Hase Icić vjerodostojan i pouzdan.

276. Ranije spomenuti raspored dužnosti za kontrolni punkt Orlovci pokazuje da optuženi nema poseban alibi za kasne večernje sate i noć 8. ili 10. jula 1992. Kao što će biti navedeno kasnije u ovom Mišljenju i Presudi, dokazi odbrane o njegovim slobodnim danima, kao što je ranije utvrđeno, ne ustanovljavaju ništa drugo sem da je optuženi uglavnom stanovao u Prijedoru. Međutim, mnogi svjedoci izjavili su pred sudom da su ga vidjeli van Prijedora, i to ne samo na kontrolnom punktu Orlovac, te da su ga vidjeli u logoru Omarska u julu 1992. Kao što ce biti obrazloženo kasnije, Pretresno vijeće stoga odbacuje tvrdnju odbrane da je optuženi na neki način bio uglavnom onemogućen u kretanju zbog činjenice da nije posjedovao automobil.

277. Ako se premlaćivanje Šefika Sivca o kome je riječ dogodilo u noći 9. jula 1992, a ne 8. ili 10. jula 1992, raspored dužnosti na kontrolnom punktu Orlovci pokazuje da je optuženi tamo bio raspoređen na dužnost od 9. jula 1992. u 19.00 sati do 07.00 sati sljedećeg dana. Čak i ako se prihvati da ova evidencija tačno prikazuje smjene u koje je optuženi bio raspoređen, njome se može samo utvrditi vrijeme kad je optuženi trebao biti na dužnosti na kontrolnom punktu; ova evidencija sama po sebi ne dokazuje da se optuženi u to vrijeme zaista tamo i nalazio.

278. Pretresno vijeće ima na umu sve što je rečeno i spomenuto u kasnijem razmatranju alibija optuženog. Takođe, svjedočenja optuženog i Miroslava Brdara, njegovog kolege saobraćajca, o stalnoj prisutnosti optuženog na kontrolnom punktu u toku radnog vremena, koja su sasvim opšte prirode, Pretresno vijeće suprotstavlja veoma određenom i preciznom svjedočenju Hase Icića, i to posebno njegovom svjedočenju kako uopšte o događajima koji su se odigrali one noći kad je Šefik Sivac premlaćen, tako i posebno o prisutnosti optuženog i o tome što je optuženi rekao umirućem Šefiku Sivcu kad ga je ubacio u prostoriju u kojoj se nalazio Hase Icić. Pretresno vijeće podsjeća takođe na svjedočenje svjedoka AA o burnoj svađi između optuženog i Šefika Sivca, kad je Šefik Sivac ovoga izbacio iz svog restorana.

279. Vidjevši držanje svjedoka dok su davali izjave pred sudom i razmotrivši sav relevantni dokazni materijal obiju strana, Pretresno vijeće zaključuje van svake sumnje da je oko 10. jula 1992, kao što se navodi u Optužnici, Šefik Sivac bio premlaćen i da je optuženi bio u grupi koja je Šefika Sivca bacila na pod jedne prostorije u bijeloj kući nakon što je premlaćen, te da je Šefik Sivac kasnije umro od zadobivenih povreda. Pretresno vijeće zaključuje van svake sumnje da su ove radnje počinjene u kontekstu oružanog sukoba. Jedino što ostaje da se razmotri u vezi sa premlaćivanjem Šefika Sivca jeste da li su zadovoljeni elementi svakog od krivičnih djela navedenih u tačkama 12, 13 i 14 Optužnice, a to će, kao što je rečeno ranije, biti razmotreno u dijelu Mišljenja i Presude koji se bavi utvrđivanjem pravnih činjenica.

280. Nema direktnog svjedočenja o tome da je optuženi bio prisutan premlaćivanju Šefika Sivca. U dijelu Mišljenja i Presude koji se bavi utvrđivanjem pravnih činjenica biće potrebno razmotriti dejstvo člana 7, paragrafa 1, Statuta kako bi se odlučilo da li je krivica optuženog utvrđena van svake sumnje.

D. Paragraf 8 Optužnice

281. Ovaj paragraf bavi se incidentom za kojeg se tvrdi da se dogodio u logoru Omarska. U njemu se kaže:

Krajem jula 1992. godine, grupa Srba koji su izvana došli u logor, uključujući i Duška Tadića, surovo su tukli i udarali nogama Hakiju Elezovića, Saliha Elezovića, Sejada Sivca i druge zatvorenike, iza zgrade poznate kao "bijela kuća" u logoru Omarska. Hakija Elezović je preživio premlaćivanje. Salih Elezović, Sejad Sivac i drugi zatvorenici pronađeni su mrtvi na tom mjestu kasnije toga dana.

Zatim se navodi se da je svojim učestvovanjem u tim radnjama optuženi počinio krivična djela za koja se tereti u tri tačke Optužnice.

282. Tačke 15, 16 i 17 Optužnice terete optuženog da je svojim učestvovanjem u tim djelima počinio, redom, teško kršenje Ženevskih konvencija prema članu 2(c) (namjerno uzrokovanje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja) i članu 7, paragraf 1, Statuta; kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 i članu 7, paragraf 1, Statuta i članu 3(1)(a) (okrutno postupanje) Ženevskih konvencija; i zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) (nečovječna djela) i članu 7, paragraf 1 Statuta.

283. Dokazni materijal u prilog ovih tačaka sastoji se od svjedočenja dvojice svjedoka, Samira Hodžića i Hakije Elezovića, obojice Muslimana. Hodžić je tada bio mladić star 21 godinu. Dok se kao zatvorenik nalazio u Omarskoj, kuda je 9. jula 1992. doveden iz svog doma u Trnopolju, bio je smješten u jednu malu, pretrpanu, loše ventiliranu prostoriju u "bijeloj kući" u kojoj se nalazilo još 26 ljudi. Jedan od njih bio je i Hakija Elezović. Samir Hodžić držan je u toj maloj prostoriji nekoliko dana, a zatim je, neposredno prije nego što će biti odveden na saslušavanje, premješten u drugu prostoriju. Prije nego što je saslušan, vidio je kako je Hakija Elezović izveden na saslušavanje, kako je vraćen u sobu i zatim izveden iz "bijele kuće" po drugi puta. Ovaj svjedok nikad više nije vidio Hakiju Elezovića sve dok se njih dvojica nisu susreli ovdje u Hagu kao svjedoci.

284. Samir Hodžić je u svjedočenju izjavio da mu se prilikom vraćanja u "bijelu kuću" nakon saslušavanja u upravnoj zgradi obratio jedan stražar, da su ga tada natjerali da sjedne na travu na udaljenosti od oko deset metara od grupe uniformisanih ljudi i da je, nakon određenog vremena, pošto je na pitanje odakle je odgovorio da je iz Trnopolja, odveden do stražnjeg ugla "bijele kuće", gdje je vidio četiri tijela poslagana jedno na drugo licem prema dolje. Naređeno mu je da okrene tijela, što je i učinio. Tada je prepoznao da se radi o Muslimanima koje je znao sa područja Trnopolja. Među njima su bili Salih Elezović i Sejad Sivac. Salih Elezović imao je ispod brade ranu od metka ili noža. Među ta četiri tijela nije vidio svjedoka Hakiju Elezovića, oca Saliha Elezovića. On je rekao da iza "bijele kuće" nije ništa vidio, a da bi vidio da je nečega bilo, ali je kasnije rekao da tamo nije ni gledao, "ni jedanput nisam pogledao iza žbijele kućež". Dok je stajao pokraj četiri mrtva tijela pošto, nije imao obuće skinuo je cipele sa nogu Saliha Elezovića, a zatim se vratio u svoju prostoriju u "bijeloj kući".

285. Samir Hodžić je konačno odveden iz logora Omarska u drugi logor u avgustu 1992. Osim što je premlaćen odmah po dolasku u Omarsku i što je prošao kroz znatne patnje izazvane uslovima života u pretrpanoj maloj prostoriji u "bijeloj kući", svjedok nije na drugi način maltretiran u Omarskoj nego je zajedno sa drugim zatvorenicima dijelio veoma loše opšte prilike u logoru.

286. Svjedočenje drugog svjedoka, Hakije Elezovića, muškarca u ranim pedesetim godinama, o, čini se, istom događaju, takođe počinje događajima od 9. jula 1992. Toga dana on i njegov sin Samir odvedeni su iz njihovog doma blizu Trnopolja u atmosferi straha i nasilja. Tom prilikom su pojedinici, a među njima i njegov sin Samir, izdvojeni iz kolone zatvorenika koja se kretala i ubijeni iz vatrenog oružja na licu mjesta dok je kolona nastavila dalje. Svjedok procjenjuje da je na ovaj način na putu do logora Trnopolje ubijeno ukupno oko 30 ljudi iz kolone koja je brojala oko 300 ljudi. Kad su došli do Trnopolja, odvezeni su autobusima do logora Keraterm, gdje je svjedok zadržan oko deset dana, te je za vrijeme saslušavanja surovo tučen i udaran nogama tako da su mu slomljena rebra i uzrokovane teškoće u disanju. Zatim je odveden u logor Omarska gdje je po dolasku opet premlaćen i odveden u "bijelu kuću". U "bijeloj kući" je držan pod istim uslovima u istoj neventiliranoj prostoriji kao i Samir Hodžić.

287. U Omarskoj je fizički napadnut; morao je kleknuti i lajati kao pas, u usta mu je gurnuta puščana cijev i tom su mu prilikom slomljeni prednji donji zubi. Zatim je odveden na saslušavanje i na putu tamo opet premlaćen. Tada su mu izbijeni prednji gornji zubi. Nakon prvog saslušavanja ponovo je pozvan sat vremena kasnije, na putu tamo je udaren i bačen na zemlju i tada je, umjesto da bude odveden na saslušavanje, poslan natrag u smjeru "bijele kuće". No, umjesto da uđe u "bijelu kuću", odveden je iza kuće gdje je, kako kaže, desetak vojnika tuklo 50 do 60 zatvorenika u visokoj travi. Tamo se već nalazila hrpa leševa i vidio je kako tuku njegovog sina Saliha. Njega su počeli udarati nogama, njegov sin je uzviknuo "pustite mog starog", sin je zadobio udarac pištoljem, a sam svjedok je tada zadobio vrlo jak udarac po vratu, od čega je pao u nesvijest. Kad se osvijestio oko njega je ležalo mnogo mrtvih ljudi, među njima i njegov sin i veterinar Sejad Sivac, te drugi koje je prepoznao i naveo njihova imena. Među njima je bio i Zuhdija Turkanović. Njihova tijela ležala su jedno na drugom; on sam je ležao blizu tijela svog sina i Sejada Sivca. Svjedok je ranjen ubodom noža u nogu. Oni koji su premlatili ljude bili su otišli a zatvorenici, među kojima i Samir Hodžić, i jedan Albanac po imenu Bati, tovarili su mrtva tijela na kamion pun leševa. Bati mu je rekao da ostane tamo ležati a oni će ga prebaciti natrag do "bijele kuće". Samir Hodžić i Bati kasnije su Hakiju Elezovića prebacili natrag u "bijelu kuću" i ostavili ga tamo u jednoj prostoriji. Dok je Samir Hodžić, koji je bio bosonog, tovario tijelo njegovog sina Saliha na kamion, Hakija Elezović ga je vidio kako skida cipele sa nogu njegovog mrtvog sina i stavlja ih sebi na noge. Samir Hodžić je govorio s njim o tome da bi uzeo cipele njegovog sina i Hakija Elezović mu je rekao da ih uzme.

288. Dva dana nakon toga Hakija Elezović je iz "bijele kuće" premješten u hangar, a kasnije u logor Trnopolje, odakle je na kraju autobusom prebačen na planinu Vlašić i prešao na teritoriju bosanske vlade. Kao rezultat premlaćivanja on sada pati od glavobolja, ima problema s bubrezima i povrijeđenu ruku.

289. Protivrečnost između dijelova ova dva iskaza je očita. Prema iskazu Samira Hodžića, on nije vidio Hakiju Elezovića kako leži blizu stražnjeg dijela "bijele kuće", nije tovario tijela na kamion, nije govorio sa Hakijom Elezovićem o cipelama njegovog sina, niti mu je pomogao da se vrati u "bijelu kuću". Umjesto toga, on kaže da nije ponovo vidio Hakiju Elezovića nakon što je ovaj po drugi puta izveden na saslušavanje. Druga protivrečnost tiče se zatvorenika Zuhdije Turkanovića. Nakon što se osvijestio iza "bijele kuće", Hakija Elezović kaže da je tijelo Zuhdije Turkanovića ležalo zajedno sa drugim mrtvim tijelima pokraj njega dok je Samir Hodžić tovario leševe na kamion. Samir Hodžić pak, osim što poriče da se tamo uopšte nalazio u to vrijeme, kaže da je, nakon što se vratio u "bijelu kuću" pošto je prevrnuo četiri leša, Zuhdiju Turkanovića zatekao u prostoriji u koju je ušao kako leži umirući. U detaljnijem opisu smrti svog prijatelja Zuhdije Turkanovića u jednoj ranijoj izjavi, Samir Hodžić navodi da je smrt nastupila uslijed povreda koje je Zuhdija Turkanović zadobio prilikom saslušavanja a to se odigralo prije nego što je Samir Hodžić saslušan. Obje ove verzije su u protivrečnosti sa svjedočenjem Hakije Elezovića o tome da je tijelo Zuhdije Turkanovića ležalo blizu njega iza "bijele kuće" nakon što se on osvijestio i dok je Samir Hodžić tovario leševe na kamion. Prije nego što odlučimo čije svjedočenje, ako ičije, da prihvatimo u slučaju protivrečnosti, valja da razmotrimo svjedočenje ove dvojice svjedoka koje se odnosi na optuženog.

290. Svjedok Hodžić, iako je mnogo mlađi od optuženog, površno je poznavao optuženog, čiji je kafić u Kozarcu posjećivao. U Omarskoj je prvi put vidio optuženog dok se vraćao u "bijelu kuću" poslije saslušavanja. Optuženi se nalazio u grupi ljudi ispred koje mu je naređeno da sjedne. Prepoznao je optuženog, kojega je jasno mogao da vidi u toj grupi. Dok je vođen oko "bijele kuće" na mjesto gdje su ležala četiri mrtva tijela prošao je na otprilike samo tri metra od optuženog. Optuženi je nosio pretežno smeđu vojnu maskirnu uniformu. Prilikom unakrsnog ispitivanja svjedok je potvrdio da je u prijašnjoj izjavi bio opisao da je optuženi tog dana imao "svjetlu, kratko potšišanu kosu" i neku vrstu infekcije, budući da mu je lice bilo crveno, te da je bio rekao da "nije imao priliku pogledati optuženog ili stražare izbliza". Optuženi je zapravo crnokos.

291. Hakija Elezović znao je optuženog od 1991, kad mu ga je netko pokazao. On je tada povezao lice koje mu je bilo odranije poznato sa imenom Dule Tadić. Jednom je bio u njegovom kafiću u Kozarcu. Njegov sin Salih bio je prijatelj optuženog. Kad je Hakija Elezović odveden u zatvorenički logor Keraterm i kad su ga tamo saslušavali, vidio je optuženog u svojstvu isljednikovog tjelohranitelja. Optuženi ga je tom prilikom bacio na pod karate udarcem u prsa, a zatim ga je nogom udarao u leđa i prsa dok je ležao na podu.

292. Kasnije je vidio optuženog u Omarskoj kad je nakon saslušanja odveden iza "bijele kuće". Optuženi mu je rekao "Sad si došao na pravo mjesto", udario ga nogom u stomak i tukao, i takođe udario njegovog sina pištoljem. Optuženi je nosio vojnu maskirnu uniformu, imao je pendrek i zajedno sa vojnicima tukao je zatvorenike.

293. Kad mu je prilikom unakrsnog ispitivanja rečeno da je u dokaznom materijalu izjavio da ga je Duško Tadić tukao kad je odveden iza "bijele kuće", svjedok je odgovorio: "Duško me premlatio u Keratermu, ne u Omarskoj". Međutim, on je takođe rekao da je optuženi bio u grupi ljudi koja je tukla zatvorenike, a kasnije je opet rekao, govoreći o Omarskoj, da je optuženi tukao njega i njegovog sina.

294. Niti jedan od ova dva svjedoka nije odredio datum ovih događaja. Međutim, svjedok Ermin Striković, prijatelj Sejada Sivca, jedne od žrtava čija je mrtva tijela vidio Samir Hodžić blizu stražnjeg ugla "bijele kuće", izjavio je da je Sivac posljednji put prozvan 27. jula 1992. u 14.30 sati. Time je određen datum ovih događaja.

295. Ako su se ovi događaji odigrali popodne 27. jula 1992, kao što je navedeno u svjedočenju Ermina Strikovića, optuženi nema nikakvog odredjenog alibija. Njegova smjena na kontrolnom punktu Orlovci toga dana počinjala je u 19.00 sati i ako je optuženi imao na raspolaganju prijevoz imao je sasvim dovoljno vremena da u toku dana otputuje iz Prijedora u Omarsku, izvrši navedena djela i vrati se na vrijeme da preuzme svoju dužnost na kontrolnom punktu.

296. Ako u slučaju protivrečnosti treba napraviti izbor između svjedočenja Samira Hodžića i Hakije Elezovića, svjedočenju Samira Hodžića treba dati prednost. Hakija Elezović je bio čovjek u pedesetim godinama kojemu su u njegovom prisustvu ubili jedina dva sina, a i sam je bio teško premlaćen nekoliko puta, pa je uslijed toga patio od teških povreda kad je odveden iza "bijele kuće". Tamo je opet fizički napadnut i izgubio je svijest. U svojem svjedočenju on je povremeno zbunjen, što vjerovatno treba razumjeti. Samir Hodžić je pak mladić koji je relativno malo propatio od premlaćivanja i nije spomenuo povrede nastale od toga, a svoju je izjavu pred sudom dao jasno i bez oklijevanja. Činjenica da je prilikom unakrsnog ispitivanja izašlo na vidjelo da je u jednoj ranijoj izjavi pogrešno opisao boju kose čovjeka kojeg je identificirao kao optuženog ne utiče na izbor između njegovog svjedočenja i svjedočenja Hakije Elezovića tamo gdje su ona protivrečna, niti na prepoznavanje optuženog, kojeg je znao iz mirnih vremena u Kozarcu.

297. Ako dakle svjedočenju Samira Hodžića treba dati prednost pred svjedočenjem Hakije Elezovića na mjestima gdje su ona protivrečna, ta protivrečnost nastupa tek kad se Hakija Elezović, nakon što je primio žestok udarac po vratu i pao u nesvijest iza "bijele kuće", kasnije tamo osvijestio i kad on daje svoju verziju o tome kako je vidio leševe koji se tovare na kamion, i o tome kako su mu pomogli da se vrati natrag u "bijelu kuću".

298. Zanemarivši taj dio iskaza Hakije Elezovića, on inače daje svjedočanstvo očevica o napadu optuženog na njegovog sina i, naravno, na njega. Samir Hodžić kasnije prepoznaje tijelo njegovog sina veoma blizu mjesta na kojem se odigrao taj napad, kada ga je, nakon što je susreo optuženog i druge u uniformama kako sjede ispred "bijele kuće" i malo ustranu, jedan od uniformiranih ljudi odveo oko prednjeg dijela "bijele kuće" na drugu stranu, gdje je iza kuće morao prevrnuti četiri tijela, od kojih je dva prepoznao kao Saliha Elezovića i Sejada Sivca.

299. Optuženi se ne tereti za bilo čije ubistvo niti za to ima dovoljno dokaza. Međutim, postoje dokazi o tome da je optuženi tukao i udarao nogama Hakiju Elezovića, da je tukao Saliha Elezovića i druge zatvorenike i da je učestvovao u događajima koji su kulminirali u smrti Saliha Elezovića.

300. Jedini dokazni materijal u korist optuženog koji se izričito tiče ovog paragrafa sastoji se od njegovog poricanja da je ikada bio u logoru Omarska, u čemu je, naravno, implicitno sadržana tvrdnja da nije učestvovao u događajima za koje se tereti u paragrafu 8.

301. Neobična karakteristika dokaznog materijala optužbe sastoji se u tome što se svjedoci, koji se inače slažu oko toga da je Samir Hodžić skinuo cipele Saliha Elezovića sa njegovog mrtvog tijela, neobjašnjivo razilaze u tome kako je do toga došlo. Ili jedan ili drugi očigledno nije u pravu, no to neslaganje je, ako se gleda maksimalno u korist optuženog, tek primjer veoma konfuznog sjećanja jednog od svjedoka o nekim događajima. Ono sigurno ne potkrepljuje niti teoriju o direktnoj fabrikaciji dokaza ove dvojice svjedoka, niti teoriju o njihovoj zajedničkoj rekonstrukciji događaja. Kad se emocionalni šok kojeg je Elezović pretrpio zbog toga što su mu dva sina ubili, a njega samog teško maltretirali, uzme u obzir skupa sa daljnjim maltretiranjem toga dana, koje je kulminiralo onesvješćivanjem, konfuzno sjećanje o događajima koji su uslijedili nakon što je povratio svijest možda i ne iznenađuje.

302. Ovo Pretresno vijeće zaključuje da može prihvatiti iskaz Hakije Elezovića o tome kako je optuženi njega tukao i udarao nogama i o tome kako je optuženi tukao njegovog sina Saliha, što se sve dogodilo prije nego što je svjedok od udarca izgubio svijest. Na temelju tog svjedočanstva, i toga što je Samir Hodžić kasnije vidio optuženog blizu "bijele kuće" i prepoznao dva tijela pokraj "bijele kuće", ovo Pretresno Vijeće je uvjereno van svake sumnje da je optuženi teško pretukao i udarao nogama Hakiju Elezovića, da je pretukao njegovog sina Saliha Elezovića i druge zatvorenike kao što je navedeno u Optužnici, te da su ta djela počinjena u kontekstu oružanog sukoba.

303. Budući da je ovo Vijeće utvrdilo van svake sumnje da je optuženi teško pretukao rukama i nogama Hakiju Elezovića i teško pretukao Saliha Elezovića, te radnje uključuju, zbog svoje prirode i posljedica i u bilo kojem značenju tih riječi, djela opisana u tačkama 15, 16 i 17 redom kao "namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja", "okrutno postupanje" i "nečovječno djelo".

304. U vezi sa premlaćivanjem Hakije Elezovića i Samira Hodžića ostaje još samo da se razmotri da li su zadovoljeni i drugi elementi krivičnih djela navedenih u tačkama 15, 16 i 17 Optužnice. Kao što je već rečeno, to će biti razmotreno kasnije, u dijelu Mišljenja i Presude koji se bavi utvrdjivanjem pravnih činjenica.

E. Paragraf 9 Optužnice

305. Ovaj paragraf sadrži tri tačke i bavi se događajima za koje se tvrdi da su se dogodili u logoru Omarska. U njemu se kaže:

Negdje u drugom dijelu mjeseca juna ili u prvom dijelu jula 1992. godine, grupa Srba koji su došli izvan logora, uključujući i Duška Tadića, naredili su, u blizini zgrade poznate kao "bijela kuća", grupi zatvorenika čija imena nisu poznata, da kao životinje piju vodu iz bara na zemlji, skakali su im na leđa i tukli ih sve dok više nisu mogli da se pomjeraju. Dok su žrtve odvožene na kolicima, Tadić je u usta jednoj od žrtava ispraznio sadržaj aparata za gašenje požara.

Zatim se tvrdi da je svojim učestvovanjem u ovim djelima optuženi počinio krivična djela za koja se tereti u tri tačke Optužnice.

306. Tačka 18 Optužnice tereti optuženog da je učestvovanjem u tim djelima počinio tešku povredu prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja) i članu 7, paragraf 1, Statuta. Tačka 19 tereti optuženog da je učestvovanjem u tim djelima počinio kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 i članu 7, paragraf 1, Statuta i članu 3(1)(a) (okrutno postupanje) Ženevskih konvencija. Tačka 20 tereti optuženog da je učestvovanjem u tim djelima počinio zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) (nečovječna djela) i članu 7, paragraf 1, Statuta.

307. Tužilaštvo je pozvalo samo jednog svjedoka, Elvira Grozdanića, Muslimana, da svjedoči o ovim događajima. Dok je kao zatvorenik boravio u logoru Omarska, Grozdaniću je naređeno da zajedno s još jednim zatvorenikom očisti hangar. Dok je izlazio iz zgrade kroz vrata nasuprot "bijeloj kući" na putu prema kontejnerima za smeće blizu kuhinje, vidio je sa daljine od oko 30 do 40 metara grupu zatvorenika ispred bijele kuće. Grupa ljudi, među kojima su bila i dvojica koje je znao kao Duška Kneževića i Jovića, fizički je zlostavljala zatvorenike. Osim što su neprestano skakali po zatvorenicima, prolili su vodu na travu i prisilili zatvorenike da zubima čupaju mokru travu i da je "žvaću i rokću poput svinja". On je nastavio hodati prema kontejnerima za smeće blizu kuhinje. Usput je vidio jednog Muslimana iz Prijedora po imenu Amir kako gura kolica u kojima je bio jedan premlaćeni čovjek. Elvir Grozdanić nije mogao ocijeniti da li je taj čovjek jos živ. Iza Amira vidio je jednog drugog čovjeka kako nosi aparat za gašenje požara u lijevoj ruci, a cijev aparata u desnoj ruci. Došavši do kontejnera da baci smeće, vidio je kako su se kolica zaustavila nedaleko od kontejnera i kako je čovjek sa aparatom za gašenje požara gurnuo cijev aparata u usta čovjeka u kolicima. Nakon što je došao do kontejnera i bio svjedok ovih događaja krenuo je natrag prema hangaru. Putem je vidio kako Duško Knežević i Jović i dalje tuku okupljene zatvorenike.

308. Iako nisu svjedočili o događajima za koje se tvrdi da su se dogodili u paragrafu 9, nekoliko drugih svjedoka izjavili su da se njima dogodilo dok su bili u logoru Omarska da po njima skaču, tuku ih i prisiljavaju da oponašaju životinje, ili pak da su vidjeli kako se to dogodilo drugima. Uzeir Bešić vidio je jednu uniformisanu osobu kako zatvorenike udara nogama, tuče ih i skače po njima, a Hakija Elezović je bio premlaćen i prisiljen da klekne i laje poput psa. Emir Beganović bio je udaran nogama dok je ležao na stomaku i prisiljen da pije vodu sa zemlje poput psa. Iskazi ovih svjedoka važni su za utvrđivanje da li su se događaji navedeni u paragrafu 9 zaista desili.

309. Elvir Grozdanić vidio je optuženog u logoru Omarska u dva različita dana, od kojih se jedan odnosi na ove tačke. Toga dana, rekao je, optuženi je bio onaj koji je hodao iza Amira i koji je u usta čovjeka u kolicima ugurao cijev aparata za gašenje požara. Svjedok je to vidio sa udaljenosti od 50 metara i opisao da je optuženi imao bradu i nosio maskirnu uniformu. U to doba on je optuženog znao otprilike deset godina, uključujući i period kada je, kao dječak, od optuženog dobijao lekcije iz karatea dva puta sedmično, pored toga što bi ga vidio u Kozarcu dva ili tri puta mjesečno. On je izjavio pred sudom da optuženi ima lako prepoznatljiv hod.

310. Dokazi odbrane i ovde se sastoje od alibija optuženog i njegove tvrdnje da nikada nije bio u logoru Omarska. Potkrepljujući ovu tvrdnju, odbrana se oslonila na to da je optuženi često bio viđen na kontrolnom punktu, na česte kontrole na licu mjesta koje je vršio njegov pretpostavljeni kako bi osigurao njegovo prisustvo i na to da on nije imao pravo koristiti službena policijska kola za privatne svrhe. Odbrana je također ustvrdila da prema dokazima Tužilaštva optuženi u vrijeme navedenih krivičnih djela nije bio sa ljudima koji su navodno tukli zatvorenike nego je viđen dalje i odvojeno od tih ljudi, bliže upravnoj zgradi. Kao što je spomenuto u vezi s paragrafom 6, Elvir Grozdanić se u Kozarcu prije oružanog sukoba posvađao sa optuženim i zbog toga odbrana dovodi u pitanje pouzdanost iskaza Elvira Grozdanića. Osim toga, odbrana osporava njegovo svjedočanstvo, istaknuvši da ako je optuženi izričito tražio Elvira Grozdanića, kao što svjedok tvrdi da se dogodilo kad je predhodnog puta vidio optuženog u logoru Omarska, on bi bio u velikoj opasnosti ako bi se našao u vidokrugu optuženog. Odbrana takođe tvrdi da nema dokaza da je tijelo u kolicima bilo u životu, niti da je aparat za gašenje požara ispražnjen kao što se to tvrdi u paragrafu 9. Odbrana je, pravno gledajući, ustvrdila da samo guranje cijevi aparata za gašenje požara u usta leša ne predstavlja nijedno od krivičnih djela za koja se optuženi tereti.

311. Kao što se navodi na drugim mjestima u ovom Mišljenju i Presudi, mnogi drugi svjedoci optužbe izjavili su pred sudom da su vidjeli optuženog u logoru Omarska krajem juna ili početkom jula 1992. godine, što utiče na alibi optuženog i njegovo poricanje da je ikada bio u tom logoru. Ti svjedoci su Saud Hrnić, Hamdija Kahrimanović, Zijad Jakupović, Džemal Deomić, Kemal Sušić, Kasim Mesić, svjedok R, Mehmedalija Huskić, Edin Mrkalj, Hasiba Harambašić, Emir Beganović, Senad Muslimović, Armin Kenjar, Mehmed Alić, Halid Mujkanović, Muharem Bešić, Husein Hodžić, Armin Mujčić, Hase Icić, Hakija Elezović, Samir Hodžić i Emsud Velić.

312. Pretresno vijeće odbacuje tvrdnju odbrane da optuženi nikada nije bio u logoru Omarska i da, u svakom slučaju, u relevantno vrijeme njegove dužnosti u saobraćajnoj miliciji isključuju mogućnost da je on počinio djela navedena u paragrafu 9 Optužnice. Mnogobrojni pouzdani svjedoci izjavili su da su vidjeli optuženog u logoru i, kao što se razmatra u odjeljku o alibiju ovog Mišljenja i Presude, činjenica da je optuženi bio raspoređen na kontrolni punkt Orlovci ne bi ga spriječila u izvršenju onoga što Tužilac naziva njegovom "višom dužnošću" kao saobraćajnog policajca da provodi etničko čišćenje radi stvaranja "Velike Srbije".

313. Zbog toga Pretresno vijeće odbacuje alibi optuženog i njegovu tvrdnju da nikada nije bio u logoru Omarska. Pored toga, uprkos tome što se Elvir Grozdanić svadjao sa optuženim oko jedne saobraćajne nezgode u Kozarcu, i što je ove događaje vidio sa velike udaljenosti, Pretresno vijeće prihvata da je optuženi toga dana bio tamo, da je hodao iza čovjeka u kolicima i gurnuo cijev aparata za gašenje požara u usta tog čovjeka. Međutim, Pretresno vijeće nije uvjereno da su svjedočanstvom ovog svjedoka ispunjeni neki činjenični uvjeti koje podrazumijeva paragraf 9. Krivična djela pripisana optuženom sastoje se od dva odvojena, ali tijesno povezana, događaja: prvi je fizičko maltretiranje zatvorenika okupljenih kraj "bijele kuće", a drugi je pražnjenje sadržaja aparata za gašenje požara u usta jedne od žrtava.

314. Što se tiče navoda da je optuženi bio u grupi Srba koji su tukli zatvorenike i prisilili ih da piju vodu sa zemlje poput životinja, Elvir Grozdanić nije naveo da je optuženi bio jedna od osoba koje su tukli ljude niti da je uopšte bio u toj grupi. On je prvo opazio optuženog u jednom drugom dijelu logora i, mada je izjavio pred sudom da je čovjek u kolicima bio žrtva premlaćivanja, nema dokaza da je on vidio kako grupa ispred "bijele kuće" tog čovjeka tuče ili maltretira. Osim toga, Elvir Grozdanić nije spomenuo da je vidio optuženog u grupi koja je tukla okupljene zatvorenike kad se vraćao prema hangaru.

315. Što se tiče navoda da je optuženi ispraznio sadržaj aparata za gašenje požara u usta čovjeka u kolicima, otkrivena su dva činjenična nedostatka u navodima optužbe. Prvo, paragraf 9 izričito tereti optuženog da je ispraznio sadržaj aparata za gašenje požara u usta čovjeka u kolicima. Međutim, Tužilac nije podnio nikakve dokaze o tom ispražnjavanju. Drugo, Tužilac nije dokazao da je taj čovjek bio živ. Upitan o tome, Grozdanić je jasno izjavio da nije siguran da li je taj čovjek bio živ ili mrtav, a nema nikakvih drugih dokaza o tome da je taj čovjek davao bilo kakve znake života.

316. Prema tome, na temelju iznesenih dokaza, Pretresno vijeće zaključuje van svake sumnje da je optuženi toga dana bio u logoru Omarska, da je pratio čovjeka u kolicima, da je u njegova usta gurnuo cijev aparata za gašenje požara i da su ta djela počinjena u kontekstu oružanog sukoba. Pretresno vijeće razmotriće u dijelu Mišljenja i Presude koji se bavi utvrđivanjem pravnih činjenica da li su i koja krivična djela počinjena.

F. Paragraf 11 Optužnice

317. Ovaj paragraf bavi se incidentom za kojeg se tvrdi da se dogodio na raskršću glavne ulice u Kozarcu. U njemu se kaže:

Oko 27. maja 1992. godine srpske snage su zarobile većinu bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz područja Kozarca. Dok su Muslimani i Hrvati hodali u kolonama prema mjestima za okupljanje u Kozarcu, odakle je transfer dalje vodio u logore, srpske snage, uključujući Duška Tad[i]a i Gorana Borovnicu, naredile su Ekremu Karaba[i]u, Ismetu Karaba[i]u, Sejdu Karaba[i]u i Ređi For[i]u da izađu iz kolone i ubile ih iz vatrenog oružja.

Dalje se tvrdi da je optuženi svojim učestvovanjem u ovim djelima počinio krivična djela za koja se tereti u pet tačaka Optužnice.

318. Tačka 24 Optužnice tereti optuženog da je svojim učestvovanjem u ovim djelima počinio tešku povredu prema članu 2(a) (namjerno ubistvo) i članu 7, paragraf 1 Statuta. Tačka 25 tereti ga da je učestvovanjem u ovim djelima optuženi počinio kršenje ratnog prava i običaja ratovanja prema članu 3 i članu 7, paragraf 1, Statuta i članu 3(1)(a) (ubistvo) Ženevskih konvencija. U tački 26 optuženi se tereti da je učestvovanjem u tim djelima počinio zločin protiv čovječnosti prema članu 5(a) (ubistvo) i članu 7, paragraf 1, Statuta. Alternativno, u tački 27 optuženi se tereti da je učestvovanjem u tim djelima počinio tešku povredu prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlje) i članu 7, paragraf 1, Statuta. Opet alternativno, u tački 28 optuženi se tereti da je učestvovanjem u tim djelima počinio zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) (nečovječna djela) i članu 7, paragraf 1, Statuta.

319. Tužilaštvo je pozvalo tri svjedoka da daju iskaze o ovom događaju: Ferida Mujčića, Salka Karabašića i Sulejmana Bešića. Tužilaštvo je ponudilo dodatne svjedoke da bi se utvrdilo da je optuženi bio u Kozarcu oko 27. maja 1992. ili na taj dan.

320. Sva tri svjedoka optužbe, koji su Muslimani i koji su svjedočili o događajima navedenim u paragrafu 11, hodali su u koloni ljudi koja je u srijedu 27. maja 1992. pješke išla iz Vidovića u Kozarac. U koloni su se nalazili nenaoružani muškarci, žene i djeca, velika većina od njih Muslimani, a još ljudi im se pridružilo kad su se približili Kozarcu. Kad su prispjeli u Kozarac srpski vojnici su ih uputili niz glavnu ulicu, Ulicu Maršala Tita. Svuda oko njih nalazila su se vojna vozila i vojnici. Iz opisa događaja prema njihovim opažanjima, redoslijed kojim su stigli do kioska na uglu Ulice Maršala Tita i ceste za Kalate, gdje su se navodno odigrala ubistva, mora da je bio sljedeći: prvi Salko Karabašić, drugi Ferid Mujčić i posljednji Sulejman Bešić.

321. Salko Karabašić napustio je Vidoviće oko 11.45 sati i došao do glavne ulice u Kozarcu između 12.00 i 13.00 sati. Kretao se u koloni niz ovu ulicu, pokraj stare škole i bunara, i došao do kioska. Dok je prolazio pokraj kioska, vidio je da su njegov brat Ismet Karabašić i još jedan čovjek kojeg je poznavao, Ređo Forić, izdvojeni iz kolone i postavljeni pokraj kioska. Zatim je njegov brat Ekrem Karabašić izvučen iz kolone i natjeran da stane pokraj kioska kao treći. Kad se njegov sin Sejdo Karabašić okrenuo da pogleda Ekrema, i Sejdo je izvučen iz kolone i postavljen pokraj kioska s ostalima, uprkos nastojanjima njegovog oca da ga zadrži. Nakon Sejda, iz kolone je izdvojen i peti čovjek, Meho Mujkan, i kolona se nastavila kretati, ali je naređeno da se sporije hoda. Dok je Salko Karabašić hodao, vidio je svog brata Ismeta kako stoji rukama naslonjen na kiosk, ali nije rekao da je čuo bilo kakve pucnjeve dok se nastavio kretati niz Ulicu Maršala Tita. Ismeta Karabašića, Ekrema Karabašića, Ređu Forića i Sejdu Karabašića od tada više niko nije vidio.

322. Ferid Mujčić, sljedeći svjedok koji je došao do kioska, nalazio se pri kraju kolone i dok je prolazio pored stare škole i bio blizu bunara vidio je pet osoba kako već stoje pokraj kioska, a trojicu muškaraca kako stoje iza njih. Ta petorica su bili Ismet Karabašić, Ekrem Karabašić, Sejdo Karabašić, Ređo Forić i peta osoba za koju on misli da je bio Fikret Alić. Oni su stajali naslonjeni na zid kioska raširenih ruku i nogu. On ih je sve poznavao i mogao ih je dobro vidjeti. Vidio je jednog od trojice muškaraca koji su stajali iza njih kako je kundakom udario Ekrema u predjelu leđa. Kad se kolona zaustavila na raskršću sa cestom za Kalate, vidio je "da prebacuju ljude", pa je kćer koju je nosio podigao na ramena, pokušao sakriti lice ovratnikom jakne, i pomaknuo se prema sredini kolone kako ne bi bio prepoznat. Iako je podizanjem kćerke na ramena djelimično zaklonio pogled na ono što se dešavalo, mogao je vidjeti Sejdu Karabašića, Ređu Forića i još jednu osobu za koju je mislio da je Fikret Alić kako ispred kolone prelaze na drugu stranu ceste. On takođe nije rekao da je čuo bilo kakve pucnjeve.

323. Sulejman Bešić, posljednji od trojice svjedoka optužbe koji je došao do kioska, stigao je tamo između 14.30 i 14.45 sati. Kad se kolona zaustavila pokraj bunara izbila je panika i on je vidio kako ljude izdvajaju iz kolone i postrojavaju uz kiosk. On je izjavio da je poznavao one koji su izvedeni iz kolone: Ismeta Karabašića, Ekrema Karabašića, Sejdu Karabašića i Ređu Forića. Poredani su uz zid kioska raširenih ruku i nogu i zatim pretreseni. On je to vidio jer se kolona podijelila u dva dijela i njegov se dio zaustavio. Osim ove četvorice, još jedan muškarac je izdvojen iz kolone, pretresen i zatim predat milicioneru koji ga je postavio uz jedan drugi zid, "kod bašte". Nakon toga je još jedan mladić, Zihad Majković, izdvojen iz kolone, postavljena su mu pitanja o nekom Hasanu Didinu i zatim je vraćen u kolonu. Zatim se njegova kolona počela sporo kretati i kad je došao do sredine raskršća pogledao je na lijevo i vidio još šestoro drugih ljudi kako stoje pored Kule (stari toranj). Iznenada su se začula dva rafala veoma glasne "vatre", on je pogledao na desno i vidio kako ljudi poredjani uz kiosk padaju. Jedan od njih ostao je stajati nekoliko sekundi. Milicioner koji je stajao uz cestu zatim je naredio koloni da se kreće brže i nakon toga Sulejman Bešić više nije vidio što se dogadjalo iza njega. Rekao je da se u vrijeme pucnjave nalazio oko pet metara od kioska.

324. Očita je protivrečnost između iskaza Ferida Mujčića i Sulejmana Bešića. Ferid Mujčić je izjavio da je vidio kako su trojica od muškaraca poredjanih uz kiosk, Sejdo Karabašić, Ređo Forić i čovjek za kojeg je mislio da je Fikret Alić, odvedeni na drugu stranu ceste, dok je Sulejman Bešić izjavio da je, iako je vidio druge ljude kako ih odvode preko ceste, ipak vidio kako su svi ljudi poredjani uz kiosk, uključujući Sejdu Karabašića i Ređu Forića, ubijeni iz vatrenog oružja. Da bi ovo razjasnio, tužilac je ustvrdio da trojica muškaraca odvedeni na drugu stranu ceste mora da su bili vraćeni natrag. Odbrana ovu spekulativnu tvrdnju dovodi u pitanje jer o tome nisu izneseni nikakvi dokazi. Povrh toga, odbrana takođe dovodi u pitanje pouzdanost Sulejmana Bešića, jedinog koji kaže da je vidio ubistva, upozoravajući na jednu njegovu raniju izjavu u kojoj se ne spominje da je optuženi bio umiješan u ubistva. Odbrana takođe tvrdi da Sulejman Bešić nije govorio istinu prilikom unakrsnog ispitivanja kad je porekao da je neposredno prije suđenja razgovarao sa Salkom Karabašićem, iako je Tužilaštvo u stvari obavijestilo Pretresno vijeće da je između njih dvojice bilo kontakta. Nadalje, odbrana tvrdi da je Sulejman Bešić teško mogao vidjeti kako se ove osobe izvode iz kolone, a onda još i puca na njih, budući da je bio posljednji u nizu od tri očevica koji je došao na mjesto događaja. U svom odgovoru Tužilaštvo tvrdi da je Sulejman Bešić, iako se nalazio iza Ferida Mujčića, mogao gledati naprijed i u stranu i da je tako mogao vidjeti kako izdvajaju muškarce, dok Ferid Mujčić nije vidio kako ih prozivaju, ali ih je vidio kasnije kad su već bili izdvojeni i poredjani uz kiosk. Odbrana takođe osporava izjavu Salka Karabašića da je vidio kako Ekrema Karabašića odvode iz kolone jer je on u jednoj ranijoj izjavi naveo da mu je izvjesni Ika Karabašić rekao šta se dogodilo Ekremu Karabašiću.

2. Eventualna uloga optuženog

325. Svi svjedoci optužbe koji su svjedočili o ovim događajima smještaju optuženog u područje kioska i pripisuju mu aktivnu ulogu u događajima za koje se tvrdi da su se dogodili.

326. Prema iskazu Salka Karabašića, optuženi je naredio Goranu Borovnici da iz kolone izdvoji njegovog brata Ekrema i sina Sejdu i postavi ih uz kiosk. U vrijeme kad su Ekrem Karabašić i Sejdo Karabašić izdvojeni iz kolone optuženi je stajao kraj kioska, a Salko Karabašić je prošao na dva i po do tri metra od njega. On je takođe čuo i prepoznao glas optuženog, budući da optuženog poznaje od njegove petnaeste godine. On je takođe bio komšija tašte i tasta optuženog u selu Vidovići i čak se kod njih skrivao do 27. maja 1992, kad se zaključilo da je za njih suviše opasno da mu i dalje pružaju utočište. Upitan da li je siguran da je 27. maja 1992. u Kozarcu vidio optuženog kad je Sejdo izdvojen iz kolone, svjedok je odgovorio da je "siguran hiljadu posto".

327. Ferid Mujčić, koji je optuženog poznavao veći dio svog života, izjavio je da je osim muškaraca poredjanih uz kiosk raširenih ruku takođe prepoznao i trojicu drugih ljudi koji su se nalazili u neposrednoj blizini, naime optuženog, Gorana Borovnicu i Miloša Gajića. To su bila trojica muškaraca koji su stajali iza ljudi poredjanih uz kiosk. Optuženi je stajao otprilike metar do metar i po iza Gorana Borovnice i iza poredjanih ljudi. On je vidio Gorana Borovnicu kako, činilo se, pretresa Ekrema Karabašića, a zatim ga je vidio kako je Ekrema Karabašića udario puškom u predjelu leđa. Kad je prvi put vidio optuženog tog popodneva, bio je kraj bunara i odmah je prepoznao optuženog, a gledao je dovoljno dugo da je mogao vidjeti što se događa. Kad je zatim došao bliže kiosku, vidio je optuženog "veoma jasno kao osobu ispred mene". Optuženi je stajao kraj bunara licem okrenut prema koloni i kada je Ferid Mujčić upitan da li je siguran da je tog dana vidio optuženog, odgovorio je da je "sasvim" siguran.

328. Prema iskazu Sulejmana Bešića, optuženi je izdavao naređenja Goranu Borovnici i prozivao imena osoba koje je trebalo izdvojiti iz kolone. Goran Borovnica je takođe iz kolone izdvojio jednog čovjeka i predao ga milicioneru, koji ga je postavio uz jedan drugi zid. Nakon što je ovog čovjeka predao milicioneru, Goran Borovnica se vratio do optuženog, koji je tada stajao na mjestu koje je postalo čelo kolone, budući da se kolona bila podijelila. Svjedok je iznenada začuo "jedan dugi i jedan kraći rafal", pogledao je na desno u smjeru kioska i vidio muškarce koji su tamo bili poredjani kako padaju, a optuženog i Gorana Borovnicu kako stoje metar i po do dva metra iza njih, s oružjem uperenim u njih. Sulejman Bešić u tom trenutku nije u blizini vidio nikoga drugoga s oružjem. On je rekao da je imao dobar, nesmetan pogled na optuženog koji se nalazio na udaljenosti od najviše pet metara.

329. Tužilac je takođe iznio dokaze koji se, iako se ne tiču direktno događaja navedenih u paragrafu 11, odnose na kretanje optuženog 27. maja 1992.

330. Nasiha Klipić, koja je optuženog poznavala skoro cijelog života i koja je bila udata za jednog muslimanskog milicionera, izjavila je pred sudom da su se 27. maja 1992. ona i njezina djeca pridružili koloni ljudi koji su se kretali prema Kozarcu da se predaju. Oko 14.00 sati došli su do raskršća u Kozarcu, a kolona je tada od raskršća do slastičarne bila duga jedan ili dva kilometra. Nedaleko su bili vojnici, srpski milicioneri i tenkovi. Zatim su krenuli prema Kozaruši, u smjeru Prijedora. Dok su išli prema Prijedoru, ona je vidjela milicijski "Golf" koji je vozio Brane Bolta, kolega njezinog muža milicionera, kako se kreće u suprotnom smjeru. Optuženi se nalazio na mjestu suvozača i nosio je maskirnu uniformu, a Goran Borovnica je takođe bio u autu. Auto je gledala otprilike jednu minutu sa udaljenosti od manje od jednog metra i pogled joj ničim nije bio zaklonjen. Nakon otprilike sat do sat i po, kolona je stigla do Žikine kafane u Kozaruši. Kolonu su čuvali Srbi, mješavina vojnog i milicijskog osoblja, koji su "izdvajali i ubijali ljude". Kad je kolona stigla do autobuske stanice u Kozaruši, odmah do kafane, muškarci stari između 15 i 65 godina odvojeni su od žena i djece i podijeljeni u tri grupe koje su, kao što je to kasnije saznala, poslane u Omarsku, Trnopolje i Keraterm. Prepoznala je nekoliko Srba koji su razdvajali ljude, i među tim Srbima su bili optuženi i Goran Borovnica. U tom trenutku bila je oko tri do četiri metra od optuženog i ništa joj nije zaklanjalo pogled. Takođe je čula optuženog kako pita milicionera po imenu Miloš Preradović kuda da odvede civile.

331. Nihad Seferović, čija je kuća bila osam ili devet kuća udaljena od kuće optuženog i koji je optuženog poznavao od djetinjstva, izjavio je pred sudom da se u nedjelju (a to mora da je bio 24. maj 1992) nalazio u Kozarcu kad je počeo napad. Odmah je pobjegao u brda u Bešićima, ali se naveče vratio kući da nahrani ptice i zatim se ponovo vratio u brda. Otprilike tri dana kasnije, prvog dana kad su se ljudi počeli predavati (što mora da je bilo 27. maja 1992), dok se vraćao kući zaustavio se u voćnjaku kuće preko puta srpske pravoslavne crkve i vidio oko šest muslimanskih milicionera iz Kozarca kako stoje poredjani ispred crkve s rukama na zatiljku. Prepoznao je četvoricu od tih milicionera, a ispred njih stajali su optuženi, Goran Borovnica, "Dule" i još oko 15 pripadnika srpskih paravojnih formacija koje nije prepoznao. Vojnici su bili u uniformama i njihovo oružje bilo je upereno u muslimanske milicionere.

332. Odbrana tvrdi da je optuženi pobjegao u Banja Luku kad je počeo sukob u Kozarcu i da prema tome nije mogao da bude u Kozarcu 27. maja 1992. i počini zločine iz ove četiri tačke. Odbrana je pozvala nekoliko svjedoka da potkrijepe ovu tvrdnju i o njihovom svjedočenju govori se u odjeljku vezanom za alibi optuženoga. Što se tiče odsutnosti optuženog iz područja Kozarca toga dana, odbrana je pozvala četiri svjedoka označenih kao svjedoci U, V, W i A, koji su se toga dana nalazili u tom području; njihove je iskaze potrebno razmotriti pojedinačno.

333. Svjedok U, koji poznaje optuženog oko 30 godina, nalazio se u prednjem dijelu kolone koja je 27. maja 1992. ulazila u Kozarac. On je došao do trokuta između 08.15 i 08.30 sati i tamo čekao između sat i po i dva sata. Ni u jednom trenutku nije vidio optuženog dok se kretao kroz Kozarac, niti dok se kretao od Rajkovića do Trnopolja. Prilikom unakrsnog ispitivanja izašlo je na vidjelo da svjedok U sada živi u kući koja pripada Muslimanu, a koju je njemu dodijelila komisija u čijem sastavu je bio optuženi u funkciji sekretara Mjesne zajednice.

334. Svjedok V poznaje optuženog od ranog djetinjstva. On je bio vojnik na odsluženju vojnog roka stacioniran u Kozarcu od 27. maja 1992. do kraja juna 1992. i patrolirao je duž Ulice Maršala Tita "od raskršća s novom cestom Banja Luka - Prijedor, po Ulici Maršala Tita, sve do Mutničke džamije". Svjedok V potvrdio je da je vidio kako civile izdvajaju iz kolone i strijeljaju. Međutim, radi se o jednom incidentu različitom od onog koji se navodi u ovom paragrafu Optužnice. Iako je vidio Gorana Borovnicu u Ulici Maršala Tita niže od kioska, on ni u jednom trenutku za vrijeme obavljanja dužnosti u Kozarcu nije vidio optuženog.

335. Svjedok W, koji je bio na odsluženju vojnog roka u Vojsci Republike Srpske kad je napadnut Kozarac, poznaje optuženog oko 20 godina i u rodu je sa suprugom optuženog. Nalazio se u Kozarcu od 26. do 28. maja 1992. i takođe je u to vrijeme vidio pogubljenje jednog civila u Kozarcu, ali nije vidio optuženog u tom periodu, iako je prilikom unakrsnog ispitivanja pojasnio da se nalazio u sjevernom dijelu Kozarca, gdje je proveo noć od 27. na 28. maj 1992. Valja primijetiti da je prilikom pobijanja navoda odbrane, svjedok optužbe Sakib Sivac izjavio da je jednom prilikom vidio svjedoka W u logoru Keraterm kako proziva ljude i zatvorenicima psuje "majku balijsku" uz komentar da "mi više ne možemo zajedno da živimo". Jedan drugi svjedok optužbe, Jusuf Arifagić, izjavio je da svjedoka W poznaje skoro cijeli život i opisao jedan događaj kad je svjedok W prijetio da će baciti bombu ispred kuće jednog Muslimana jer mu je brat pripadnik Teritorijalne odbrane. On je takođe opisao još jedan događaj u Kozarcu kad je svjedok W u pijanom stanju u kafani prijetio da će aktivirati bombu pa ga je morala odvesti milicija, ali se on vratio sutradan pijan i naoružan prijeteći da će se osvetiti što je dan ranije bio prijavljen miliciji. Takođe je izjavio da je svjedoka W vidio u logoru Keraterm negdje u junu ili početkom jula 1992.

336. Svjedok A, koji optuženog poznaje "veoma dobro", izjavio je pred sudom da je 27. maja 1992. dugo čekao, od otprilike 09.30 do otprilike 18.00 sati, u Žikinoj kafani koja se nalazi na oko dva kilometra od raskršća u Kozarcu, gdje se cesta iz Trnopolja ukršta sa cestom Prijedor - Banja Luka. On je rekao da za cijelo to vrijeme nije vidio optuženog i da bi ga opazio da je optuženi bio tamo.

337. Odbrana je iznijela dokaze da je od 23. maja do 16. juna 1992, osim u tri navrata tokom prve sedmice u junu, kad je optuženi dva puta posjetio Kozarac, prvo 1. juna i zatim još jednom između 8. i 10. juna, te kad je, između ta dva puta u Kozarac, negdje oko 4. ili 5. juna posjetio Trnopolje, optuženi cijelo vrijeme bio u Banja Luci i da 27. maja 1992. nije mogao da bude u Kozarcu, gdje su se to popodne dogodila navedena ubistva kod kioska na raskrsnici Ulice Maršala Tita i ceste za Kalate. To proizilazi iz svjedočenja optuženog, njegove supruge Mire Tadić i brata Ljubomira Tadića, o čemu će biti riječi u dijelu Presude koji se bavi alibijem optuženog. Drugi svjedoci odbrane koji su se zadesili na tom mjestu toga dana, tačnije svjedoci V i W, potvrdili su da je u Ulici Maršala Tita bilo ubistava, iako niti jedan od njih tamo nije vidio optuženog. Svjedok odbrane U, koji je takođe izjavio da nije vidio optuženog u Ulici Maršala Tita, nije nikako mogao biti prisutan događajima koji su se odigrali popodne jer je on već bio na kraju te ulice na putu iz Kozarca između 08.30 i 09.00 sati. Svjedok odbrane A, koji je takođe koračao u koloni niz ulicu, dolazeći od ulice koja se nalazi kod pravoslavne crkve pri kraju Ulice Maršala Tita, između 08.00 i 08.30 sati, prije nego što je tog istog dana došao do Žikine kafane, izjavio je da nije uopšte vidio optuženog, ali ni on zasigurno nije mogao vidjeti što se dogodilo kod kioska toga popodneva. Svjedočenje niti jednog od ta četiri svjedoka odbrane koji su prošli Ulicom Maršala Tita ne daje alibi optuženom nego samo kazuje da oni nisu vidjeli optuženog u Kozarcu toga dana u vrijeme dok su oni bili tamo.

338. Ovo Pretresno vijeće prihvaća Nasihu Klipić kao vjerodostojnog svjedoka, a njezino svjedočenje jasno pokazuje da je optuženi bio u okolici Kozarca 27. maja 1992. popodne. Vijeće takođe prihvaća svjedoka optužbe Nihada Seferovića kao pouzdanog svjedoka. Oba ova svjedoka poznaju optuženog dugo vremena, te iako oni nisu vidjeli događaje kod kioska ili učestvovanje optuženog u njima, njihovo svjedočenje jasno pokazuje da je optuženi tog dana bio u Kozarcu.

339. Što se tiče krivice optuženog, kao što je već ranije rečeno, jasno je da je Salko Karabašić prvi koji je došao na raskrsnicu, kada je vidio da su njegov brat Ismet Karabašić i Ređo Forić već izdvojeni iz kolone i poredjani uz kiosk. Zatim je vidio kako Goran Borovnica, prema naređenju optuženog, izdvaja iz kolone njegovog drugog brata, Ekrema Karabašića, njegovog sina Sejdu Karabašića i Mehu Mujkana. Zatim je kolona morala krenuti dalje i on više nije vidio ni čuo ništa od onoga što se kasnije dogodilo kod kioska. Ferid Mujčić, koji je po svemu sudeći bio drugi po redu očevidac na licu mjesta, izjavio je da je vidio Ismeta Karabašića, Ekrema Karabašića, Sejdu Karabašića, Ređu Forića i petu osobu na mjestu događaja, koji su već bili izdvojeni i poredjani uz kiosk, i optuženog iza Gorana Borovnice, koji je tada stajao kraj Ekrema Karabašića. Zatim je vidio kako Sejdu Karabašića, Ređu Forića i petu osobu odvode na drugu stranu ulice, a njegov dio kolone morao je nastaviti dalje. Sulejman Bešić, koji je izgleda posljednji od očevidaca došao do raskrsnice, izjavio je da je u trenutku kad je došao do bunara neposredno ispred raskrsnice njegova kolona zaustavljena, da je tada izbila panika i da je vidio kako Ismeta Karabašića, Ekrema Karabašića, Sejdu Karabašića i Ređu Forića izvode iz kolone. Skica koju je označio na suđenju pokazuje da u tom trenutku on još nije bio ušao u raskrsnicu niti je bio došao do kioska. Tada se njegova kolona ponovo počela polako kretati i kad je došao do sredine raskrsnice, gledajući u leđa četvorice muškaraca, letimično je pogledao na lijevo i vidio drugu grupu od ukupno šest ljudi već poredjanih uza zid na dijelu raskrsnice prema Kuli. Zatim je "odjednom" čuo rafal, "jedan dugi i jedan kraći rafal", i kad je pogledao na desno vidio je poredjane ljude kako padaju, iako je jedan od njih nesigurno stajao još nekoliko sekundi; iza njih su stajali optuženi i Goran Borovnica sa "oružjem uperenim prema tim ljudima". On je rekao da su ubijeni ljudi bili Ismet Karabašić, Ekrem Karabašić, Sejdo Karabašić i Ređo Forić. Njegovoj koloni je zatim naređeno da se brže kreće.

340. U vezi sa pucanjem na ovu četvorcu muškaraca i njihovim ubistvom, svjedočenje Sulejmana Bešića je od ključnog značenja. Da bi njegov opis događaja bio tačan, da je on mogao vidjeti kako su ova četvorica prozvani iz kolone i kasnije ustrijeljeni (što je mogao samo zaključiti jer je on samo čuo pucnjeve i vidio automatske puške optuženog i Gorana Borovnice uperene u njihova leđa), morao je biti ispred Salka Karabašića i, sasvim sigurno, ispred Ferida Mujčića, koji je bio isuviše odostrag da bi vidio bilo kakvo prozivanje, ali koji je vidio pet osoba, Ismeta Karabašića, Ekrema Karabašića, Sejdu Karabašića, Ređu Forića i petu osobu, kako već stoje rukama naslonjeni na zid kioska. Sulejman Bešić opisuje kako su ova četvorica prozvana u isto vrijeme, dok je iz iskaza Salka Karabašića jasno da je moralo proći neko vrijeme između ta dva prozivanja, to jest prozivanja Ismeta Karabašića i Ređe Forića koji su već bili izdvojeni, i prozivanja Ekrema Karabašića, Sejde Karabašića i Mehe Mujkana. Ako bi se povjerovalo opisu Sulejmana Bešića, da je vidio kako su sva četvorica, Ismet Karabašić, Sejdo Karabašić, Ekrem Karabašić i Ređo Forić, prozvani istovremeno, te da je kasnije i čuo streljanje ove četvorice, on je morao biti daleko ispred Salka Karabašića i Ferida Mujčića da bi vidio prozivanje, a opet daleko iza njih da bi čuo pucnjavu koju Salko Karabašić i Ferid Mujčić nisu čuli. Sulejman Bešić sigurno nije mogao istovremeno biti i dovoljno blizu prednjem dijelu kolone da vidi kako su sva četvorica prozvani i dovoljno straga da prisustvuje pucnjavi koja je očigledno bila toliko daleko da je nisu mogli čuti Salko Karabašić i Ferid Mujčić, koji se obojica čine pouzdanim i vjerodostojnim. Činjenični opis Sulejmana Bešića u kojem on kaže da je vidio izdvajanje ove četvorice i čuo pucnjavu uopšte se ne slaže sa opisima Salka Karabašića i Ferida Mujčića i ne može se prihvatiti.

341. Pretresno vijeće nije se, zbog gore navedenih razloga, uvjerilo van svake sumnje da je optuženi ustrijelio i ubio ljude poredjane uz kiosk kao što je navedeno u Optužnici, niti da su se streljanja zaista dogodila, iako je u potpunosti uvjereno da je optuženi bio prisutan na mjestu događaja i da je učestvovao u prozivanju ljudi iz kolone koja se kretala, te da se ovo dogodilo u kontekstu oružanog sukoba. Pretresno vijeće razmotriće u dijelu Mišljenja i Presude koji se bavi utvrđivanjem pravnih činjenica da li su i koja krivična djela počinjena.

G. Paragraf 12 Optužnice

342. Ovaj paragraf odnosi se na događaje koji su se, kako se navodi, desili u dva mala sela, Jaskići i Sivci, a glasi ovako:

Negdje oko 14. juna 1992. naoružani Srbi sa kojima je bio i Duško TADIĆ ušli su u sela Jaskići i Sivci u opštini Prijedor i išli od kuće do kuće prozivajući stanovnike i razdvajajući muškarce od žena i djece. Naoružani Srbi ubili su Sakiba ELKAŠEVIĆA, Osmu ELKAŠEVIĆA, Aliju JAVORA, Abaza JASKIĆA i Nijaza JASKIĆA ispred njihovih kuća. Takođe su pretukli Mehu KENJARA, Adama JAKUPOVIĆA, Salka JASKIĆA, Ismeta JASKIĆA, Bejdu BALIĆA, Šefika BALIĆA, Nijaza ELKAŠEVIĆA i Ilijaša ELKAŠEVIĆA, a onda ih odveli iz tog područja u nepoznatom pravcu.

Tvrdi se da je svojim učestvovanjem u tim djelima optuženi počinio krivična djela za koja se zatim tereti u šest tačaka Optužnice.

343. U tačkama 29, 30 i 31 optuženi se tereti da je svojim učestvovanjem u djelima opisanim u paragrafu 12 počinio, redom, tešku povredu Ženevskih konvencija prema članu 2(a) (namjerno ubistvo) i članu 7, paragraf 1, Statuta; kršenje ratnog prava i običaja ratovanja prema članu 3 i članu 7, paragraf 1, Statuta i članu 3(1)(a) Ženevskih konvencija (ubistvo); te zločin protiv čovječnosti prema članu 5(a) (ubistvo) i članu 7, paragraf 1, Statuta. Tačke 32, 33 i 34 terete optuženog, u obliku već poznatom iz drugih tačaka, redom, za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede telesnog integriteta ili zdravlja, za okrutno postupanje i za nečovječna djela.

344. Postoji značajna količina dokaza o događajima od 14. juna 1992, koja dolazi od šest svjedoka koji su ili preživjeli nekadašnji stanovnici Jaskića i Sivaca ili su tamo bili potražili utočište. Iz njihovih iskaza nesumnjivo proizilazi da su 14. juna 1992. naoružane srpske snage neprijateljski raspoložene prema muslimanskim stanovnicima tih dvaju sela išle od kuće do kuće i prozivale muškarce iz kuća, tukle ih i odvodile u zatvoreničke logore. Petorica muškaraca ubijeni su u Jaskićima.

345. Nakon napada na Kozarac hiljade stanovnika tog područja, skoro sve Muslimani, pobjegli su prema selima na jugu, a neki od njih potražili su utočište u Jaskićima i Sivcima. Stanovnicima tih dvaju sela naređeno je da predaju svo oružje i ograničeno im je kretanje unutar sela. Nakon toga srpske snage često su dolazile u ta sela, ponekad u potrazi za određenim bjeguncima, a jednom zahtijevajući od muškaraca iz sela da sakupe leševe u obližnjem selu. Zatim su početkom juna tenkovi na kratko granatirali Sivce, a 10. juna 1992. ili oko toga datuma zapaljene su neke kuće i štale u kojima je ostala stoka. Noću su se često čuli pucnjevi, a seljani su živjeli u strahu; mnogi od njih spavali su odjeveni za slučaj da im bude naređeno da napuste domove bez prethodnog upozorenja, kao što se muškarcima iz tih sela kasnije i dogodilo.

346. Oba sela napadnuta su 14. juna 1992. Ujutro su stanovnici Sivaca začuli zvuke pucnjave koja se približavala, a kratko vrijeme nakon toga srpski tenkovi i srpski vojnici ušli su u selo. Kuće su pretražene jedna po jedna, a svim muškarcima naređeno je da izađu na cestu koja vodi kroz selo. Naređeno im je da trče niz cestu s rukama na potiljku prema sabirnom mjestu u dvorištu jedne od kuća. Na putu tamo više puta su bili prisiljeni da se zaustave i legnu na cestu, gdje su ih vojnici tukli i udarali nogama dok su oni ležali, nakon čega su morali ponovo da ustanu i pretrče nešto dalje, da bi se potom sve ponovilo. Dok su ležali na cesti oduzeti su im novčanici, lične karte i svi predmeti od vrijednosti koje su imali kod sebe. Ukupno je oko 350 muškaraca u Sivcima tretirano na ovaj način, uglavnom Muslimani, ali i nekoliko Hrvata.

347. Po svom dolasku na sabirno mjesto, pretučeni i u mnogim slučajevima obliveni krvlju, neki od muškaraca prozvani su i ispitivani o drugima, prijećeno im je i ponovno su premlaćeni. Ubrzo je stiglo pet autobusa, muškarcima je naređeno da otrče do autobusa, ponovo sa rukama na potiljku, i da se potrpaju u autobuse. Zatim su odvezeni u logor Keraterm.

348. Iskustvo seljana manjeg sela Jaskića, od samo 11 kuća, tog 14. juna 1992. bilo je donekle slično, ali propraćeno ubistvima seljana. Kao i Sivci, i Jaskići su primili izbjeglice nakon napada na Kozarac, no mnogi od tih izbjeglica otišli su prije 14. juna 1992. u druga sela. Dana 14. juna 1992. popodne začuli su se pucnjevi i srpski vojnici ušli su u Jaskiće i naredili muškarcima da izađu iz svojih kuća na seosku cestu s rukama na potiljku. Prisiljeni su da legnu na zemlju i teško premlaćeni. Kuće u selu su pretraživane kako bi se ustanovilo da su svi muškarci na broju. Nakon toga su svi muškarci osim tri starija muškarca odvedeni u smjeru Kozarca i njihove porodice ih više nikada nisu vidjele niti čule za njih. Nakon što su otišli, žene su pronašle tijela petorice muškaraca ubijenih iz vatrenog oružja čiji su leševi ostavljeni da leže tamo gdje su ustrijeljeni. Ženama i djeci je ili naređeno da izađu zajedno sa muškarcima, a potom rečeno da se vrate u kuće, ili im je jednostavno naređeno da ostanu unutra. U oba slučaja naređeno im je da ne gledaju što se vani događa s muškarcima.

349. Neke od izbezumljenih žena u Jaskićima pobjegle su iz sela sa djecom kasnije tog dana, 14. juna 1992. Druge su ostale. Jedna žena ostala je sa svoje dvoje male djece u Jaskićima do sredine jula, dok je srpski vojnici iznenada nisu prisilili da ode u roku od nekoliko minuta. U danima nakon 14. juna 1992. srpski vojnici su više puta svakoga dana posjećivali selo i uzimali sve, od traktora do žestokih pića.

350. Čim su se usudili izaći iz kuća, oni koji su ostali nakon 14. juna 1992, a među njima i dvojica starijih muškaraca, pokušali su pokopati leševe petorice muškaraca koji su ostali ležati u selu. Međutim, u pokušaju da to učine bili su suočeni sa prijetnjama, zlostavljanjem i ometanjem i na kraju su bili primorani da iskopaju jedan, zajednički grob i tu pokopaju tijela. U neko doba nakon ovih događaja većina kuća u Jaskićima, ako ne i sve, temeljito su razorene i od njih su ostale samo spaljene ruševine.

2. Eventualna uloga optuženog

351. Sakib Sivac, prvi od petorice svjedoka koji tvrde da su prepoznali optuženog u tim selima, znao je optuženog od djetinjstva, iako ne kao prijatelja nego kao poznanika. Dana 14. juna 1992. u Sivcima ovaj svjedok bio je primoran da izađe iz svoje kuće i zajedno sa drugim stanovnicima prisiljen da trči niz ulicu u selu sa rukama na potiljku, da legne na zemlju, gdje je tučen i udaran nogama dok je ležao, zatim da ponovo ustane i dalje trči, ponavljajući sve ovo više puta dok zajedno sa drugima nije stigao u dvorište ispunjeno sa oko 300 zatvorenika, uglavnom Muslimana, koji su svi bili pretučeni. Tamo su bili ispitivani i izloženi prijetnjama, a kad su svi muškarci iz sela sakupljeni, bili su primorani ukrcati se u autobuse. Kad se Sakib Sivac približio autobusu da bi ušao u njega prepoznao je optuženog kako stoji na jednoj strani stražnjih vrata, a čovjek po imenu Dragoje Čavić, koga je poznavao bolje nego optuženoga, stajao je na drugoj strani. Morao je proći između njih dvojice i, dok se pokušao obratiti Dragoju Čaviću, optuženi ga je gurnuo u autobus. U tom trenutku se okrenuo i pogledao optuženog u lice. Nakon što je ušao u prepuni autobus, stajao je na stepenici i još uvijek je kroz vrata autobusa mogao vidjeti optuženog, obučenog u maskirnu uniformu, sa puškom, pištoljem i nožem i možda lisicama zadjenutim za pojas. Zatvorenici su autobusima odvezeni u logor Keraterm.

352. Draguna Jaskić živjela je u Jaskićima sa svojim mužem. Optuženog i članove njegove porodice godinama je poznavala iz viđenja. Dana 14. juna 1992. začula se pucnjava, a zatim su u njenu kuću došli vojnici i svima naredili da izađu. Jedan od vojnika pretražio je kuću i ženama i djeci tada je naređeno da se vrate u kuću, dok su muškarci morali izaći na seosku cestu s rukama na potiljku. Kad je svjedokinja krenula natrag u kuću vidjela je optuženog na udaljenosti od 20 metara, sa bradom i u maskirnoj uniformi, kako zajedno sa još jednim vojnikom tjera muškarce iz sela niz cestu prema njezinoj kući, udarajući ih pri tome štapom. Jedan od seljana imao je lice obliveno krvlju.

353. Ova grupa došla je do dijela ulice ispred njene kuće i nalazila se na udaljenosti od oko 10 metara kad je ona konačno ušla u kuću, gdje je njoj i drugim ženama i djeci naređeno da legnu na pod. Svjedokinja je kasnije ustala i pogledala kroz prozor i vidjela optuženog i druge kako tuku muškarce iz njene porodice dok su ovi ležali na cesti i kako prolijevaju vodu po onima koji su se onesvijestili. Vidjela je optuženog kako je njenog oca udario štapom po vratu kad je ovaj pokušao ustati. Njezin sin ju je zatim povukao natrag na pod. Kasnije je ponovo ustala, pogledala kroz prozor i vidjela kako svi muškarci trče niz cestu i kako optuženi, čije je lice mogla vidjeti, tuče jednog čovjeka. U tom trenutku bila je od njega udaljena nekih 12 metara.

354. Kasnije, nakon što su muškarci iz sela odvedeni, ona je izašla na ulicu i vidjela pet leševa koje je prepoznala kao muškarce iz svog sela, iako ne i iz svoje porodice. Samo tri starija muškarca su ostala živa u selu. Kasnije toga dana otišla je u logor Trnopolje, a na kraju je konvojem prešla na teritoriju bosanske vlade. Više nikada nije vidjela muškarce iz svoje porodice, iako je preduzela korake da im uđe u trag.

355. Kad joj je u maju 1995. jedan od istražitelja iz Tužilaštva pokazao niz fotografija, među kojima je bila i fotografija optuženog, ona je tada rekla da ne prepoznaje nikoga. Međutim, pred sudom je izjavila da je zapravo prepoznala optuženog, ali ju je bilo strah to reći. Kasnije ju je ponovo ispitivao jedan od istražitelja iz Tužilaštva i rekla je da nije identificirala optuženog jer nije bila sigurna da je to on. Međutim, ona je pred sudom izjavila da je sigurna da je vidjela optuženog kako tuče jednog čovjeka u selu.

356. Subha Mujić je sestra ove svjedokinje. Ona je optuženog poznavala iz viđenja, ali nikad nije razgovarala s njim. Živjela je u jednom selu blizu Jaskića i pobjegla je iz svoje kuće u kuću svoje sestre kad je njezina kuća granatirana i spaljena. Opisala je kako su vojnici došli u Jaskiće 14. juna 1992, kako su svima u kući njezine sestre naredili da izađu, kako su muškarci odvojeni od žena i djece i kako je optuženi, kojeg je prepoznala, tukao muškarce iz kuće njezine sestre. Optuženi je imao bradu i nosio maskirnu uniformu. Kad se vratila unutra vidjela je optuženog kako i dalje tuče muškarce puškom i kako ih udara nogom. Oni su leželi na ulici dok su ih tukli i optuženi je naredio da ih se polije vodom, a onda su odvedeni niz ulicu.

357. Njena sestra Draguna Jaskić bila je u kući zajedno s njom kad je vidjela ovo premlaćivanje i rekla joj je da optuženi ubija sve muškarce u porodici. Kasnije je izašla i vidjela leševe u selu. Više nikada nije vidjela muškarce koji su odvedeni iz njezine kuće, uprkos njezinim nastojanjima da ih pronađe.

358. Zemka Šahbaz živjela je u obližnjem selu i prešla je sa sinom i kćeri kod rođaka u Jaskiće kad se počela osjećati ugroženom u svom selu. Optuženog nije poznavala. Onog dana kad su vojnici došli u Jaskiće živjela je sa djecom u kući preko puta kuće Dragune Jaskić i istrčala je napolje kad je začula pucnjavu. Sa stepenica kuće vidjela je čovjeka u maskirnoj uniformi kako, držeći ga za okovratnik, vodi jednog čovjeka iz Jaskića koji je krvario iz nosa. Uz čovjeka u maskirnoj uniformi nalazio se i jedan čovjek plave kose sa štapom u ruci. Ona je takođe vidjela ispred kuće Dragune Jaskić muškarce i žene poredjane uza zid i vojnika s puškom pokraj njih. Čovjek u maskirnoj uniformi ju je opazio, opsovao i rekao da ako ljudi koji se nalaze u njenoj kući ne izađu svi će biti ubijeni. Zatim je opalio iz puške u zrak.

359. Svjedokinja se vratila u kuću i izvela one koji su bili unutra, a to su bili njen devetnaestogodišnji sin i nekolicina žena. U to vrijeme su već svi muškarci iz kuće Dragune Jaskić ležali na ulici. Čovjek u maskirnoj uniformi je klimnuo glavom plavokosom čovjeku, koji je započeo tući muškarce na zemlji. Zatim je rekao ženama da uđu unutra, a njenom sinu da pođe sa njim. No, svjedokinja je pošla za svojim sinom na ulicu, na što joj je čovjek u maskirnoj uniformi zaprijetio puškom i kćeri su je uvele u kuću. Kasnije je izašla van, vidjela krv i vodu na ulici i ukupno pet mrtvih tijela, ista ona koja je vidjela svjedokinja Draguna Jaskić. O svom sinu nije ništa čula od dana kad je odveden.

360. U maju 1995. ovoj svjedokinji pokazan je foto album sa slikama muškaraca i ona je među njima izdvojila fotografiju optuženog, kojeg je prepoznala kao čovjeka u maskirnoj uniformi o kojem govori u svom iskazu. Prilikom unakrsnog ispitivanja svjedokinja je opisala da je čovjek u maskirnoj uniformi nosio kapu širokog oboda, "više kao zaklon" od sunca nego kao kapu. O njemu je još rekla "Uopšte se ne sjećam brade".

361. Senija Elkasović živjela je u Jaskićima i poznaje optuženog samo iz viđenja, dok njegovu ženu poznaje dobro, budući da su odrasle u istom selu. Kad su 14. juna 1992. vojnici došli u Jaskiće, naredili su njenom mužu i drugim muškarcima da izađu iz kuće, a ženama i djeci rekli da ostanu unutra ležati na podu. Jedan od vojnika ušao je u kuću. Svjedokinja je krajičkom oka pogledala kroz prozor dok se spuštala na pod i u dvorištu svoje kuće vidjela optuženog u maskirnoj uniformi, ali bez ičega na glavi, a zatim joj je pomenuti vojnik ponovo naredio da legne. Izvana je čula povike i pucnjeve i kad je vojnik napustio kuću ona je pogledala kroz prozor i vidjela vojnike i muškarce iz njene kuće kako se kreću niz ulicu. Kasnije je izašla van i na ulici nije vidjela nikoga; hodajući dalje niz ulicu spazila je dva leša sa vidljivim ranama od metka na glavi. Pala je u nesvijest, a njen tast joj je prišao i pomogao joj da se vrati u kuću. Kasnije je vidjela još dva mrtva tijela u bašti svoje kuće, oba ustrijeljena u glavu. Tijela koja je vidjela i prepoznala bila su ista ona tijela koja su prepoznali i drugi svjedoci. Svjedokinja od onda nije ništa čula o svom mužu, niti o drugim muškim rođacima koji su tada odvedeni iz kuće.

362. Sena Jaskić nije vidjela optuženog u Jaskićima, ali budući da je ona jedini preostali svjedok iz Jaskića pogodno je da se ovdje opiše njezino svjedočenje. Ona je živjela u Jaskićima sa svojim mužem drvosječom. Optuženog nije poznavala. Opisala je kako su uniformisani ljudi ušli u Jaskiće 14. juna 1992. dok se ona nalazila u ljetnoj kuhinji svoje kuće zajedno sa mužem, dvije kćeri i tri izbjeglice iz drugih sela, jednim muškarcem i dvije žene. Oko 15.00 sati začula se pucnjava, a dva vojnika iznenada su se pojavili na kuhinjskim vratima i naredili njenom mužu i drugom muškarcu da pođu sa njima na cestu, a ženama i djeci da ostanu sjediti. Vojnici su oba muškarca izveli napolje, a njezinog muža pretukli, psujući ga jer je Musliman. Pitali su ga da li ih ima još u kući, na što je njen muž odgovorio da nema.

363. Kasnije, kad se sve stišalo, ona je pošla niz ulicu i tamo vidjela dva mrtva muškarca, Osmu i Sakiba Elkaševića. Zatim se vratila kući, spakirala torbu s odjećom i pobjegla iz sela zajedno sa djecom. Više nikada nije vidjela niti svog muža niti onog drugog muškarca kojeg su izveli iz njene kuće, uprkos tome što je muža svugdje tražila, takođe i preko međunarodnih agencija.

364. U pogledu predmetnog datuma 14. juna 1992. dokazi u korist optuženog su da je on u to vrijeme stalno živio u Banja Luci, koju nije napuštao nakon što se navečer 4. juna 1992. vratio iz druge od dvije posjete Kozarcu da bi pokupio stvari iz kuće i kafića, sve dok nije rano ujutro 15. juna 1992. otišao za Prijedor.

365. U opisu alibija optuženog koji slijedi kasnije u ovom Mišljenju i Presudi navode se poimence razni svjedoci koji su svjedočili o njegovoj prisutnosti u Banja Luci, kao i opis njihovog svjedočenja. Njegov alibi nije vezan specifično za 14. jun 1992. i, kao što je to obrazloženo kasnije, uopšte uzev nije vezan uz neki odredjeni datum u ovom vremenskom periodu.