PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:
sudija Liu Daqun
sudija Maureen Clark
sudija Fatoumata Diarra

Sekretar:
Presuda od: g. Hans Holthuis

Presuda od: 31. marta 2003.

TUŽILAC
protiv
Mladena NALETILIĆA zvanog TUTA
i
Vinka MARTINOVIĆA zvanog ŠTELA

PRESUDA

I. UVOD

1. Činjenice na kojima počiva ova presuda pokazuju složenost situacije u Bosni i Hercegovini nakon proglašenja nezavisnosti 1992. godine. Geografsko područje na koje se presuda odnosi obuhvaća Mostar i okolne općine u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Mostar je nazvan po čuvenom mostu koji se nalazio na Neretvi. Sada je Mostar tragičan primjer multikulturnog grada podijeljenog sukobom. Nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: SFRJ), Mostar i njegova okolica bili su poprište nekoliko sukoba između raznih grupa. Ova presuda se bavi razdobljem od aprila 1993. do januara 1994., odnosno sukobom između BH Hrvata^[1] i BH Muslimana.^[2] Te dvije etničke grupe su sarađivale i 1992. se zajedno, na istoj strani, borile protiv srpsko-crnogorskih snaga.^[3] Razni faktori, kojima se ova presuda neće baviti, doveli su do izbijanja žestokog sukoba između BH Hrvata i BH Muslimana i do podjele Mostara na istočni dio, pod vlašću Muslimana, i zapadni dio, pod vlašću Hrvata.

A. Optuženi i optužbe

2. Dvojica optuženih su Mladen Naletilić (Tuta) i Vinko Martinović (Štela). Mladen Naletilić ima 56 godina, a rođen je 1. decembra 1946. u Širokom Brijegu,^[4] u Bosni i Hercegovini. Mladen Naletilić je živio izvan Bosne i Hercegovine, a najduže u Njemačkoj. Godine 1990.-1991. vratio se u Široki Brijeg i osnovao vojnu formaciju pod nazivom Kažnjenička bojna (dalje u tekstu: KB), koja se pod njegovim vodstvom borila protiv srpskih snaga u Mostaru u proljeće 1992.

3. Vinko Martinović (Štela) ima 39 godina, a rođen je 21. septembra 1963. u Mostaru, u Bosni i Hercegovini. Odrastao je u mostarskom naselju Rodoč.^[5] Prije rata uglavnom se bavio trgovinom, a neko vrijeme je bio vozač taksija u Mostaru.^[6] Kad je 1992. godine u Mostaru započeo sukob sa srpsko-crnogorskom vojskom, Vinko Martinović se pridružio HOS-u i postao zapovjednik.^[7] Vinko Martinović nije nikad bio politički angažiran.^[8]

4. Optužnica sadrži ukupno dvadeset dvije tačke.^[9] Mladen Naletilić se tereti za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (tačka 1). Tačke 2-8 sadrže optužbe za protivpravni rad i korištenje zatočenika za živi štit. Tačke 9-12 odnose na optužbe za mučenje, okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji. Tačka 18 odnosi se na optužbe za protivpravno premještanje stanovništva, a tačke 19-22 na optužbe za pljačku i razaranje imovine.

5. Vinko Martinović se takođe tereti za progone (tačka 1) kao i za protivpravni rad i korištenje zatočenika za živi štit (tačke 2-8). Tačke 11-12 odnose se na optužbe za okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji. Tačke 13-17 odnose se na ubistvo, hotimično lišavanje života i nanošenje teške patnje, a vezane su konkretno za smrt Nenada Harmandžića. Tačka 18 odnosi se na optužbe za protivpravno premještanje civila. Tačka 21 odnosi se na optužbe za pljačku.

6. Prije početka suđenja, 16 svjedoka optužbe dalo je u Hagu vanraspravne iskaze u skladu s pravilom 71 Pravilnika.^[10] Svjedočenja dvanaest osoba koje su prethodno svjedočile u predmetu Blaškić ili u predmetu Kordić uvrštene su u dokazni materijal ovog predmeta prihvaćanjem relevantnih transkripata u spis.^[11]

7. Suđenje je započelo 10. septembra 2001. i završilo 31. oktobra 2002. Vijeće je saslušalo 56 svjedoka optužbe viva voce, a ukupan broj svjedoka optužbe je 84. Naletilićeva odbrana je imala ukupno 35 svjedoka, uključujući 3 sudska vještaka.^[12] Martinovićeva odbrana je imala ukupno 27 svjedoka, uključujući 2 vještaka. U toku suđenja prihvaćeno je otprilike 2.750 dokaznih predmeta.^[13]

B. Opća razmatranja u vezi s ocjenjivanjem dokaza

8. Vijeće je primijenilo pravila o dokazima iz Pravilnika, sadržana u pravilu 89 Pravilnika. Gdje Pravilnik ne sadrži upute za rješavanje nekog pitanja koje se nalazilo pred Vijećem, ono je primijenilo pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju o toj stvari i koja su u duhu Statuta i općih pravnih načela.^[14]

9. Član 21(3) Statuta postavlja prezumpciju nevinosti na koju svaki optuženi ima pravo. Teret dokazivanja krivice optuženog van razumne sumnje u skladu s pravilom 87(A) Pravilnika u potpunosti je na optužbi. Vijeće je donijelo osuđujuće presude samo onda kada su svjedočenjem svjedoka i drugim dokazima na koje se optužba oslanjala činjenice navedene u Optužnici i odgovornost optuženog dokazani van razumne sumnje, usprkos svjedočenju svjedoka odbrane i dokaznim predmetima odbrane. Član 21(4)(g) Statuta predviđa da optuženi ima pravo da ne bude primoran svjedočiti protiv sebe. Mladen Naletilić i Vinko Martinović odlučili su da ne svjedoče na suđenju. U skladu sa članom 21(4)(g), Vijeće tim njihovim odlukama nije pridalo nikakvu dokaznu vrijednost.

10. Prilikom ocjenjivanja dokaza koje su dali svjedoci, Vijeće je uzelo u obzir da su se događaji za koje se tereti desili gotovo deset godina prije nego što su svjedoci iznijeli svoje svjedočenje na sudu. Vijeće prihvaća da, s obzirom na to da je od terećenih događaja do suđenja proteklo mnogo vremena, nije realno od svjedoka očekivati da se sjete svih pojedinosti, kao što su tačan datum ili sat kad se nešto desilo. Vijeće nadalje napominje da su mnogi od svjedoka optužbe prošli kroz više različitih zatočeničkih objekata, što je za neke od njih moglo biti traumatično iskustvo. Vijeće smatra da se od tih svjedoka ne može očekivati da se prisjete baš svake pojedinosti u vezi s tačnim slijedom događaja. Vijeće nadalje dijeli mišljenje Pretresnog vijeća II da u većini slučajeva usmeno svjedočenje nekog svjedoka neće biti identično onome što je rekao u prethodnoj izjavi. Sasvim je prirodno za krivični postupak da se svjedoku na suđenju mogu postaviti pitanja različita od onih u prethodnim razgovorima i da se on na sudu može sjetiti dodatnih detalja kad ga se o njima konkretno upita.^[15] Vijeće stoga nije pridalo naročitu važnost manjim nedosljednostima u svjedočenju nekog svjedoka ili beznačajnim odstupanjima u pogledu sporednih stvari u svjedočenjima raznih svjedoka koji su svjedočili o istim događajima. Vijeće je, međutim, pridalo dokaznu vrijednost svjedočenjima samo onih svjedoka koji su barem suštinu događaja mogli prenijeti dovoljno precizno.

11. Zbog specifičnih okolnosti ovog predmeta, o nekim incidentima za koje se optuženi terete svjedočio je samo po jedan svjedok. Ovo vijeće smatra, jednako kao i Žalbeno vijeće,^[16] da svjedočenje samo jednog svjedoka o nekoj pravno relevantnoj činjenici formalnopravno ne zahtijeva potkrepljivanje. Ono je, međutim, takva svjedočenja samo jednog svjedoka veoma pažljivo ispitalo prije nego što će na osnovu toga proglasiti krivicu. Vijeće smatra da Pravilnik generalno ne onemogućava da se prihvati svjedočenje iz druge ruke.^[17] Ono je, međutim, uzelo u obzir da će težina ili dokazna vrijednost koju treba pridati svjedočenju iz druge ruke obično biti manja nego u slučaju kad je svjedok svjedočio pod zakletvom i kad je unakrsno ispitan.^[18]

12. Vijeće je pažljivo razmotrilo transkripte vanraspravnih iskaza i transkripte suđenja iz predmeta Blaškić i Kordić i uzelo je u obzir činjenicu da su svi ti svjedoci provjereni u unakrsnom ispitivanju, mada ne i pred ovim Vijećem.^[19] U slučajevima kad su dokazi pribavljeni putem vanraspravnog iskaza ili iz transkripata s drugih suđenja protivrječili dokazima datim viva voce u sudnici, Pretresno vijeće je pažljivo ispitalo sve iznesene dokaze. Vijeće smatra da je općenito primjereno da se najveća dokazna vrijednost prida dokazima onih svjedoka koji su stupili pred Vijeće in personam.

II. OPĆI ZAKLJUČCI

A. Historijat događaja^[20]

13. U junu 1991. i Slovenija i Hrvatska su proglasile nezavisnost u odnosu na SFRJ.^[21] To je dovelo do kratkotrajne vojne intervencije u Sloveniji od strane JNA, kojom se upravljalo i rukovodilo iz Beograda. U Republici Hrvatskoj je sukob u pravom smislu izbio u drugoj polovici 1991. godine. U januaru 1992. potpisan je mirovni sporazum i Republika Hrvatska je priznata u proljeće 1992.^[22] Usprkos bojkotu BH Srba, u Bosni i Hercegovini je 29. februara i 1. marta 1992. održan referendum o nezavisnosti od SFRJ. Dana 3. marta 1992. je proglašena nezavisnost, za koju se izjasnila velika većina BH Hrvata i BH Muslimana.^[23]

14. Nakon proglašenja nezavisnosti, BH Srbi su napali dijelove Bosne i Hercegovine. Državna uprava Bosne i Hercegovine je de facto prestala funkcionirati budući da je izgubila kontrolu nad cjelokupnom teritorijom. BH Srbi nisu bili jedini koji su imali teritorijalne pretenzije; BH Hrvati i njihov vođa Franjo Tuđman takođe su željeli da neki dijelovi Bosne i Hercegovine budu hrvatski. Već u martu 1991. održani su tajni razgovori između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine. Politika Republike Hrvatske i njenog vođe Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini nikad nije bila potpuno transparentna i uvijek je uključivala krajnji cilj Franje Tuđmana za proširenje hrvatskih granica.

15. BH Hrvati su sudjelovali u institucijama nove nezavisne Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Čak i prije referenduma o nazavisnosti osnovana je HZ HB.^[24] HZ HB je počela da igra važniju ulogu kao stvarni zakonodavni i upravni organ na područjima koja su relevantna za ovu optužnicu. Postojala su razna očekivanja u pogledu osnivanja HZ HB; neki su je vidjeli kao privremenu instituciju koja je trebala popuniti prazninu nastalu praktičnim raspadom državne vlasti Bosne i Hercegovine. Drugi su je vidjeli kao korak prema njenom priključenju Republici Hrvatskoj ili prema stvaranju nezavisne države. U svakom slučaju, mnogi BH Hrvati su željeli preuzeti inicijativu i uspostaviti sistem odbrane od Srba.

16. Dana 10. aprila 1992. predsjednik HZ HB, Mate Boban, izdao je zapovijed kojom se osniva HVO.^[25] HVO je postao vrhovno izvršno i obrambeno tijelo HZ HB i BH Hrvata. Sâm Mate Boban postao je vrhovni zapovjednik HVO-a.^[26] To je značilo da je u tom dijelu Bosne i Hercegovine stvarnu vlast imao HZ HB.

17. Tokom prvih mjeseci 1992. situacija se u Mostaru pogoršala i izbio je vojni sukob. U aprilu 1992. Krizni štab općine Mostar je izjavio da se "općina Mostar nalazi u stanju djelimične okupacije od strane jedinica takozvane Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija koje u sadejstvu sa njom vrše oružana dejstva".^[27] Krizni štab općine u početku su činili predstavnici raznih naroda, ali su ga srpski predstavnici napustili.

18. BH Hrvati i BH Muslimani organizirali su zajedničku odbranu od srpskih snaga.^[28] U Mostaru i okolnim općinama odbrana je organizirana pod okriljem HVO-a. Iako je HVO bio vojna formacija Hrvata, u ovom razdoblju su ga činili i Hrvati i Muslimani. Muslimani su osnovali vlastite vojne jedinice koje su se borile pod općim zapovjedništvom HVO-a.^[29] To znači da su se, dok su se suprotstavljali Srbima, Hrvati i Muslimani borili pod jedinstvenim zapovjedništvom HVO-a. Tokom ljeta 1992. nastavilo se granatiranje Mostara, a srpske snage su i ujesen, iako su se povukle iz Mostara, nastavile granatirati grad. Došlo je do manjih incidenata između BH Hrvata i BH Muslimana. Mladena Naletilića su smatrali velikim braniocem Mostara pa su po čitavom Mostaru i okolici bili postavljeni plakati s njegovom slikom.

19. Ulagani su napori da se pronađe rješenje za sukob u Bosni i Hercegovini. U januaru 1993. pokrenuta je mirovna inicijativa u obliku takozvanog Vance-Owenovog plana,^[30] prema kojem je u Bosni i Hercegovini trebalo biti uspostavljeno 10 provincija. Plan je bio da u toku prelaznog razdoblja pojedinim provincijama upravljaju zajedno sve tri grupe, ali da najbrojnija grupa postavlja guvernera.^[31] BH Hrvati bi bili u većini u tri provincije, koje su u planu označene brojevima 3, 8 i 10.^[32] Za optužnicu je relevantna provincija broj 8, koja je obuhvaćala sljedeće općine: Čitluk, Čapljina, Grude, Jablanica, Konjic, Ljubuški, Mostar, Neum, Posušje, Prozor, Stolac, te dijelove Trebinja.^[33]

20. U ime BH Hrvata Vance-Owenov plan je 2. januara 1993. potpisao Mate Boban.^[34] Plan tada nisu potpisali ni predstavnici BH Srba niti BH Muslimana. Usprkos tome što su znali da druge strane nisu potpisale, ali uzdajući se da imaju podršku svjetske javnosti, BH Hrvati su pokušali unilateralno sprovesti Vance-Owenov plan.^[35] Taj događaj doveo je do dramatičnog povećanja napetosti između BH Hrvata i BH Muslimana.^[36]

21. Pregovori vezani za Vance-Owenov plan nastavili su se u februaru i martu 1993. i predsjednik Izetbegović je 25. marta 1993. potpisao plan u ime BH Muslimana.^[37] Predstavnici BH Srba još uvijek se nisu složili s planom.

22. U Vance-Owenovom planu se navodi da će “i Bosanska armija i HVO [...] biti razmještene u provincije 5, 8, 9 i 10 u skladu s međusobno dogovorenim uvjetima”.^[38] To znači da su u provinciji na koju se odnosi ova optužnica, provinciji br. 8, BH Hrvati i BH Muslimani ostvarili dogovor. Nakon što su BH Hrvati potpisali Vance-Owenov plan, stav Hrvata je u pogledu dogovora vezanih za vojne snage bio jasan. Mate Boban je sastavio prijedlog za zajedničku izjavu, za koju je zamislio da je potpišu Alija Izetbegović i on, u kojem je opisao kako će snage jedne i druge strane djelovati u pojedinim provincijama. Međutim, Alija Izetbegović nije potpisao tu izjavu, što znači da nikad nije ni bilo "zajedničke izjave", nego samo "Bobanova izjava".^[39] U svojoj izjavi Mate Boban je ponovio zahtjeve BH Hrvata, da se u “hrvatskim” provincijama sve jedinice ABiH trebaju potčiniti HVO-u.^[40]

23. Dokazi ne daju osnovu za zaključak da je postavljen rok, 15. april 1993., ali BH Hrvati su ponovo BH Muslimanima jasno dali do znanja svoj stav.^[41] Politika pretvaranja ovih područja u hrvatska područja bila je dvojaka: i) da se ustanovi vojna fronta između "hrvatskih" provincija 8 i 10 i "muslimanske" provincije 9, i ii) da se eliminira sav otpor Muslimana u tim provincijama kako bi BH Hrvati imali punu vojnu kontrolu nad “svojim” provincijama. BH Muslimani su odbacili želje izražene u “Bobanovoj izjavi”,^[42] međutim, BH Hrvati su nakon toga preuzeli kontrolu na ovim područjima.

24. Incidenti između BH Hrvata i BH Muslimana krajem 1992. i u proljeće 1993. uticali su na formiranje i sastav oružanih snaga u Bosni i Hercegovini. U JNA, bivšoj vojsci Jugoslavije, dominirali su Srbi i uglavnom je i kontrolirali. Odbrana koju su organizirali BH Hrvati i BH Muslimani uglavnom se sastojala od lokalne Teritorijalne odbrane (koja se često naziva TO) i drugih jedinica koje su BH Hrvati i BH Muslimani uspjeli staviti pod svoju kontrolu. Odbrana BH Hrvata i BH Muslimana bila je organizirana u okviru HVO-a. Međutim, to su bile jedinice BH Hrvata, BH Muslimana i miješane jedinice ili, kako ih je opisao jedan svjedok, “u sastavu oružanih snaga bili su svi oni koji su bili spremni da se bore za Bosnu i Hercegovinu".^[43] Došlo je do razdvajanja i jasnije podjele: BH Muslimani su ili napuštali jedinice HVO-a i sa sobom odnosili oružje da bi se pridružili sve većem broju jedinica BH Muslimana, ili su bili otpuštani i izbacivani iz svojih jedinica HVO-a.

25. Napetost je i dalje rasla, a sredinom aprila 1993. pretvorila se u pravi sukob između HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni i na područjima na koja se odnosi Optužnica. Optužbe se odnose na zločine vezana za tri napada: Sovići i Doljani 17. aprila 1993., Mostar 9. maja 1993. i Raštani 23. septembra 1993.

B. Sukob na relevantnom području

1. Sovići i Doljani - napad 17. aprila 1993. i sljedećih dana^[44]

26. Sela Sovići i Doljani nalaze se u općini Jablanica, oko 50 kilometara sjeverno od Mostara.^[45] Prije sukoba Sovići su imali oko 800 stanovnika, koji su uglavnom bili BH Muslimani.^[46] I Sovići i Doljani smješteni su u dolini okruženoj planinama, a čini ih nekoliko zaselaka. Doljani su od Sovića udaljeni oko šest kilometara, u pravcu Jablanice.^[47] Zapovjedništvo HVO-a je od početka aprila 1993. bilo u kući s ribnjakom, takozvanom ribnjaku u Orlovcu, jednom od zaselaka u Doljanima (dalje u tekstu: ribnjak).^[48] Teritorijalna odbrana, organizirana 1992. za vrijeme sukoba sa Srbima, sada je bila podijeljena, pa su HVO i ABiH imali zasebne položaje oko sela.^[49]

27. HVO je počeo granatirati Soviće rano ujutro 17. aprila 1993.^[50] Granatiralo se iz pravca Risovca, koji je južno od Sovića.^[51] Neki svjedoci su izjavili da je napad bio iznenadan jer prije toga nije bilo animoziteta između BH Hrvata i BH Muslimana i da su BH Muslimani pružili vrlo slab otpor.^[52] Vijeće, međutim, smatra da je na tom području već neko vrijeme vladala izuzetna napetost, da je s obje strane bilo provokacija i da su bile u stanju visoke pripravnosti.^[53]

28. Pripadnik 3. bojne "Mijat Tomić", koji je bio na ribnjaku tokom čitave operacije, vodio je dnevnik o događajima u Doljanima, takozvani Radošev dnevnik.^[54] U njemu je 16. aprila 1993. zapisano:

Na radiju u vozilima slušamo vijesti. Borbe Armije BiH i HVO u cijeloj srednjoj Bosni: Zenica, Vitez, Travnik, Busovača, Konjic, Jablanica. Srebrenica je na izdisaju; šalju apele svemu svijetu. Zaboravio sam navesti da su tokom proteklih dana dolazile delegacije Armije BiH - Zajko i Džino, pa Zajko i Salih Jusić, međ. Crvenog križa Mark Deperot 2 puta i evropski promatrači 1 put. Ovi veliku krivicu pripisuju HVO-u, lokalnim moćnicima; naši ih upućuju na potpisane dokumente Ve[n]s-Ovenova plana.

29. BH Hrvati su bili riješeni da provedu svoje viđenje Vance-Owenovog plana i BH Muslimani su znali da će, ako ne pristanu na zahtjeve BH Hrvata, sukob biti neizbježan.^[55] Vojnici ABiH, kao i brojne žene i djeca BH Muslimani iz Doljana, napustili su selo.^[56]

30. Napad na Soviće i Doljane bio je dio veće ofenzive HVO-a usmjerene na zauzimanje Jablanice,^[57] najvažniji grad na tom području pod kontrolom BH Muslimana. Zapovjednici HVO-a su procijenili da im je za zauzimanje Jablanice potrebno dva dana.^[58] Sovići su bili strateški važni za HVO jer se nalaze na putu za Jablanicu. Za ABiH to je bio prolaz za visoravan Risovac, čime bi se stvorili uvjeti za daljnji prodor ka jadranskoj obali.^[59] Veća ofenziva HVO-a na Jablanicu već je bila počela 15. aprila 1993.

31. HVO je bez prestanka granatirao Soviće do oko 17:00 sati 17. aprila 1993.^[60] Artiljerijom je razoren gornji dio Sovića,^[61] kao i neke kuće.^[62] ABiH je uzvratila vatru, ali se Džemal Ovnović, zapovjednik ABiH u Sovićima, predao oko 17:00 sati.^[63] Usprkos činjenici da se njihov zapovjednik predao, neki vojnici ABiH nisu položili oružje, nego su pobjegli u brda i u šume, ili su se sakrili u kućama i nastavili pucati.^[64] Sveukupno je pod Ovnovićevim zapovjedništvom bilo oko 170 vojnika koji su pripadali 4. korpusu ABiH.^[65] Predalo se otprilike 70 do 75 vojnika ABiH.^[66] Vojnici HVO-a su pretresli kuće u Sovićima u potrazi za skrivenim oružjem i vojnicima.^[67] Nekoliko civila je dovedeno u školu, ali većini žena, djece i starijih naređeno je da ostanu u svojim kućama.^[68]

32. Glavni centar u kojem su bili zatočeni i u kojem su ispitivani zarobljeni pripadnici ABiH bila je osnovna škola u Sovićima.^[69] Rano uveče 18. aprila 1993. zatočeni vojnici ABiH odvedeni su iz škole u Sovićima^[70] te su prebačeni u zatvor u Ljubuškom,^[71] oko 26 kilometara jugozapadno od Mostara.

33. Nakon prebacivanja zarobljenih vojnika ABiH u zatvor u Ljubuški, nastavile su se borbe na brdima oko Sovića i stav HVO-a se zaoštrio.^[72] Dana 18. aprila 1993., ubijena su tri vojnika HVO-a. Dana 20. aprila 1993. Doljani su granatirani, a manja je grupa vojnika ABiH, koja je HVO-u pružala otpor nekoliko dana, zarobljena i dovedena na ispitivanje u zapovjedništvo HVO-a na ribnjaku. S tim vojnicima se oštrije postupalo.^[73] Uveče 20. aprila 1993., operativni zapovjednik KB-a sa sjedištem u Širokom Brijegu, Mario Hrkač (Čikota), poginuo je u borbi, na što se KB povukao u Široki Brijeg da mu oda posljednju počast.^[74]

34. Vojnici HVO-a su od 18. aprila 1993. počeli prisiljavati civile da se okupe u školi u Sovićima ili u jednu od šest ili sedam kuća u zaseoku Junuzovići, dok su civili BH Hrvati ostali u svojim kućama.^[75] Ukupno je zatočeno najmanje 400 civila, BH Muslimana.^[76] Čuvali su ih vojnici HVO-a. Stariji muškarci su uglavnom bili zatočeni u školi,^[77] a žene i djeca u kućama u Junuzovićima.^[78]

35. Dana 3. maja 1993. Soviće i Doljane je posjetila zajednička komisija u kojoj je HVO predstavljao general Petković, a ABiH general Halilović, zajedno s međunarodnim predstavnicima i medicinskim osobljem.^[79] Sljedeće večeri su civili zatočeni u školi i u Junuzovića kućama^[80] pozvani da iziđu te se su prebačeni u mjesto u blizini Gornjeg Vakufa, koje je kontrolirala ABiH.^[81]

36. Napredovanje HVO-a prema Jablanici zaustavljeno je nakon što je sklopljen sporazum o prekidu vatre.^[82] Krajem jula 1993. ABiH je ponovo zauzela dio Doljana.^[83]

2. Mostar – događaji između 9. maja 1993. i januara 1994.^[84]

37. Mostar je najveći grad u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini i historijski glavni grad Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Mostar je imala 126.628 stanovnika, od kojih je bilo 34.6% Muslimana, 33.9% Hrvata i 18.8% Srba.^[85] Ostali su bili "Jugosloveni"^[86] i ostali. Uslijed sukoba 1992. godine između BH Hrvata i BH Muslimana na jednoj strani i Srba na drugoj, većina Srba je otišla ili je bila istjerana iz Mostara. U maju 1993., između 16.000 i 20.000 civila BH Muslimana sklonilo se u Mostaru bježeći od rata u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.^[87] Dolaskom izbjeglica BH Muslimana iz mjesta izvan Mostara stvorena je muslimanska većina.^[88] Vlasti HZ HB su tu muslimansku većinu smatrale demografskom agresijom te su preduzele mjere u cilju ekspanzije Hrvata u Zapadnom Mostaru.^[89] U Mostaru su BH Hrvati imali političku premoć.^[90] Vojnu vlast je u Mostaru vršio HVO, a civilnu HZ HB, no te su institucije bile usko povezane.^[91]

38. Nakon što su u ljeto 1992. godine Srbi otišli, povećala se napetost između BH Hrvata i BH Muslimana i u Mostaru je došlo do sporadičnih incidenata. Dana 15. aprila 1993., došlo je do oružanog incidenta između HVO-a i jedinice ABiH stacionirane u hotelu "Mostar", koji se nalazio na liniji razdvajanja između hrvatskog i muslimanskog dijela grada.^[92]

39. I HVO i ABiH su imali vojne formacije na položajima u gradu. Mostar je bio podijeljen na zapadni dio, koji je kontrolirao HVO, i istočni dio u kojem je uglavnom bila koncentrirana ABiH. Međutim, komanda ABiH je bila u zapadnom Mostaru, u podrumu zgrade "Vranice".^[93] Rano ujutro 9. maja 1993. HVO je napao Mostar artiljerijom, minobacačima, teškim i lakim oružjem.^[94] HVO je kontrolirao ulaze u Mostar, a međunarodnim organizacijama nije bio dozvoljen pristup.^[95] Na radiju Mostar objavljeno je da svi Muslimani moraju na prozorima istaknuti bijele zastave.^[96] Napad HVO-a je bio dobro pripremljen i planiran.^[97]

40. Jedna od meta bila je komanda ABiH u zgradi "Vranice", koja je bila i stambena u kojoj je stanovalo oko 200 civila.^[98] Oko podneva 10. maja 1993. u toj zgradi je izbio požar, nakon čega su se i civili i vojnici predali.^[99] Dvadeset do trideset vojnika ABiH se, prije nego što su izišli iz zgrade, presvuklo iz uniformi u civilnu odjeću.^[100] Nakon toga su okupljeni u dvorištu Ekonomske škole, koja se nalazi pokraj zgrade "Vranice".^[101] Obratio im se Juka Prazina, zapovjednik ATG-a "Kruško", kao i pukovnik Željko Bošnjak, koji je takođe bio pripadnik KB-a.^[102] Juka Prazina je naredio zarobljenicima da se razvrstaju u tri grupe: i) muškarci i žene BH Hrvati, kojima je bilo dozvoljeno da odu; ii) muškarci civili, žene, djeca i starci BH Muslimani, koji su prevezeni na stadion "Veleža"; i iii) vojnici ABiH koji su se predali, i koji su odvedeni u Duhanski institut u Mostaru.^[103]

41. Približno 30 do 35 muškaraca Muslimana natjerano je da pješke otiđe u Duhanski institut. Tu grupu zarobljenika dočekao je Mladen Naletilić zajedno s drugim dužnosnicima HVO-a^[104] i velikom grupom vojnika.^[105] Grupa je pod stražom odvedena u stanicu MUP-a u Širokom Brijegu,^[106] četrnaest kilometara zapadno od Mostara. To je BH hrvatski grad s manje od 30,000 stanovnika.

42. Dana 9. maja 1993. krenulo se s akcijom protiv civilnog BH muslimanskog stanovništva Mostara. Od otprilike 05:00 sati, naoružane jedinice HVO-a okružile su stambene zgrade i kuće te su iz njih izvele i okupile civile BH Muslimane.^[107] Iz nekih su zgrada, u kojima su živjeli i BH Muslimani i BH Hrvati, istjerani samo BH Muslimani.^[108] Žene, djeca, muškarci i stariji ljudi su istjerani iz svojih kuća. Svjedoci su te deložacije opisali na razne načine. Jedan svjedok je iznio sljedeće:

“Bilo je zastrašivanja, pucnjave, prijetnje. Recimo, sam mi je brat ispričao da su njega i njegovo dijete, koje je negdje 5 - 6 godina starosti, kad su došli u stan probudili, pošto nije se već bio probudio, sa automatima ušli i uperili i htjeli da pucaju između ostalog. Tako su se ponašali bahato i prema nama. Ko je slučajno malo sporiji bio, bio je i udaren od tih vojnika, ili nogom ili puškom."^[109]

43. Ured za prognanike i izbjeglice HVO-a i HZ HB izdao je odluku kojom se 9. maj 1993. utvrđuje kao rok za ljude koji su se sklonili u napuštene stanove u Mostaru nakon ratnih zbivanja u istočnoj Bosni i Hercegovini (tj. BH Muslimane) da ih napuste, a da pri tom nije osiguran alternativni smještaj. Osim toga, uskraćeno im je pravo na humanitarnu pomoć koja se daje izbjeglicama.^[110] Ovom odlukom pogođeno je otprilike 10.000 BH Muslimana.^[111]

44. Međunarodni posmatrači su primijetili da HVO provodi etničko čišćenje.^[112] Svjedok Falk Simang, pripadnik KB-a, opisao je kako je KB tjerala BH Muslimane iz njihovih kuća i stanova te kako su ih sakupljali i prevozili uglavnom na stadion "Veleža".^[113]

45. Svjedoci su opisali kako ih je probudila paljba i kako su gradom počele prolaziti kolone ljudi.^[114] Na stadion "Veleža" su odvođene na stotine ljudi. Većina njih je završila na Heliodromu,^[115] u Rodoču, zapadno od Mostara, koji je postao glavni zatočenički centar HVO-a na tom području. Toga dana okupljeno je i u zatočeničkom centru Heliodrom zatočeno ukupno 1.500 do 2.500 civila Muslimana.^[116]

46. Međunarodni posmatrači su posvjedočili da su imali priliku da vide zatvorenike na Heliodromu i da s njima razgovaraju.^[117] Kad su ih hapsili nije im dat razlog niti im je rečeno zašto ih zatvaraju. ^[118] Vlasti BH Hrvata su tvrdile da su ljudi preseljeni zbog njihove vlastite bezbjednosti. Međunarodni posmatrači su posvjedočili da je većina zatočenika bila muslimanske nacionalnosti te da se, budući da nije bilo zatočenih BH Hrvata, to ne može opravdati njihovom bezbjednošću.^[119] Svjedoci su takođe spomenuli činjenicu da je na Heliodromu bilo starijih muškaraca i malodobnih dječaka.^[120]

47. Uslijed pritisaka međunarodne zajednice, zatočene žene i djeca su pušteni nakon nekoliko dana. Dana 12. maja 1993. potpisan je sporazum o prekidu vatre između HVO-a i ABiH u kojem je dogovoreno i da se puste svi zarobljenici.^[121] Nisu pušteni svi zarobljenici. Dana 18. maja 1993. održan je još jedan sastanak kojem su prisustvovali predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, i predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, kao i međunarodni predstavnici visoke razine.^[122] Generalu Morillionu iz UNPROFOR-a dozvoljeno je da posjeti Heliodrom. Nakon njegove posjete pušten je veliki broj zatočenih muškaraca BH Muslimana.^[123]

48. Maltretiranje BH Muslimana time što su istjerivani iz svojih stanova ili zatvarani postalo je uobičajena i raširena pojava od 9. maja pa tokom čitave jeseni 1993.^[124] Mnogi BH Muslimani, koji su 9. maja 1993. odvedeni na Heliodrom i kasnije pušteni, vratili su se u svoje stanove iz kojih su bili odneseni vrijedni predmeti i pokretna imovina.^[125]

49. Nakon 9. maja 1993. uslijedile su teške i ogorčene borbe između HVO-a i ABiH. Te dvije vojske razdvajao je Bulevar, glavna mostarska ulica. Boreći se za svaki metar i za svaku zgradu obje strane su neprestano bile na oprezu očekujući napad i paljbu druge strane.^[126] Položaji suprotstavljenih snaga bili su tako blizu da su se mogli dovikivati.

50. Veliki broj BH Muslimana prešao je na istočnu stranu Mostara.^[127] Teško je pouzdano procijeniti ukupan broj protjeranih osoba.^[128] Stanovništvo istočnog Mostara se od 29. juna 1993. povećalo s otprilike 30.000 na 55.000.^[129] Humanitarna situacija je na istočnoj strani Mostara bila strašna. Nije bilo tekuće vode, struje ni hrane.^[130] Istočna strana je bila u potpunom okruženju. Neprestano se granatiralo. U izvještaju PMEZ-a iz juna 1993. stoji kako je HVO pokušavao da ostvari potpunu kontrolu nad Mostarom i da mu je cilj bio da “očisti zapad od svih nehrvata”.^[131]

51. Opsada istočnog Mostara trajala je do početka 1994., dakle, u razdoblju na koje se odnosi ova Optužnica.

3. Raštani - napad 22. septembra 1993.^[132]

52. Selo Raštani smješteno je sjeverno od Mostara i nalazi se na zapadnoj obali Neretve. Čine ga nekoliko zaselaka, silos i hidroelektrana na Neretvi i ono je zapravo predgrađe Mostara.^[133] Što se tiče nacionalnog sastava sela, stanovništvo Raštana su sačinjavali uglavnom BH Srbi i BH Muslimani, otprilike u jednakom omjeru, a u selu je bilo samo jedno hrvatsko domaćinstvo.^[134] Jedan od BH muslimanskih dijelova sela je zaselak od nekoliko kuća, takozvane “Dumporove kuće”.^[135]

53. Između ABiH i HVO-a došlo je do niza sukoba za kontrolu nad Raštanima, čemu je razlog možda bila strateška lokacija hidroelektrane. Krajem augusta 1993. godine, kontrolu nad Raštanima preuzeo je HVO.^[136] Dana 20. septembra 1993. kontrolu nad selom je ponovo preuzela ABiH.^[137]

54. Dana 22. septembra 1993. i 23. septembra 1993. HVO je pokrenuo uspješni protivnapad da bi ponovno zauzeo Raštane.^[138] Gorjele su kuće. Granatiranje sela bilo je najjače granatiranje na tom području 1993. godine^[139] HVO je u napadu za preuzimanje kontrole nad Raštanima otvarao artiljerijsku vatru s područja s kojih se pruža pogled na Raštane, kao što su Đubrani.^[140]

4. Posljedice sukoba

55. Hiljade civila Muslimana bile su prisiljene da napuste svoje domove u Sovićima, Doljanima i zapadnom Mostaru. Jedna od posljedica napada bilo je i zarobljavanje velikog broja ratnih zarobljenika i civila, koji su odvođeni u razne zatočeničke centre na tom području. Glavni zatočenički centar je bio Heliodrom, u kojem je ponekad bilo na hiljade zatočenika. Heliodrom je ranije bio kasarna JNA i činilo ga je nekoliko zgrada i hangara. Zatvor u Ljubuškom je postao zloglasan jer su ga namijenili za "specijalne" zarobljenike. Dokazi pokazuju da su zarobljenici premještani iz jednog mjesta na drugo ili iz jednog zatočeničkog centra u drugi. Na primjer, vojnici ABiH koji su se predali ili su zarobljeni u Sovićima i Doljanima 18. aprila 1993. dovedeni su u zatvor u Ljubuškom, a kasnije su premješteni na Heliodrom. Među zatočenicima u zatvoru u Ljubuškom bili su muškarci koji su se borili na području Sovića, Doljana i Jablanice^[141] i oni iz zgrade "Vranice" u Mostaru^[142] koji su se predali ili su zarobljeni na drugi način.^[143] U zatvoru u Ljubuškom bilo je i zatočenih neboraca.^[144]

56. Zarobljenici s Heliodroma odvođeni su da rade na raznim lokacijama, ali uglavnom na liniju fronta u Mostaru. Zarobljenici su takođe držani u stanici MUP-a i u Duhanskom institutu u Širokom Brijegu. Vojnici zarobljeni u Raštanima u jesen 1993. zatočeni su u stanici MUP-a.^[145] Većina zarobljenih muškaraca iz zgrade "Vranice" premješteni su oko 10. maja 1993. iz Duhanskog instituta u Mostaru u stanicu MUP-a u Širokom Brijegu.^[146]

C. Individualna krivična odgovornost i odgovornost nadređenog

1. Mjerodavno pravo

57. U Optužnici se navodi da su Mladen Naletilić i Vinko Martinović za krivična djela koja se terete odgovorni po članu 7(1) i članu 7(3) Statuta.^[147]

(a) Individualna krivična odgovornost po članu 7(1) Statuta

58. U članu 7(1) Statuta stoji sljedeće:

Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnog djela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorna za to krivično djelo.

59. "Planiranje" znači da "jedna ili više osoba smišljaju izvršenje krivičnog djela, u pripremnoj fazi kao i u fazi sprovođenja."^[148] Postojanje plana može se dokazati i posredno izvedenim dokazima.^[149] Osoba za koju se utvrdi da je počinila krivično djelo neće se smatrati odgovornom za planiranje tog krivičnog djela.^[150]

60. "Poticanje" je definirano kao "provociranje druge osobe da počini krivično djelo"^[151] bilo činjenjem ili nečinjenjem.^[152] Za actus reus zahtijeva se jasan doprinos ponašanju druge osobe, ali nije neophodno dokazati da krivično djelo ne bi bilo počinjeno da nije bilo učešća optuženog.^[153] Zahtijevana mens rea jeste u tome da je optuženi namjeravao izazvati ili navesti na počinjenje zločina ili je bio svjestan značajne mogućnosti da će vjerovatna posljedica njegovih postupaka biti počinjenje zločina. ^[154]

61. "Naređivanje" "pretpostavlja postojanje odnosa podređenosti između naredbodavca i izvršioca".^[155] Nije potrebno da postoji formalan odnos nadređeni-podređeni, ali se mora dokazati da je optuženi imao ovlasti da izdaje naređenja.^[156] Naređenje ne mora biti izdano u nekoj određenoj formi te može biti eksplicitno ili implicitno.^[157] Postojanje naređenja može se dokazati posrednim dokazima.^[158] Nije nužno da je naređenje bilo izdato direktno osobi koja ga je izvršila.^[159]

62. "Počinjenje" jeste fizičko i osobno počinjenje krivičnog djela od strane samog prekršioca, ili kažnjivi propust kojim se krši neko pravilo krivičnog prava.^[160] U vezi s istim krivičnim djelom može postojati više počinitelja, pod uvjetom da ponašanje svakog od njih ispunjava tražene elemente predmetnog krivičnog djela.^[161]

63. "Pomaganje i podržavanje" je definirano kao davanje znatnog doprinosa počinjenju zločina. Taj doprinos se može sastojati u konkretnoj pomoći, ohrabrenju ili moralnoj podršci.^[162] Nije potrebno dokazati postojanje uzročno-posljedične veze između sudjelovanja i izvršenja zločina.^[163] Do sudjelovanja može doći prije, tokom ili nakon počinjenja zločina.^[164] Pomaganje i podržavanje može biti počinjeno i nečinjenjem, pod uvjetom da je to nečinjenje imalo znatan učinak na počinjenje krivičnog djela i da je popraćeno traženom mens rea.^[165] Položaj vlasti nadređene osobe nije dostatan za zaključak da sâmo prisustvo te osobe na mjestu zločina predstavlja znak ohrabrenja ili podrške počinjenju zločina. Prisustvo nadređene osobe može se, međutim, smatrati značajnom indicijom ohrabrivanja i podržavanja.^[166] Što se tiče popratnog ponašanja, Pretresno vijeće u predmetu Furundžija je bilo mišljenja da je optuženi pomogao drugom optuženom u počinjenju silovanja jer je nastavio da ispituje žrtvu dok je silovana.^[167] Što se pak tiče tražene mens rea, nužno je da je pomagač i podržavatelj znao, tj. da je bio svjestan, da pomaže u počinjenju zločina.^[168] Takođe se mora pokazati da je on bio svjestan bitnih elemenata zločina, što znači i tražene mens rea glavnog počinioca.^[169] Nije nužno da je podržavatelj tačno znao o kojem krivičnom djelu se radi pod uvjetom da je znao da će jedno od više krivičnih djela biti počinjeno, uključujući i ono koje je zaista počinjeno.^[170]

(b) Zapovjedna odgovornost ili odgovornost nadređenog prema članu 7(3) Statuta

64. U članu 7(3) Statuta stoji sljedeće:

Činjenica da je neko od djela navedenih u članovima 2 do 5 ovog Statuta počinio podređeni ne oslobađa njegovog nadređenog krivične odgovornosti ako je nadređeni znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema počiniti takva djela ili da ih je već počinio, a nadređeni nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinioce.

65. Vijeće se oslanja na Prvostepenu presudu u predmetu Čelebići, u kojoj su osnovni elementi zapovjedne odgovornosti izloženi na sljedeći način:

(i) postojanje odnosa nadređeni-podređeni (ii) nadređeni je znao ili imao razloga da zna da će biti počinjeno ili je već počinjeno krivično djelo; i (iii) nadređeni je propustio da preduzme neophodne i razumne mjere za sprečavanje krivičnog djela ili kažnjavanje počinioca.^[171]

66. Temelj odnosa nadređeni-podređeni jeste moć nadređenog da kontrolira djelovanje svojih podređenih. Pretresno vijeće u predmetu Čelebići konstatiralo je sljedeće:

neophodno je da nadređena osoba ima efektivnu kontrolu nad osobama koje su počinile prvobitna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, u smislu da je imala stvarnu mogućnost da spriječi i kazni izvršenje tih prekršaja. Uz ogradu da takva moć može biti i de facto i de jure po karakteru, Pretresno vijeće shodno tome dijeli stav koji je izrekla Komisija za međunarodno pravo da doktrina odgovornosti nadređenog obuhvata civilne nadređene osobe samo u onoj mjeri u kojoj one kontrolišu svoje podređene u stepenu sličnom onome koji imaju vojni komandanti.^[172]

67. Ključno pitanje je, dakle, stvarno posjedovanje ili neposjedovanje moći da se nekoga kontrolira. Premda je formalno posjedovanje funkcije važan vid zapovjedne nadležnosti ili vlasti nadređenog, za pripisivanje krivične odgovornosti po toj osnovi u odsustvu imenovanja de jure dovoljno je vršenje kontrole de facto.^[173] To je slučaj u mnogim današnjim sukobima, u kojima sudjeluju samo vlasti de facto, samoproglašene vlasti, i njihove de facto vojske i paravojne grupe.^[174] Mogućnost da se potpiše nalog upućuje na određeni stupanj vlasti, ali da bi se utvrdila stvarna moć kontrole nadređenog nužno je takođe uzeti u obzir sadržaj potpisanih dokumenata te da li se po njima postupilo.^[175] I de facto i de jure nadređeni moraju, da bi ih se smatralo odgovornima za djela podređenih, imati efektivnu kontrolu, odnosno značajnu mogućnost da spriječe ili kazne kriminalno ponašanje. ^[176]

68. Mada se doktrina odgovornosti nadređenog prvobitno odnosila samo na vojne zapovjednike, sada je jasno da ona obuhvaća i civilne nadređene osobe na položajima vlasti.^[177] Ono što je odlučujuće jeste mogućnost efektivne kontrole za koju nije dovoljno samo dokazati postojanje značajnog uticaja.^[178]

69. Čak i osoba bez čina koja zapovijeda malom grupom ljudi može snositi odgovornost nadređenog.^[179] Kad je podređeni izvršilac imao dvojicu nadređenih, obojica nadređenih mogu se smatrati odgovornima za isto krivično djelo.^[180]

70. Odgovornost nadređenog prema članu 7(3) Statuta ne povlači automatski objektivnu odgovornost nadređenih. Ono što se traži jest da je nadređeni "znao ili da je bilo razloga da zna".

 71. Stvarno znanje nadređenog može se utvrditi neposrednim i posrednim dokazima.^[181] Ako ne postoje izravni dokazi, stvarno znanje pretpostavljenog ne može se prezumirati.^[182] Pretresno vijeće u predmetu Aleksovski ipak je ocijenilo da je zapovjedni položaj pojedinca per se u najmanju ruku važna indicija da je on znao za zločine koje su počinili podređeni.^[183] Međutim, značaj te indicije ovisi o dodatnim faktorima poput onih koji su nabrojeni u prvostepenim presudama u predmetima Čelebići i Blaškić koje, pozivajući se na Izvještaj komisije eksperata, daju otvoreni opis takvih faktora:

broj, vrsta i obim nezakonitih djela, period u kojem su počinjena; broj i tip vojnika koji su u njima učestvovali; logistička sredstva koja su eventualno upotrebljena; geografsko mjesto djela; brzina operacija; modus operandi sličnih nezakonitih djela; starješine i ljudstvo koji su upleteni; i mjesto gdje se nalazio komandant u trenutku izvršenja djelâ.^[184]

72. Što se tiče geografskih i vremenskih okolnosti, to znači da je, što je nadređeni fizički udaljeniji, potrebno to više dodatnih indicija da se dokaže da je znao za zločine. S druge strane, ako su zločini počinjeni neposredno pokraj radnog mjesta nadređenog, to je dovoljno da bi se smatralo važnom indicijom da je nadređeni znao za zločine, pogotovo ako su se zločini ponavljali.^[185]

73. Dokazivanje stvarnog znanja može olakšati činjenica da je vojni zapovjednik najvjerovatnije dio organizirane strukture u kojoj postoji sistem raportiranja i nadzora. Za de facto zapovjednike u manje formalnim vojnim strukturama i za civilne pretpostavljene prag dokazivanja je viši.^[186]

74. Vijeće smatra da je nadređeni imao "razloga da zna” onda kada su ispunjeni sljedeći kriteriji koje je iznijelo Pretresno vijeće u predmetu Čelebići:

nadređeni [se] može smatrati krivično odgovornim samo ako je stvarno imao na raspolaganju konkretne informacije koje bi ga upozorile na krivična djela koja su počinili njegovi podređeni. Te informacije ne moraju biti takve da su same po sebi dovoljne da nagnaju na zaključak o postojanju takvih zločina. Dovoljno je da su informacije nadređenog navele na dalje istrage, ili drugim riječima, da su ukazale na potrebu dodatne istrage kako bi se utvrdilo da li su njegovi podređeni počinili ili se spremaju počiniti krivična djela.^[187]

75. Tumačeći sintagmu imao "razloga da zna", Pretresno vijeće u predmetu Čelebići razmotrilo je formulaciju člana 86(2) Dopunskog protokola I. U toj odredbi stoji da nadređeni mogu snositi krivičnu ili disciplinsku odgovornost ako su “znali ili imali informacije koje su im u datim okolnostima omogućavale da zaključe da je [potčinjeni] počinio ili da će počiniti takvu povredu”. Pretresno vijeće u predmetu Čelebići takođe je napomenulo da su sastavljači člana 86(2) Dopunskog protokola I izričito odbacili sintagmu "trebalo je da zna".^[188] Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići podržalo je stav Pretresnog vijeća, ocijenivši da nadređeni ne mora znati za djela svojih potčinjenih, ali mora posjedovati "informacije opšteg karaktera koje su ga mogle upozoriti na eventualna protivpravna djela njegovih podređenih".^[189] Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići je razjasnilo da se izrazi "imati na raspolaganju" i "posjedovati" koriste ekvivalentno i ne znače da se nadređeni "morao stvarno upoznati s tim informacijama".^[190]

76. Nadređeni je morao propustiti da poduzme potrebne i razumne mjere da spriječi zločine ili da kazni njihove počinioce. Vijeće se slaže sa zaključkom Pretresnog vijeća u predmetu Blaškić da je

upravo stepen efektivne kontrole komandanta, odnosno njegova stvarna mogućnost , temelj na osnovu kojeg će Vijeće procijeniti da li je on razumno preduzeo potrebne mjere da bi spriječio krivično djelo ili kaznio počinioce.^[191]

77. Traže se samo izvedive mjere čije poduzimanje je u moći nadređenog, što se pak ocjenjuje od slučaja do slučaja.^[192]

(c) Kumulativna primjena članova 7(1) i 7(3) Statuta

78. Pretresno vijeće u predmetu Kordić je zaključilo da je odgovornost nadređenog posredan oblik odgovornosti jer se ne zasniva na neposrednom sudjelovanju nadređenog u činjenju krivičnog djela, nego na njegovom propustu da spriječi ili kazni takva djela.^[193] Ono je, prema tome, bilo mišljenja da je, kada nadređeni nije samo znao ili je bilo razloga da zna za djela svojih podređenih, nego ih je i planirao, poticao, naredio ili na drugi način pomagao ili podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje tih krivičnih djela, takvu vrstu odgovornosti prikladnije svrstati u polje primjene člana 7(1) Statuta.^[194]

79. Pretresno vijeće u predmetu Krnojelac je ocijenilo da, budući da nije primjereno proglasiti krivnju na osnovu oba vida odgovornosti za isto ponašanje, pretresno vijeće ima diskreciono pravo da odabere onaj koji je primjereniji.^[195]

80. Pretresno vijeće u predmetu Blaškić zagovaralo je kumulativnu primjenu članova 7(1) i 7(3) Statuta u slučajevima kad je kasnije došlo do počinjenja još krivičnih djela. Vijeće je bilo mišljenja da propust da se kazne već počinjena krivična djela ne mora povlačiti samo odgovornost nadređenog po članu 7(3) Statuta, nego može biti i osnova za odgovornost po članu 7(1) Statuta, bilo za "pomaganje i podržavanje" bilo za “poticanje" na počinjenje novih krivičnih djela.^[196]

81. Ovo vijeće se pridružuje zaključku Pretresnog vijeća u predmetu Krnojelac odabirući između članova 7(1) i 7(3) Statuta najprikladniji vid odgovornosti. Kao što je konstatirano u drugostepenim presudama u predmetima Čelebići i Aleksovski, oblik odgovornosti koji nije odabran mora se smatrati otežavajućom okolnošću, jer bi konačna kazna trebala odražavati ukupnost kažnjivog ponašanja.^[197]

2. Opća zapovjedna struktura u Hrvatskom vijeću obrane (HVO)

82. Vrhovni zapovjednik na vrhu zapovjednog lanca HVO-a 1993. godine bila je politička ličnost, u to vrijeme Mate Boban, predsjednik HZ HB.^[198] Na čelu Odjela obrane HZ HB bio je ministar odbrane Bruno Stojić, koji je bio potčinjen vrhovnom zapovjedniku.^[199] Ispod Odjela obrane bio je Glavni stožer HVO-a, na čelu kojeg je bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tokom jednog razdoblja u 1993. godini i zapovjednik.^[200] U raznim razdobljima 1993. načelnici, odnosno zapovjednici, Glavnog stožera HVO-a bili su Žarko Tole, Milivoj Petković, Slobodan Praljak i Ante Roso.^[201] Krajem 1992. formirane su četiri operativne zone pod zapovjedništvom Glavnog stožera HVO-a.^[202] To su bile Operativna zona Središnja Bosna (Vitez), kojom je zapovijedao Tihomir Blaškić, Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina (Orašje), kojom je zapovijedao Željko Šiljeg, Operativna zona Jugozapadna Hercegovina (Tomislavgrad), kojom je zapovijedao najprije Miljenko Lasić, a zatim Obradović, i Operativna zona Jugoistočna Hercegovina (Mostar), kojom je zapovijedao Miljenko Lasić.^[203] Načelnik Glavnog stožera HVO-a izdavao je zapovijedi – obično u dogovoru s Odjelom odbrane - zapovjednicima operativnih zona. Postojala su dva zapovjedna lanca. Opći zapovjedni lanac je bio sljedeći: zapovjednik brigade, zapovjednik bojne, zapovjednik satnije, zapovjednik jedinice. Drugi zapovjedni lanac je važio za linije fronta: Glavni stožer HVO-a, zapovjednik operativne zone, zapovjednik određenog sektora linije fronta i postrojbi koje su bile potčinjene zapovjedniku sektora. Te postrojbe su se uglavnom sastojale od smjena koje su se popunjavale iz brigada.^[204]

83. Pri Odjelu obrane djelovala je Vojna policija.^[205] U vojnoj zapovjednoj strukturi njen položaj je bio paralelan Glavnom stožeru HVO-a, osim u situacijama kad su jedinice Vojne policije bile raspoređene u vojnim operacijama i primale operativne zapovijedi. ^[206]

84. Izvan zapovjednog lanca redovnih postrojbi HVO-a postojale su profesionalne postrojbe i postrojbe za specijalne namjene. One su djelovale pri Glavnom stožeru HVO-a preko Odjela odbrane.^[207] Postojale su četiri profesionalne jedinice: "Kažnjenička bojna" (dalje u tekstu: KB), postrojba "Baja Kraljević", postrojba "Ludvig Pavlović" i postrojba "Ante Bruno Bušić".^[208] Postrojbe za specijalne namjene bile su takozvane antiterorističke grupe (dalje u tekstu: ATG), koje su u strukturnom smislu bile podjedinice drugih postrojbi. Uobičajeni zapovjedni lanac za te postrojbe bio je takav da bi ih Glavni stožer HVO-a pozvao kad bi ih trebao.^[209] Glavni stožer HVO-a je mogao pozvati ATG za neku izričitu potrebu, no ATG-i su uglavnom radili za svoje matične postrojbe ili lokalno, na općinskoj razini, jer su imali malen broj pripadnika.^[210] Kada bi profesionalne postrojbe ili ATG-i stigli na liniju fronta, zapovjednik tog sektora linije fronta bi im rekao koji su im tačno zadaci.^[211] ATG-i nisu na liniji fronta djelovali nezavisno,^[212] nego su bile pod zapovjedništvom zapovjednika sektora dok ne bi završile zadatke.^[213] Profesionalne jedinice bi se priključile zapovjedniku sektora, ali bi ostale pod direktnim zapovjedništvom Glavnog stožera HVO-a.^[214] Obavljanje zadataka dodijeljenih profesionalnim postrojbama bilo je stvar diskrecionih ovlaštenja njihovih zapovjednika.^[215] Kada nisu bile na borbenom zadatku, profesionalne postrojbe su boravile u kasarni, a pripadnici ATG-a bi otišli svojim kućama.^[216]

85. Mada su ATG-i i profesionalne jedinice imali gorenavedene različite karakteristike, izraz “ATG” ponekad se koristio i za profesionalne jedinice.^[217]

3. Kažnjenička bojna (KB)

(a) Uvod

86. "Kažnjeničku bojnu" je osnovao Mladen Naletilić, zvan Tuta,^[218] 1. juna 1991. godine.^[219] Svjedoci odbrane su izjavili da se zvala "Kažnjenička bojna" jer je organizirana od ljudi koji su bili politički proganjani za vrijeme komunističkog režima.^[220] KB i Mladen Naletilić, koji je bio vrlo poznata osoba u Mostaru i Širokom Brijegu, smatrani su veoma zaslužnima za oslobađanje Mostara tokom sukoba sa Srbima 1992. godine.^[221] Mladen Naletilić je smatran ratnim herojem i ljudi su mu vjerovali.^[222] Imao je ogroman autoritet i utjecaj i izvan KB-a.^[223]

87. Nakon restrukturiranja HVO-a krajem 1992. i početkom 1993. KB je postao takozvana profesionalna i samostalna jedinica koja se koristila za posebne borbene namjene.^[224] Kao takva bila je pod direktnim zapovjedništvom Glavnog stožera HVO-a.^[225] KB je imao bazu u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu.^[226] KB-u je bilo pridruženo nekoliko ATG-a.^[227] Izraz KB nije se koristio samo za matičnu jedinicu s bazom u Širokom Brijegu, nego i - kao jedinstveni naziv - za matičnu jedinicu i njoj pridružene ATG-e.^[228] Pripadnici KB-a nosili su oznake dijela KB-a kojem su pripadale.^[229]

88. U maju 1992. Širokobriješka kažnjenička bojna imala je oko 40 do 50 pripadnika.^[230] Nakon uspješne operacije u Mostaru u junu 1992. postala je popularna i broj njenih pripadnika se povećao na 80 do 100.^[231] U vremenu koje je uslijedilo, KB je ojačao, između ostalog i zbog ATG-a koji su mu se pridruživali.^[232] Sudeći prema platnom spisku KB-a od novembra 1993. Širokobriješka kažnjenička bojna imala je u svom sastavu 282 vojnika i oko deset ATG-a.^[233] ATG-i su imali između 20 i 80 pripadnika. Širokobriješka kažnjenička bojna je zajedno s ATG-ima imala 846 pripadnika.^[234]

(b) Zapovjedni položaj Mladena Naletilića

89. Optužba tvrdi da je tokom razdoblja na koje se odnosi Optužnica Mladen Naletilić bio najviši zapovjednik KB-a.^[235]

90. Naletilićeva odbrana osporava tvrdnju da je Mladen Naletilić bio zapovjednik KB-a 1993. i 1994. godine. Slaže se da je Mladen Naletilić bio jedan od osnivača KB-a 1991. i da je bio njen zapovjednik tokom takozvanog oslobađanja Mostara od Srba 1992. godine.^[236] Naletilićeva odbrana tvrdi da se Mladen Naletilić povukao iz KB-a u jesen 1992. godine i da u razdoblju na koje se odnosi Optužnica nije bio vojnik niti je imao ikakav čin.^[237] On je, tvrdi odbrana, 1993. godine bio dogradonačelnik u širokobriješkom općinskom vijeću, tj. “u civilnom ogranku HVO-a”.^[238] Naletilićeva odbrana nadalje tvrdi da su početkom 1993. godine zapovjednici KB-a bili Mario Hrkač zvani Čikota, i Ivan Andabak.^[239]

91. Svjedoci Ralf Mrachacz i Falk Simang, koji su bili pripadnici Širokobriješke kažnjeničke bojne,^[240] svjedok Q, pripadnik ATG-a "Vinko Škrobo"^[241] i svjedok T, pripadnik ATG-a "Kruško",^[242] redom su svjedočili da je Mladen Naletilić bio vrhovni ili sveukupni zapovjednik KB-a.^[243] Izneseni su mnogi detalji koji predstavljaju jake indicije sveukupnog zapovjednog položaja Mladena Naletilića. Mladena Naletilića su pripadnici KB-a zvali “generalom” ili “šefom”.^[244] Mladen Naletilić je izdavao vojne iskaznice pripadnicima Širokobriješke kažnjeničke bojne i ATG-a "Baja Kraljević"^[245] i vodio vojne koordinativne sastanke.^[246] Svakodnevnim jutarnjim sastancima su predsjedavali bilo Mladen Naletilić bilo njegovi zamjenici, Čikota, koji je bio zapovjednik snaga stacioniranih u Širokom Brijegu,^[247] ili Lija, koji je bio zapovjednik ATG-a "Baja Kraljević"^[248]. To je bila neka vrsta prozivke, koja se održavala uglavnom u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu.^[249] Mladen Naletilić ili ljudi iz njegovog kruga donosili su novac za plaće vojnika^[250] koji su svoju jedinicu zvali “Tutina ekipa” ili "brigada".^[251] Svjedok Ralf Mrachacz je takođe svjedočio o dvije zapovijedi koje je "Tuta" izdao pred tim jedinicama, u vezi s vojnom disciplinom. Prema tim zapovijedima, pripadnici KB-a koji počine krivično djelo nad civilima biće kažnjeni, a stranci koji dezertiraju i prijeđu na drugu stranu će biti ustrijeljeni.^[252] Svjedok Ralf Mrachacz je takođe izjavio da su u vojnim akcijama bili direktno podređeni Mladenu Naletiliću. U njegovoj odsutnosti naređenja su izdavali "Čikota" i "Lija".^[253]

92. Mnogi dokumenti ukazuju na visok zapovjedni položaj Mladena Naletilića u KB-u 1993. godine. To su, između ostalog, dopisi ministra odbrane HZ HB Brune Stojića, načelnika Glavnog stožera HVO-a Ante Rose i načelnika sektora sigurnosti Glavnog stožera HVO-a Marijana Biškića, naslovljeni na zapovjednika KB-a Mladen Naletilića, Tutu, u novembru i decembru 1993.^[254]

93. Nekoliko svjedoka je izjavilo da je Ivan Andabak bio zamjenik Mladena Naletilića.^[255] Ivan Andabak se i sam nekolicini svjedoka predstavio kao “Tutin zamjenik”.^[256] Dokumenti potkrepljuju položaj Ivana Andabaka. On je u ime Mladena Naletilića pisao dopise te je, na mjestu predviđenom za njegov potpis, potpisivao zahtjeve i potvrde o pripadništvu KB-u.^[257]

94. Vijeće je uvjereno da je Mladen Naletilić tokom 1993. i 1994. godine obnašao najvišu zapovjednu funkciju u KB-u. Vijeće nadalje konstatira da su Mario Hrkač, zvan Čikota, i Ivan Andabak bili zapovjednici potčinjeni Mladenu Naletiliću kao sveukupnom ili vrhovnom zapovjedniku.^[258]

(c) Jedinice KB-a

95. Sljedeće nabrajanje i opis jedinica koje su pripadale KB-u sadrži samo one jedinice koje su relevantne za Optužnicu.^[259]

(i) Matična jedinica Širokobriješka kažnjenička bojna

96. Zapovjednik Širokobriješke kažnjeničke bojne bio je Mario Hrkač zvan Čikota do svoje smrti 20. aprila 1993.^[260] Nakon smrti Marija Hrkača, operativni zapovjednik Širokobriješke kažnjeničke bojne je postao Ivan Andabak.^[261] Prema riječima svjedoka odbrane, uz Ivana Andabaka operativni zapovjednik Širokobriješke kažnjeničke bojne bio je i Željko Vukoja.^[262] Kao sveukupni zapovjednik KB-a Mladen Naletilić je imao kancelariju u bazi KB-a u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu.^[263]

(ii) Vinko Martinović i ATG "Vinko Škrobo" ili ATG "Mrmak"^[264]

97. Optužba navodi da je ATG "Vinko Škrobo" bila jedinica potčinjena KB-u, i da je njen zapovjednik Vinko Martinović bio podređeni Mladena Naletilića.^[265]

98. Tokom izvođenja dokaza optužbe Martinovićeva odbrana je osporila da je Vinko Martinović, zvani Štela, bio zapovjednik ATG-a "Vinko Škrobo". Tokom izvođenja svojih dokaza odbrana je promijenila svoj stav, pa sada priznaje zapovjednu funkciju Vinka Martinovića.^[266] Martinovićeva odbrana ne osporava da je baza ATG-a "Vinko Škrobo" bila u Kalemovoj ulici u Mostaru^[267] i da je ona držala dio linije fronta u odbrani sektora Obrana grada Mostara.^[268]

99. Martinovićeva odbrana navodi da Vinko Martinović “nije bio vojni zapovjednik u smislu koji podrazumijeva tradicionalno poimanje zapovjedne odgovornosti.”^[269] Ona tvrdi da je Vinko Martinović “bio civil, koji je [...] dobrovoljno sudjelovao u nekoj vrsti civilne zaštite”, da “on nije prošao rigoroznu vojnu obuku niti se uspeo po ljestvici vojne hijerarhije,” i da “nije bio dio precizno definiranog zapovjednog lanca u redovnoj vojsci koja je dio državne strukture”.^[270] Odbrana stoga navodi da je pravi test za njegovu zapovjednu odgovornost onaj koji se primjenjuje na civilne ili kvazi-vojne zapovjednike. Ona tvrdi da taj test treba biti stroži nego u slučaju vojnika u redovnoj vojsci.^[271] Martinovićeva odbrana nadalje navodi da Vinko Martinović nije imao moć efektivne kontrole nad vojnicima u svojoj jedinici kakvu ima vojni zapovjednik, osim dok su bili s njim na liniji fronte.^[272]

100. Vijeće je uvjereno da je ATG "Vinko Škrobo" bio u sastavu KB-a.^[273] Sam Vinko Martinović je tokom krivičnog postupka protiv Mladena Naletilića na Županijskom sudu u Zagrebu 1997. izjavio da je bio pripadnik KB-a, koji je vodio Mladen Naletilić, a da je on u okviru KB-a bio zapovjednik ATG-a "Vinko Škrobo".^[274] Svjedoci Allan Knudsen i Q, obojica pripadnici ATG-a "Vinko Škrobo", svjedočili su da je ATG "Vinko Škrobo" bio jedinica u sastavu KB-a.^[275] Osim toga, oznaka ATG "Vinko Škrobo" pokazivala je da je bio u sastavu KB-a.^[276]

101. Vijeće nadalje konstatira da je ATG "Vinko Škrobo", kao dio KB-a, bio u sastavu HVO-a, čvrsto strukturirane vojske s jasno utvrđenim zapovjednim lancem.^[277] Kako je HZ HB bila de facto strukturirana vlast, Vinko Martinović je kao zapovjednik u HVO-u obnašao funkciju u de facto vojsci. Vinko Martinović se stoga može smatrati regularnim vojnim zapovjednikom čija zapovjedna odgovornost se temelji na tome što je imao de facto kontrolu nad pripadnicima ATG-a "Vinko Škrobo".

102. Prema izjavama nekoliko svjedoka odbrane, ATG "Vinko Škrobo" je osnovao Vinko Martinović.^[278] Premda dokazi nisu dosljedni u pogledu toga kada je tačno ATG "Vinko Škrobo" formalno osnovan, Vijeće smatra da je Vinko Martinović bio zapovjednik grupe vojnika koji su držali položaje na liniji sukoba pokraj Doma zdravlja, najkasnije od sredine maja 1993.^[279]

103. Vinku Martinoviću su bili potčinjeni Dubravko Pehar zvani Dubi, koji je bio zamjenik zapovjednika ATG-a "Vinko Škrobo",^[280] Ernest Takač zvani Brada, koji je bio vođa grupe ATG-a "Vinko Škrobo",^[281] Nino Pehar zvani Dolma,^[282] Dražen Galić,^[283] Marin Čuljak,^[284] Semir Bošnjić zvani Sema,^[285] Dinko Knežević,^[286] Otto Wild,^[287] Zdenko Zdena i Zdravko Buhovac zvani Hecko.^[288]

(iii) ATG "Baja Kraljević"

104. Nema sumnje da je ATG-om "Baja Kraljević", stacioniranim na Heliodromu,^[289] zapovijedao Predrag Mandić, zvani Lija. Od kraja juna ili početka jula 1993. zamjenik zapovjednika je bio Stanko Sopta dok nije, u oktobru 1993., postavljen za zapovjednika 3. brigade HVO-a.^[290]

105. Optužba navodi da je ATG "Baja Kraljević" bio jedinica potčinjena KB-u.^[291]

106. Naletilićeva odbrana tvrdi da je jedinica "Baja Kraljević" bila profesionalna jedinica i da nije bila u sastavu KB-a. Ona je dobivala naređenja iz Glavnog stožera HVO-a.^[292] Nadalje se tvrdi da je jedina veza koja je postojala između jedinice "Baja Kraljević" i KB-a bila to da su pripadnici Širokobriješke kažnjeničke bojne prelazili u jedinicu "Baja Kraljević" kad je ona osnovana.^[293]

107. Vijeće je uvjereno da je ATG "Baja Kraljević" bio u sastavu KB-a. Ovaj zaključak se temelji i na dokumentima^[294] i na pouzdanim svjedočenjima svjedoka. Prema izjavi pripadnika KB-a, svjedoka Ralfa Mrachacza, postojale su dvije jedinice koje su bile direktno podređene Mladenu Naletiliću. Jedna jedinica je imala bazu u Širokom Brijegu i njome je zapovijedao Čikota, a druga na Heliodromu i njome je zapovijedao Lija.^[295] Svjedok Ralf Mrachacz je izjavio da su te dvije jedinice činile jezgru KB-a, kojoj su se tada priključile druge jedinice (tj. ATG-i).^[296] Svjedok Falk Simang je izjavio da su on i još jedan njemački plaćenik, kada su stigli u Mostar u februaru 1993., bili predstavljeni dvojici zapovjednika, od kojih se jedan zvao Lija,^[297] a drugi Baja. Lija im je rekao da treba da budu predstavljeni "generalu Tuti”, koji će donijeti konačnu odluku o tome da li će oni postati pripadnici njihovih jedinica. Nakon što ih je Tuta primio, vraćeni su u Mostar, gdje su, u Lijinoj kancelariji na Heliodromu, morali ispuniti formulare u koje su upisali svoje osobne podatke.^[298] Takođe, svjedočenje svjedoka Falka Simanga pokazuje da su pod zapovjedništvom Mladena Naletilića bili Predrag Mandić zvani Lija, i njegov ATG kao i ATG "Benko Penavić", kojim je zapovijedao Mario Miličević, zvani Baja.^[299]

108. Vijeće konstatira da je ATG "Baja Kraljević" imao poseban položaj među ATG-ima. Ta jedinica je imala određeni stepen nezavisnosti i, za razliku od ATG-a "Vinko Škrobo" i ATG-a "Benko Penavić", bila je elitna jedinica. ATG "Baja Kraljević" je imao položaj profesionalne jedinice, koju je Glavni stožer pozivao prema potrebi, jer ta jedinica nije bila samo ATG priključen KB-u nego jedna od prvobitnih jedinica KB-a koja je činila samu jezgru KB-a.^[300]

(iv) ATG "Benko Penavić"

109. ATG "Benko Penavić" je bio stacioniran u Mostaru i njime je zapovijedao Mario Miličević, zvani Baja.^[301] Svjedok S je posvjedočio da je 8. maja 1993. od samog Baje saznao da će on biti zapovjednik ATG-a pod nazivom ATG "Benko Penavić".^[302] Vijeće je uvjereno da je ATG "Benko Penavić" službeno osnovan 9. maja 1993.^[303]

110. Baza ATG-a "Benko Penavić" je bila na Rondu, u Mostaru,^[304] a njegova zona odgovornosti na liniji fronta bila je uz južni dio zone odgovornosti ATG-a "Vinko Škrobo".^[305]

111. Vijeće je uvjereno da je tačan navod optužbe^[306] da je ATG "Benko Penavić" pripadao KB-u.^[307] Prema izjavi svjedoka AC, Muslimana koji je bio pripadnik ATG-a "Benko Penavić", Mladen Naletilić je postavio Baju da vodi ATG "Benko Penavić".^[308] Svjedok AC je nadalje posvjedočio da mu je Baja rekao da je ATG "Benko Penavić" bio pod "Tutinom vlasti" i da je on, Baja, morao tražiti od Tute dozvolu da primi svjedoka AC u svoju jedinicu, jer je Musliman.^[309]

112. Krajem 1993. Mario Miličević je postao zapovjednik novoformiranog ATG-a “Željko Bošnjak” u sastavu KB-a.^[310]

(v) ATG "Kruško"

113. ATG "Samir Kafedžić Kruško" je najprije bio stacioniran na Heliodromu, a od oktobra 1993. u Mostaru.^[311] Taj ATG je imao oko 90 pripadnika svih nacionalnosti,^[312] a vodio ga je Musliman, Jusuf Prazina zvani Juka.^[313] Kad je Jusuf Prazina nestao u oktobru 1993. zamijenio ga je njegov zamjenik Božo Šain.^[314]

114. Vijeće konstatira da je ATG "Kruško" takođe bio jedinica u sastavu KB-a,^[315] kako je navela optužba.^[316] Svjedok T, pripadnik ATG-a "Kruško", posvjedočio je da su pripadnici ATG-a "Kruško" nosili maskirne uniforme s oznakama “ATG Kruško KB”.^[317] On je posvjedočio da mu je Juka Prazina rekao da je njegov zapovjednik Mladen Naletilić^[318] i da su mu obojica u aprilu 1993. potpisali propusnicu koja mu je omogućila slobodu kretanja Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom.^[319]

(vi) Još neki pripadnici KB-a

115. Još neki od pripadnika KB-a bili su Juka Prazina,^[320] Vedran Bijuk zvani Splićo,^[321] Robert Medić zvani Robo, Roba, Robi i Robia,^[322] Željko Bošnjak,^[323] Boro Pusić,^[324] Miroslav Kolobara zvani Droba,^[325] Robert Kolobarić,^[326] Romeo Blažević,^[327] Ivica Kraljević,^[328] i Ivan Hrkač zvani Čikota^[329] koji je bio brat Marija Hrkača zvanog Čikota.^[330]

(d) Zaključak

116. Utvrđeno je da je tokom čitavog razdoblja na koje se odnosi Optužnica Mladen Naletilić bio sveukupni zapovjednik KB-a i njemu priključenih ATG-a. Međutim, da bi se Mladen Naletilić proglasio odgovornim po članu 7(3) Statuta za krivična djela koja su počinili pripadnici KB-a, za svaki incident za koji se on tereti u Optužnici mora se dokazati da je on znao ili da je bilo razloga da zna za to krivično djelo i da je imao stvarnu mogućnost da ga spriječi ili da kazni njegove počinioce.

4. Zapovjedni položaj optuženog u pojedinim operacijama

(a) Sovići i Doljani

117. Optužba tvrdi da je Mladen Naletilić bio "sveukupni zapovjednik na terenu" snaga HVO-a u napadu na Soviće /Doljane koji je započeo 17. aprila 1993.^[331]

118. Naletilićeva odbrana ne osporava da su Širokobriješka kažnjenička bojna i ATG "Baja Kraljević" bili angažirani u akciji u Sovićima/Doljanima u aprilu 1993.^[332] Ona tvrdi da Mladen Naletilić nije bio ni sveukupni zapovjednik u vojnoj operaciji u Sovićima/Doljanima niti je bio prisutan u Sovićima 17. i 18. aprila 1993., odnosno u Doljanima nakon 19. aprila 1993.^[333] Naletilićeva odbrana tvrdi da je Mladen Naletilić proveo uskršnje praznike, od 12. aprila (Uskršnji ponedjeljak) do 19. aprila 1993., sa svojom djecom u kući jednog prijatelja u Risovcu.^[334] Naletilićeva odbrana nadalje tvrdi da je sveukupni zapovjednik trebao biti zapovjednik sektora, a da Mladen Naletilić nije bio “zapovjednik Sektora niti je uopće bio zapovjednik”.^[335]

119. Svjedok odbrane NL nije znao gdje se Mladen Naletilić nalazio 15. i 16. aprila 1993. budući da je napustio kuću i otišao u Široki Brijeg 12. aprila, a u Risovac se vratio tek kasno popodne 16. aprila 1993.^[336] On je posvjedočio da je Mladen Naletilić bio s njim u Risovcu 17. i 18. aprila 1993. On je nadalje izjavio da su dolazili vojnici i rekli im što se zbiva. Prema izjavi svjedoka odbrane NL, kasno popodne 19. aprila 1993. došla su dva pripadnika KB-a i obavijestila Mladena Naletilića da je poginuo jedan vojnika KB-a. Mladen Naletilić je navodno tada otišao s njima i vratio se oko sedam naveče, a potom je sa svjedokom odbrane NL otišao u Široki Brijeg. Svjedok odbrane NL nije znao gdje se Mladen Naletilić nalazio poslije večeri 19. aprila 1993. kada su napustili Risovac. Vidio ga je tek na pogrebu pripadnika KB-a Bore Barbarića zvanog Boka,^[337] 21. aprila, i na pogrebu Marija Hrkača zvanog Čikota, 22. aprila 1993.^[338]

120. Vijeće je uvjereno da je Mladen Naletilić zapovijedao operacijom Sovići/Doljani, koja je bila – kako je već navedeno^[339] - dio veće operacije za zauzimanje Jablanice. Utvrđeno je da je Mladen Naletilić bio prisutan u Sovićima/Doljanima u razdoblju na koje se odnosi Optužnica i da je vodio napad na Soviće/Doljane, te da pri tom nije zapovijedao samo Širokobriješkom kažnjeničkom bojnom i ATG-om "Baja Kraljević", nego i drugim snagama koje su sudjelovale.

121. Kuća u Risovcu u kojoj Maden Naletilić tvrdi da je boravio nalazi se između sela Sovići i Doljani, koja su jedno od drugog udaljena oko šest kilometara,^[340] a od Doljana oko 13 kilometara.^[341] Vijeće je uvjereno da je Risovac dovoljno blizu Sovića i Doljana da Mladen Naletilić, ako je ondje zaista boravio, time nije bio onemogućen da sudjeluje u operaciji Sovići/Doljani.

122. Čak i ako je Mladen Naletilić bio sa svjedokom odbrane NL u Risovcu 17. aprila 1993.,^[342] on je svejedno mogao izdavati naređenja svojim ljudima bilo putem motorole bilo preko vojnika koji su dolazili u kuću svjedoka NL tokom ta dva dana. Više svjedoka je takođe posvjedočilo da je, kada je napad počeo 17. aprila 1993., granatiranje uglavnom dolazilo iz Risovca.^[343]

123. Vijeće je uvjereno da je Mladen Naletilić 18. aprila 1993. barem neko vrijeme bio u Sovićima. Nekoliko svjedoka je posvjedočilo da su vidjeli Mladena Naletilića u školi u Sovićima 18. aprila 1993.^[344] i da su njegovi ljudi bili među vojnicima koji su zarobljenike iz škole odvodili u autobuse i vozili ih za Ljubuški.^[345] Svjedok Y je posvjedočio da je 18. aprila 1993. čovjek koji se predstavio kao “Mladen Naletilić - Tuta” izišao iz kuće Jure Groznice zvanog Juka,^[346] koja je bila smještena u naselju Srednja Mahala u Sovićima.^[347] Prema svjedočenju svjedoka Y, s Mladenom Naletilićem su bili Stipe Pole, zapovjednik 3. bojne "Mijat Tomić", Čikota i Ivan Andabak, koji su zatim ispitivali svjedoka Y u školi u Sovićima.^[348]

124. Vijeće ne prihvaća da je Mladen Naletilić bio sa svjedokom NL u Risovcu do kasno popodne 19. aprila 1993. U Radoševom dnevniku,^[349] koji je napisao pripadnik 3. bojne HVO-a "Mijat Tomić", a koji je bio prisutan u zapovjedništvu HVO-a na ribnjaku u Doljanima tokom čitave operacije Sovići/Doljani, za 19. aprila 1993. stoji da u zapovjedništvo HVO-a "gotovo tačno u podne stiže TUTA".^[350] Vijeće smatra da dnevnik navodi tačno vrijeme dolaska Mladena Naletilića u Doljane 19. aprila 1993. budući da taj dokazni predmet veoma precizno opisuje kako je Mladen Naletilić po prvi put došao na ribnjak i ostavio dojam velikog autoriteta.^[351]

125. Dva pripadnika KB-a posvjedočila su da su Širokobriješka kažnjenička bojna i ATG "Baja Kraljević" pod vodstvom Mladena Naletilića sudjelovale u operaciji Sovići/Doljani. Svjedok Ralf Mrachacz koji je vozio kamion za snabdijevanje,^[352] posvjedočio je da je Mladen Naletilić zapovijedao akcijom Sovići/Doljani budući da je vidio Mladena Naletilića u zapovjedništvu na ribnjaku.^[353] Svjedok je izjavio da je zbog Čikotine pogibije operacija podijeljena u dvije akcije.^[354] Rekao je da je, nakon Čikotine pogibije u prvoj akciji u Doljanima, Mladen Naletilić prije druge akcije naredio da se ne uzimaju zarobljenici.^[355] Pripadnik KB-a, svjedok Falk Simang takođe je ustvrdio da je Mladen Naletilić zapovijedao Širokobriješkom kažnjeničkom bojnom i ATG-om "Baja Kraljević" u operaciji Sovići/Doljani.^[356] On je, nadalje, izjavio da je Čikota poginuo prvog dana njihovog zadatka u Doljanima i da je Mladen Naletilić naredio da se čitav KB povuče u Široki Brijeg radi pogreba.^[357] On je takođe posvjedočio da su Mladen Naletilić i Ivan Andabak ispitivali Muslimane zarobljene u uniformama pored ribnjaka u zapovjedništvu.^[358] Tu izjavu svjedoka Falka Simanga potvrdili su drugi svjedoci koji su u svom svjedočenju dali još više pojedinosti o tome kako je Mladen Naletilić 20. aprila 1993. ispitivao zarobljene pripadnike ABiH na ribnjaku.^[359] Svjedok Falk Simang takođe je potvrdio svjedočenje Ralfa Mrachacza da je, nakon što su se vratili sa Čikotinog pogreba, Mladen Naletilić naredio da se ne uzimaju zarobljenici. Svjedok je nadalje ustvrdio da je Mladen Naletilić naredio potpuno čišćenje Doljana.^[360]

126. Svjedočenja pripadnika KB-a potkrepljuje i Radošev dnevnik. U njemu se spominju zapovjednici Širokobriješke kažnjeničke bojne i ATG-a "Baja Kraljević", Čikota i Lija, kao pripadnici Tutine ekipe u operaciji Sovići/Doljani. U njemu se nadalje navodi da je Mladen Naletilić 20. aprila 1993. stalno zvao Čikotu i Liju dok je izdavao naređenja u vezi s paljbom po Doljaima.^[361] Taj dokaz naročito pokazuje zapovjednu vlast Mladena Naletilića u operaciji u Sovićima/Doljanima kao vođe Širokobriješke kažnjeničke bojne i ATG-a "Baja Kraljević".

127. Uzeti u cjelini, dokumentarni dokazi pokazuju da je Mladen Naletilić strateški planirao i vodio napad na Soviće/Doljane kao zapovjednik svih snaga razmještenih u tu svrhu. Vijeće je uvjereno da su među jedinicama koje su združeno djelovale pod zapovjedništvom Mladena Naletilića, osim Širokobriješke kažnjeničke bojne i ATG-a "Baja Kraljević" bile i 3. bojna "Mijat Tomić" brigade "Herceg Stjepan", kojom je zapovijedao Stipe Pole, te 4. posuška bojna brigade "Kralj Tomislav" pod zapovjedništvom Ivana Bage.^[362]

128. Jedna zapovijed, od 15. aprila 1993., pokazuje da je Mladen Naletilić sudjelovao u planiranju napada.^[363] Na osnovu dogovora s Miljenkom Lasićem, zapovjednikom Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, "koordinatorom za Herceg-Bosnu, Mladenom Naletilićem 'Tutom'", "predstavnicima Glavnog stožera i pukovnikom Ivanom Andabakom", Ivan Bago, zapovjednik 4. posuške bojne,^[364] naredio je da istoga dana vojnici zauzmu položaje na Sovićkim Vratima, koja su oko 2,5 km udaljena od Risovca.^[365] Taj dokaz potkrijepljen je izvještajem od 16. aprila 1993. Željka Šiljega, zapovjednika Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina, o koordinaciji s Mladenom Naletilićem preko Posuške postrojbe na Sovićkim Vratima.^[366] Postoji izvještaj, od 20. aprila 1993., časnika HVO-a Stanka Marića, vojnog glasnogovornika zapovjedništva HVO-a,^[367] u kojem se obavještavaju Tuta, Mićo (Miljenko Lasić),^[368] i Slavko (Slavko Puljić)^[369] da su SPABAT i PMEZ na putu za Soviće/Doljane.^[370]

129. U izvještaju jednog pripadnika 3. bojne HVO "Mijat Tomić" opisuje se položaj sveukupnog zapovjedništva Mladena Naletilića u operaciji Sovići/Doljani:

Cijelom operacijom je zapovijedao gosp. Tuta, a na ovom prostoru (Risovac, Sovići i Doljani) boravili i borili se vojnici i sa strane kao npr. Kažnjenička bojna, Poskok bojna, Grđani, Posuške minobacačlije i ostali.^[371]

130. Ovo potkrepljuju dva izvještaja međunarodnih posmatrača iz aprila 1993. u kojima se zaključuje da je Mladen Naletilić vodio snage HVO-a u napadu na Soviće/Doljane.^[372] Ti izvještaji upućuju na izvore HVO-a, u kojima stoji sljedeće:

[C]ilj ofanzive na Slatinu [...] i Doljane [...] je da se izvrši proboj do Jablanice. Ovu ofanzivu vodi čovjek od velikog političkog, ekonomskog i vojnog uticaja, kojem je dosta potpisa [...] i političkih sporazuma. On stoga ne želi podržati sporazum o prekidu vatre, postignut između Armije [...] i HVO-a [...]. Taj čovjek je poznat pod nadimkom “Tuta”. Odabrao je dvojicu svojih saradnika koji su bili s njim u operaciji Bura - Ivana Andabaka i brigadira Lasića.^[373]

131. Položaj sveukupnog zapovjedništva Mladena Naletilića prikazan je i u Radoševom dnevniku. U njemu se opisuje da je Mladen Naletilić 19. aprila 1993. došao sa svojom ekipom u zapovjedništvo HVO-a:

Odmah se sjeda za stol, karta ispred sebe i čini se plan i razrada. Tuta uvažava svakoga, ali glavno je njegovo. Tu su još i Mića Lasić i Slavko Puljić koji se pitaju, ostali sugeriraju […] očistiti se Doljani. [...] I onda počinje. Tu je prava kanonada pucanja iz MB-a, boforsa, dvocjevaca i drugog.^[374]

Radošev dnevnik pokazuje da je Mladen Naletilić i 20. aprila 1993. bio u zapovjedništvu HVO-a, i "izdavao zapovijedi brzo i autoritativno", da mu je pomagao Miljenko Lasić te da su se "uvažavala mišljenja i drugih većih zapovjednika".^[375] I ovdje se opisuje kako zatim počinje borba i kako "Tuta zapovijeda" prateći situaciju. Posljedica je da "u Doljanima gore kuće."^[376] U Radoševom dnevniku nadalje se navodi da je Mladen Naletilić, kada je uveče 20. aprila 1993. išao na Čikotin pogreb, naredio nekome iz Posušja da preuzme zapovjedništvo.^[377] U kontekstu svjedočenja Falka Simanga da je Mladen Naletilić naredio da se čitava KB povuče u Široki Brijeg radi pogreba, ova tvrdnja potvrđuje da Mladen Naletilić nije bio zapovjednik samo Širokobriješke kažnjeničke bojne i ATG-a "Baja Kraljević", nego i svih snaga raspoređenih u operaciji Sovići/Doljani. Da nije tako, ne bi bilo razloga da neko drugi ne preuzme zapovjedništvo kad je Mladen Naletilić otišao s KB-om.

132. Prema Radoševom dnevniku, "operacijama" je zapovijedao Miljenko Lasić, ^[378] te Željko Šiljeg iz pravca Prozora.^[379] Ako se Radošev dnevnik čita u kontekstu, može se zaključiti da se riječ "operacije" odnosi na sve operacije koje su činile veću operaciju za zauzimanje Jablanice.^[380] Miljenko Lasić i Željko Šiljeg kao zapovjednici Operativne zone Jugoistočna Hercegovina odnosno Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina bili su zaduženi za čitavu operaciju za zauzimanje Jablanice.^[381] Kao zapovjednici operativne zone, Željko Šiljeg i Miljenko Lasić su obojica bili direktno podređeni Glavnom stožeru HVO-a, kao što je to bio i Mladen Naletilić kao zapovjednik profesionalne postrojbe.^[382] Dokumentarni dokazi pokazuju da su sva trojica planirali operaciju Sovići/Doljani^[383], ali da je samo Mladen Naletilić donosio konačne odluke u pogledu toga kako ona treba biti izvedena.^[384] Vijeće je stoga uvjereno da je Mladen Naletilić imao centralnu zapovjednu ulogu u operaciji Sovići/Doljani, koja je bila dio veće operacije za zauzimanje Jablanice.^[385]

(b) Mostar

(i) Zapovjedna struktura HVO-a u Mostaru

133. Do 30. juna 1993. jedinice u gradu Mostaru bile su pod zapovjedništvom Operativne zone Jugoistočna Hercegovina (Mostar).^[386] Zapovjednik Općinskog stožera Mostar bio je Miljenko Lasić, a dozapovjednik Petar Zelenika.^[387]

134. Kratko vrijeme od 12. maja do 30. juna 1993., grad Mostar je bio podijeljen u tri sektora. Sektor I bio je pod zapovjedništvom Zdenka Gavrana, časnika 2. brigade HVO-a; sektor II bio je pod zapovjedništvom Zlatana Mije Jelića,^[388] zapovjednika 1. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a,^[389] a sektor III je bio pod zapovjedništvom Fadila Haljičića, časnika za operacije koji je pripadao 3. brigadi HVO-a. Zapovjednici sektora zapovijedali su svim jedinicama razmještenim u njihovim zonama odgovornosti, a sami su bili potčinjeni zapovjednicima svojih brigada i operativne zone.^[390]

135. Prema svjedočenju svjedoka odbrane NB ta struktura nije smatrana učinkovitom.^[391] Početkom jula 1993. Operativna zona Jugoistočna Hercegovina odnosno Operativna zona Mostar^[392] bila je dakle reorganizirana i podijeljena u tri sektora - sektor Sjever, sektor Obrana grada Mostara i sektor Jug. Zapovijed je izdao načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković u dogovoru s predstojnikom Odjela za obranu Brunom Stojićem.^[393] Zapovjedništvo sektora Sjever povjereno je, među ostalima, “M. Naletiliću” i “M. Andriću”. Zapovjedništvo sektora Grad Mostar povjereno je,^[394] među ostalima, Zlatanu Miji Jeliću.^[395] Zapovjedništvo sektora Jug povjereno je Nedjeljku Obradoviću i Ivanu Primorcu.^[396] Tom zapovijedi je nadalje određeno da će svi zapovjednici biti direktno potčinjeni Glavnom stožeru HVO-a dok se ne obave povjereni im zadaci.^[397]

136. Početkom septembra 1993., struktura se promijenila u odnosu na juli i došlo je do nove podjele Operativne zone Jugoistočna Hercegovina na sektor Sjever kojim je zapovijedao Ivan Primorac,^[398] sektor Obrana grada Mostara kojim je zapovijedao Zlatan Mijo Jelić sa, među ostalima, pukovnikom Milanom Štamparem kao načelnikom stožera sektora, i sektor Jug kojim je zapovijedao Nedjeljko Obradović.^[399]

137. Od jula 1993. jedinice HVO-a razmještene u sektoru Obrana grada Mostara bile su ATG "Vinko Škrobo", ATG "Benko Penavić", 4. i 9. bojna 3. brigade HVO-a,^[400] kojom je od oktobra 1992. do 20. jula 1993. zapovijedao Ivan Primorac ,^[401] te 2. bojna 2. brigade HVO-a.^[402]

138. Zona odgovornosti ATG-a "Vinko Škrobo", dužine oko 200 metara, bila je na Bulevaru pokraj Doma zdravlja, koji je bio poliklinika.^[403] Prema jugu zona odgovornosti ATG-a "Vinko Škrobo" graničila je sa zonom odgovornosti ATG-a "Benko Penavić",^[404] koja se protezala oko kuće dr. Aleksića na drugoj strani ulice.^[405] Zatim je slijedila zona odgovornosti 4. bojne HVO-a "Tihomir Mišić".^[406] U Šantićevoj ulici, koja se nastavlja prema sjeveru, izmjenjivale su se razne jedinice. Ta zona je pripadala 2. bojni 2. brigade HVO.^[407]

(ii) Zapovjedni položaj Mladena Naletilića u operacijama u Mostaru na koje se odnosi Optužnica

139. Optužba navodi da je Mladen Naletilić imao "vodeću ulogu u napadu HVO-a u zapadnom Mostaru koji je počeo 9. maja 1993." i koji je bio dio "šire kampanje HVO-a usmjerene na istjerivanje svih Muslimana, boraca ili civila, iz Mostara".^[408] Takođe tvrdi da je on "aktivno sudjelovao u planiranju i pripremanju operacije istjerivanja svih Muslimana iz zapadnog Mostara".^[409]

140. Naletilićeva odbrana općenito osporava da je Mladen Naletilić bio zapovjednik KB-a ili da je imao bilo kakav vojni položaj za vrijeme događaja na koje se odnosi Optužnica te tvrdi da je optužba iznijela samo neprecizne dokaze i dokaze iz druge ruke u vezi s ulogom Mladena Naletilića u Mostaru.^[410] Naletilićeva odbrana nadalje tvrdi da Mladen Naletilić “nije ni na koji način bio umiješan u događaje vezane za linije sukoba u Mostaru […] ni kao vojnik, ni kao zapovjednik niti u bilo kom drugom svojstvu”, a ‘‘niti mu je Vinko Martinović bio potčinjen.”^[411]

141. Vijeće je uvjereno da je Mladen Naletilić bio jedan od vodećih zapovjednika u napadima na Mostar.

a. Napad 9. maja 1993.

142. Mnogi svjedoci su povezali Mladena Naletilića s napadima na Mostar 9. i 10. maja 1993. Svjedok AC, Musliman i pripadnik ATG-a "Benko Penavić", posvjedočio je da mu je Mario Miličević zvan Baja, nakon sastanka s Mladenom Naletilićem 8. maja 1993. rekao da će 9. maja 1993. oko 05:00 sati izbiti rat između Muslimana i Hrvata i da će neki dijelovi grada biti “etnički očišćeni” od Muslimana.^[412] Baja mu je nadalje rekao da će ATG "Benko Penavić" biti jedinica pod Mladenom Naletilićem i da će ona sudjelovati u etničkom čišćenja civila Muslimana u Mostaru.^[413] Svjedok AC je izjavio da je Mladen Naletilić imao kontrolu nad većinom snaga u Mostaru, mada se složio da mu nije poznato da li je Mladen Naletilić imao kontrolu nad svim bojnama u gradu Mostaru.^[414]

143. Svjedok F, Musliman i pripadnik 4. bojne HVO-a, posvjedočio je da su 9. maja 1993. pripadnici 4. bojne HVO-a zajedno s “Tutinim i Jukinim ljudima” izvodili Muslimane iz njihovih stanova.^[415] Svjedoci WW i GG posvjedočili su da su među vojnicima koji su ih izvodili iz njihovih stanova bili Vinko Martinović, Ernest Takač i Nino Pehar zvani Dolma, i da je tu operaciju vodio Vinko Martinović.^[416]

144. Nekoliko svjedoka je posvjedočilo da su nakon napada na zgradu "Vranice" 9. maja 1993. održani pregovori o predaji sa zapovjednikom ATG-a "Kruško", Jusufom Prazinom, zvanim Juka. Nakon predaje ljudi su bili okupljeni pokraj zgrade "Vranice" u Ekonomskoj školi gdje su ih čekali Jusuf Prazina i Željko Bošnjak s drugim pripadnicima KB-a. Muškarci BH Muslimani osumnjičeni da su bili pripadnici ABiH potom su odvedeni u Duhanski institut.^[417] U Duhanskom institutu muslimanske zarobljenike dočekali su Mladen Naletilić i drugi visoki predstavnici HVO-a i HZ HB, kao što su zapovjednik Operativne zone Mostar Miljenko Lasić, njegov zamjenik Petar Zelenika,^[418] ministar unutarnjih poslova HZ HB Branko Kvesić, tadašnji ministar odbrane RBiH Božo Rajić,^[419] tadašnji zapovjednik 4. bojne HVO-a Mladen Mišić,^[420] i zapovjednik 3. brigade HVO-a, Ivan Primorac.^[421] Juka Prazina je predao zarobljene BH Muslimane Mladenu Naletiliću.^[422] Mladen Naletilić je pustio svjedoka E i dao mu dokument kojim mu se garantira slobodan prolaz.^[423] Druga dva bivša zarobljenika BH Muslimana posvjedočila su pred Vijećem da su ih Mladen Naletilić i Mladen Mišić htjeli pogubiti, ali da su se tome suprotstavili Jusuf (Juka) Prazina i Miljenko Lasić jer su ih trebali za razmjenu. Na kraju je Mladen Naletilić naredio da ih se odvede u Široki Brijeg.^[424]

145. Svjedoci Ralf Mrachacz i Falk Simang posvjedočili su da je KB^[425] sudjelovao u operacijama u Mostaru 9. maja 1993.^[426] Oba svjedoka su bila dodijeljena artiljeriji (boforsi) iznad Mostara; Mladen Naletilić je motorolom javljao ciljeve.^[427] Svjedok Ralf Mrachacz je izjavio da je Mladen Naletilić imao zapovjednu vlast nad KB-om tokom svih operacija u Mostaru.^[428]

146. Vijeće odbacuje svjedočenje svjedoka odbrane NP da Mladen Naletilić nije zapovijedao nijednoj jedinici umiješanoj u napad na Mostar 9. i 10. maja 1993.^[429] budući da je taj iskaz nepodudaran sa svjedočenjem brojnih drugih svjedoka.

147. Vijeće je uvjereno da je nekoliko jedinica KB-a sudjelovalo u vojnim operacijama u Mostaru 9. i 10. maja 1993. Vijeće je nadalje uvjereno da je Mladen Naletilić naredio pripadnicima KB-a da artiljerijom gađaju Mostar te da je u prisustvu visokih vojnih i civilnih predstavnika HVO-a naredio da se zarobljeni BH Muslimani odvedu u Široki Brijeg. Vijeće stoga smatra da je Mladen Naletilić bio jedan od zapovjednika u toj operaciji.

b. Napad 17. septembra 1993.

148. Postoje dokumentarni dokazi koji Mladena Naletilića povezuju s pokušajem da se 17. septembra 1993. položaji HVO-a pomaknu unaprijed. Izvještaj SIS-a, od 22. septembra 1993.^[430] navodi da je 16. septembra 1993. Mladen Naletilić pozvao zapovjednike tri ATG-a - Franju Ćorića, tadašnjeg zapovjednika 4. bojne "Tihomir Mišić", i Zlatana Miju Jelića, zapovjednika sektora Obrana grada Mostara, u Široki Brijeg. Zapovjednik Operativne zone Jugoistočna Hercegovina Miljenko Lasić je, zajedno sa Zlatanom Mijom Jelićem, isto veče otišao u Široki Brijeg. Ujutro 17. septembra 1993. održan je sastanak svih zapovjednika jedinica u Sektoru koje su bile predviđene za tu operaciju. Zapovijedanje na tom području, od gimnazije do Huma, povjereno je Mariju Miličeviću, nakon što je najprije ponuđeno Vinku Martinoviću, koji to nije prihvatio. Prema tom izvještaju, planiranje za tu operaciju zasnivalo se na borbenim grupama (ATG-ima), među kojima su bile ATG "Vinko Škrobo" i ATG "Benko Penavić". Nakon više odlaganja, napad je započeo tačno u podne 17. septembra 1993.^[431] Načelnik Glavnog stožera HVO-a, Žarko Tole, nije znao za početak te borbene operacije niti ju je odobrio.^[432] U izvještaju se izražava negodovanje zbog nepostojanja zapovjedništva u sektoru Obrana grada Mostara,^[433] budući da je Sektor započeo napad bez odobrenja odnosno znanja Glavnog stožera HVO-a.

149. Prema svjedočenju Falka Simanga i Ralfa Mrachacza, u napadu 17. septembra 1993. sudjelovali su pripadnici KB-a pod vodstvom Mladena Naletilića. Ti svjedoci i ovaj put su bili raspoređeni u artiljeriju (boforsi) i primali su naređenja od Mladena Naletilića.^[434] Prije nego što su zauzeli položaje na boforsima, Mladen Naletilić im je dao kartu i uputstva o ciljevima.^[435] Sudjelovanje KB-a u tom napadu potvrđuje dokument koji je potpisao Ivan Andabak na mjestu predviđenom za potpis imenom i funkcijom Mladena Naletilića kao “zapovjednika Kažnjeničke bojne”, koji pokazuje da je od Vojne policije iz Ljubuškog zatražio 20 zatvorenika u Ljubuškom, koje je Kažnjenička bojna hitno trebala dan prije napada.^[436]

150. Vijeće konstatira da je Mladen Naletilić, u najmanju ruku zajedno sa zapovjednikom operativne zone Miljenkom Lasićem i zapovjednikom sektora Obrana grada Mostara Zlatanom Mijom Jelićem^[437] igrao važnu ulogu u planiranju i izvođenju napada 17. septembra 1993.

c. Odnos nadređeni-podređeni

151. Budući da za odgovornost nadređenog mjerodavno pravo zahtijeva stvarnu moć kontrole, mora se utvrditi da li je Mladen Naletilić, uz to što je bio jedan od zapovjednika u toj operaciji, imao stvarnu kontrolu nad ATG-ima koji su u njoj sudjelovali.

152. Optužba tvrdi da je ATG "Vinko Škrobo", dok je bio raspoređen na liniji sukoba u Mostaru, i dalje bio dio KB-a i da je kao takav bio pod zapovjedništvom Mladena Naletilića.^[438]

153. Naletilićeva odbrana tvrdi da su ATG "Vinko Škrobo", ATG "Benko Penavić" i sve druge jedinice raspoređene na liniji sukoba u Mostaru bile podređene zapovjedništvu sektora Obrana grada Mostara i da Mladen Naletilić nije nad njima imao vlast.^[439]

154. Vijeće smatra da su ATG "Vinko Škrobo" i ATG "Benko Penavić", kao i sve druge jedinice raspoređene u gradu Mostaru, bile pod zapovjedništvom Operativne zone Jugoistočna Herzegovina, koja je od jula 1993. postala sektor Obrana grada Mostara.^[440] Svjedok odbrane NO je posvjedočio da je zapovjednik sektora Obrana grada Mostara određivao zadatke tim lokalnim podjedinicama i da je svakodnevno održavao sastanke s njihovim zapovjednicima.^[441] Prema izjavi svjedoka odbrane NO, zapovjednik sektora Obrana grada Mostara je bio neposredni nadređeni Vinka Martinovića, a sâm je bio podređen načelniku Glavnog stožera HVO-a i Operativne zone Jugoistočna Hercegovina.^[442]

155. Međutim, za napad 17. septembra 1993. je ustanovljeno da su Mladen Naletilić, Miljenko Lasić i Zlatan Mijo Jelić djelovali bez odobrenja Glavnog stožera HVO-a, te da su dakle ignorirali zapovjednu strukturu HVO-a koju je odredio Glavni stožer HVO-a. Službenik SIS-a koji je napisao izvještaj o događajima 17. septembra 1993. tvrdio je da "zapovjedništvo sektora 'Obrana grada' ne postoji - odnosno ne funkcionira".^[443] O situaciji se izjasnio i koordinator centra SIS-a koji je ustvrdio da ona odražava "alarmantnu situaciju u rukovođenju i uvezivanju naših postrojbi na svim nivoima".^[444] Osim toga, budući da je Mladen Naletilić zapovijedao profesionalnom jedinicom koja je pozivana za specijalne zadatke, zapovjedništvo je u operacijama za koje ju je Glavni stožer pozivao moglo biti povjereno njemu bez obzira na redovnu zapovjednu strukturu u Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina. Iz tog razloga Vijeće nalazi da se zapovjedna struktura koju je odredio Glavni stožer HVO-a ne može smatrati jedinim pouzdanim izvorom u pogledu stvarne zapovjedne strukture. Vijeće stoga mora ocijeniti sve činjenične dokaze da utvrdi stvarnu zapovjednu strukturu.

156. Mladen Naletilić je bio jedan od zapovjednika u napadima 9. maja i 17. septembra 1993. Dokazi pokazuju da je Mladen Naletilić zapovijedao Širokobriješkom kažnjeničkom bojnom i ATG-om "Kruško" 9. maja 1993. Nema dovoljno dokaza koji povezuju Mladena Naletilića s Vinkom Martinovićem 9. maja 1993.^[445] Vijeće je dobilo zadovoljavajuće dokaze o zapovjednoj ulozi Mladena Naletilića, uz zapovjednika sektora Obrana grada Mostara Zlatana Miju Jelića, u napadu 17. septembra 1993. Mladen Naletilić je planirao operaciju i zapovijedao artiljerijom u čijem su sastavu bili pripadnici Širokobriješke kažnjeničke bojne. Međutim, što se tiče ove operacije, nema dovoljno dokaza da je Mladen Naletilić zapovijedao ATG-om "Vinko Škrobo", ATG-om "Benko Penavić" ili Zlatanu Miji Jeliću.

157. Pitanje je, dakle, da li je Mladen Naletilić samo na osnovu toga što je bio sveukupni zapovjednik KB-a imao efektivnu kontrolu nad ATG-ima.

158. Vijeće smatra da su, bez obzira na zapovjednu strukturu koju je za sektor Obrana grada Mostara utvrdio Glavni stožer HVO-a i činjenicu da je utvrđeno da je Mladen Naletilić bio samo jedan od zapovjednika u tim napadima, koji nije nužno zapovijedao ATG-ima tokom tih napada, ATG-i sve vrijeme bili jedinice u sastavu KB-a.^[446] Dokumentarni dokazi potvrđuju da je Mladen Naletilić kao sveukupni zapovjednik KB-a kontinuirano imao zapovjedništvo nad ATG-ima.^[447] Za ATG "Vinko Škrobo" i ATG "Benko Penavić" kaže se da su to bile jedinice s "posebnim statusom" među jedinicama raspoređenim u Mostaru.

Pošto se ove dvije jedinice vode kao dijelovi "Kažnjeničke bojne", imaju iz nepoznatih razloga poseban status. Taj poseban status se ogleda u tome što ni Vojna policija, a niti i jedan drugi organ gonjenja ne poduzima nikakve mjere prema počiniocima krivičnih djela iz tih jedinica.^[448]

Kako je posebni status ta dva ATG-a proizlazio iz toga što su bili podjedinice KB-a pod zapovjedništvom Mladena Naletilića, to pokazuje da je Mladen Naletilić imao moć da im obezbijedi imunitet u pogledu istraga od strane policijskih organa. Svjedok AC je svjedočio o incidentu u kojem je zapovjednik ATG-a "Benko Penavić", Mario Miličević zvani Baja, samoinicijativno izvršio čišćenje jednog sela. Mladen Naletilić ga je upozorio i rekao mu da se u vezi sa svakom odlukom, uključujući i "etničko čišćenje", najprije mora posavjetovati s njim.^[449] Taj dokaz pokazuje da je Mladen Naletilić imao efektivnu kontrolu nad ATG-om "Benko Penavić", jedinicom koja je istovremeno bila i pod zapovjedništvom sektora Obrana grada Mostara.

159. Vijeće je stoga uvjereno da je Mladen Naletilić imao efektivnu kontrolu nad ATG-ima u Mostaru tokom operacija na koje se odnosi Optužnica.

(iii) Zapovjedni položaj Vinka Martinovića u operacijama u Mostaru na koje se odnosi Optužnica

160. Kako je Vijeće već konstatiralo da ATG "Vinko Škrobo" formalno nije bio osnovan prije sredine maja 1993.,^[450] Vinko Martinović se za krivična djela počinjena 9. maja 1993. ne može smatrati odgovornim u svojstvu zapovjednika.

161. Maritinovićeva odbrana općenito ne dovodi u pitanje to da je ATG "Vinko Škrobo" imao položaje pokraj Doma zdravlja.^[451] Ona tvrdi da Vinko Martinović nije imao nikakvu zapovjednu odgovornost za ono što se dogodilo na liniji sukoba 17. septembra 1993.^[452] Martinovićeva odbrana se poziva na već spominjani izvještaj SIS-a,^[453] u kojem stoji sljedeće:

Zapovijedanje u rejonu od Gimnazije do Huma, nuđeno je Vinku Martinoviću “ŠTELI” što on nije prihvatio.....Nakon toga za zapovjednika je određen Mario Miličević “BAJA...”^[454]

162. Ova tvrdnja pokazuje samo to da Vinko Martinović nije za operaciju 17. septembra 1993. prihvatio dodatnu zapovjednu ovlast nad drugim zapovjednicima, i njihovim jedinicama, iz svih drugih zona odgovornosti od gimnazije do Huma. Vijeće stoga smatra da ta tvrdnja ništa ne mijenja u pogledu njegove zapovjedne uloge nad ATG-om "Vinko Škrobo" i njegovom zonom odgovornosti pokraj Doma zdravlja. Postoje takođe brojna svjedočenja da je Vinko Martinović 17. septembra 1993. zapovijedao ATG-om "Vinko Škrobo".^[455]

163. Kao zapovjednik ATG-a "Vinko Škrobo", Vinko Martinović se može smatrati odgovornim za krivična djela koja su počinili pripadnici njegove jedinice konkretno u njenoj zoni odgovornosti na liniji fronta od sredine maja 1993., ako je znao ili je bilo razloga da zna za ta krivična djela, a nije poduzeo mjere da spriječi njihovo počinjenje ili da kazni protivpravno ponašanje svojih podređenih.

(c) Raštani

164. Optužba tvrdi da je 22. i 23. septembra 1993. "Kažnjenička bojna, pod zapovjedništvom optuženog Naletilića, napala snage ABiH u Raštanima i zauzela selo".^[456]

165. Naletilićeva odbrana tvrdi da Mladen Naletilić nije imao nikakvu ulogu u sukobu u Raštanima 22. i 23. septembra 1993. i da KB nije sudjelovao u tom napadu. Naletilićeva odbrana nadalje tvrdi da je u sukobu u Raštanima zapovjednik bio Milan Štampar.^[457]

166. Vijeće konstatira da je KB pod zapovjedništvom Mladena Naletilića sudjelovao u operaciji u Raštanima 22. i 23. septembra 1993.

167. Dokumentarni dokazi pokazuju da je KB sudjelovao u operaciji u Raštanima sredinom augusta 1993. Na temelju zapovijedi Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, zapovjednik sektora Sjever, Miro Andrić, zapovjedio je 24. augusta 1993. da se izvrši smjena profesionalne postrojbe “Tuta" na području Raštana.^[458] Dana 25. augusta 1993. zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, Slobodan Praljak, povjerio je zapovjedništvo linije fronta u Raštanima Milanu Štamparu i naredio da se sve jedinice u Raštanima potčine njemu.^[459] Odbrana sada tvrdi da je Milan Štampar bio zapovjednik operacije 22. i 23. septembra 1993.^[460] Međutim, Vijeće smatra da to ne znači da Glavni stožer HVO-a nije za interventne zadatke prilikom ponovnog zauzimanja Raštana u septembru mogao pozvati i KB kao profesionalnu jedinicu za posebne namjene.^[461] U tom slučaju, KB je kao profesionalna jedinica bio podređen Milanu Štamparu kao zapovjedniku tog konkretnog dijela linije fronta i on mu je određivao zadatke. Zapovjednik profesionalne jedinice je pak bio odgovoran za to kako se zadatak treba provesti.^[462] Ako odluči da organizira neku operaciju, on je odgovoran za njeno izvršenje. Tako je, mada je zapovjednik određene zone bio odgovoran za izvršenje zadatka koji bi mu povjerio Glavni stožer HVO-a, Mladen Naletilić kao zapovjednik profesionalne jedinice KB-a bio je odgovoran za izvršenje konkretnog zadatka koji mu je bio povjeren.^[463]

168. Nekoliko svjedoka je posvjedočilo da je KB sudjelovao u operaciji u Raštanima 22. i 23. septembra 1993. Svjedok VV, pripadnik ABiH, je posvjedočio da su pripadnici HVO-a koji su ga zarobili 23. septembra 1993. u Raštanima nosili oznake po kojima se vidjelo da pripadaju KB-u.^[464] On je nadalje izjavio da je prepoznao pripadnika KB-a po imenu Kolobara, kojeg je identificirao kao Marinka Kolobaru.^[465] Svjedok VV je posvjedočio da je Kolobara pozvan motorolom i da je potom rekao vojnicima da zatvorenike treba žive prebaciti u Široki Brijeg jer je tako naredio "stari".^[466] Svjedok VV u to vrijeme nije znao ko je "stari", ali je kasnije, kad je bio zatočen u njegovoj bazi u Širokom Brijegu, saznao da je to Mladen Naletilić.^[467] Svjedočenje svjedoka VV potkrijepio je svjedok SS, bivši pripadnik ABiH, koji je bio zatočen na Heliodromu i poslan u Raštane 22. septembra 1993. Svjedok SS je posvjedočio da je u Raštanima vidio jednu od grupa KB-a kojom je zapovijedao Kolobara.^[468] Svjedok SS je takođe izjavio da je jedan vojnik rekao da je "stari" zvao motorolom i naredio da se zatvorenici dovedu živi.^[469] Svjedok L, takođe zarobljeni pripadnik ABiH, posvjedočio je da su vojnici koji su ga zarobili u Raštanima 23. septembra 1993. bili pripadnici jednog ATG-a iz Mostara i jednog ATG-a iz Širokog Brijega.^[470] Zaključio je da su iz mostarskog ATG-a jer je bio prisutan Miro Kolobara, a kasnije je, kad ga je ponovo vidio u zatvoru u Ljubuškom, saznao da je on iz mostarskog ATG-a.^[471] Znao je da su neki od pripadnika HVO-a iz širokobriješkog ATG-a po tome što su on i svjedok VV odvedeni u njihovu bazu, koja se nalazila u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu.^[472] Vijeće je uvjereno da je osoba po imenu Kolobara pripadnik KB-a Miro(slav) Kolobara.^[473] Sva tri svjedoka su takođe posvjedočila da je u operaciji u Raštanima sudjelovao vojnik zvan Splićo.^[474] Vijeće konstatira da je Splićo Vedran Bijuk, koji je imao nadimak Splićo, također bio pripadnik KB-a.^[475]

169. Dokumenti potkrepljuju svjedočenja ovih svjedoka. Prema izvještaju Središnjeg vojnog zatvora od 21. septembra 1993. koji je potpisao ravnatelj zatvora Stanko Božić, 20. i 21. septembra 1993. puštena su 24 pritvorenika na temelju zapovijedi Mladena Naletilića, jer su mu bili potrebni zbog manjka ljudstva na liniji fronta.^[476] U pismu predstojniku Odjela obrane Bruni Stojiću od 29. septembra 1993., načelnik Odjela kriminalističke vojne policije - Središte Mostar tuži se da su među tim izabranim pritvorenicima, koji su svi Hrvati, četvorica ubojice.^[477] U pismu se nadalje navodi da su pritvorenici predani sedmicu dana ranije, zbog zapovijedi Mladena Naletilića i da su oni "svi [...], navodno, otišli u akciju oslobađanja Raštana." Prema izvještaju Središnjeg vojnog zatvora od 21. septembra 1993., jedan od puštenih zatvorenika je bio Robert Kolobarić.^[478] Potvrda koju je 8. marta 1994. potpisao Mladen Naletilić, ne samo da potvrđuje da je Robert Kolobarić od 20. septembra 1993. do 1. januara 1994. bio pripadnik KB-a,^[479] nego i da je bio "ranjen u akciji Raštani dana 22.09.1993. godine od neprijateljske granate u predio desne ruke".^[480]

170. Zapisnik o izjavi koju je Ante Bradić dao SIS-u potvrđuje da su pušteni zatvorenici odvedeni da bi zajedno s KB-om pod zapovjedništvom Mladena Naletilića sudjelovali u operaciji u Raštanima 22. i 23. septembra 1993.^[481] Ante Bradić je izjavio da je bio zatočen na Heliodromu do 21. septembra 1993., kada je, s još 20 pritvorenika, odveden Mladenu Naletiliću. Mladen Naletilić im je rekao da "tko pristupi Kažnjeničkoj bojni da mu se sve stegovne i krivične sankcije brišu". Sutradan, 22. septembra 1993.,

zadužili smo svi AP, odore, streljivo i odma taj dan smo učestvovali u akciji oslobađanja naselja Raštani. (...) Poslije ove akcije učestvovali smo u akciji na Vrdima i Višnjici. Zapovjednik naše postrojbe je Miro Kolobara, ^[482] svako jutro zapovjednik odlazi na Široki Brijeg kod Mladena Naletilića Tute, te nama prenosi zapovijedi. [...] Pod direktnim smo zapovjedništvom “Kažnjeničke bojne” i Mladena Naletilića - Tute.^[483]

171. Izjava Ante Bradića podudara se s drugim dokumentima. Činjenica da Ante Bradić nije naveden kao jedan od puštenih zatvorenika u izvještaju Središnjeg vojnog zatvora od 21. septembra 1993. ne umanjuje pouzdanost njegove izjave. Drugi izvještaj Središnjeg vojnog istražnog zatvora od 5. januara 1994. ^[484] pokazuje da u izvještaju od 21. septembra 1993. nisu bili navedeni svi pušteni pritvorenici i zbog toga se taj izvještaj ne može smatrati potpunim.

172. Dana 23. septembra 1993. ministar odbrane Bruno Stojić pohvalio je KB i njegovog zapovjednika Tutu

za pokazanu izuzetnu hrabrost i ratnu vještinu u borbama u mjestu Raštani i za hidroelektranu Mostar.^[485]

KB jeste sudjelovao u operaciji u Raštanima 24. augusta 1993.,^[486] ali ova izjava sama za sebe nije dovoljna da dokaže sudjelovanje KB-a u operaciji u Raštanima 22. i 23. septembra 1993. Međutim, kad se uzmu u obzir drugi dokazi, Vijeće je uvjereno da se taj navod odnosi na 22. i 23. septembar 1993., zbog njegove vremenske povezanosti s tom operacijom. Tom zaključku nadalje ide u prilog izvještaj zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina Miljenka Lasića Glavnom stožeru HVO-a od 23. septembra 1993., u kojem se spominje veliki uspjeh snaga u Raštanima 22. i 23. septembra 1993. U tom izvještaju Miljenko Lasić pohvaljuje “nadljudsku hrabrost vojaka i artiljerije” i navodi da se "može [...] slobodno reći da je ovo najveća pobjeda nad MOS-om od kako je počeo rat od prije dvije godine”.^[487]

173. Svjedočenje svjedoka odbrane NB-a ne protivrječi niti umanjuje dokaze koje je izvela optužba o prisustvu KB-a i Mladena Naletilića u Raštanima. Svjedok odbrane NB svjedočio je da on ne zna šta se tačno dogodilo u Raštanima i da su samo "pripadnici" KB-a bili s njim na mjestu po imenu Goranci, Jedrinje, između 20. i 24. septembra 1993.^[488] Prema svjedočenju NB-a moguće je, dakle, da je neka druga borbena grupa KB-a pod zapovjedništvom Mladena Naletilića u to vrijeme bila u Raštanima. ^[489]

174. Izjave svjedoka su zajedno s dokumentarnim dokazima uvjerile Vijeće da je KB pod zapovjedništvom Mladena Naletilića sudjelovao u operaciji u Raštanima 22. i 23. septembra 1993. godine.

175. Nije utvrđeno da je Mladen Naletilić, dok je tokom te operacije zapovijedao svojim vojnicima, i sam bio prisutan u Raštanima. Međutim, Vijeće je uvjereno da je Mladen Naletilić bio u selu iznad Raštana 23. septembra 1993.^[490] i izdavao zapovijedi radio-vezom pomoću svoje motorole.^[491]

D. Uvjeti prema članu 2 Statuta

176. Član 2 Statuta bavi se teškim povredama Ženevskih konvencija iz 1949.^[492] Za primjenu člana 2 Statuta postoje četiri preduvjeta: mora postojati oružani sukob;^[493] mora postojati neksus između sukoba i terećenih krivičnih djela;^[494] oružani sukob mora biti međunarodni;^[495]i osobe i imovina nad kojima su počinjene teške povrede moraju biti definirani kao "zaštićeni" u Ženevskim konvencijama.^[496]

1. Oružani sukob i neksus s terećenim krivičnim djelima

177. Prema jurisprudenciji Međunarodnog suda, oružani sukob postoji:

svuda gde se pribeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države [...] bez obzira vode li se tamo borbe ili ne.^[497]

Norme međunarodnog humanitarnog prava su primjenjive onda kada se ustanovi da se na nekoj teritoriji dogodio oružani sukob.^[498] Nije potrebno da se utvrdi da je na nekom konkretnom dijelu te teritorije došlo do borbenih djelovanja.^[499] Postojanje neksusa s oružanim sukobom ustanovljeno je ako su terećena krivična djela "bila usko vezana uz neprijateljstva".^[500]

178. Naletilićeva odbrana ne dovodi u pitanje postojanje oružanog sukoba između HVO-a i ABiH.^[501] Ona osporava karakter tog sukoba. Martinovićeva odbrana ne dovodi u pitanje postojanje sukoba. Vijeću nije jasno za koji datum se Martinovićeva odbrana slaže da je datum početka sukoba.^[502]

179. Vijeće je uvjereno da je oružani sukob postojao u razdoblju na koje se odnosi Optužnica, tj. u najmanju ruku od 17. aprila 1993. do kraja februara 1994.^[503]

180. Vijeće je uvjereno da su djela za koja se terete Mladen Naletilić i Vinko Martinović počinjena tokom, i kao posljedica, oružanog sukoba između HVO-a i ABiH. Žrtve tog sukoba živjele su na predmetnoj teritoriji u razdoblju na koje se odnosi Optužnica. Nadalje, oba optužena su bili pripadnici oružanih snaga koje su sudjelovale u neprijateljstvima. Vijeće je prema tome uvjereno da je u ovom predmetu zadovoljen traženi neksus.

2. Priroda sukoba

181. U svom pretpretresnom podnesku optužba se poduhvatila toga da postojanje međunarodnog oružanog sukoba dokaže po dva osnova: (1) na temelju aktivnog sudjelovanja HV-a u Bosni i Hercegovini, koji je zajedno s HVO-om bio angažiran u borbi protiv ABiH,^[504] i (2) na temelju opće kontrole koju je Republika Hrvatska vršila nad HVO-om tokom čitavog sukoba.^[505]

182. S tim u vezi Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da se unutrašnji sukob može smatrati međunarodnim ako "druga država sopstvenim trupama interveniše u sukobu ili [...] neki od učesnika u unutrašnjem oružanom sukobu djeluju u ime te druge države".^[506] Što se tiče prvoga od ova dva pravna testa, tj. direktnog sudjelovanja stranih snaga na teritoriji neke države, i jedna i druga odbrana prihvaćaju da je oružani sukob međunarodni ako snage druge države interveniraju u unutrašnjem oružanom sukobu.^[507]

183. Što se tiče drugog testa, tj. vršenja opće kontrole od strane Republike Hrvatske nad HVO-om, Naletilićeva odbrana se poziva na zaključke Međunarodnog suda pravde u predmetu Nikaragva,^[508] i time iznosi argumente koje je Žalbeno vijeće već odbacilo. Test definiran u predmetu Nikaragva za utvrđivanje da li su pojedinci, ako nisu imali formalni status državnih službenika, djelovali de facto u ime države podrobno je razmatralo Žalbeno vijeće ovog Suda u predmetu Tadić.^[509] Zaključivši da test za efektivnu kontrolu iz predmeta Nikaragva ne bi bio u skladu ni s pravnom logikom principa odgovornosti država niti sa sudskom praksom i praksom država, Žalbeno vijeće ga nije prihvatilo. Ono je umjesto toga zaključilo da je, ovisno o karakteru relevantnog entiteta, da bi se pokazalo da su sudionici u unutrašnjem oružanom sukobu djelovali u ime druge države, moguće upotrijebiti jedan od sljedeća tri testa. Prvi je test konkretnih uputstava (ili naknadnog javnog odobravanja) za pojedince ili grupe bez vojne organizacije.^[510] Za dokazivanje da je neka država imala kontrolu nad organiziranim ili hijerarhijski strukturiranim grupama, tj. oružanim snagama ili milicijama ili paravojnim jedinicama, postoji drugi test. Mora se pokazati da je država organizirala, koordinirala i planirala vojne akcije te vojne grupe te da je financirala, obučavala i opremila ili joj obezbijedila operativnu podršku.^[511] To je poznato kao test opće kontrole.^[512] Treći test koji se koristi da se pokaže da su sudionici u unutrašnjem sukobu djelovali u ime druge države zahtijeva dokazivanje da su privatne osobe djelovale "u sklopu oružanih snaga ili su s njima bile povezane, ili pak u dosluhu s državnim vlastima".^[513]

184. U ovom predmetu, budući da su oba optužena bili pripadnici organiziranih hijerarhijski strukturiranih grupa, tj. vojnih jedinica,^[514] prikladan test je onaj opće kontrole, koji je Žalbeno vijeće definiralo na sljedeći način:

[K]ontrola države nad podređenim vojnim snagama, milicijama ili paravojnim jedinicama može imati opšti karakter (i mora obuhvatati više od pukog pružanja finansijske pomoći, vojne opreme ili obuke). Taj uvjet, međutim, ne ide tako daleko da zahtijeva izdavanje konkretnih naređenja ili rukovođenje svakom pojedinom operacijom od strane države. Prema međunarodnom pravu, nije nipošto potrebno da vlasti koje vrše kontrolu takođe i planiraju sve operacije jedinica koje od njih zavise, da biraju ciljeve ili daju konkretna uputstva za vođenje vojnih operacija i eventualnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava za koja se tvrdi da su se dogodila. Može se smatrati da postoji kontrola kakvu traži međunarodno pravo kad država (odnosno, u kontekstu oružanog sukoba, strana u sukobu) igra ulogu u organizovanju, koordinisanju ili planiranju vojnih akcija vojne grupe, uz to što grupu još i finansira, obučava i oprema ili joj pruža operativnu podršku.^[515]

185. Žalbeno vijeće je već razmatralo i pitanje odnosa odgovornosti država nasuprot individualnoj krivičnoj odgovornosti, koje je iznijela Naletilićeva odbrana,^[516] i konstatiralo da ta distinkcija nije relevantna:

Naprotiv, pitanje je utvrđivanja kriterijuma za pravnu pripisivost državi djela koja su izvršili pojedinci koji nemaju status funkcionera države. U prvom slučaju, ako se dokaže da su ta djela pripisiva državi, država snosi međunarodnu odgovornost; u drugom slučaju, posljedica je ta da se oružani sukob mora okvalifikovati kao međunarodni.^[517]

186. Martinovićeva odbrana je iznijela još jedan argument u vezi s pitanjem za koje entitete ili pojedince se može smatrati da djeluju u ime druge države. On je formuliran na sljedeći način:

Samo se za one entitete ili pojedince koji djeluju u ime neke države može zaista reći da su sudionici tog međunarodnog oružanog sukoba. Pojedinci koji djeluju u ime entiteta koji nije država i djeluju u kontekstu unutrašnjeg oružanog sukoba koji se odvija paralelno s međunarodnim oružanim sukobom i ne mogu se smatrati odgovornima u smislu općih odredbi Ženevskih konvencija.^[518]

187. Žalbeno vijeće je već napravilo distinkciju između privatnih osoba i neorganiziranih grupa s jedne strane, i organiziranih i hijerarhijski strukturiranih grupa, kao što su vojne jedinice, s druge strane. Što se tiče ovog potonjeg, ono je zauzelo stav da se može smatrati da grupa djeluje u ime države ako je ona, "kao cjelina", pod općom kontrolom države.^[519] Vijeće je već konstatiralo da su optuženi bili pripadnici organizirane i hijerarhijski strukturirane tvorevine, HVO-a.^[520] Činjenično pitanje na koje Vijeće još treba dati odgovor jeste da li je HVO, kao cjelina, djelovao u ime Republike Hrvatske. Pitanje da li su pojedini pripadnici individualno djelovali za entitet koji nije država je irelevantno. Vijeće stoga odbacuje taj argument Martinovićeve odbrane.

188. Vijeće će sada analizirati dokaze izvedene tokom suđenja kako bi utvrdilo da li se može smatrati da je u relevantnom kontekstu ovog predmeta postojao međunarodni oružani sukob. Pri tom će najprije utvrditi da li postoje dostatni dokazi da se dokaže van razumne sumnje da su oružane snage Republike Hrvatske direktno intervenirale na teritoriji Bosne i Hercegovine na strani HVO-a, a protiv ABiH. Vijeće će potom donijeti zaključke o tome da li je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad HVO-om, imajući na umu da su gorespomenuta dva testa alternativna.

(a) Direktna intervencija vojske Republike Hrvatske (HV)

189. Prvo pitanje koje treba postaviti jeste da li su tokom relevantnog razdoblja snage vojske Republike Hrvatske (dalje u tekstu: HV) intervenirale u sukobu između HVO-a i ABiH, a naročito na području na koje se odnosi Optužnica, tj. "u Mostar[u], i drug[im] opštin[ama] Bosne i Hercegovine".^[521] Optužba navodi da je direktna umiješanost Republike Hrvatske u oružani sukob između HVO-a i ABiH pokazana kako samim prisustvom snaga na području sukoba, tako i postavljenjem hrvatskih časnika u zapovjedništvo HVO-a.^[522]

190. Naletilićeva odbrana tvrdi da je do takve intervencije Republike Hrvatske došlo 1992. i da je ona bila usmjerena na borbu protiv srpskih snaga, a ne 1993. u sukobu između HVO-a i ABiH.^[523] Ona nadalje tvrdi da Republika Hrvatska nije vojno intervenirala na mjestima gdje je navodno došlo do kršenja.^[524] Iako prihvaća da su jedinice HV-a sudjelovale u nekim operacijama u Bosni tokom 1993., Martinovićeva odbrana navodi da to nije bio slučaj u Hercegovini i da HV nikad nije bio prisutan u značajnijem broju.^[525] Takođe navodi da su vojnici i časnici prisutni na teritoriji Bosne i Hercegovine bili bosanski građani koji su se ranije priključili HV-u i dobrovoljno se vratili u HVO nakon završetka rata u Republici Hrvatskoj.^[526]

191. Vijeće je saslušalo brojna svjedočenja i dobilo brojne dokumentarne dokaze koji pokazuju prisustvo vojnika i jedinica HV-a na teritoriji Bosne i Hercegovine u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH.

192. Usprkos poricanju političkih dužnosnika iz Republike Hrvatske i HZ HB,^[527] osoblje PMEZ-a i UNPROFOR-a je uočilo prisustvo i direktnu intervenciju snaga HV-a u Bosni i Hercegovini općenito, a naročito na području Mostara, tokom čitave 1993.^[528] Vijeće takođe napominje da postoje brojni dokumenti Ujedinjenih naroda u kojima se osuđuje prisustvo snaga HV-a na tom području. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je još 1992. godine usvojio rezolucije u kojima se traži da prestanu svi oblici miješanja izvana i da se sve "snage, a naročito elementi Hrvatske vojske povuku, ili da se stave pod kontrolu Vlade Republike Bosne i Hercegovine, ili da se rasformiraju ili razoružaju".^[529] Nadalje, početkom 1994. generalni sekretar Ujedinjenih naroda je obavijestio Vijeće sigurnosti da Republika Hrvatska pruža podršku HVO-u, posebno navodeći sljedeće:

Hrvatska vojska (HV) već neko vrijeme direktno podržava HVO u pogledu ljudstva, opreme i naoružanja. Ocjenjuje se da se u Bosni i Hercegovini nalazi ukupno otprilike 3.000 do 5.000 redovnih vojnika HV-a, što odgovara broju vojnika tri hrvatske brigade.^[530]

193. Ove dokaze nadalje potkrepljuje svjedočenje mnogih očevidaca, koji su vidjeli snage HV-a na više relevantnih lokacija.^[531] Ti vojnici HV-a pripadali su raznim jedinicama i bili stacionirani na raznim lokacijama^[532] te su u nekim prilikama sudjelovali u počinjenju zločina nad muslimanskim stanovništvom.^[533]

194. Mada je iz dokaza jasno da su snage HV-a direktno sudjelovale u sukobu u Mostaru i okolici,^[534] to nije bio slučaj u napadima HVO-a na Soviće/Doljane i Raštane.^[535] Iz ove konstatacije ne proizlazi zaključak da na Soviće/Doljane i Raštane Ženevske konvencije nisu primjenjive. Ne postoji uvjet da se mora dokazati da su snage HV-a bile prisutne na svakom pojedinom području na kojem su počinjeni terećeni zločini. Naprotiv, sukob između ABiH i HVO-a mora se promatrati kao cjelina: ako se utvrdi da je on međunarodnog karaktera zbog sudjelovanja snaga HV-a, član 2 Statuta biće primjenjiv na čitavo područje sukoba.^[536]

195. Brojni svjedoci odbrane su posvjedočili da su vojnici HV-a koji su bili prisutni u Bosni i Hercegovini zapravo bili dobrovoljci koji su velikom većinom otišli iz Bosne i Hercegovine da se bore u Republici Hrvatskoj i vratili se da brane svoju domovinu.^[537] Vijeće ne prihvaća ovu verziju događaja. Ako su neki od pripadnika HV-a prisutnih u Bosni i Hercegovini i bili dobrovoljci branioci, Republika Hrvatska je ta koja je organizirala slanje velike većine njih,^[538] a istovremeno je pokušavala prikriti njihovo prisustvo tako što je od njih tražila da, na primjer, svoje uniforme i oznake zamijene onima HVO-a.^[539] Vijeće primjećuje da su snage HV-a u Bosni i Hercegovini zadržale svoja prava kao pripadnici HV-a, uključujući i pravo na mjesečnu plaću.^[540] Vijeće primjećuje da je Vlada Republike Hrvatske početkom 1994. godine, izjavljujući da "nema moralno pravo da spriječi hrvatske dragovoljce da pomognu ugroženoj zajednici Hrvata u BiH",^[541] priznala prisustvo redovnih jedinica HV-a, mada ograničeno na granična područja, i izjavila da će organizirati njihovo povlačenje.^[542]

196. Vijeće stoga konstatira da je sukob između HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni intervencijom snaga Republike Hrvatske.

(b) Opća kontrola koju je Republika Hrvatska vršila nad HVO-om

197. Mada je, da bi se dokazalo da je sukob bio međunarodnog karaktera, dovoljno dokazati direktnu intervenciju snaga HV-a, Vijeće će u interesu cjelovitosti ispitati da li je u ovom predmetu zadovoljen drugi pravni test, tj. da li je Republika Hrvatska tokom sukoba vršila opću kontrolu nad HVO-om.

 198. Nema sumnje da je Republika Hrvatska imala snažne veze s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.^[543] Primjeri takve povezanosti uključuju činjenicu da su BH Hrvati lako mogli dobiti hrvatsku putovnicu, imati hrvatsko državljanstvo^[544] i glasati na izborima u Republici Hrvatskoj.^[545] Nekoliko svjedoka odbrane je svjedočilo o posebnoj obavezi navedenoj u članu 10 Ustava Republike Hrvatske da se vodi briga o Hrvatima u drugim državama pa, konkretno, i o Hrvatima u Bosni i Hercegovini s obzirom na opasnosti kojima su u to vrijeme bili izloženi.^[546] Ta jaka veza nije, međutim, sama po sebi dovoljna da se ustanovi da je Hrvatska vršila opću kontrolu nad HVO-om. Optužba mora pokazati da je Republika Hrvatska:

i) obezbjeđivala financijsku pomoć i obuku, vojnu opremu i operativnu podršku, te da je;ii) sudjelovala u organizaciji, koordinaciji ili planiranju vojnih operacija.

199. Vijeće je uvjereno da je Republika Hrvatska financirala i obezbjeđivala vojnu opremu za HVO tokom njegovog sukoba s ABiH. Dokazi pokazuju da je pomoć u smislu obezbjeđivanja vojne opreme bila znatna. Zaista, u mnogo navrata je uočeno prisustvo velikog broja vozila i naoružanja HV-a,^[547] što je dokaz de facto logističke podrške iz Republike Hrvatske. Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio:

ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.^[548]

Zapovjednici HVO-a su se u vezi s municijom obraćali direktno Gojku Šušku.^[549] Svjedočenje svjedoka odbrane da je ABiH, dok nije izbio sukob između HVO-a i ABiH, takođe dobivala vojnu opremu preko Republike Hrvatske,^[550] ne dovodi u pitanje ovaj zaključak. Slobodan Praljak je takođe priznao da su vojnici HVO-a slani na obuku na vojnu akademiju HV-a.^[551] Vojnim osobljem je rukovodila i zapovjedna struktura HVO--a i ona HV-a,^[552]a pripadnici HVO-a su primali plaće direktno iz Republike Hrvatske.^[553]

200. Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:

Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.^[554]

201. Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja, rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovijedi za kretanje snaga^[555] i vojne strategije HVO-a ili HV-a^[556] u Bosni i Hercegovini. Ono je takođe osiguralo kontrolu nad HVO-om postavljajući časnike HV-a na najviši položaj u zapovjednoj strukturi HVO-a.^[557]

202. Iz gorenavedenih razloga, Vijeće konstatira da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavi ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om.

3. Zaštićene osobe i imovina

(a) Civili i ratni zarobljenici

203. Optužba se poziva na član 4(1) Ženevske konvencije IV, koji zaštićene osobe definira kao one “osobe [...] koje se [...] nađu” u rukama strane u sukobu ili okupacione sile čiji nisu državljani.^[558] Ona nadalje navodi da izraz “u rukama” ne treba tumačiti doslovno, i da su osobe koje se nađu na teritoriji koja je pod kontrolom okupacione sile zaštićene prema članu 4(1) Četvrte ženevske konvencije.^[559]

204. Naletilićeva odbrana tvrdi da žrtve, da bi dobile status "zaštićenih osoba" moraju biti različitog državljanstva u odnosu na počinioce terećenog krivičnog djela.^[560] Martinovićeva odbrana pak tvrdi da je sukob bio politički, a ne nacionalni, i da se žrtve ne mogu smatrati zaštićenim osobama "budući da su istog državljanstva kao i protivnička vojska".^[561]

205. Član 4 Ženevske konvencije IV definira zaštićene osobe kao “osobe koje se, u slučaju sukoba ili okupacije, u bilo kojem trenutku ili na bilo koji način nađu u rukama strane u sukobu ili okupacijske sile čiji nisu državljani".^[562] Prema Komentaru uz Ženevsku konvenciju IV postoje dva glavna tipa zaštićenih osoba: (i) “građani koji su državljani neprijateljske sile” i (ii) “čitava populacija” na okupiranim teritorijama (što ne uključuje državljane okupacione sile).^[563]

206. U Drugostepenoj presudi u predmetu Tadić, konstatirano je da je svrha Ženevskih konvencija da štite civile "koji nemaju državljanstvo strane u sukobu u čijim se rukama nalaze ili koji su lica bez državljanstva",^[564] imajući na umu da "već 1949. pravna veza državljanstva nije smatrana ključnom ".^[565] S tim u vezi, Žalbeno vijeće je utvrdilo sljedeće:

[Č]lan 4 Ženevske konvencije IV, protumačen u svjetlu svog cilja i svrhe, teži što je moguće većoj zaštiti civila. Stoga se njegova primjenjivost ne ograničava na formalne veze i čisto pravne odnose [...]. Pri pružanju te zaštite, član 4 mora uzimati u obzir suštinu neke veze, a ne njenu pravnu kvalifikaciju.^[566]

207. Taj pristup je potvrđen i u Drugostepenoj presudi u predmetu Čelebići u kojoj se konstatira da se "u ovom kontekstu formalno državljanstvo ne može smatrati odlučujućim faktorom, i da je realnost veza možda tačnije izražena u faktoru etniciteta".^[567] Vijeće će se pridržavati dosljedne prakse u pogledu ovog pitanja i razmotrit će, od slučaja do slučaja, stvarnu pripadnost žrtava nekoj strani, a ne njihovo formalno državljanstvo.

208. Nadalje, Vijeće prihvaća argument optužbe da se izraz “u rukama” neke strane ili okupacione sile, iz člana 4 Ženevske konvencije IV, odnosi na osobe koje su se našle na teritoriji pod kontrolom te strane ili okupacione sile.^[568]

(b) Ratni zarobljenici

209. Član 4 Ženevske konvencije III štiti ratne zarobljenike, tj. osobe koje su pale pod vlast neprijatelja,^[569] a pripadaju u jednu od kategorija navedenih u članu 4.^[570] U članu 5 Ženevske konvencije III stoji da su ratni zarobljenici zaštićeni "čim padnu pod vlast neprijatelja pa do njihovog konačnog oslobađanja i repatrijacije".^[571]

(c) Okupacija

210. Okupacija je relevantna u razmatranju optužbi za protivpravni rad civila (tačka 5), prisilno premještanje civila (tačka 18) i razaranje imovine (tačka 19). Optužba se poziva na odredbe Ženevske konvencije IV, koje nisu primjenjive ako ne postoji stanje okupacije.^[572] Stoga se u svrhu primjene tih odredbi u ovom predmetu postavlja pitanje što predstavlja okupaciju.

211. U završnom podnesku optužbe pitanje okupacije se razmatra samo u vezi s uništavanjem imovine velikih razmjera. Navodi se da okupacija, kako je definirana u članu 6 Ženevske konvencije IV, ima šire značenje nego u članu 42 Haškog pravilnika^[573] i da u skladu s jurisprudencijom Suda, okupirano područje predstavlja "svaka teritorija pod općom kontrolom strane u sukobu".^[574] Optužba nadalje naglašava da je "okupacija i dalje činjenično pitanje".^[575] Vijeće se slaže da je utvrđivanje postojanja stanja okupacije činjenično pitanje.

212. Naletilićeva odbrana tvrdi da okupacija, "za razliku od invazije, postoji kad se neprijateljska teritorija stvarno stavi pod kontrolu vojske napadača".^[576] Martinovićeva odbrana tvrdi da "okupacija predstavlja više od pukog prisustva snaga, te da podrazumijeva i da datim područjem upravlja strana država putem kontrole svojih snaga".^[577] Ona tvrdi da po ovoj osnovi optužba nije uspjela dokazati da su relevantna područja bila okupirana.^[578]

213. U prilog svom argumentu optužba se poziva na Prvostepenu presudu u predmetu Blaškić, u kojoj je konstatirano:

Služeći se istom logikom kao i pri utvrđivanju međunarodnog karaktera sukoba, zbog globalne kontrole koju je Hrvatska vršila nad HVO-om, imovina bosanskih Muslimana je u trenutku njenog razaranja bila pod kontrolom Hrvatske i nalazila se na okupiranoj teritoriji.^[579]

214. Ovo vijeće primjećuje da je praksa Suda u pogledu utvrđivanja primjerenog pravnog testa nedosljedna. U tom smislu, Vijeće se, uz dužno poštovanje, ne slaže sa zaključkom u Prvostepenoj presudi u predmetu Blaškić na koji se poziva optužba. Test opće kontrole, koji je iznesen u Prvostepenoj presudi u predmetu Blaškić, nije primjenjiv kod utvrđivanja postojanja okupacije. Vijeće je mišljenja da postoji bitna distinkcija između načina utvrđivanja stanja okupacije i načina utvrđivanja stanja međunarodnog oružanog sukoba. Test opće kontrole primjenjiv je na ovo potonje. Za utvrđivanje okupacije traži se viši stepen kontrole. Okupacija se definira kao prelazno razdoblje koje nastupa nakon invazije, a prethodi sporazumu o obustavi neprijateljstava. Ta distinkcija okupacionoj sili nameće teže zadaće od onih koje ima strana u međunarodnom sukobu.

215. Prema Komentaru Ženevske konvencije IV, odjeljak koji se bavi okupiranim teritorijama

predstavlja prvi pokušaj da se kodificiraju pravila međunarodnog prava u vezi s okupacijom od sklapanja Haških konvencija 1899. i 1907. o zakonima i običajima ratovanja na kopnu. Pravila izložena u Odjeljku III dopuna su dijelova II i III Pravilnika u prilogu tih Konvencija, tako što će razjasniti brojna pitanja.^[580]

Vijeće smatra da Ženevska konvencija IV, mada predstavlja daljnju kodifikaciju prava i obaveza okupacione sile, ne abrogira Haški pravilnik u vezi s tim pitanjem.^[581] Stoga, s obzirom da u Ženevskim konvencijama nema definicije "okupacije", Vijeće upućuje na Haški pravilnik i u njemu datu definiciju, imajući na umu njegov običajni karakter.^[582]

216. Član 42 Haškog pravilnika daje sljedeću definiciju okupacije:

[T]eritorija se smatra okupiranom kad je stvarno stavljena pod vlast neprijateljske vojske. Okupacija se proteže samo na teritoriji gdje je takva vlast uspostavljena i može se vršiti.

Vijeće se slaže s tom definicijom.^[583]

217. Prilikom utvrđivanja da li je vlast okupacione sile stvarno uspostavljena mogu biti od koristi sljedeće smjernice:

- okupaciona sila mora biti u mogućnosti da organe vlasti okupiranih teritorija, koji su morali biti onemogućeni u javnom funkcioniranju, zamijeni svojim organima vlasti;^[584]- neprijateljske snage su se predale, poražene su ili su se povukle. U tom pogledu, područja borbi ne mogu se smatrati okupiranom teritorijom. Međutim, sporadičan lokalni otpor, čak i uspješan, ne utječe na stvarnost okupacije;^[585]- okupaciona sila ima dovoljno snaga na terenu, ili je u mogućnosti da u razumnom roku pošalje snage tako da se vlast okupacione sile osjeti;^[586]- na datoj teritoriji je uspostavljena privremena uprava;^[587]- okupaciona sila je izdala uputstva civilnom stanovništvu i obezbijedila njihovo provođenje;^[588]

218. Okupaciono pravo je primjenjivo samo na područja pod stvarnom kontrolom okupacione sile, a prestaje biti primjenjivo kada okupaciona sila više ne vrši stvarnu vlast nad okupiranom teritorijom.^[589] Zbog toga, Vijeće smatra da mora od slučaja do slučaja utvrditi da li je ta razina kontrole postojala u vrijeme i na mjestima na koje se odnosi optužnica. Ne postoji uvjet da čitava teritorija bude okupirana, ako su izolirana područja na kojima vlast okupirane sile još uvijek funkcionira “de facto odsječena od ostatka okupirane teritorije”.^[590]

219. U Komentaru Ženevske konvencije IV jasno je navedeno da se primjena okupacionog prava na civilno stanovništvo razlikuje od njegove primjene prema članu 42 Haškog pravilnika:

U svim slučajevima okupacije, bilo da je provedena silom bilo da joj nije pružen nikakav otpor, Konvencija postaje primjenjiva na pojedince, tj. zaštićene osobe, od trenutka kada oni padnu u ruke okupacione sile.^[591]

220. U njemu se nadalje navodi:

Iz ovoga slijedi da riječ "okupacija", u smislu u kojem se koristi u tom članu, ima šire značenje od onoga u članu 42 Haškog pravilnika u prilogu Haške (IV) konvencije iz 1907. Kada su u pitanju pojedinci, primjena Ženevske konvencije IV ne ovisi o postojanju stanja okupacije u smislu gorepomenutog člana 42. Odnosi između civilnog stanovništva neke teritorije i vojske koja zauzima tu teritoriju, bez obzira na to vode li se borbe ili ne, regulirani su ovom Konvencijom. Ne postoji prelazno razdoblje između faze koja bi se mogla nazvati fazom invazije i faze uspostavljanja stabilnog okupacionog režima.^[592]

221. Vijeće prihvaća da to znači da primjena okupacionog prava, kada su u pitanju "pojedinci" kao civili zaštićeni Ženevskom konvencijom IV, nije uvjetovana time da okupaciona sila ima stvarnu vlast. Kad je riječ o zaštiti prava tih pojedinaca, stanje okupacije postoji od trenutka kada oni padnu "u ruke okupacione sile". U suprotnom bi civili, tokom tog prelaznog razdoblja, bili manje zaštićeni nego u razdoblju kad je uspostavljena okupacija.

222. Zbog toga će se Vijeće poslužiti raznim pravnim testovima kako bi utvrdilo da li je primjenjivo okupaciono pravo, ovisno o tome da li su posrijedi pojedinci ili imovina i druga pitanja. U predmetu koji je pred Vijećem, ono nalazi da su prisilno premještanje (tačka 18 Optužnice) i protivpravni rad (tačka 5 Optužnice) civila bili zabranjeni od trenutka kad su oni pali u ruke suprotne strane, neovisno o fazi neprijateljstava. Nema potrebe da se dodatno utvrđuje da je stvarno stanje okupacije u smislu u kojem je definirano u članu 42 Haškog pravilnika postojalo u vrijeme i na mjestu na koje se odnosi Optužnica. Međutim, takvo stanje okupacije traži se za optužbu za uništavanje imovine (tačka 19). U pogledu toga, Vijeće će primijeniti test stvarne vlasti, kako je gore definirana.

223. Činjenični nalazi Vijeća u vezi s postojanjem stanja okupacije na relevantnim područjima izneseni su u dijelu koji se bavi uništavanjem imovine.^[593]

E. Uvjeti iz člana 3 Statuta

224. Član 3 Statuta^[594] se tumači kao opća i rezidualna klauzula koja obuhvaća sva kršenja humanitarnog prava koja ne potpadaju pod članove 2, 4 ili 5 Statuta, konkretnije: (i) kršenja haškog prava koje regulira međunarodne sukobe; (ii) kršenja odredbi Ženevskih konvencija osim onih koja te konvencije kvalificiraju kao “teške povrede”; (iii) kršenja zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija (dalje u tekstu: zajednički član 3) i drugih običajnih pravila unutrašnjih sukoba, i (iv) kršenja sporazuma koji obavezuju strane u sukobu, a koji se smatraju pravom međunarodnih ugovora, tj. sporazuma koji još nisu stekli status međunarodnog običajnog prava.^[595]

225. Da bi krivično djelo bilo sankcionirano po članu 3 Statuta, moraju biti ispunjena dva preliminarna uvjeta.^[596] Prvo, mora postojati oružani sukob^[597] unutrašnjeg ili međunarodnog karaktera^[598] u vrijeme kada su krivična djela navodno počinjena.^[599] Drugo, mora postojati bliski neksus između oružanog sukoba i navodno počinjenog krivičnog djela, što znači da djela optuženog moraju biti “usko povezana”^[600] s neprijateljstvima. Kao što je već ranije utvrđeno, ti su uvjeti u ovom predmetu ispunjeni.^[601]

226. Što se prakse Međunarodnog suda tiče, Vijeće se mora uvjeriti da su ispunjena četiri dodatna uvjeta: ^[602]

(i) kršenje mora predstavljati povredu pravila međunarodnog humanitarnog prava;(ii) pravilo mora biti običajno po karakteru ili, ako pripada pravu međunarodnih ugovora, moraju biti ispunjeni traženi uvjeti;^[603](iii) kršenje mora biti “teško”, odnosno mora predstavljati povredu pravila koje štiti značajne vrijednosti i povreda mora imati teške posljedice po žrtvu;^[604] (iv) kršenje pravila mora za sobom povlačiti, shodno običajnom pravu ili pravu ili konvencija, individualnu krivičnu odgovornost osobe koja je prekršila pravilo.

227. U skladu s tim, neki od ovih potonjih uvjeta mogu se razlikovati, ovisno o konkretnom osnovu relevantnih optužbi na osnovu člana 3 Statuta. U ovom predmetu, iako optužbe za bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom (tačka 20 Optužnice), pljačkanje javne ili privatne imovine (tačka 21 Optužnice), te zauzimanje, razaranje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji (tačka 22 Optužnice) proizlaze direktno iz paragrafa (b), (d) odnosno (e) člana 3 Statuta, optužbe za okrutno postupanje (tačke 4, 11 i 16 Optužnice) i ubistvo (tačke 8 i 15 Optužnice) temelje se na zajedničkom članu 3. Osim toga, optužbe za protivpravni rad (tačka 5 Optužnice) temelje se na članu 51 Ženevske konvencije IV i članovima 49, 50 i 52 Ženevske konvencije III. Pretresno vijeće, stoga, mora utvrditi da li iz primjene tih vanstatutarnih odredbi proizlaze dodatni uvjeti.

228. Optužbe za okrutno postupanje i ubistvo podignute su na temelju zajedničkog člana 3.^[605] U jurisprudenciji Međunarodnog suda je danas neosporno da član 3 Statuta pokriva kršenja zajedničkog člana 3.^[606] Potvrđeno je, takođe, da je zajednički član 3 stekao status međunarodnog običajnog prava^[607] i da se primjenjuje bez obzira da li se radi o sukobu unutrašnjeg ili međunarodnog karaktera.^[608] Osim toga, iz prakse Međunarodnog suda proizlazi da zajednički član 3 Statuta za sobom povlači individualnu krivičnu odgovornost.^[609] Prema tome, u ovom su predmetu navedeni uvjeti ispunjeni.

229. Prema zajedničkom članu 3, žrtve moraju biti osobe koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima. Što se prakse Međunarodnog suda tiče, ovaj uvjet se proteže na “svakog pojedinca koji ne sudjeluje u neprijateljstvima”,^[610] i stoga je širi od onog iz Ženevske konvencije IV prema kojem se status “zaštićene osobe” pripisuje samo u definiranim okolnostima.^[611] Vijeće je uvjereno da su sve žrtve u ovom predmetu bile civili ili ratni zarobljenici i da kao takve, nisu ili više nisu sudjelovale u neprijateljstvima. Vijeće, stoga, konstatira da je i taj uvjet ispunjen.

230. Što se tiče optužbi koje su podignute upravo na osnovu zajedničkog člana 3, Vijeće još treba utvrditi, od slučaja do slučaja i u svjetlu dokaza izvedenih u ovom predmetu, da li je kršenje dovoljno teško da bi potpalo pod nadležnost Međunarodnog suda općenito,^[612] odnosno konkretno pod član 3 Statuta.

231. Što se tiče uvjeta koji proizlaze iz primjene člana 51 Ženevske konvencije IV i članova 49, 50 i 52 Ženevske konvencije III,^[613] Vijeće se upućuje na raspravu u odlomku koji se bavi protivpravnim radom.^[614]

F. Uvjeti iz člana 5 Statuta

232. Opći uvjeti za zločine protiv čovječnosti u više su navrata analizirani u praksi oba Međunarodna suda.^[615] Kao što je Žalbeno vijeće nedavno potvrdilo, da bi se neko djelo na osnovu člana 5 (a) do (i) Statuta okvalificiralo kao zločin protiv čovječnosti moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

(i) mora postojati napad;(ii) djela optuženog moraju biti dio tog napada;(iii) napad mora biti usmjeren protiv civilnog stanovništva bilo koje kategorije;(iv) napad mora biti rasprostranjen ili sistematski;(v) počinilac mora znati da njegova djela ulaze u okvir obrasca rasprostranjenih ili sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, te da njegova djela slijede taj obrazac.^[616]

233. Pojam napada je definiran kao obrazac ponašanja koji uključuje činjenje djela nasilja.^[617] Prema međunarodnom običajnom pravu, napad može prethoditi oružanom sukobu, može trajati dulje od tog sukoba ili trajati tokom sukoba, no ne mora nužno biti dio sukoba. Međutim, nadležnost Međunarodnog suda na osnovu člana 5 Statuta obuhvaća samo djela nekog optuženog koja su počinjena u “oružanom sukobu”.^[618]

234. Djela optuženog ne smiju biti izolirana već moraju biti dio napada.^[619] To znači da djelo, po svojoj prirodi ili posljedicama, objektivno mora biti dio napada.^[620] Jedino pitanje u vezi s općim uvjetima iz člana 5 Statuta koje je u praksi Međunarodnog suda izazvalo kontroverzne stavove bilo je pitanje da li djela optuženog moraju biti povezana i s nekom politikom ili planom.^[621] Dok se s jedne strane smatralo da djela moraju biti izvršena u sklopu “sprovođenja neke politike”,^[622] druga pretresna vijeća su primijenila liberalnije stanovište.^[623] Žalbeno vijeće je pojasnilo da postojanje određene politike ili plana može poslužiti kao dokaz kod utvrđivanja da li je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva i da li je rasprostranjen ili sistematski. To, međutim, ne predstavlja zasebni ili dodatni pravni element krivičnog djela jer niti je ugrađeno u Statut Međunarodnog suda niti je uvjet predviđen običajnim pravom.^[624]

235. Pojam “stanovništvo” u smislu člana 5 Statuta ne znači da je napadnuto cijelo stanovništvo geografske cjeline u kojoj je došlo do napada. Taj element krivičnog djela je ostvaren ako se može pokazati da je napad bio usmjeren protiv dovoljnog broja pojedinaca, ili da su oni napadnuti na način koji će vijeće uvjeriti da je cilj napada doista bilo civilno stanovništvo, a ne samo ograničeni broj nasumce odabranih pojedinaca.^[625] Napad je “usmjeren protiv” civilnog stanovništva ako je civilno stanovništvo primarni cilj napada.^[626] Stanovništvo koje je cilj napada smatra se civilnim ako ga čine pretežno civili.^[627] To znači ne samo da definicija civilnog stanovništva obuhvata pojedince koji su možda u nekom određenom trenutku pružili otpor i osobe izvan bojnog ustroja, već i da prisustvo određenog broja necivila ne potire pretežno civilni karakter napadnutog stanovništva.^[628]

236. Napad mora biti ili rasprostranjenog ili sistematskog karaktera. Element “rasprostranjenosti” odnosi se na opsežnost napada i na broj žrtava. Element “sistematičnosti” podrazumijeva organiziranost djela i malu vjerovatnoću da je do tih djela došlo nasumce.^[629]

237. Osim toga, kod optuženog mora postojati tražena mens rea. Optuženi je morao imati namjeru da počini osnovno krivično djelo za koje je optužen i morao je znati da je došlo do napada na civilno stanovništvo i da je njegovo djelo dio tog napada.^[630]

238. Vijeće je uvjereno da je u vremenu na koje se odnosi Optužnica postojao rasprostranjeni i sistematski napad usmjeren protiv muslimanskog civilnog stanovništva u Mostaru, Sovićima i Doljanima. Napad je imao različite oblike. Započeo je okupljanjem i zatvaranjem muslimanskih civila nakon žestokih borbi oko Sovića i Doljana, nakon čega su ovi prebačeni u zatočeničke centre, pa potom na teritoriju pod kontrolom ABiH.^[631] Kuće BH Muslimana na tom području spaljene su da bi se osiguralo da se muslimansko stanovništvo nikad ne vrati.^[632] Vjerski objekti BH Muslimana, poput džamija na tom području, sistematski su uništavani.^[633] Zatočenički centri za muslimanski dio stanovništva otvarani su na cijelom tom području.^[634] Vojnici koji su imali nesmetani pristup zatočeničkim centrima, podvrgavali su zatočene muslimanske civile i vojnike izvan bojnog ustroja ponižavajućem i brutalnom zlostavljanju.^[635]

239. Kampanja protiv muslimanskog stanovništva na tom području dostigla je vrhunac nakon napada na Mostar početkom maja 1993. godine, kada je nakon izbijanja neprijateljstava, muslimansko stanovništvo usklađenim djelovanjima istjerano iz zapadnog Mostara. Svjedočenja pokazuju kako su grupe vojnika noću silom deložirale porodice civila, BH Muslimana, iz njihovih stanova, izbacujući ih doslovno na ulicu i prisiljavajući ih da sve svoje stvari ostave u stanu.^[636] Nastali teror prisilio je civile, BH Muslimane, da u velikim kolonama napuštaju zapadni dio Mostara.^[637] Ono malo civila, BH Muslimana, koji su se kasnije imali priliku vratiti u svoje stanove ustanovili su da je njihova imovina opljačkana ili uništena.^[638]

240. Humanitarni uvjeti na istočnoj obali Mostara bili su stravični. Istovremeno s ogromnim povećanjem broja muslimanskog stanovništva zbog intenzivnih istjerivanja sa zapadne obale, opskrba vodom i strujom je prekinuta, a humanitarnim organizacijama je tjednima uskraćivan pristup. Osnovne javne službe, poput bolnice, nalazile su se na zapadnoj obali Mostara i stoga nisu više bile dostupne muslimanskom civilnom stanovništvu.^[639] Sve što je arhitekturom odražavalo orijentalni uticaj, kao na primjer stari most u Mostaru, bilo je uništeno.^[640] Nakon što je muslimansko stanovništvo istjerano iz zapadnog Mostara, promijenjena su imena ulica.^[641] Prema tome, na osnovu dokaza je utvrđeno da je na području na koje se odnosi Optužnica postojao rasprostranjen i sistematski napad na muslimanski dio civilnog stanovništva. Utvrđeno je, osim toga, da je ta kampanja imala konkretan cilj: transformirati prethodno etnički miješano područje u Mostaru i oko njega^[642] u hrvatsko područje s etnički čistim stanovništvom, BH Hrvatima.

241. Vijeće je osvjedočeno da su djela koja su počinili Mladen Naletilić i Vinko Martinović i za koja se oni terete u Optužnici bila dio tog rasprostranjenog i sistematskog napada na muslimansko civilno stanovništvo na tom području. Napad na civilno stanovništvo odvijao se paralelno sa žestokom borbom za teritorij. Mladen Naletilić je u borbama sudjelovao kao zapovjednik KB-a. Vinko Martinović je u borbama sudjelovao kao zapovjednik ATG-a “Vinko Škrobo”. Njihova djela su direktno doprinijela općem cilju kampanje uperene protiv civilnog stanovništva, naime istjerivanju muslimanskog stanovništva s područja Sovića, Doljana i Mostara te su, dakle, bila dio napada.

242. Vijeće je, nadalje, osvjedočeno da je Mladen Naletilić znao za napad. U svojoj ulozi zapovjednika KB-a, Mladen Naletilić se kretao između Sovića, Doljana i Mostara i u različita vremena je bio prisutan na svim tim lokacijama.^[643] Ne postoji razumna mogućnost da nije znao za situaciju u kojoj se našlo bosansko-muslimansko stanovništvo na tim područjima. Osim toga, Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić namjerno sprovodio ciljeve napada na muslimansko civilno stanovništvo na tom području te je, stoga, znao i da njegova djela slijede obrazac napada. Svjedok LL, kojeg Vijeće smatra pouzdanim i vjerodostojnim svjedokom, posvjedočio je da su mu Mladen Naletilić i Ivan Andabak, tokom večere u kući Ivana Andabaka, veoma otvoreno rekli da im je cilj protjerati muslimansko stanovništvo s tog područja i osnovati Republiku Herceg-Bosnu.^[644] Vijeće je, stoga, osvjedočeno da su, što se Mladena Naletilića tiče, osnovni uvjeti iz uvodnog dijela odredbe člana 5 Statuta ispunjeni.

243. Vijeće je, takođe, osvjedočeno da je Vinko Martinović znao za opći napad na muslimansko civilno stanovništvo u Mostaru. Zapovjedništvo ATG-a “Vinko Škrobo”, čiji je Vinko Martinović bio zapovjednik, nalazilo se u Kalemovoj ulici, a njegova zona odgovornosti je bio Bulevar koji se nalazi u centru Mostara i na samoj liniji fronte između istočnog i zapadnog djela Mostara. Vinko Martinović se za vrijeme operacija kretao po cijelom gradu.^[645] Prema tome, ne postoji nikakva razumna mogućnost da nije znao za situaciju u kojoj se našlo muslimansko civilno stanovništvo u Mostaru. Vijeće je osvjedočeno da je Vinko Martinović, znajući za napad, odlučio ostvariti cilj napada i znao da su njegova djela dio tog napada.

244. Vijeće je, stoga, uvjereno da su ispunjeni uvjeti iz člana 5 Statuta.

III. ZAKLJUČCI PO POJEDINIM TAČKAMA OPTUŽNICE

A. Tačke 2-8: protivpravni rad i živi štit

245. Vinko Martinović i Mladen Naletilić terete se u sedam tačaka navodima da su zatočenike BH Muslimane koristili za prisilni rad i kao živi štit.^[646] Praksa protivpravnog rada se kumulativno tereti kao nehumano djelo (tačka 2), nečovječno postupanje (tačka 3) i okrutno postupanje (tačka 4). Nadalje, u slučajevima gdje je zbog takvih postupaka došlo do smrti žrtava, optuženi se terete za ubistvo i hotimično lišavanje života (tačke 6 do 8). Ovaj Međunarodni sud je već ranije presudio da korištenje zatočenika za određene oblike fizičkog rada i za živi štit može predstavljati nehumana djela, nečovječno postupanje, okrutno postupanje^[647] i/ili ubistvo i hotimično lišavanje života, kada su zadovoljeni specifični elementi tih krivičnih djela.

1. Mjerodavno pravo

(a) Nečovječno postupanje, okrutno postupanje i nehumana djela

246. U jurisprudenciji Međunarodnog suda vidljivo je da su krivična djela nečovječnog postupanja i okrutnog postupanja rezidualna klauzula prema članu 2, odnosno članu 3 Statuta.^[648] U materijalnom smislu elementi tih krivičnih djela su isti.^[649] Nečovječno postupanje definirano je kao a) namjerno djelo ili propust kojom se nanosi teška duševna ili tjelesna patnja odnosno povreda, ili koja predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo,^[650] a koja je b) počinjena protiv zaštićene osobe.^[651] Okrutno postupanje sastoji se od a) namjernog djela ili propusta kojom se nanosi teška duševna ili tjelesna patnja odnosno povreda, ili koja predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo,^[652] a koja je b) počinjena nad osobom koja ne sudjeluje aktivno u neprijateljstvima.^[653] Stepen tjelesne ili duševne patnje koji se traži za dokazivanje bilo kojeg od tih krivičnih djela niži je od stepena koji se traži za djelo mučenja, ali je jednake visine kao prag za dokazivanje optužbe za “hotimično nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tijela ili zdravlja”.^[654]

247. Slično tome, član 5(i) Statuta (druga nehumana djela) je rezidualna klauzula koja obuhvaća djela koja ne potpadaju pod neki drugi stav člana 5 Statuta, a dovoljno su sličnog stepena težine kao i drugi nabrojani zločini.^[655] Nehumana djela su “[…] djela ili propusti kojima je cilj da se nekoj osobi nanese namjerna duševna ili tjelesna patnja.”^[656] Budući je riječ o zločinima protiv čovječnosti, ta djela uz to moraju biti i rasprostranjena ili sistematska.^[657]

(b) Ubistvo i hotimično lišavanje života

248. Elementi krivičnog djela ubistva prema članu 3 odnosno članu 5 Statuta i hotimičnog lišavanja života prema članu 2 Statuta identični su.^[658] Riječ je o sljedećim elementima:

a. smrt žrtve kao posljedica postupaka optuženog,

b. koji je imao namjeru lišiti života ili nanijeti teške tjelesne ozljede za koje je morao razumno pretpostaviti da bi mogle prouzročiti smrt,^[659]

249. Za ova krivična djela vrijede opći uvjeti iz članova 2, 3 i 5 Statuta.^[660]

(c) Protivpravni rad

250. Protivpravni rad se tereti i na osnovu člana 51 Ženevske konvencije IV, te članova 49, 50 i 52 Ženevske konvencije III.^[661] Kršenja tih odredbi, za koja se tvrdi da su počinjena, potpadaju pod član 3 Statuta, odnosno konkretnije, ulaze u kategoriju – kako je to definiralo Žalbeno vijeće^[662] - onih kršenja odredbi Ženevskih konvencija koja nisu klasificirana kao teške povrede. Kao takva, ta kršenja očito predstavljaju povredu pravila međunarodnog humanitarnog prava. Štaviše, iz jurisprudencije Međunarodnog suda očigledno je da su Ženevske konvencije kao cjelina, uključujući i gorespomenute odredbe, postale dio međunarodnog običajnog prava,^[663] i da nužno povlače individualnu krivičnu odgovornost počinitelja.^[664] Shodno tome, Vijeće smatra da su u ovom predmetu zadovoljeni uvjeti iz člana 3 Statuta. Dodatni uvjet prema kojem krivična djela protivpravnog rada, za koja se tvrdi da su počinjena, moraju biti dovoljno teškog oblika da bi potpala u obuhvat člana 3 Statuta,^[665] razmatraće se za svako djelo zasebno, a u svjetlu predočenih dokaza.

251. Pretresno vijeće konstatira da dodatni uvjeti, osim postojanja međunarodnog oružanog sukoba,^[666] proizlaze iz primjene određenog režima fizičkog rada predviđenog Ženevskim konvencijama. Tužilac se poziva na član 51 Ženevske konvencije IV kojim se uređuje rad civila. Jasno je iz formulacije ovog člana da se on primjenjuje na (1) zaštićene osobe (2) koje se nalaze na okupiranim teritorijama. Vijeće je ta dva uvjeta već obradilo.^[667] Tužilac se uz to oslanja i na članove 49, 50 i 52^[668] Ženevske konvencije III u vezi s radom ratnih zarobljenika.^[669] Da bi se te odredbe mogle primjenjivati, osobe koje obavljaju rad moraju biti zaštićene osobe u smislu člana 4 rečene Konvencije, odnosno ratni zarobljenici.^[670]

252. Tužilac je u svom završnom podnesku naveo da će, budući da postoje poteškoće u razlikovanju civila i ratnih zarobljenika, “primjenjivati samo niže standarde navedene u Ženevskoj konvenciji III, odnosno da će sve žrtve prisilnog rada smatrati ratnim zarobljenicima”.^[671] Martinovićeva odbrana u svom se završnom podnesku ovim argumentom konkretno ne bavi, nego rad koji su obavljali ratni zarobljenici samo spominje.^[672] Vijeće ovu izjavu tužioca tumači kao priznanje da nije uspio dokazati status žrtava.^[673] Međutim, s obzirom na činjenicu da su sve osobe koje su prisiljavali da obavljaju protivpravni rad bile zatočene u raznim zatočeničkim centrima, Vijeće prihvaća da su sve žrtve bile zaštićene osobe u smislu Ženevskih konvencija III ili IV, bilo u statusu ratnih zarobljenika ili civila. Vijeće prihvaća da je primjena režima iz Ženevske konvencije III u vezi s prisilnim radom povoljnija za optuženog od zaštite koju civilnim zatočenicima daje Ženevska konvencija IV. Budući da je tome tako, Vijeće će u vezi s radom ratnih zarobljenika primijeniti niži standard iz Ženevske konvencije III.

253. Optužba se poziva na članove 49, 50 i 52 Ženevske konvencije III kako bi potkrijepila optužbe koje se odnose na korištenje ratnih zarobljenika za obavljanje protivpravnog rada. Preliminarno treba napomenuti da je očigledno kako u vrijeme oružanog sukoba nije zabranjen svaki oblik rada, no pritom valja poštovati određene odredbe.^[674] Osim toga, prisilni rad ne predstavlja uvijek protivpravni rad. Članom 49 Ženevske konvencije III uspostavlja se načelo obaveznog rada za ratne zarobljenike. Temeljno načelo koje se iznosi u stavu 1 te odredbe jest da “sila koja drži ratne zarobljenike njih može upotrebljavati za rad”.^[675] Usprkos tome, u vezi s ovim načelom postoje dva temeljna uvjeta, od koji se prvi odnosi na same zarobljenike, a drugi na prirodu posla koji im se daje.

254. Dakle, od ratnih zarobljenika se može tražiti da rade ako je to u njihovom interesu,^[676] pri čemu u obzir valja uzeti njihovu dob i spol,^[677] fizičku sposobnost^[678] i čin.^[679] S tim u vezi vrijedi još primijetiti da se prema članu 51 Ženevske konvencije III ratnim zarobljenicima moraju osigurati “primjereni uvjeti rada, osobito što se tiče smještaja, ishrane” i “uvjeta podneblja.”^[680]

255. U članovima 50 i 52 Ženevske konvencije III definira se kakva se vrsta rada može zahtijevati, a kakva ne. U Komentaru se naglašava sljedeće:

… srž pitanja i dalje ostaje neophodno razlikovanje aktivnosti za koje se smatra da su povezane s ratnim operacijama od onih koje to nisu.^[681]

256. Dakle, ratne zarobljenike se može prisiliti da obavljaju neke vrsta poslova. Kao prvo, članom 50 Ženevske konvencije III daje se opće dopuštenje za svaki posao koji je “u vezi s administracijom, uređivanjem ili održavanjem logora,” pri čemu se ima u vidu da tu vrstu posla “ ratni zarobljenici obavljaju u vlastitom interesu”.^[682] Kao drugo, od ratnih se zarobljenika može uvijek zahtijevati da obavljaju poslove u vezi s poljoprivredom, trgovinom, zanatskim i kućanskim poslovima, bez obzira na to jesu li “proizvodi njihovog rada namijenjeni vojnicima na bojištu ili civilnom stanovništvu dotične zemlje”.^[683] Kao treće, od ratnih se zarobljenika može tražiti da obavljaju poslove u industriji s izuzetkom metalurške, mašinske i kemijske industrije, javne radove i građevinske poslove, poslove prijevoza te utovara i istovara, kao i komunalne usluge, uz uvjet da ti poslovi nisu vojne prirode niti imaju vojnu namjenu. Iako nije lako jednoznačno interpretirati uvjet prema kojem poslovi ne smiju biti vojne prirode niti imati vojnu namjenu, u tumačenju donekle pomaže Komentar uz dotičnu Konvenciju. U njemu stoji sljedeće:

… sve čime zapovijedaju i upravljaju vojne vlasti vojne je prirode, za razliku od onoga u vezi s čim naloge izdaju i čime upravljaju civilne vlasti.^[684]

Komentarom se nadalje sugerira fleksibilno tumačenje pojma “vojne namjene”:

Ratne se zarobljenike stoga može zapošljavati na svim poslovima koji […] pod normalnim okolnostima služe održavanju civilnog života, čak ako uslijed toga korist nuzgredno imaju i vojne vlasti. Sudjelovanje ratnih zarobljenika u takvim poslovima je, međutim, zabranjeno kad god se ti poslovi obavljaju isključivo ili prvenstveno za vojsku, uz isključivanje civila.^[685]

257. No, ratnim se zarobljenicima ne mogu nametati neke druge vrste rada. Kao što je upravo izloženo, to se prije svega odnosi na poslove u industriji, javne i građevinske radove, prijevoz te utovar i istovar, kao i komunalne usluge koje su vojne prirode ili imaju vojnu namjenu. Osim toga, članom 50 Ženevske konvencije III izričito se zabranjuje prisilno zapošljavanje ratnih zarobljenika u metalurškoj, mašinskoj i kemijskoj industriji. U Komentaru se ta zabrana naglašava, “jer u slučaju općeg rata, te se grane industrije uvijek prenamjenjuju za proizvodnju oružja”.^[686] Nadalje, članom 52 Ženevske konvencije III zabranjuje se prisiljavanje ratnih zarobljenika da obavljaju opasne poslove ili poslove štetne po zdravlje, osim ako se zarobljenici sami ne jave za obavljanje takvih poslova. Iako se u ovoj odredbi kao opasni posao izričito navodi samo čišćenje mina, u Komentaru se iznose dodatne smjernice i razlikuju tri situacije: (1) rad koji nije opasan sam po sebi, no koji može biti opasan zbog općih uvjeta u kojima se obavlja: ova se situacija osobito odnosi na poslove “u blizini bilo ključnih vojnih ciljeva […] bilo bojišta”,^[687] (2) rad koji je po samoj svojoj prirodi opasan ili štetan po zdravlje^[688] i (3) rad koji sam po sebi nije opasan, ali koji bi to mogao biti ili postati ako se obavlja u neodgovarajućim tehničkim uvjetima.^[689] Jedan od suštinskih aspekata zaštite koju uživaju ratni zarobljenici jeste odgovornost sile u čijoj se vlasti zarobljenici nalaze da obezbijedi da se rad obavlja pod najsigurnijim mogućim okolnostima.^[690] I konačno, u članu 52 Ženevske konvencije III iznosi se zabrana da se ratnim zarobljenicima dodijeli posao koji bi se smatrao ponižavajućim za pripadnika sile koja drži ratne zarobljenike.^[691]

258. Vijeće primjećuje da su ti oblici rada dopušteni samo onda kada se ratni zarobljenik dobrovoljno javi za obavljanje takvog posla ili na njega pristane. Dok se u članu 52 Ženevske konvencije III izričito govori o mogućnosti da zarobljenici izraze svoj pristanak, u članu 50 nema jasne odredbe u vezi s mogućnošću da ratni zarobljenici pristanu na obavljanje poslova vojne prirode.^[692] U tom kontekstu Vijeće ovaj član i s njim povezani Komentar^[693] tumači kao odredbu čija je namjera regulirati korištenje samo onog rada koji se odvija pod prisilom. Članom 50 Ženevske konvencije III predviđa se da ratni zarobljenici mogu biti podvrgnuti /compelled/ tome da obavljaju određene oblike rada. Prema tome, zabranjeno djelo jeste podvrgavanje ratnog zarobljenika protiv njegove ili njezine volje. Na osnovu travaux préparatoires čini se da se do izbora riječi “podvrgnuti” došlo nakon odbacivanja alternativnog prijedloga koji bi isključio mogućnost da ratni zarobljenici dobrovoljno obavljaju poslove vojne prirode.^[694] Takvo je tumačenje u skladu i s članom 52 Ženevske konvencije III, u kojem se zarobljenicima dopušta da dobrovoljno obavljaju poslove koji su opasni ili štetni po zdravlje.

259. Na osnovu svega gore navedenog Vijeće će se morati pozabaviti svakim navodom pojedinačno kako bi utvrdilo da li se rad za koji se tereti u Optužnici doista obavljao dobrovoljno ili su zatočenici bili primorani obavljati te poslove. Kako bi se utvrdilo da li neka osoba nije imala mogućnost “pravog izbora”^[695] u vezi s obavljanjem posla koji je protivpravan, u skladu s prethodnom sudskom praksom mogu se razmotriti sljedeći kriteriji: (a) nepostojanje u biti ikakve naknade za obavljeni posao; (b) ranjivost položaja zatočenika; (c) navodi da su zatočenici koji nisu bili sposobni za rad ili nisu htjeli da rade bili ili prisiljavani na rad ili zatvarani u samicu; (d) tvrdnje o trajnim posljedicama rada; (e) sâmo zatočeništvo i nehumani uvjeti zatočeništva;^[696] i (f) fizičke posljedice rada po zdravlje zatočenika.^[697]

260. Kako bi se ispunio traženi uvjet mens rea za krivično djelo protivpravnog rada, tužilac mora dokazati da je počinilac imao namjeru da žrtva obavlja zabranjeni posao. Namjera se može pokazati izravnim eksplicitnim dokazima ili, ako takvi dokazi ne postoje, postojanje namjere može se izvesti zaključivanjem na osnovu okolnosti u kojima se posao obavljao.

261. Zbog navedenih razloga Vijeće smatra da se krivično djelo protivpravnog rada nametnutog ratnim zarobljenicima može definirati kao namjerno djelo ili propust kojima je ratni zarobljenik bio prisiljen obavljati rad zabranjen članovima 49, 50, 51 i 52 Ženevske konvencija III.

2. Zaključci

262. I Mladena Naletilića i Vinka Martinovića tereti se za nehumana djela, nečovječno postupanje, okrutno postupanje, protivpravni rad, ubistvo i hotimično lišavanje života zato što su, kako se tvrdi, Muslimane iz raznih zatočeničkih centara prisiljavali “na rad u vojnim operacijama i koristili ih kao živi štit na Bulevaru i u Šantićevoj ulici, u Raštanima, Stotini i na drugim mjestima na liniji fronta u općini Mostar”,^[698] kao i na drugim lokacijama koje nisu bile na liniji fronta, gdje su zatočenici, kako se navodi, bili prisiljeni da “inter alia, obavljaju sljedeće radove i u njima sudjeluju: izgradnju, održavanje i popravke na privatnim imanjima pripadnika i zapovjednika KB-a, kopanje rovova, podizanje odbrambenih utvrđenja na položajima KB-a ili drugih snaga HV-a i HVO-a, te pomaganje pripadnicima KB-a u pljački domova i imovine bosanskih Muslimana”.^[699]

(a) Zatočenici koji su radili za ATG “Vinko Škrobo”

263. U paragrafu 37 Optužnice tužilac navodi da su od maja 1993. do januara 1994. godine zatočenici iz logora Heliodrom i drugih zatočeničkih centara odvođeni u baze KB-a u Mostaru radi slanja na linije sukoba, gdje ih se prisiljavalo da izvršavaju razne pomoćne vojne zadatke.^[700] Tvrdi se da su Mladen Naletilić i Vinko Martinović bili svjesni opasnosti kojoj su zatočenici bili izloženi.^[701] Osim toga, Vinka Martinovića se konkretno optužuje da je u svojoj zoni odgovornosti koristio zatočenike za prisilni rad u vojnim operacijama te kao živi štit na linijama sukoba.^[702]

264. Martinovićeva odbrana ne osporava navode da su ratni zarobljenici zatočeni na Heliodromu redovito slani na rad u ATG “Vinko Škrobo”.^[703] Međutim, odbrana tvrdi da je zapovijedi na osnovu kojih su zarobljenici izdvajani za rad u određenim jedinicama izdavalo zapovjedništvo Vojne policije.^[704] Uz to se iznosi i sljedeće:

Sva odgovornost za postupanje prema ratnim zarobljenicima bila je u isključivoj nadležnosti zapovjedništva Heliodroma i zapovjedništva odbrane Mostara, a pojedine jedinice, kao što je bila ATG “Vinko Škrobo”, samo su izvršavale naređenja nadređenih zapovjedništava u vezi s ratnim zarobljenicima.^[705]

Martinovićeva odbrana poziva se na više zapovijedi u vezi sa slanjem ratnih zarobljenika u ATG “Vinko Škrobo”, kao i na svjedočenje zapovjednika 1. lakojurišne bojne Vojne policije, koji je te zapovijedi potpisivao.^[706] Međutim, na osnovu pregleda tih dokumenata, čitanih u svjetlu drugih sličnih naređenja, očito je da je ATG “Vinko Škrobo” od Vojne policije HVO-a, pod čijom nadležnošću je bio zatočenički centar Heliodrom, redovito, a u određenim razdobljima i svakodnevno, tražio da se osiguraju zatočenici za obavljanje poslova u toj jedinici, te da je te zahtjeve zapovjednik 1. lakojurišne bojne Vojne policije najčešće odobravao.^[707] Vijeće na temelju toga prihvaća da su ratni zarobljenici slani na zahtjev pojedinih jedinica i za potrebe koje su one po vlastitom nahođenju izražavale.^[708]

265. Takođe je očigledno da, suprotno argumentima Martinovićeve odbrane, Vojna policija nije snosila svu odgovornost za postupanje prema zatočenicima tokom vremena koje su oni provodili radeći u ATG-u “Vinko Škrobo”. U gorespomenutim zapovijedima izričito se navodi da je odgovornost za postupanje sa zatočenicima u skladu sa Ženevskim konvencijama na pripadniku jedinice koji je došao po te zatočenike, što je potvrdio i svjedok odbrane NO.^[709] Katkada je po zatočenike dolazio Vinko Martinović osobno,^[710] no najčešće bi, što je u svojim svjedočenjima pred Vijećem potvrdilo mnogo bivših zatočenika s Heliodroma, ujutro dolazio čovjek po imenu Dinko Knezović, vozač u jedinici Vinka Martinovića, i izabrao skupinu zarobljenika koji bi potom bili prevezeni u zapovjedništvo ATG-a “Vinko Škrobo” u Kalemovoj ulici.^[711] Katkada bi, međutim, po zarobljenike dolazili drugi vojnici.^[712] U svjetlu tih dokaza Vijeće zaključuje da zatočenike nije “izdvajala” ili birala Vojna policija, nego su to činili pripadnici ATG-a “Vinko Škrobo”.^[713] U svakom slučaju, za primjenu relevantnih odredbi Ženevskih konvencija za vrijeme rada odgovoran je zapovjednik postrojbe koja koristi ratne zarobljenike za rad.^[714]

266. Po dolasku u zapovjedništvo, Vinko Martinović bi izdao zapovijedi i rasporedio ljude na rad.^[715] Martinovićeva odbrana tvrdi da su zarobljenici morali obavljati samo lake i neopasne poslove.^[716] Odbrana nadalje navodi da su zarobljenici svoje obroke dobivali u restoranu “Hladovina” zajedno s vojnicima, da su se mogli slobodno kretati oko baze, a da su za neke poslove bili plaćani tako što su dobivali cigarete i hranu.^[717] Isto je posvjedočila i nekolicina svjedoka odbrane.^[718]

267. Međutim, Vijeće ovu verziju događaja ne nalazi uvjerljivom. Iako ne sumnja da su neki od zarobljenika uživali privilegirani status i određenu zaštitu Vinka Martinovića, bilo zato što su bili prijatelji ili poznanici porodice prije rata^[719] ili stoga što su imali posebna strukovna znanja,^[720] Vijeće se uvjerilo da za vrlo veliku većinu zatočenika na Heliodromu koji su odvođeni na rad u ATG “Vinko Škrobo” takvi uvjeti nisu vrijedili.^[721]

268. Vijeće je saslušalo brojna svjedočenja zarobljenika koji su bili prisiljeni obavljati pomoćne vojne zadatke u ekstremno opasnim uvjetima, kao npr. kopanje rovova u blizini linije sukoba,^[722] zaštitu izloženih prozora ili prostora vrećama s pijeskom,^[723] ili druge oblike rada na fortifikacijama.^[724] Predočeni su i drugi dokazi da su zatočenici bili primorani nositi eksplozivna sredstva preko linije sukoba^[725] ili kupiti tijela ranjenih i ubijenih vojnika HVO-a.^[726] Bivši zatočenici, no isto tako i bivši pripadnici ATG-a “Vinko Škrobo”, posvjedočili su da su zarobljenici na liniji fronta često bili izloženi izravnoj vatri druge strane,^[727] uslijed čega su neki od njih ranjeni.^[728] Međutim, nema dovoljno dokaza da se van razumne sumnje zaključi da su pogibije zatočenika u zoni odgovornosti Vinka Martinovića bile direktna posljedica toga što su obavljali prisilni rad.^[729]

269. Vijeće konstatira da poslovi koji su se obavljali u zapovjedništvu ATG-a “Vinko Škrobo”, kao što je čišćenje prostorija i popravljanje privatnih vozila,^[730] ne ulaze u kategorije koje se iznose u Ženevskim konvencijama, te da se ratne zarobljenike može podvrgnuti obavljanju takvog rada.^[731] Međutim, to ne vrijedi za poslove koji su se obavljali na liniji fronta, i to pod okolnostima kakve su opisali mnogi svjedoci.^[732] Kao što se navodi gore u tekstu, podvrgavati ratne zarobljenike obavljanju takvih poslova nedvosmisleno je zabranjeno Ženevskom konvencijom III, a osobito članovima 50 i 52 iste Konvencije, kojima se zabranjuju poslovi “vojne prirode ili s vojnom namjenom”, odnosno “opasni poslovi i poslovi štetni za zdravlje”. Takav rad nije dakle protivpravan samo onda kada zarobljenici na njega dobrovoljno pristanu.

270. Vijeće prihvaća da zarobljenicima koji su obavljali gore opisane poslove nikada nije pružena mogućnost da se dobrovoljno javljaju za rad, te da su te poslove bili prisiljeni obavljati. Kao prvo, očito je da se, uz izuzetak onih zarobljenika koji su uživali privilegirani status, zatočenici s Heliodroma nisu dobrovoljno javljali, nego ih je izabirao pripadnik jedinice koji bi došao po njih na Heliodrom.^[733] U nedostatku izravnih dokaza da su zarobljenici bili prisiljeni raditi,^[734] Vijeće prihvaća da su okolnosti u koje su zatočenici dovedeni, kao i priroda tog rada, onemogućavale stvarnu slobodu izbora. Dok su radili za ATG “Vinko Škrobo”, zarobljenici su bili pod stalnom stražom i redovito ih se zlostavljalo.^[735] Na liniji sukoba i oko nje prevladavala je atmosfera straha i prijetnji.^[736] I sama priroda poslova upućuje na činjenicu da zarobljenici nisu imali pravog izbora.^[737]

271. Vijeće konstatira da je u vezi s poslovima koji su se obavljali u zoni odgovornosti ATG-a “Vinko Škrobo” utvrđeno krivično djelo protivpravnog rada prema članu 3 Statuta (tačka 5 Optužnice). Vijeće prihvaća da su ozljede koje su zadobili neki od zarobljenika obavljajući dodijeljene im poslove uzrok teške duševne ili tjelesne patnje odnosno povrede, te da su stoga dokazane optužbe za nehumana djela, nečovječno postupanje i okrutno postupanje prema članovima 5(i), 2(b) i 3 Statuta (tačke 2-4). Budući da nije dokazano da je do pogibije zatočenika došlo izravno uslijed boravka na radu, Vijeće konstatira da optužbe za ubistvo i hotimično lišavanje života (tačke 6-8) nisu dokazane.

272. Vijeće prihvaća da je dokazana odgovornost Vinka Martinovića i prema članu 7(1) i 7(3) Statuta. Vinko Martinović je katkada osobno naređivao zarobljenicima da idu na rad i tako ih izravno izlagao velikom riziku zadobivanja ozljeda i mogućoj pogibiji.^[738] Vijeće nadalje konstatira da je Vinko Martinović kao zapovjednik ATG-a “Vinko Škrobo” znao da se u njegovoj zoni odgovornosti zarobljenici koriste za obavljanje protivpravnog rada, a nije preduzeo nikakve mjere da takvu praksu spriječi ili da kazni one koji su za nju bili odgovorni. Vijeće smatra da je odgovornost Vinka Martinovića najprikladnije opisana članom 7(1) Statuta.

273. Vijeće nije uvjereno da je Mladen Naletilić odgovoran bilo prema članu 7(1) ili 7(3) Statuta. Nema dokaza da je on planirao, poticao, naredio, počinio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje gore opisanih krivičnih djela. Tužilac nije izveo dovoljno dokaza na osnovu kojih bi pokazao da je Mladen Naletilić znao ili da je bilo razloga da zna da su zatočenici korišteni za obavljanje protivpravnog rada u zoni odgovornosti ATG-a “Vinko Škrobo”. Tužilac se oslanja na svjedočenje svjedoka HH koji je izjavio da je negdje sredinom jula 1993., dok je zajedno s vojnicima HVO-a i ratnim zarobljenicima hodao u koloni kroz park Liska prema liniji sukoba, bio svjedok dijaloga između Tute i jednog od zarobljenika po imenu Zikret Karso.^[739] Vijeće ne smatra da su ti dokazi dovoljni da bi se zaključilo da je Mladen Naletilić znao ili da je bilo razloga da zna da su zarobljenici nakon toga odvedeni da obavljaju opasne poslove na liniji fronta.

(i) Incidenti od 17. septembra 1993.

a. Incident s drvenim puškama^[740]

274. U paragrafu 41 Optužnice tužilac navodi da je u sklopu ofenzive koju su HV i HVO pokrenuli 17. septembra 1993. Vinko Martinović naredio i rukovodio upotrebom zatočenih BH Muslimana za potrebe vojnog napada u dijelu Bulevara pod njegovim zapovjedništvom. Uz to se navodi da su nekolicini zatočenika date lažne drvene puške i vojne odore, te da su ti ljudi bili prinuđeni da hodaju uz tenk koji se kretao prema neprijateljskim položajima.

275. Iz dokaza proizlazi da je 17. septembra 1993. u 12:00 sati HVO pokrenuo ofenzivnu operaciju protiv ABiH na desnoj obali rijeke Neretve, kojom nije uspio zauzeti nikakav teren, no čija su posljedica bile mnogobrojne žrtve među vojnicima HVO-a.^[741]

276. Ujutro 17. septembra 1993. Dinko Knezović je došao na Heliodrom kako bi preuzeo oko 30 zarobljenika i odveo ih u zapovjedništvo ATG-a “Vinko Škrobo”.^[742] Nakon što su stigli, Vinko Martinović je zapovjedio Ernestu Takaču da izabere četiri zarobljenika koji su potom odvedeni u podrum zapovjedništva.^[743] Tamo im je Štela naredio da odjenu maskirne uniforme.^[744] Zarobljenicima su date i drvene puške.^[745] Trojica tih zarobljenika svjedočila su o incidentu koji se odigrao toga dana.

277. Svjedok J je u svom svjedočenju kazao da je četvorici izabranih zarobljenika, nakon što su im date maskirne uniforme i drvene puške, naređeno da čiste oružje vojnika.^[746] Nakon nekog vremena Ernest Takač ih je odveo do zgrade koju je nazvao “zgrada hitne”.^[747] Tamo ih je dočekao Vinko Martinović i informirao ih o borbenoj operaciji koja treba da započne u podne, a tokom koje nakon kratkog granatiranja s Rondoa treba stići tenk i stati ispred zgrade. Nakon što se iz tenka ispali nekoliko rafala, zarobljenici su trebali stati oko tenka okrenuti prema ABiH, vjerojatno zato da bi se utvrdilo gdje su njeni položaji.^[748] Vinko Martinović je zarobljenicima obećao da će, ako sve uspješno prođe, biti pušteni na slobodu u roku od 48 sati.^[749] Nešto kasnije, s Rondoa je prema planu došao tenk i zarobljenici su počeli hodati prema položajima ABiH. Legli su na zemlju čim su čuli pucnje,^[750] a svjedok J je ranjen dok je ležao na tlu.^[751] Zarobljenici su se ipak uspjeli skloniti u podrumu zgrade u kojoj su bili vojnici ABiH.^[752]

278. Svjedok OO je potvrdio da je Ernest Takač četvoricu zarobljenika odveo u podrum zapovjedništva, gdje im je Vinko Martinović rekao da obuku maskirne uniforme i dao im uputstva u vezi s predstojećom operacijom.^[753] Zarobljenici su trebali uskočiti u neprijateljske rovove i svakoga koga tamo zateknu razoružati.^[754] Kada su izašli iz podruma, čovjek po imenu Marinko dao je zarobljenicima drvene puške, kao i boce mašinskog ulja koje su trebale izgledati poput motorola.^[755] Nešto kasnije stigao je Ernest Takač i odveo ih do Doma zdravlja,^[756] gdje su ostali do dolaska tenka T55 koji je stigao malo prije podneva.^[757] Ernest Takač je potom gurnuo zarobljenike tako da su hodali uz tenk koji je otvorio vatru.^[758] Dvojica zarobljenika pogođeni su nadomak druge strane,^[759] gdje su im pomogli da uđu u zgradu ABiH. Prema riječima svjedoka OO, Štela je ostao u zapovjedništvu.^[760]

279. Svjedok PP bio je treći zarobljenik koji je sudjelovao u tom incidentu i koji je svjedočio u sudnici. Međutim, njegovo se svjedočenje u nekoliko aspekata razlikuje od svjedočenja njegovih drugova, bivših zatočenika. On je izjavio da je po svom dolasku u Dom zdravlja^[761] vidio kako četvoro ljudi odvode u podrum. Budući da se jedan od zarobljenika izgleda onesvijestio, svjedoku PP je naređeno da siđe,^[762] a to mu je naredio čovjek po imenu Dado, za čiji opis Vijeće vjeruje da odgovara Ernestu Takaču.^[763] Svjedok se u podrumu našao sam sa Štelom, koji je sjedio za stolom, i s čovjekom po imenu Dolma, koji mu je naložio da obuče uniformu i da pređe ulicu i natrag dovede eventualne ranjenike.^[764] Svjedok je potom odveden k drugoj trojici zarobljenika, dobio je naprtnjaču punu kamenja i Štela mu je u džep stavio bocu, što je trebalo izgledati poput motorole. Druga su trojica već dobili uniforme,^[765] a neki čovjek je donio četiri drvene puške.^[766] Ernest Takač je potom odveo zarobljenike do boka zgrade Doma zdravlja i naložio im da uklone tijela ranjenih i mrtvih vojnika.^[767] Počeli su prelaziti ulicu kada je tenk otvorio vatru.^[768] Svjedok PP uspio je stići do zgrade na drugoj strani i u tom je trenutku ranjen.^[769] Izgubio je svijest, a kasnije su mu rekli da su ga uvukli u zgradu.^[770]

280. U međuvremenu, na liniju sukoba dovedena su još trinaestorica zarobljenika i Ernest Takač im je naredio da na dva mjesta uklone vreće s pijeskom kako bi se oslobodila ulica da tenk može proći.^[771] Dok su obavljali taj posao, zarobljenici su bili direktno izloženi vatri. Kasnije je zarobljenicima naloženo da izvuku jednog vojnika HVO-a koji je ranjen ležao na izloženom mjestu. Kada je stigao na to mjesto, svjedok I je ranjen.^[772]

281. Vijeće napominje da u iskazima ove trojice svjedoka postoje neke nedosljednosti, osobito u vezi s redoslijedom događaja prije no što je svjedocima bilo naloženo da prijeđu na drugu stranu. Usprkos tome, Vijeće te nedosljednosti ne smatra ključnim. Konkretno, Vijeće primjećuje da su iskazi svjedoka OO i svjedoka J uglavnom dosljedni, dok se svjedok PP pojedinosti događaja sjeća tek nejasno.^[773] Međutim, što se tiče tvrdnje Martinovićeve odbrane da su u vezi s drvenim puškama izneseni potpuno različiti opisi, Vijeće primjećuje da su i svjedok OO i svjedok PP kazali da su puške bile obojene crnom bojom i da je na njima bio zeleni remen.^[774]

282. U smislu potkrepljujućih dokaza tužilac je ponudio svjedočenja dvojice bivših pripadnika ATG-a “Vinko Škrobo”, svjedoka Q i svjedoka Allana Knudsena, za koje se čini da su bili umiješani u jedan slični događaj tog istog dana, a u kojem su takođe sudjelovali zarobljenici s drvenim puškama.^[775]

283. Allan Knudsen je u svom iskazu rekao da je dan prije napada obaviješten o tome da se priprema jedna operacija. Prema njegovim riječima, Štela je 17. septembra 1993. vojnicima objasnio da je cilj zauzeti dvije zgrade s druge strane linije fronta,^[776] a da će u toj operaciji sudjelovati teška artiljerija i da će se koristiti zarobljenici s drvenim puškama kao živi štit.^[777] Svjedok i zarobljenici čekali su u Domu zdravlja na početak operacije,^[778] koja je krenula oko 11:00 sati kada je stigao tenk T55 i otvorio vatru.^[779] U tom je trenutku zarobljenicima, koji su bili odjeveni u maskirne uniforme i nosili drvene puške, naređeno da potrče ispred vojnika.^[780] Vojnici su trebali stići do zida, a zarobljenici su dobili uputstva da se nastave kretati prema linijama ABiH.^[781] Operacija, međutim, nije uspjela i vojnici su bili primorani povući se natrag u zgradu Doma zdravlja.^[782] Allan Knudsen je izjavio da je usred akcije vidio zarobljenike kako padaju, no da nije mogao utvrditi jesu li bili pogođeni ili ubijeni.^[783]

284. Svjedok Q je u velikoj mjeri potkrijepio svjedočenje Allana Knudsena, iako se manje precizno sjećao događaja. Svjedok Q je kazao da su vojnici i zarobljenici zajedno čekali da stigne zapovijed za napad.^[784] Vojnici su se potom iz Doma zdravlja premjestili do jednog niskog zida dok su zarobljenici trčali nekoliko metara ispred njih.^[785] Svjedok se sjeća da je vidio trojicu zarobljenika odjevenih u gornji dio maskirne uniforme s drvenim puškama.^[786] Tokom napada tenk je prošao kroz mjesto na kojem su uklonjene vreće s pijeskom i otvorio vatru.^[787] Sa svih strana je dopirala snažna paljba i svjedok je zarobljenike izgubio iz vidokruga.^[788]

285. Nekoliko svjedoka odbrane posvjedočilo je da toga dana nije bilo zarobljenika u blizini tenka ili oko Doma zdravlja.^[789] Međutim, kako pretežu vjerodostojni dokaza koji pokazuju suprotno, Vijeće ta svjedočenja ne prihvaća kao tačne prikaze događaja.

286. Vijeće primjećuje da se opis drvenih pušaka koji su dali tadašnji vojnici razlikuje od opisa zarobljenika koji su sudjelovali u toj akciji.^[790] Dok su po sjećanju svjedoka OO i svjedoka PP puške bile obojene crnom bojom,^[791] i svjedok Allan Knudsen i svjedok Q izjavili su da su puške bile prirodne boje drveta.^[792] Osim toga, svjedok Allan Knudsen je ustvrdio da je one iste zarobljenike koji su 17. septembra 1993. iskorišteni kao živi štit vidio kako dan prije napada izrađuju drvene puške.^[793] To nije u skladu s iskazima trojice zarobljenika koji su svjedočili. U svjetlu tih nedosljednosti Vijeće nije uvjereno van razumne sumnje da su zarobljenici i dvojica bivših pripadnika jedinice govorili o istom incidentu. Vijeće smatra da se svjedočenje trojice zarobljenika odnosi na incident koji se navodi u Optužnici.

287. Osim toga, forenzičko ispitivanje drvene puške predočene u sudnici (dokazni predmet P962) ne omogućuje Vijeću da zaključi da se upravo ta puška koristila 17. septembra 1993.^[794] Međutim, Vijeće smatra da pitanje je li se upravo ta konkretna puška koristila 17. septembra 1993. ne utiče na nalaz Vijeća, utemeljen na svjedočenjima saslušanima u sudnici, da se rečeni događaj doista dogodio. Vijeće ne sumnja da su tokom sukoba drvene puške korištene u nekoliko prilika i ne misli da je potrebno ustanoviti autentičnost neke konkretne puške kako bi se utvrdilo da se događaj opisan u paragrafu 41 Optužnice uistinu odigrao.

288. Nakon što je ustanovilo da su navodi izneseni u paragrafu 41 Optužnice potvrđeni, Vijeće sada želi ustanoviti postoje li dovoljni dokazi da su zarobljenici bili prisiljeni obavljati takve radne zadatke. Kao što je već gore navedeno, takav rad je protivpravan samo ako se zarobljenike primora da ga obavljaju. Čini se da Martinovićeva odbrana želi sugerirati da su zarobljenici prihvaćali obavljanje poslova u opasnim okolnostima na liniji fronta kako bi pobjegli na drugu stranu.^[795] Međutim, u ovom slučaju Vijeće je uvjereno da tome nije bilo tako i da su zarobljenici u tom incidentu bili prisiljeni da usred vojne akcije u kojoj se koristila teška artiljerija i uz stalnu vatru s obje strane pređu preko linije sukoba, odjeveni u maskirne uniforme i noseći drvene puške. Iz dokaza jasno slijedi da su zarobljenici bili pod stalnom stražom i da nisu imali pravog izbora. Svjedok PP je kazao da nikada nije čuo ni za jednog zarobljenika koji bi se bio dobrovoljno javio da sakuplja tijela na liniji fronta.^[796] Prema riječima svjedoka J, “u glavi smo imali smrt, a prethodno zadatak”.^[797] Isto tako, svjedok OO je kazao da je “išao u smrt”.^[798] Očigledno je da su zarobljenici uspjeli pobjeći samo sretnom slučajnošću ili uslijed sticaja okolnosti, a ne zato što su imali neki plan.^[799] Isto tako, Vijeće ne smatra da se na osnovu obećanja o puštanju na slobodu u roku od 48 sati može zaključiti da su u toj akciji zarobljenici sudjelovali dobrovoljno.^[800]

289. Vijeće konstatira da je krivično djelo protivpravnog rada prema članu 3 Statuta (tačka 5 Optužnice) utvrđeno u odnosu na incident s drvenim puškama, kako se za to djelo tereti u paragrafu 41 Optužnice. Vijeće nadalje prihvaća da je zarobljenicima nanesena teška duševna povreda i, što se odnosi na najmanje dvojicu njih, teška tjelesna patnja odnosno povreda.^[801] Stoga su u vezi s ovim incidentom dokazane i optužbe za nehumana djela, nečovječno postupanje i okrutno postupanje prema članovima 5(i), 2(b) i 3 Statuta (tačke 2-4 Optužnice).

290. Što se tiče ovog događaja, Vijeće je uvjereno da je dokazana odgovornost optuženog Vinka Martinovića i prema članu 7(1) i prema članu 7(3) Statuta. Martinovićeva odbrana tvrdi da se “događaj s drvenim puškama nije dogodio u jedinici Vinka Martinovića”.^[802] Pritom se odbrana poziva na dokazni predmet PP 608, prema kojem je Štela odbio preuzeti zapovjedništvo nad ovom operacijom, tako da je komandu preuzeo Mario Miličević zvani Baja. Međutim, iako ne može zaključiti da je Vinko Martinović bio sveukupni zapovjednik te operacije, Vijeće nimalo ne sumnja da je on tog konkretnog dana bio nadležan za svoju zonu odgovornosti. Još dokaza takođe potvrđuje da je 17. septembra 1993. Vinko Martinović bio zapovjednik na liniji fronta na području oko Doma zdravlja,^[803] iako postoje kontradiktorna svjedočenja u vezi s njegovim prisustvom na samoj liniji fronta.^[804] Vijeće uz to primjećuje da su četvorica zarobljenika o kojima je ovdje riječ bili dodijeljeni ATG-u “Vinko Škrobo”.^[805] Što se tiče direktne odgovornosti Vinka Martinovića, svi zarobljenici koji su sudjelovali u incidentu s drvenim puškama izjavili su da im je uputstva dao osobno Vinko Martinović.^[806] Na temelju toga Vijeće se osvjedočilo da je 17. septembra 1993. on izravno naredio da se pod gore opisanim okolnostima četvorica odabranih zarobljenika koriste kao živi štit. Vijeće smatra da je odgovornost Vinka Martinovića najprikladnije opisana članom 7(1) Statuta.

291. Vijeće konstatira da nije dokazana direktna odgovornost Mladena Naletilića prema članu 7(1) Statuta. Vijeće nisu predočeni nikakvi dokazi o tome da je on počinio gore opisana krivična djela ili da je planirao, naređivao, poticao ili pomagao i podržavao njihovo počinjenje. Što se tiče njegove zapovjedne odgovornosti prema članu 7(3) Statuta, očigledno je da je Mladen Naletilić znao za operaciju koja se odigrala 17. septembra 1993., te je čak i sudjelovao u njezinom planiranju i vođenju.^[807] Međutim, Vijeće ne vidi da postoje dokazi o tome da je on znao ili da je bilo razloga da zna da se tokom te operacije ratne zarobljenike prisiljavalo da nose drvene puške i da prelaze liniju sukoba. Odgovornost Mladena Naletilića prema članu 7(3) Statuta nije dakle potvrđena.

b. Korištenje živog štita i pogibija 15 zatočenika

292. U paragrafu 42 Optužnice tužilac nadalje tvrdi da je 17. septembra 1993. “petnaestak zarobljenika i zatočenika raspoređeno kao živi štit na dio linije fronta na Bulevaru koji je graničio s dijelom pod zapovjedništvom Vinka Martinovića, a radi zaštite vojnika HVO-a u napadu” te da su njih desetorica poginula.^[808]

293. U svojoj Odluci po prijedlozima za donošenje oslobađajuće presude, Vijeće je konstatiralo da “nema dovoljno dokaza da je smrt Aziza Čolakovića, Hamdije Čolakovića i Enesa Paje uslijedila kao direktan rezultat njihove upotrebe kao živog štita”,^[809] te je zaključilo da u odnosu na paragraf 42 Optužnice ne postoji osnova za pokretanje krivične odgovornosti.^[810] Međutim, u skladu sa zaključkom Vijeća da “dokazi koji su izvedeni u vezi s incidentom koji je opisan u paragrafu 42 mogu poslužiti kao osnova za zaključke Vijeća o navodima iz paragrafa 35-41 Optužnice”,^[811] optužbe su razmatrane u kontekstu radnih zadataka koji su se obavljali u zoni odgovornosti ATG-a “Vinko Škrobo”.^[812]

(b) Zatočenici koji su radili u Šantićevoj ulici

294. U paragrafu 35 Optužnice tužilac navodi da su u razdoblju od aprila 1993. do januara 1994. “Mladen Naletilić, Vinko Martinović i njihovi podređeni zatočene bosanske Muslimane iz raznih zatočeničkih centara pod zapovjedništvom HVO-a prisiljavali na rad u vojnim operacijama i koristili ih kao živi štit na Bulevaru i u Šantićevoj ulici”, što je bilo “poprište žestokih razmjena vatre iz pješadijskog i artiljerijskog oružja između suprotstavljenih strana”.^[813] U Pretpretresnom podnesku optužbe tvrdi se da su optuženi sudjelovali u praksi “prisiljavanja zarobljenika bosanskih Muslimana da rade na opasnim položajima na liniji fronta u Mostaru, osobito na pogibeljnom dijelu linije fronta na Bulevaru i u Šantićevoj ulici u zoni odgovornosti ATG-a ‘Vinko Škrobo’”.^[814]

295. Vijeću su predočeni obimni dokazi o tome da su zarobljenici odvođeni s Heliodroma na rad u Šantićevoj ulici.^[815] Vijeće prihvaća da je taj rad obuhvaćao zadatke vojne prirode, kao što je izgradnja bunkera,^[816] popravljanje rovova,^[817] punjenje vreća pijeskom i njihovo odnošenje na liniju sukoba,^[818] te da su se poslovi obavljali u izuzetno opasnim uvjetima, pri čemu su zarobljenici stalno bili izloženi unakrsnoj vatri. Postoje jasni izvještaji o tome da se zarobljenike koristilo kao živi štit^[819] i da su mnogi ozlijeđeni dok su radili u Šantićevoj ulici.^[820]

296. Međutim, Vijeće odbacuje tvrdnju koju tužilac iznosi u svom Pretpretresnom podnesku, odnosno da se taj dio linije fronta nalazio u zoni odgovornosti Vinka Martinovića. Dokazi koji su izvedeni u vezi sa zonom odgovornosti Vinka Martinovića pokazuju da ta zona nije obuhvaćala Šantićevu ulicu.^[821]

297. Vijeće konstatira da nije dokazana odgovornost Mladena Naletilića u svojstvu zapovjednika. Iz dokaza slijedi da je Šantićeva ulica bila u zoni odgovornosti 2. bojne HVO-a.^[822] Međutim, ne postoje dokazi o formalnoj zapovjednoj vezi između optuženog i te bojne. Osim toga, jedini dokaz izveden da bi se pokazalo da je Mladen Naletilić znao za gore opisana djela jest svjedočenje svjedoka AB koji je izjavio da je vidio kako Braco Merdžo u hotelu “Ero” razgovara s Tutom.^[823] To svjedočenje samo po sebi nije dovoljno za utvrđivanje krivice Mladena Naletilića.

(c) Zatočenici koji su obavljali vojne zadatke u Raštanima

298. U paragrafu 43 Optužnice tužilac navodi da su 22. i 23. septembra 1993. tokom napada na Raštane pod zapovjedništvom Mladena Naletilića zarobljenici prisiljavani da hodaju uz vojnike tokom napada, tako da ih se koristilo kao živi štit. Tvrdi se da ih se prisiljavalo da ulaze i pretražuju one kuće za koje se sumnjalo da u njima neprijateljske snage imaju svoje položaje.

299. Naletilićeva odbrana tvrdi da iz dokaza ne proizlazi da je Mladen Naletilić uopće bio u Raštanima, kao ni to da je on uzeo zatočenike s Heliodroma i prisilio ih da budu živi štit. Čak ako se i pretpostavi da su neki zatočenici bili primorani obavljati prisilni rad, ne postoje dokazi da ih je odveo Mladen Naletilić ili da je za to znao.^[824]

300. Svjedoci koji su bili zatočeni na Heliodromu dali su svoje iskaze o događajima u Raštanima od 22. i 23. septembra 1993. Njih su primoravali da obavljaju zadatke poput sakupljanja tijela poginulih vojnika i da zajedno s vojnicima HVO-a sudjeluju u akcijama pretraživanja sela.^[825] Prilikom akcija pretraživanja morali su hodati pet ili šest metara ispred vojnika, otvarati vrata i pretraživati kuće ako su vojnici HVO-a pretpostavljali da se u njima kriju neprijateljski vojnici.^[826] Na brdu iznad Raštana jedan je zatočenik morao pomagati prilikom prikupljanja projektila, pri čemu se nalazio veoma blizu područja koje se granatiralo. On i jedan drugi zarobljenik odvedeni su u bunker na sjevernoj strani brda pokraj Raštana. Kada su na taj položaj vojnici Armije BiH otvorili vatru, zarobljenici su bili prisiljeni da ostanu vani, izloženi artiljerijskoj vatri.^[827] Zarobljeniku je potom naređeno da odnese hranu i piće vojnicima u Raštanima, gdje su trajale borbe.^[828] Zatočenici su u selu vidjeli tijela poginulih vojnika i naređeno im je da ih sakupe.^[829] Morali su nositi municiju i drugu opremu. Družili su se s vojnicima.^[830]

301. Postoji i svjedočenje svjedoka koje su kao vojnike 23. septembra 1993. u Raštanima zarobili vojnici HVO-a. Ti su zarobljenici vidjeli skupine vojnika i civila.^[831] Ulazeći u Raštane, jedan je svjedok sreo civila kojeg su doveli s Heliodroma kako bi poslužio kao izviđač za HVO, no koji je uspio pobjeći.^[832] Jedan drugi svjedok vidio je trojicu ili četvoricu civila kako hodaju ispred vojnika i vidio je da sakupljaju tijela poginulih i ranjenih vojnika.^[833]

302. Poslovi koje su obavljali ratni zarobljenici na liniji fronta u Raštanima bili su opasni sami po sebi. Zatočenici su bili izloženi granatiranju i puščanoj vatri u sukobu i sudjelovali su u zadacima prenošenja hrane i municije, sakupljanja leševa i u operacijama pretresa. Osim toga, te poslove nisu obavljali dobrovoljno. Jedan je svjedok kazao da se nikada nije dobrovoljno prijavio za rad.^[834] Drugi svjedok, koji je obavljao te opasne zadatke u Raštanima, posvjedočio je da su na Heliodrom svakoga dana stizali kamioni koji su zatočenike odvozili na mjesta gdje su obavljali takve vrste poslova, pri čemu su bili pod stražom.^[835] Stoga Pretresno vijeće konstatira da je krivično djelo protivpravnog rada prema članu 3 Statuta (tačka 5 Optužnice) dokazano.

303. Vijeće osim toga konstatira da su okolnosti pod kojima su zatočenici korišteni i priroda poslova koje su morali obavljati bili uzrok teške duševne patnje. Dakle, dokazana su i krivična djela nehumanih djela, nečovječnog postupanja i okrutnog postupanja prema članovima 5(i), 2(b) i 3 Statuta (tačke 2-4 Optužnice).

304. Vijeće je već konstatiralo da, iako je utvrđeno da je Mladen Naletilić 22. i 23. septembra 1993. zapovijedao operacijom iz jednog sela iznad Raštana, ne postoji dovoljno dokaza da bi se pokazalo da je on bio prisutan i u samom selu.^[836] Osim toga, nisu izvedeni nikakvi dokazi na osnovi kojih bi se pokazalo da je Mladen Naletilić znao ili da je bilo razloga da zna da se tokom te operacije zarobljenike prisiljavalo da obavljaju protivpravni rad. Stoga Vijeće konstatira da odgovornost Mladena Naletilića nije potvrđena.

(d) Zatočenici koji su obavljali vojne zadatke u Stotini

305. Tužilac u Optužnici tvrdi da se zatočenike prisiljavalo “na rad u vojnim operacijama i koristilo ih kao živi štit u […] Stotini”.^[837] Vijeće je čulo da se to spominje samo jednom tokom cijelog suđenja, kada je svjedok J kazao da je obavljao prisilni rad na mnogim mjestima, uključujući Stotinu.^[838] Međutim, ne postoje dokazi u vezi s vrstom poslova koji su se tu obavljali niti u vezi s odgovornošću bilo kojeg od optuženih u odnosu na taj navod. Zbog toga Vijeće smatra da taj navod, onako kako je formuliran u Optužnici, nije potvrđen.

(e) Pomaganje pripadnicima KB-a prilikom pljačkanja muslimanskih kuća i imovine

306. I Mladen Naletilić i Vinko Martinović se terete da su bosansko-muslimanske zatočenike prisiljavali da pripadnicima KB-a pomažu prilikom pljačkanja kuća i imovine BH Muslimana.^[839] Tužilac je u svom Pretpretresnom podnesku konkretno naveo da je “Martinović prisiljavao zatočenike da pljačkaju kuće BH Muslimana koji su preko linije fronta bili protjerani u istočni Mostar”.^[840]

307. Nekoliko svjedoka je izjavilo da su ih prisilili da sudjeluju u pljačkanju napuštenih kuća u različitim dijelovima zapadnog Mostara.^[841] U tim se svjedočenjima na vrlo dosljedan način iznosi kako su zarobljenici bili primorani da iz stanova iznose sve moguće vrste stvari i da ih utovaruju u kamione.^[842] Među tim stvarima su bili namještaj, kućanski aparati i televizori.^[843]

308. Ženevskom konvencijom III ne zabranjuje se izričito upotreba zarobljenika za pljačkanje. Međutim, Vijeće konstatira da to predstavlja protivpravni rad prema članu 3 (tačka 5 Optužnice). Budući da je i sâmo počinjenje pljačke krivično djelo, pristanak zarobljenika ne može takvu vrstu rada učiniti zakonitom i stoga je irelevantan.^[844] Međutim, nisu izvedeni nikakvi dokazi na osnovi kojih bi se utvrdilo da su zarobljenici uslijed takvog rada pretrpjeli stepen duševne ili tjelesne patnje odnosno povrede koji se traži da bi se krivično djelo okvalificiralo kao nehumano djelo, nečovječno postupanje ili okrutno postupanje (tačke 2-4).

309. Vijeće se nije osvjedočilo da je dokazana odgovornost Vinka Martinovića prema članu 7(1) Statuta. Ne postoje dokazi da je on planirao, počinio, poticao ili naredio upotrebu zarobljenika za pljačkanje privatne imovine. To što je jedan od svjedoka rekao da je Vinko Martinović u jednoj prilici bio prisutan na licu mjesta nije dovoljan dokaz da je optuženi sudjelovao u počinjenju krivičnog djela.^[845]

310. Što se tiče odgovornosti Vinka Martinovića prema članu 7(3) Statuta, Vijeće prihvaća iskaze svjedoka koji su izjavili da su ih upravo Štelini vojnici prisiljavali da pomažu u pljačkanju kuća BH Muslimana. Svjedok F je kazao da je radio za Šteline ljude i to osobito za jednog od njegovih podređenih, odnosno čovjeka kojeg su zvali Zubac.^[846] Svjedok YY je izjavio da je njega izabrao Ernest Takač da pomaže prilikom pljačkanja prethodno odabranih stanova.^[847] Vijeće je uvjereno da je Vinko Martinović znao ili da je bilo razloga da zna da njegovi vojnici prisiljavaju zarobljenike na obavljanje protivpravnog rada. Svjedok AB je ispričao da je jednom vidio kako Vinko Martinović zajedno s vojnicima stoji ispred stana dok je on nosio i utovarivao stvari, no nije čuo da je Martinović tom prilikom razgovarao s vojnicima.^[848] Vijeće je uvjereno da je odgovornost Vinka Martinovića prema članu 7(3) Statuta potvrđena.

311. Tužilac je izveo dokaze u vezi s jednim drugim incidentom do kojeg je došlo oko 7. jula 1993. Svjedok SS je posvjedočio da je bio među zarobljenicima koji su jednu napuštenu kuću^[849] morali preurediti u zapovjedništvo ATG-a “Vinko Škrobo”.^[850] Vijeće prihvaća da primoravanje ratnih zarobljenika na to da privatni posjed pretvore u vojno zapovjedništvo predstavlja protivpravni rad, budući da to ulazi u onu kategoriju poslova koji su dozvoljeni samo u slučaju da nisu vojne prirode, odnosno da nemaju vojnu svrhu.^[851] U ovom slučaju, uređivanje vojnog zapovjedništva očito ima vojnu svrhu i bilo bi u pravnom smislu dopušteno samo da su zarobljenici dali svoj pristanak. Svjedok SS je s tim u vezi kazao da je radio ono što mu je bilo naređeno i da su zarobljenici bili pod stražom dok su radili. Izjavio je uz to da je ranije tog istog dana jedan zarobljenik teško pretučen.^[852] Vijeće prihvaća da u takvim okolnostima svjedok nije bio u položaju da odbije obaviti naređeni mu posao.

312. Vijeće konstatira da je u vezi s ovim incidentom dokazano krivično djelo protivpravnog rada prema članu 3 Statuta (tačka 5). Međutim, nisu izvedeni nikakvi dokazi iz kojih bi proizlazilo da su zarobljenici uslijed tog rada bili izloženi teškoj duševnoj ili tjelesnoj patnji odnosno povredama. Vijeće stoga konstatira da krivično djelo nehumanih djela, nečovječnog postupanja i okrutnog postupanja prema članovima 5(i), 2(b) i 3 Statuta (tačke 2-4 Optužnice) nije dokazano.

313. Vijeće je osvjedočeno da je Vinko Martinović naredio zarobljenicima da isprazne stan. Svjedok SS je u svom iskazu rekao da je Štela prethodno zarobljenike podijelio u dvije grupe, od kojih je jedna poslana na liniju fronta, a da je on ostao u kući dok se odnosio namještaj.^[853] Zbog navedenih razloga, Vijeće konstatira da je u vezi s tim incidentom dokazana odgovornost Vinka Martinovića prema članu 7(1) Statuta. Vijeće nadalje prihvaća da je Vinko Martinović bio zapovjednik počinilaca i da je znao ili da je bilo razloga da zna za njihovo ponašanje, ali da nije preduzeo nikakve mjere da ih u tome spriječi ili za to kazni. Njegova odgovornost prema članu 7(3) Statuta stoga je utvrđena. Vijeće smatra da je odgovornost Vinka Martinovića najprikladnije opisana članom 7(1) Statuta.

314. U vezi s ovim incidentima Vijeću nisu predočeni nikakvi dokazi koji bi ukazivali na odgovornost Mladena Naletilića, bilo po članu 7(1) bilo po članu 7(3) Statuta.

(f) Zatočenici koji su radili na privatnim imanjima pripadnika i zapovjednika KB-a

315. Tereti se da su od aprila 1993. do januara 1994. i Mladen Naletilić i Vinko Martinović, kao i njihovi podređeni, prisiljavali zatočene Muslimane da obavljaju “izgradnju, održavanje i popravke na privatnim imanjima pripadnika i zapovjednika KB-a”.^[854]

(i) “Tutin bazen” u Širokom Brijegu

316. U svom završnom podnesku tužilac tvrdi da je nekoliko zarobljenika koje su pripadnici KB-a držali u zatočeništvu u stanici MUP-a bilo primorano da radi na starom bazenu u Širokom Brijegu, u neposrednoj blizini zapovjedništva KB-a u Duhanskoj stanici.^[855] Tokom suđenja nekoliko je svjedoka reklo da su, nakon što su u maju 1993. kao zarobljenici prebačeni u stanicu MUP-a u Širokom Brijegu, bili prisiljeni da rade na bivšem općinskom bazenu,^[856] i identificirali su lokaciju tog bazena.^[857] Vijeće primjećuje da se u Optužnici govori o “izgradnji, održavanju i popravcima na privatnim imanjima pripadnika i zapovjednika KB-a”.^[858] U prilog tim tvrdnjama tužilac je u svom Pretpretresnom podnesku izjavio da je rad na koji su bili primorani zarobljenici BH Muslimani obuhvaćao i “izgradnju vile i bazena za Naletilića”.^[859] U svjetlu tih nedosljednih navoda Vijeće smatra da je, prije no što se pozabavi meritumom, obavezno utvrditi je li optuženi Mladen Naletilić bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o prirodi navoda protiv njega.^[860]

317. U ovom slučaju Vijeće smatra da Naletilićeva odbrana ničim nije bila obaviještena o tome^[861] na kojoj materijalnoj činjenici tužilac zasniva optužbe protiv optuženog, to jest, da su zatočenici bili prisiljeni raditi na općinskom bazenu u Širokom Brijegu. Naletilićeva odbrana je za tu tvrdnju čula tek kada su je svjedoci optužbe iznijeli u sudnici,^[862] i Vijeće smatra da nije na odbrani da na osnovu predočenih dokaza pogađa za što tužilac tereti.

318. Vijeće konstatira da tužilac nije na adekvatan način naveo u Optužnici materijalne činjenice u vezi s radom koji se navodno obavljao na općinskom bazenu u Širokom Brijegu ni optuženog u vezi s tim obavijestio o prirodi optužbi koje se protiv njega iznose. Prema tome, ovi dokazi ne mogu poslužiti kao materijalni temelj za dokazivanje navoda iznesenih u paragrafu 44 Optužnice.

(ii) Izgradnja privatne vile Mladena Naletilića

319. Svjedok optužbe NN izjavio je da je od jednog zarobljenika na Heliodromu čuo da je on negdje u oktobru ili novembru 1993. odveden zajedno s grupom zarobljenika da gradi “Tutinu kuću” u Širokom Brijegu, na kojem poslu je proveo dvadesetak dana.^[863] Vijeće nije uvjereno da su ti navodi dokazani. Dokazi nisu dovoljno detaljni, indirektni su i za njih ne postoji potkrepa. Štaviše, nekoliko svjedočenja u vezi s izgradnjom vile Mladena Naletilića pobija te navode.^[864]

(iii) Iskapanje kanala u blizini vile Mladena Naletilića

320. Nekoliko svjedoka je izjavilo da su negdje u julu 1993., a u razdoblju od dva ili tri mjeseca, odvođeni na kopanje kanala za dovod vode kod vile Mladena Naletilića.^[865] Svjedok BB je kazao da je početak kanala bio oko 500 metara od Tutine kuće, no nije mogao sa sigurnošću reći kakva mu je bila namjena.^[866] Svjedok CC je izjavio da je od stražara čuo kako je Tuti za kuću potreban dovod vode.^[867]

321. Svjedoci odbrane posvjedočili su da je poslove na posjedu Mladena Naletilića obavljala lokalna tvrtka iz Pologa po imenu “MTV Garant”.^[868] Svjedok odbrane NF je dodao da na toj lokaciji nije bilo moguće izvesti priključak na glavni vodovod^[869] te da takav priključak tamo ne postoji ni dan danas.^[870] Naletilićeva odbrana tvrdi da je taj kanal kopan “radi polaganja vodova za radijski primopredajnik na vrhu brijega”.^[871]

322. S obzirom na te kontradiktorne dokaze, Vijeće se nije uvjerilo da se kanal kopao za privatnu namjenu, odnosno za izgradnju priključka kojim bi se vila opskrbljivala vodom. Iskapanje kanala predstavlja rad koji se prema članu 50 Ženevske konvencije III može zahtijevati od ratnih zarobljenika, ako takav rov nije vojne prirode, odnosno nema vojnu namjenu.^[872] Vijeće konstatira da iskapanje rova, bilo radi opskrbe električnom energijom, bilo radi dovoda vode, nije predstavljalo posao vojnog karaktera, odnosno nije imalo vojnu namjenu.

323. Međutim, uvjeti pod kojima se posao obavljao ne ispunjavaju tražene mjerodavne standarde, tako da uslijed toga rad može postati protivpravan. Svjedok BB opisao je uvjete pod kojima su zatočenici radili kao izuzetno teške, pri čemu su dobivali vrlo malo hrane i vode.^[873] Svjedok DD je potvrdio da je rad bio vrlo naporan, da su temperature bile izuzetno visoke, a da su zatočenici morali kopati ručno i da su radili od jutra do sumraka. Kazao je i da nikada nisu bili plaćeni.^[874]

324. Iako su svjedoci odbrane NH i NI kazali da su zatočenici koji su se dobrovoljno javili da rade na vodu za radio primopredajnik dobivali nadoknadu za svoj posao,^[875] ne postoje nikakvi dokazi da su zatočenici doista bili plaćeni. Svjedok odbrane NI potvrdio je da, iako je od Vojne policije čuo da će općina platiti zatočenike, on ne zna jesu li oni doista dobili novac ili ne.^[876] Vijeće prihvaća iskaz svjedoka BB kojim se opovrgava ta tvrdnja, što je dodatno potkrijepio i svjedok DD.^[877]

325. Vijeće konstatira da zbog uvjeta pod kojim se posao obavljao, iskapanje spomenutog kanala predstavlja protivpravni rad prema članu 3 Statuta (tačka 5 Optužnice) u smislu Ženevske konvencije III. U svjetlu činjenice da su zatočenici u takvim uvjetima radili najmanje dva mjeseca, Vijeće konstatira da uvjeti pod kojima se posao obavljao predstavljaju dovoljno teško kršenje pravila humanitarnog prava da bi se mogli podvesti pod član 3 Statuta. Nisu izvedeni dokazi da je zarobljenicima nanesena teška duševna ili tjelesna patnja odnosno povreda. Optužbe za nehumana djela, nečovječno postupanje i okrutno postupanje prema članovima 5(i), 2(b) i 3 Statuta (tačke 2-4 Optužnice) u vezi s tim incidentom nisu dakle dokazane.

326. Vijeću nije predočeno dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se mogla utvrditi izravna umiješanost Mladena Naletilića prema članu 7(1) Statuta. Neki od zatočenika koji su radili na kanalu držani su u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu, gdje je Mladen Naletilić imao svoje zapovjedništvo i kancelariju.^[878] Iako nije osobno nadgledao zatočenike, iz dokaza slijedi da je u nekoliko navrata posjetio to radilište, a viđen je i kako razgovara sa stražarima dok su zarobljenici radili.^[879] Vijeće stoga prihvaća da je Mladen Naletilić znao ili da je bilo razloga da zna da su zatočenici izvrgnuti uvjetima zbog kojih se taj rad može smatrati protivpravnim. Vijeće nadalje iz činjenice da je rad trajao najmanje dva mjeseca zaključuje kako on usprkos svojim saznanjima nije preduzeo nikakve mjere da bi poboljšao te uvjete. Vijeće je uvjereno da je potvrđena odgovornost Mladena Naletilića prema članu 7(3) Statuta.

(iv) Ostali poslovi za pripadnike KB-a na privatnoj osnovi

a. Pripadnici ATG-a “Vinko Škrobo”

327. Tužilac je u spis uveo izvještaj SIS-a od 18. novembra 1993.^[880] U tom izvještaju se navodi da su dva pripadnika ATG-a “Vinko Škrobo”, Miroslav i Dragan Čule, s Heliodroma odvodili zidare i keramičare, BH Muslimane, kako bi radili na njihovom privatnom posjedu. Nisu predočeni nikakvi dodatni dokazi koji bi potkrijepili taj izvještaj. Vijeće konstatira da ovaj navod nije potvrđen.

b. Ostali pripadnici KB-a

328. Vijeće je čulo iskaze prema kojima su zarobljenici držani u Duhanskoj stanici odvođeni na rad u kuće Ivana Čikote^[881] i Željka Bošnjaka.^[882] Takav oblik rada sam po sebi nije zabranjen Ženevskom konvencijom III, budući da ulazi u kategoriju kućanskih poslova kojima se zarobljenici mogu podvrgnuti. Tužilac nije pokazao da zatočenici za svoj posao nisu dobili novčanu naknadu. Vijeće konstatira da ovaj navod nije potvrđen.

(g) Zatočenici koji su gradili obrambena utvrđenja na položajima snaga KB-a, HV-a ili HVO-a na lokacijama koje nisu bile na liniji fronta

329. Tokom suđenja Vijeću su predočeni dokazi u vezi s poslovima koji su se obavljali u Sovićima. Svjedok PP je posvjedočio da je, dok je bio zatočen na Heliodromu, redovito odvođen na rad na lokacije poput Bune, Šantićeve ulice, Sovića, Doljana, Risovca i Raštana. Konkretno, svjedok PP se sjeća da je sredinom augusta 1993. kamionom odveden u Soviće.^[883] Pokupljen je usred noći, a u Soviće je stigao rano izjutra. On i drugi zatočenici morali su čistiti kuće, kopati rovove, sjeći drva i zakapati mrtvu stoku.^[884] Svjedok je izjavio da je u istom vremenskom razdoblju izveden kako bi radio na iskapanju devet grobova u Risovcu, nedaleko Sovića.^[885]

330. Svjedok YY posvjedočio je, slično tome, da je oko 18. ili 20. jula 1993. privremeno premješten na područje Doljana i Sovića, gdje je morao pomagati u izgradnji utvrđenja, te skupljanju i sahranjivanju tijela vojnika HVO-a.^[886]

331. Vijeće primjećuje da se u Optužnici ne navode precizne materijalne činjenice koje bi predstavljale osnovu za optužbu u vezi s prisilnim radom u Sovićima. Navodi o tome da su zatočenici bili prisiljeni raditi na liniji fronta odnose se samo na lokacije u općini Mostar.^[887] Zbog toga Vijeće smatra da dokazi o prisilnom radu u Sovićima potpadaju pod paragraf 44 Optužnice, u kojem se govori o radu “na drugim mjestima, ne samo na linijama fronta, uključujući […] kopanje rovova, podizanje odbrambenih utvrđenja na položajima KB-a ili drugih snaga HV-a i HVO-a.”^[888]

332. Vijeće konstatira da bi se određeni oblici rada koje su svjedoci opisivali,^[889] budući da je riječ o radovima vojne prirode, odnosno s vojnom namjenom, mogli smatrati dopuštenima samo u slučaju da su zarobljenici na njih dobrovoljno pristali. Tužilac nije dokazao da su zarobljenici bili podvrgnuti tim oblicima rada. Vijeće nije dobilo nikakve dokaze u vezi s kontekstom u kojem su se ti poslovi obavljali; konkretno, ništa nije rečeno o tome koje su jedinice imale nadležnost nad tim zarobljenicima. Odgovornost Mladena Naletilića u odnosu na te incidente nije potvrđena.

3. Sažetak zaključaka

(a) Mladen Naletilić

333. Vijeće konstatira da je Mladen Naletilić kriv za protivpravni rad prema članovima 3 i 7(3) Statuta, u vezi s korištenjem zatočenika za iskapanje kanala u blizini njegove privatne vile pod vrlo teškim uvjetima (tačka 5 Optužnice).

(b) Vinko Martinović

334. Vijeće konstatira da je Vinko Martinović kriv za protivpravni rad, nehumana djela, nečovječno postupanje i okrutno postupanje prema članovima 2(b), 3, 5(i) i 7(1) Statuta, zbog izdavanja naređenja ratnim zarobljenicima da obavljaju poslove u opasnim uvjetima u zoni odgovornosti ATG-a “Vinko Škrobo” (tačke 2, 3, 4 i 5). Vijeće osim toga konstatira da je Vinko Martinović kriv za protivpravni rad, nehumana djela, nečovječno postupanje i okrutno postupanje prema članovima 2(b), 3, 5(i) i 7(1) Statuta, zbog toga što je 17. septembra 1993. u svojoj zoni odgovornosti četvorici ratnih zarobljenika naredio da pređu preko linije fronta s drvenim puškama (tačke 2, 3, 4 i 5). Vijeće konstatira da je Vinko Martinović kriv za protivpravni rad prema članovima 3 i 7(3) Statuta, za korištenje zatočenika prilikom pljačkanja privatne imovine (tačka 5). I konačno, Vijeće konstatira da je Vinko Martinović kriv za protivpravni rad prema članovima 3 i 7(1) Statuta, za izdavanje naređenja zarobljenicima da jedan privatni objekt preurede u zapovjedništvo ATG-a “Vinko Škrobo” (tačka 5).

B. Tačke 9-12: Mučenje i zlostavljanje

335. Mladen Naletilić se u tačkama 9 i 10 Optužnice tereti za mučenje kao zločin protiv čovječnosti iz člana 5(f) Statuta i za mučenje kao tešku povredu Ženevskih konvencija iz 1949. po članovima 2(b), 7(1) i 7(3) Statuta. U tačkama 11 i 12 Optužnice Mladen Naletilić se tereti za okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja iz člana 3 Statuta i hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine po članovima 2(c), 7(1) i 7(3) Statuta. Vinko Martinović se u tačkama 11 i 12 Optužnice tereti za okrutno postupanje kao povredu zakona i običaja ratovanja iz člana 3 Statuta i hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. po članovima 2(c), 7(1) i 7(3) Statuta.

1. Mjerodavno pravo

(a) Mučenje

336. U raznim presudama Međunarodnog suda mučenje je kvalificirano kao teška povreda Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kao kršenje zakona i običaja ratovanja, te kao zločin protiv čovječnosti.^[890] U Prvostepenoj presudi u predmetu Čelebići stoji da je zabrana mučenja norma međunarodnog običajnog prava i jus cogens.^[891]

337. U Prvostepenoj presudi u predmetu Furundžija definicija zabrane mučenja modificirana je s obzirom na postojanje oružanog sukoba, što je potvrđeno u Drugostepenoj presudi u predmetu Furundžija.^[892] U toj definiciji stoji:

Glavni elementi krivičnog djela mučenja u situaciji oružanog sukoba su: (i) nanošenje, djelom ili propustom, teškog bola ili patnje, tjelesne ili duševne; a pored toga (ii) djelo ili propust mora biti namjerno; (iii) mora biti usmjereno na to da se dobiju informacije ili priznanje, da se kazni, zastraši, ponizi ili prisili žrtva ili treće lice, ili da se vrši diskriminacija protiv žrtve ili trećeg lica na bilo kojoj osnovi; (iv) mora biti u vezi s oružanim sukobom; (v) barem jedno od lica koja učestvuju u procesu mučenja mora biti javni funkcioner odnosno mora u svakom slučaju djelovati u ne-privatnom svojstvu, npr. kao de facto organ države ili bilo kojeg drugog entiteta koji vrši vlast. ^[893]

338. Pretresno vijeće u predmetu Kunarac smatralo je da definicija krivičnog djela mučenja prema međunarodnom humanitarnom pravu ne sadrži iste elemente kao definicija mučenja koja se generalno primjenjuje u korpusu odredbi koje se odnose na ljudska prava.^[894] To Pretresno vijeće je odbacilo element da počinilac krivičnog djela mučenja mora biti službena osoba. Vijeće je, osim toga, smatralo da međunarodno običajno pravo ne priznaje ponižavanje kao cilj mučenja.^[895] U Drugostepenoj presudi u predmetu Kunarac potvrđen je stav Pretresnog vijeća u istom predmetu da kod razmatranja krivične odgovornosti pojedinca za mučenje, izvan okvira Konvencije protiv mučenja, treba isključiti uvjet da počinitelj mora biti službena osoba.^[896] Vijeće se nije izjasnilo u pogledu činjenice da se u Prvostepenoj presudi u predmetu Kunarac isključuje “ponižavanje” kao cilj mučenja. Ovo Vijeće smatra da osnovne činjenice u ovom predmetu od Vijeća ne zahtijevaju zauzimanje stava o ovom pitanju, budući da se u optužbama za mučenje sadržanim u Optužnici ne navodi ponižavanje kao cilj mučenja.^[897]

(b) Hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja

339. Krivično djelo hotimičnog nanošenja velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja iz člana 2(c) Statuta definirano je kao:

a. namjerna radnja ili propust koji se sastoje u nanošenju teških patnji, teških tjelesnih ozljeda ili narušavanja zdravlja, uključujući i duševno zdravlje, 

b. počinjena protiv zaštićene osobe.^[898]

340. U Komentaru člana 147 Ženevske konvencije IV krivično djelo hotimičnog nanošenja velikih patnji opisano je kao patnja koja se nanosi a da ne postoji cilj kakav postoji kod mučenja ili bioloških eksperimenata. Ona se, dakle, nanosi iz drugih motiva kao što su kažnjavanje, osveta ili sadizam, a može se odnositi i na moralnu patnju. U opisu teške povrede tijela ili zdravlja stoji da se kao kriterij za težinu uzima vremenski period tokom kojeg je žrtva onesposobljena za rad.^[899]

341. Ovo krivično djelo uključuje radnje koje ne ispunjavaju uvjete predviđene za krivično djelo mučenja, iako se radnje mučenja mogu takođe podvesti pod datu definiciju.^[900] Prvostepena presuda u predmetu Kordić suglasna je s Prvostepenom presudom u predmetu Čelebići u tome da izrazi “velika” i “teška” u definiciji “ne traže više od nalaza da određeno djelo zlostavljanja, da bi se svrstalo u sferu ovog zločina, mora prouzrokovati patnju ili povredu tražene razine ozbiljnosti.”^[901] U toj presudi stoji da se mora dokazati tražena razina patnje ili povrede:

Ovaj zločin se od krivičnog djela nečovječnog postupanja (iz člana 2) razlikuje po tome što traži pokazivanje teške psihičke ili tjelesne povrede. Stoga se djela u kojima se šteta koju uzrokuju odnosi samo na dostojanstvo neke osobe ne svrstavaju pod ovo krivično djelo. Pod uvjetom da djela koja uzrokuju povrede navedene u optužnici odgovaraju uvjetima koje je izložilo Pretresno vijeće, ona se mogu okarakterisati kao krivična djela hotimičnog nanošenja velikih patnji.^[902]

342. U Prvostepenoj presudi u predmetu Krstić, Vijeće je razmatralo tumačenje izraza “težak” i konstatiralo:

[t]eška povreda ne mora biti uzrokom trajne i neizlječive povrede, no mora uključivati povredu koja je teža od privremene ojađenosti, nelagode ili poniženja. Mora se raditi o povredi čija je posljedica dugotrajno i teško oštećenje sposobnosti osobe da vodi normalan i konstruktivan život.^[903]

343. Težina patnje mora se procjenjivati od slučaja do slučaja i to na osnovu konkretnih okolnosti predmeta.^[904]

(c) Nečovječno postupanje, okrutno postupanje i nehumana djela

344. Mjerodavno pravo u vezi s ovim krivičnim djelima razmatrano je u prethodnom tekstu.^[905]

2. Zaključci

(a) Mučenje i zlostavljanje u Sovićima i Doljanima za koje se tereti Mladen Naletilić

345. U paragrafu 46 Optužnice navodi se da je Mladen Naletilić počinio i poticao na mučenje ili nanošenje teške patnje zatočenim bosanskim Muslimanima 20. aprila 1993. godine, nakon napada na bosansko-muslimansko stanovništvo Sovića i Doljana koji su izvele snage HV-a i HVO-a pod njegovim sveukupnim zapovjedništvom.

(i) Mučenje ili nanošenje velikih patnji zatočenim bosanskim Muslimanima u Sovićima za koje se tereti Mladen Naletilić

346. Vijeće smatra da nisu izvedeni dokazi koji bi pokazali da je Mladen Naletilić osobno počinio djelo mučenja ili nanio veliku patnju muslimanskim civilima u selu Sovići 20. aprila 1993. godine. Izvedeni su dokazi o nekoliko incidenata koji su uključivali ispitivanje i zlostavljanje civila 17., 18. i 20. aprila 1993. godine. Međutim, ni u jednom od tih konkretnih incidenata Mladen Naletilić nije impliciran kao izvršilac.

347. Svjedok AF je jedini svjedok optužbe koji je o Mladenu Naletiliću govorio kao o počiniocu djela mučenja i zlostavljanja u školi u Sovićima. Svjedočio je da je Mladen Naletilić ujutro 18. aprila 1993. godine stigao u školu u Sovićima i nekoliko sati vršio ispitivanja i zlostavljao zatočene vojnike.^[906] Ovo svjedočenje nije potkrijepljeno iskazima ostalih svjedoka.

348. Pravno gledano, za svjedočenje samo jednog svjedoka o nekoj pravno relevantnoj činjenici ne zahtijeva se potkrepljivanje.^[907] Međutim, takvo svjedočenje mora se posebno pažljivo ispitati prije nego što se prihvati kao dovoljan dokaz za utvrđivanje krivice optuženog.^[908] Postupajući u skladu s tim, Vijeće je uzelo u obzir da je svjedok AF iznosio tvrdnje koje nisu bile konkretne. Nisu iznijeti nikakvi dokazi o nekom konkretnom incidentu koji bi Mladena Naletilića implicirali kao izvršioca. Vijeće se, stoga, nije uvjerilo da se opća tvrdnja samo jednog svjedoka da je Mladen Naletilić vršio ispitivanja i premlaćivao zatvorenike može prihvatiti kao dovoljna osnova za utvrđivanje krivice Mladena Naletilića. Dakle, Vijeće zaključuje da nije potvrđeno da je Mladen Naletilić počinio krivično djelo mučenja i nanio veliku patnju terećenu u paragrafu 46 Optužnice.

(ii) Poticanje na mučenje ili nanošenje velike patnje muslimanskim zatočenicima u Sovićima za koje se tereti Mladen Naletilić

349. Svjedoci X,^[909] W,^[910] A,^[911] B,^[912] AF^[913] i Y^[914] svjedočili su o incidentima zlostavljanja zatočenih BH Muslimana u periodu od 17. do 20. aprila 1993. u Sovićima i okolici. Vijeće se uvjerilo da se zlostavljanje zatočenika dogodilo^[915] te da je zlostavljanje koje su opisali svjedoci A, B, X, Y i W imalo potrebnu težinu na osnovu koje se može kvalificirati kao okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji iz članova 2(c) i 3 Statuta.

350. Vijeće konstatira da je najteže zlostavljanje zatvorenika počinjeno 18. aprila 1993. godine prilikom njihovog prebacivanja iz Sovića u Ljubuški. Zarobljeni vojnici zatočeni u školi u Sovićima izvedeni su u prisustvu Čikote i ukrcani u autobuse.^[916] Dok su ulazili u autobus, nekoliko ih je zlostavljano. Roba je nožem uboo Muharema Helbeta u nogu. Svjedoka Y, Mustafu Kukića i mlađeg muškarca, Hamdiju Lulića, su udarali.^[917] U autobusu su ih prisilili da pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme i to sve glasnije i glasnije.^[918] Svjedok AF je posvjedočio da su Roba i Čikota ostali u autobusu sve do Ljubuškog.^[919] Vojnici su nosili maskirne uniforme s oznakama KB-a na ramenima.^[920]

351. Na putu prema Ljubuškom, autobus je zaglibio u blatu. Zatvorenici su izvedeni iz autobusa i postrojeni. Pucali su im iznad glava.^[921] Zatvorenika Salima Kladušaka prisilili su da žvače i proguta metak i teško ga pretukli.^[922] Svjedoku Y su naredili da se skine do pasa i da radi sklekove za ABiH i HVO, te da svojom odjećom nekima od časnika čisti čizme. Potom su ga tukli dok se nije onesvijestio.^[923] Polijevali su ga vodom, a kada se osvijestio, nastavili su ga udarati. Morali su ga unijeti u autobus.^[924] Mladen Naletilić je naišao dok je autobus stajao u blatu, u trenutku kad su tukli svjedoka Y. Zaustavio je premlaćivanje i rekao vojnicima da moraju krenuti.^[925] Autobus se na putu do Ljubuškog još jednom zaustavio kod Sovićkih vrata, gdje su svjedoka Y ponovo izveli i gdje su ga svi vojnici teško tukli. Jedan od njih je bio Robo.^[926] Glavom su mu udarali o autobus dok se nije onesvijestio.^[927] Onesviještenog su ga ponovo unijeli u autobus.^[928]

352. Vijeće konstatira da su vojnici KB-a, Robo (Roba), Ivan Andabak i Čikota (Mario Hrkač), koji su se nalazili pod zapovjedništvom Mladena Naletilića, sudjelovali u zlostavljanju zatočenih Muslimana u školi u Sovićima, a pogotovo tokom vožnje autobusom od Sovića do Ljubuškog. Vijeće se nije uvjerilo da je Mladen Naletilić svoje vojnike poticao da počine djela za koja se tereti u paragrafu 46 Optužnice. Nema dokaza koji bi ukazivali na to da je Mladen Naletilić nekim djelom ili propustom naveo Robu, Ivana Andabaka i Čikotu da svoje žrtve zlostavljaju. Što se tiče zlostavljanja zatočenika u školi u Sovićima, nisu izvedeni nikakvi dokazi koji bi ukazivali na to da je Mladen Naletilić bio svjestan zlostavljanja koja tako čine njegovi podređeni. Što se tiče teškog zlostavljanja zatočenika u autobusu tokom vožnje prema Ljubuškom, svjedok Y, jedna od pretučenih žrtava, posvjedočio je da je Mladen Naletilić stigao na lice mjesta kad je njegovo zlostavljanje već započelo i da je tada rekao vojnicima da ga prestanu tući. Vijeće stoga smatra da nije potvrđeno da je Mladen Naletilić poticao na mučenje i zlostavljanje zatočenih BH Muslimana u Sovićima, navodeći svoje vojnike da počine te zločine.

(iii) Mučenje i nanošenje velikih patnji zatočenim Muslimanima u Doljanima za koje se tereti Mladen Naletilić

353. Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da se teško zlostavljanje zatočenih Muslimana dogodilo 20. aprila 1993. godine na ribnjaku u Doljanima i da je Mladen Naletilić u tom zlostavljanju sudjelovao kao izvršilac. Vijeće se uvjerilo da svjedočenja svjedoka Falka Simanga, svjedoka TT, B, RR i Salka Osmića potvrđuje sljedeće činjenice:^[929]

354. Svjedoci TT i RR, obojica pripadnici Teritorijalne odbrane u Sovićima, svjedok B, šesnaestogodišnjak, i svjedok Salko Osmić, uhapšeni su 20. aprila 1993. ujutro i dovedeni na ribnjak s grupom od desetak muškaraca.^[930] Salka Osmića i dvojicu koji su posljednji uhapšeni pretukao je Čikota.^[931] Dok su se približavali ribnjaku, jedan od vojnika udario je svjedoka B tako snažno da je pao.^[932] Svjedoka TT je po licu udario čovjek za kojeg je kasnije saznao da je Mladen Naletilić. Nosio je crnu košulju i hlače od maskirne uniforme.^[933] Svjedok TT je pao, a Mladen Naletilić je naredio da svi legnu, poljube hrvatsku zemlju i puzajući odu do drvene šupe. Dok su puzali, nastavili su ih tući i nogama udarati u stomak i rebra.^[934] Ako je neko pokušao ustati, smjesta bi ga udarili i pretukli.^[935] Kod zapovjedništva im je naređeno da u koloni po jedan pužu po blatu, pri čemu su ih čizmama udarali u glavu.^[936] Zatim su ih postrojili ispred zapovjedništva. Bilo je prisutno oko 100-200 vojnika, u raznim uniformama,^[937] a među njima je bilo i nekoliko Nijemaca i vojnika koji su nosili oznake brigade "Bruno Bušić" i KB-a.^[938] Mladen Naletilić je stajao ispred vojnika i prisustvovao premlaćivanju.^[939]

355. Svjedoka B su odvojili od starijih muškaraca i odveli u malu drvenu šupu. Tamo se nastavilo premlaćivanje. Zatvorenici su bili prisiljeni držati ruke u zraku. Naredili su im da rade pokrete kao da beru grožđe. Nakon nekog vremena pojavio se Mladen Naletilić.^[940] Svjedok B je vidio kako prilazi Fikretu Begiću, zatočeniku koji je klečao, i gura mu pištolj u usta.^[941] Ovaj iskaz je potkrijepio svjedok RR, svjedočeći kako se, dok su ga tukli, zanosio ulijevo i udesno i pritom vidio kako Fikret Begić leži na lijevom boku i kako ga Mladen Naletilić udara pištoljem po glavi i traži lozinku za Jablanicu.^[942] Zatvorenika su potom strpali u drvenu šupu odakle je svjedok B čuo udarce.^[943] Nakon toga je Mladen Naletilić ispred šupe prišao svjedoku TT i Fikretu Begiću i rekao im da će narediti da ih strijeljaju jer su odgovorni za smrt nekih njegovih ljudi.^[944] Pogledao je svjedoka TT u oči, pitao ga da li se plaši i motorolom ga udario po licu.^[945] Jedan pripadnik KB-a, kojeg je svjedok TT poznavao od prije rata, rekao je svjedoku da je čovjek koji mu je upravo prijetio Tuta.^[946] Svjedok TT je zatim takođe odveden u šupu gdje su ga ispitivali Mladen Naletilić i Ivan Andabak. Odgovorio je na neka pitanja i rečeno mu je da je time sačuvao glavu.^[947]

356. Svjedok B je nakon nekog vremena takođe odveden u šupu. Mladen Naletilić je izvukao pištolj i prijetio mu da mora progovoriti ili će biti ubijen.^[948] Svjedok B je Mladenu Naletiliću rekao sve što zna. Izveden je ispred šupe gdje je nastavljeno premlaćivanje zatvorenika. S tog mjesta je mogao čuti ispitivanja i premlaćivanja koja su vršena u šupi.^[949]

357. Dok je Mladen Naletilić u šupi vršio ispitivanje, vojnici su nastavili zlostavljati ostale zatvorenike okupljene ispred šupe. Naređeno im je da rade kao u “berbi grožđa”. Svjedok RR je svjedočio da u početku nije shvatio što ta naredba znači. Vojnici su mu objasnili da treba da klekne i ispruži ruke iznad glave tako da ga vojnici mogu lakše tući i udarati nogama u stomak i druge dijelove tijela.^[950] Vojnici su ih udarali u predjelu rebara i stomaka. Sve zatočenike su tukli.^[951] Dok je nakon ispitivanja “brao grožđe”, svjedok TT je gledao kako tuku njegovog prijatelja kojem je iz usta tekla krv. Jedan pripadnik KB-a, Nijemac, pitao je smije li udariti osobu koja pljuje na hrvatsko tlo.^[952] Samog svjedoka TT su snažno udarali po ustima tako da su mu ispala dva zuba.^[953] Zatvorenike su takođe prisiljavali da pjevaju hrvatske pjesme.^[954]

358. Svjedočenja žrtava brutalnog zlostavljanja i ispitivanja koje je Mladen Naletilić vodio u zapovjedništvu HVO-a na ribnjaku 20. aprila 1993. godine potkrijepljena su svjedočenjem svjedoka Falka Simanga, jednog od njemačkih plaćenika u KB-u. On je potvrdio da su vršena premlaćivanja, da su grupu uhapšenih zatočenika prisilili da po rukama i koljenima pužu po blatu do šupe i da su ih udarali i tukli kundacima po leđima. Svjedok Falk Simang je čak priznao da je i sam sudjelovao u premlaćivanjima.^[955] Potvrdio je da su zatvorenike jednog po jednog odvodili u drvenu šupu gdje su ih ispitivali Mladen Naletilić i Ivan Andabak. Svjedok Falk Simang nije bio prisutan u šupi, ali je potvrdio da je iz šupe čuo viku i jauke.^[956]

359. Svjedok RR je posvjedočio da je Tuta bio taj koji je na kraju izdao naređenje da se šest zatočenika iz njegove grupe odvedu u Ljubuški, a da se maloljetna osoba, svjedok B, vrati u školu u Sovićima.^[957]

360. Naletilićeva odbrana tvrdi da Mladen Naletilić nije bio prisutan na ribnjaku u Doljanima 20. aprila 1993. godine, već da se nalazio u Širokom Brijegu. Ona tvrdi da su svjedoci odbrane NM, NR, NL, NN i NK posvjedočili da je Mladen Naletilić došao u Doljane tek 19. aprila 1993. godine i da je tamo ostao samo pola sata. Tvrdi se da se nakon toga više nije vraćao u Doljane.^[958] Naletilićeva odbrana nadalje tvrdi da Čikota (Mario Hrkač) nije bio prisutan u Doljanima 20. aprila 1993. godine i da nije mogao sudjelovati u premlaćivanjima u Doljanima jer je istog dana poginuo na brdu Ilijina gruda, na koti 902.^[959]

361. Svjedok odbrane NN posvjedočio je da je 19. aprila 1993. poslije podne vidio Mladena Naletilića ispred zapovjedništva u Doljanima, ali da se on tamo zadržao vrlo kratko, budući da se morao vratiti radi priprema za sahranu trojice poginulih pripadnika KB-a.^[960] Svjedok odbrane NN je nadalje posvjedočio da Čikota (Mario Hrkač) nije otišao s njim, već je ostao u Tovarnici jer je morao učvrstiti položaje prema Jablanici. Svjedok NN nije izjavio da Mladen Naletilić nakon 19. aprila 1993. godine nije više dolazio u Doljane, već je samo izjavio da nakon tog datuma nije vidio pripadnike ATG-a u Sovićima ni Doljanima.^[961]

362. Za razliku od onog što je tvrdila odbrana, svjedok odbrane NM je posvjedočio da je Mladena Naletilića vidio u Doljanima 20. aprila 1993. godine između 17:00 i 18:00 sati.^[962] Posvjedočio je da je Mladen Naletilić već bio tamo kad je on stigao.^[963] Svjedok odbrane NM nije mogao znati koliko dugo se Mladen Naletilić već nalazio u Doljanima i da li je zaista sudjelovao u ispitivanjima na ribnjaku. Svjedok odbrane NM je posvjedočio da je Mladen Naletilić istog popodneva s njim i s ostalima otišao u Široki Brijeg.^[964] Svjedok odbrane NM je takođe potvrdio da je Čikota ostao ispod Kosne luke, prema koti 902, da bi zauzeo položaj na liniji.^[965] Objasnio je da je Ilijina gruda stijena koja se nalazi ispod Doljana.^[966]

363. Svjedok odbrane NL je posvjedočio da je Mladen Naletilić 19. aprila 1993. godine dan proveo u kući njegovog oca odakle je otišao tek poslije podne da bi pokupio tijelo poginulog Bore Barbarića i otišao u Doljane.^[967] Posvjedočio je da se Mladen Naletilić vratio nakon otprilike dva sata i da su onda otišli u Široki Brijeg.^[968] Svjedok odbrane NL je posvjedočio da je Mladena Naletilića sljedeći put vidio 21. aprila 1993. godine na Čikotinoj (Mario Hrkač) sahrani.^[969] Svjedok NL stoga nije mogao posvjedočiti o tome gdje se Mladen Naletilić nalazio 20. aprila 1993. godine.

364. Svjedok odbrane NR je takođe posvjedočio da je Mladena Naletilića sreo 19. aprila 1993. poslije podne na cesti u Doljanima, te da je s njim krenuo u smjeru Širokog Brijega, nakon što je čuo da je poginuo Boro Barbarić.^[970] Međutim, ovaj svjedok nije svjedočio o tome gdje se Mladen Naletilić nalazio 20. aprila 1993. godine.

365. Vijeće konstatira da su svjedočenjem svjedoka optužbe dokazani navodi iz Optužnice, usprkos svjedočenjima svjedoka odbrane. Iz nijednog iskaza svjedoka odbrane nije proizašla nikakva razumna sumnja u vezi s činjenicom da se Mladen Naletilić 20. aprila 1993. godine nalazio u Doljanima. Činjenica da je Čikota (Mario Hrkač) poginuo nešto kasnije istog dana na stijeni ispod Doljana takođe ne isključuje razumno moguć zaključak da je on bio prisutan na ribnjaku u Doljanima u vrijeme kada su se dogodila premlaćivanja.

366. Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić počinio krivično djelo mučenja time što je udarao Fikreta Begića pištoljem po glavi i gurnuo mu pištolj u usta, zahtijevajući lozinku za Jablanicu. On je time žrtvi hotimično nanio tešku fizičku bol i patnju s ciljem dobivanja informacija (tačke 9 i 10 Optužnice).

367. Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić počinio djelo mučenja nad žrtvama TT i Fikretom Begićem time što im je rekao da će biti strijeljani. Vijeće je uzelo u obzir da je Mladen Naletilić tu “smrtnu kaznu” izrekao u brutalnom kontekstu sveukupne situacije na ribnjaku 20. aprila 1993. godine i da u tim konkretnim okolnostima svjedoci TT i Fikret Begić nisu mogli tu smrtnu kaznu ne shvatiti ozbiljno. Vijeće, nadalje, uzima u obzir iskaz svjedoka RR koji je svjedočio da je jedino intervencija druge osobe spriječila da svjedok TT i Fikret Begić budu pogubljeni na zahtjev Mladena Naletilića. Vijeće se uvjerilo da je djelo počinjeno s konkretnim ciljem kažnjavanja svjedoka TT i Fikreta Begića zbog toga što su izazvali smrt vojnika pod zapovjedništvom Mladena Naletilića. Dakle, Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić nanio tešku duševnu patnju svjedocima TT i Fikretu Begiću time što im je rekao da će biti strijeljani i da ta duševna patnja ima težinu koja se traži da bi djelo bilo kvalificirano kao mučenje u smislu člana 2(c) i 5(f) Statuta (tačke 9 i 10 Optužnice).

368. Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić izvršio djelo mučenja nad svjedokom B tako što je svoj pištolj demonstrativno stavio na stol zahtijevajući od svjedoka B informacije pod prijetnjom smrću. Vijeće je primilo na znanje da je ova prijetnja izrečena u kontekstu okrutnih premlaćivanja koja su se dogodila izvan šupe i sistematskih ispitivanja praćenih nasiljem koja je Mladen Naletilić vršio u šupi. Vijeće, nadalje, uzima u obzir da je svjedok B u to vrijeme imao samo 16 godina i da je morao biti iznimno ranjiv i preplašen zbog premlaćivanja koja je pretrpio prije nego što je odveden na ispitivanje gdje su mu prijetili smrću. Vijeće se, stoga, uvjerilo da je Mladen Naletilić svjedoku B nanio duševnu patnju koja je bila dovoljno teška da se može kvalificirati kao zločin mučenja. Vijeće, nadalje, konstatira da je ta duševna bol nanijeta s ciljem dobivanja informacija od svjedoka B. Vijeće zbog toga konstatira da su ispunjeni uvjeti da djelo bude okvalificirano kao mučenje na osnovu članova 2(c) i 5(f) Statuta (tačke 9 i 10 Optužnice).

369. Pretresno vijeće konstatira da je Mladen Naletilić tokom ispitivanja u drvenoj šupi počinio djelo okrutnog postupanja iz člana 3 Statuta i da je time svjedoku Salku Osmiću hotimično nanio veliku patnju iz člana 2(c) Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice). Vijeće se nije uvjerilo da je zlostavljanje Salka Osmića tokom ispitivanja prešlo potreban prag da bi se moglo kvalificirati kao krivično djelo mučenja. U vezi s tim Vijeće primjećuje da je Salko Osmić, nakon što je pružio otpor utoliko što je izmakao glavu, bez daljnjih komplikacija pušten iz šupe. Međutim, Vijeće se uvjerilo da je zlostavljanje primicanjem njegove glave užarenoj peći dovoljno ozbiljno da izazove tešku psihičku patnju.

(iv) Poticanje na mučenje i nanošenje velike patnje zatočenim Muslimanima u Doljanima za koje se tereti Mladen Naletilić

370. Pretresno vijeće konstatira da Mladen Naletilić nije odgovoran za djelo poticanja na mučenje i nanošenje velike patnje zatočenim BH Muslimanima na ribnjaku u Doljanima 20. aprila 1993. godine. Tužilac nije dokazao da je Mladen Naletilić vojnike koji su sudjelovali u premlaćivanjima navodio na to da počine te zločine. Predočeni su dokazi da su se premlaćivanja događala prije nego što je Mladen Naletilić započeo s ispitivanjem zatočenika. Vijeće napominje da je Mladen Naletilić doista imao zapovjednu nadležnost za premlaćivanja koja su počinili pripadnici KB-a, kao npr. svjedok Falk Simang. Pretresno vijeće će, stoga, razmotriti odgovornost Mladena Naletilića na osnovu člana 7(3) Statuta za premlaćivanja koja su počinili njegovi podređeni prema paragrafu 50 Optužnice.^[971]

(b) Mučenje i zlostavljanje svjedoka “B” koje je počinio Mladen Naletilić

371. U paragrafu 47 Optužnice Mladen Naletilić se tereti za mučenje svjedoka “B", istaknutog člana zajednice BH Muslimana, u bazi KB-a u Lištici-Širokom Brijegu, nakon što su ga 7. maja 1993. godine uhapsili neidentificirani pripadnici KB-a.

372. Dana 14. januara 2002. godine tužilac je podnio povjerljivi zahtjev da se prihvati izjava koju je svjedok “B”, koji je u međuvremenu umro, dao istražitelju Tužilaštva.^[972] Odlukom od 22. januara 2002. godine, Pretresno vijeće je zahtjev odbilo, budući da se ocjenjivanjem vjerovatnoće nije uvjerilo da postoje zadovoljavajuće indicije pouzdanosti te izjave.^[973] Dana 7. februara 2002. godine, tužilac je podnio podnesak u vezi sa, između ostalog, paragrafom 47 Optužnice. Tužilaštvo je priznalo da ”dokazi konkretno ne potvrđuju navode protiv Mladena Naletilića sadržane u paragrafu 47, uslijed smrti svjedoka ’B’ i odluke Vijeća da se izjava tog svjedoka ne prihvati u dokazni materijal, te nedostupnosti drugih dokaza.^[974] U svojoj odluci od 28. februara 2002. godine, Vijeće je u skladu s pravilom 98bis Pravilnika odlučilo “da nema, ili da nema dovoljno dokaza po optužbama iz tačaka 9, 10, 11 i 12 Optužnice u vezi s incidentom koji se tiče svjedoka ’B’ iz paragrafa 47 Optužnice” i da u odnosu na taj incident odobrava prijedlog odbrane Mladena Naletilića da se donese oslobađajuća presuda.^[975]

373. Navodi iz paragrafa 47 Optužnice nisu dokazani. Na osnovu pravila 98bis, Mladen Naletilić je već oslobođen optužbi iz tačaka 9 i 12 Optužnice, u mjeri u kojoj se one zasnivaju na paragrafu 47 Optužnice.

(c) Mučenje i zlostavljanje svjedoka “M” za koje se tereti Mladen Naletilić

374. U paragrafu 48 Optužnice Mladen Naletilić se tereti da je dana 10. maja 1993. godine na ulici u Mostaru fizički napao i u prisustvu svojih podređenih i drugih zapovjednika HVO-a u više navrata udario ratnog zarobljenika, svjedoka “M”. To djelo se kvalificira kao krivično djelo mučenja prema članovima 2(b) i 5(f), te kao okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja prema članovima 3 i 2 (c) Statuta. Svjedok AA je svjedok “M” iz Optužnice.^[976]

375. Naletilićeva odbrana tvrdi da svjedočenje svjedoka AA nije vjerodostojno i da se incident za koji se tereti nije dogodio, jer nijedan od svjedoka odbrane - NA, NP, NT niti Božo Rajić - nisu vidjeli takav incident. Odbrana nadalje tvrdi da, u svakom slučaju, zlostavljanje nije doseglo težinu koja je potrebna da bi se djelo kvalificiralo kao mučenje ili bilo koji drugi zločin utvrđen Statutom.^[977]

376. Vijeće je odlučilo da iz dokaza koje su iznijeli svjedoci odbrane ne proizlazi nikakva razumna sumnja u to da li se incident dogodio kao što se navodi u Optužnici. Kao prvo, Vijeće primjećuje da dva svjedoka odbrane, za razliku od onog što odbrana tvrdi u svom Završnom podnesku, nisu čak ni bila prisutna na mjestu na kojem se taj incident dogodio, dok treći nije ni svjedočio o incidentu u zgradi "Vranice".^[978] Svjedok odbrane NP je tek kasnije stigao u zgradu Ministarstva odbrane, nakon što je izvršio pretres prostorija 4. korpusa u zgradi "Vranice" i tu sakupio i zaplijenio određenu količinu dokumenata.^[979] Kad je on stigao, tamo su već bili jedna grupa zatvorenika, Juka Prazina i Mladen Naletilić.^[980] Svjedočenje svjedoka odbrane NP da nije vidio kako je Mladen Naletilić udario jednog od zatvorenika^[981] ne isključuje mogućnost da je to ovaj učinio prije nego što je svjedok odbrane NP stigao, ili nakon što je već otišao.^[982]

377. Vijeće je konstatiralo da su iskazi svjedoka AA i ostalih svjedoka optužbe vjerodostojni i pouzdani, te je stoga uvjereno da je incident za koji se tereti u paragrafu 48 Optužnice dokazan. Incident se dogodio nakon što je 9. maja 1993. godine HVO izvršio napad na štab 4. korpusa ABiH u podrumu zgrade "Vranice" u sklopu općeg napada na Mostar.^[983] Na jedanaest spratova zgrade "Vranice", iznad prostorija štaba ABiH, nalaze se stanovi.^[984] Nekoliko vojnika ABiH i stanara zgrade "Vranice" svjedočili su kao očevici blokirani tokom napada u tom stambenom kompleksu,^[985] uključujući svjedoka AA, pripadnika Drugog mostarskog bataljona ABiH.^[986] Dana 10. aprila 1993. godine poslije podne, zgradu je zahvatio požar i vojnici ABiH odlučili su napustiti zgradu zajedno sa stanarima – civilima. U grupi koja je napustila zgradu bilo je između 20 i 30 vojnika.^[987] Napolju su grupu dočekali Juka Prazina, Željko Bošnjak i drugi pripadnici KB-a.^[988] Vojno sposobni Muslimani izdvojeni su od ostalih iz te grupe i odvedeni pješice u zgradu Ministarstva odbrane.^[989]

378. Tamo je svjedoka prepoznao njegov bivši nadređeni.^[990] Mladen Naletilić je takođe bio tamo.^[991] Njegov bivši nadređeni prišao je svjedoku AA i pitao ga zašto je napustio dužnost bez prethodnog odobrenja. Nakon što je svjedok AA objasnio da nije želio da puca u svoj narod, njegov bivši nadređeni pozvao je Mladena Naletilića i rekao mu da je svjedok AA prethodno bio u njegovoj jedinici, a sada se okrenuo protiv Hrvata.^[992] Mladen Naletilić je prišao svjedoku AA i počeo ga udarati motorolom po lijevoj strani čela, psujući mu majku “balijsku”. Nakon što mu je svjedok AA rekao da je njegova majka katolkinja, Mladen Naletilić ga je još nekoliko puta udario motorolom.^[993] Mladen Naletilić je zatim svjedoku AA antenom motorole na čelu ucrtao križ i rekao da ga osuđuje na smrt da posluži kao primjer drugima.^[994]

379. Iako povrede koje su posljedica tjelesnog i duševnog zlostavljanja svjedoka AA od strane Mladena Naletilića možda ne dosežu prag težine potreban da ih se okvalificira kao zločin mučenja iz članova 2(b) i 5(f) Statuta, prijetnja smrću je već dovoljno teška da bi se mogla okvalificirati kao krivično djelo okrutnog postupanja i hotimičnog nanošenja teške patnje iz članova 2(c) i 3 Statuta. Ovo djelo je otežano time što je počinjeno u prisustvu mnogih osoba podređenih Mladenu Naletiliću. Vijeće konstatira da Mladen Naletilić snosi individualnu krivičnu odgovornost u svojstvu počinioca ovih krivičnih djela po članu 7(1) Statuta (točke 11 i 12 Optužnice).

(d) Premlaćivanja muslimanskih civila za koja se tereti Vinko Martinović

(i) Premlaćivanja muslimanskih civila tokom deložacija

380. U paragrafu 49 Optužnice se navodi da je Vinko Martinović u više navrata, u prisustvu svojih podređenih, tukao civile BH Muslimane tokom njihove deložacije i deportacije. Vijeće konstatira da je dokazano da je Vinko Martinović sudjelovao u deložaciji civila, BH Muslimana, u gradu Mostaru.^[995] Tužilac je, nadalje, dokazao da je tokom deložacija Vinko Martinović neke pojedince zlostavljao. Premda smatra da je zlostavljanje u kontekstu zastrašujućih deložacija koje su vršili naoružani vojnici ozbiljna stvar, Vijeće se nije osvjedočilo da je tužilac uspio dokazati da su ti konkretni incidenti sami po sebi dovoljno teški da bi se mogli okvalificirati kao okrutno postupanje i hotimično nanošenje teške patnje iz članova 2 (c) i 3 Statuta.^[996]

381. Vijeće, stoga, konstatira da navodi iz paragrafa 49 Optužnice koji se tiču premlaćivanja civila BH Muslimana tokom deložacija nisu dokazani.

(ii) Premlaćivanja zatočenih Muslimana na području pod zapovjedništvom Vinka Martinovića

382. U paragrafu 49 Optužnice se nadalje navodi da je Vinko Martinović, na području pod svojim zapovjedništvom, u više navrata i u prisustvu svojih podređenih tukao zatočenike, BH Muslimane.^[997] Vijeće se uvjerilo da je taj navod dokazan. Brojni svjedoci, koje Vijeće smatra pouzdanima i vjerodostojnima, posvjedočili su da je Vinko Martinović premlaćivao muslimanske zatočenike i u svom zapovjedništvu i na liniji fronte na Bulevaru.

383. Martinovićeva odbrana se uzdržala od iznošenja detaljnih argumenata u vezi sa svakim konkretnim incidentom. Umjesto toga, odbrana tvrdi da tužilac općenito nije dokazao najosnovnije činjenice u vezi s navedenim incidentima, te da su izvedeni dokazi uglavnom dokazi “iz druge ruke”.^[998] Martinovićeva odbrana nadalje tvrdi da su svjedoci odbrane posvjedočili da su zatvorenici tražili da ih se preda ATG-u "Vinko Škrobo" jer su se tamo osjećali sigurnima, te da je Vinko Martinović sve zatvorenike tretirao korektno i na način na koji je tretirao svoje vlastite vojnike.^[999]

384. Vijeće prihvaća da je Vinko Martinović možda pomagao i pružao zaštitu nekim muslimanskim zatvorenicima s kojima je njegova porodica imala privatne kontakte ili pak onima koji su tu zaštitu eventualno platili.^[1000] Međutim, pouzdani i potkrijepljeni iskazi niza svjedoka optužbe pokazuju da je takvu zaštitu uživalo samo nekoliko Muslimana. Taj odnos prema nekim privilegiranim zatvorenicima nije bio prepreka da se prema ostalim zatvorenicima postupa okrutno i ne mareći za njihovu sudbinu. Vijeće, stoga, konstatira da su dokazani sljedeći incidenti:

385. Svjedoci SS, K i NN su svjedočili o incidentu koji se dogodio u julu ili augustu 1993. godine u bazi Vinka Martinovića koji je pretukao nekoliko zatvorenika.^[1001] Tom prilikom su svjedoci SS, K i NN odvedeni u grupi od 24 zatočenika s Heliodroma u bazi Vinka Martinovića.^[1002] Kada su zatvorenici sišli s autobusa, rečeno im je da čekaju “šefa”. Ubrzo potom automobilom je stigao Vinko Martinović.^[1003] Predstavio se kao Štela, počeo urlati i zatvorenicima naredio da stanu uza zid i sagnu glave. Stao je udarati jednog zatvorenika.^[1004] Udarci su bili tako snažni da je u jednom trenutku od njihove siline puknuo lanac od ručnog sata Vinka Martinovića. Premlaćivanje je bilo tako brutalno da je zatvoreniku koji je stajao pored žrtve Vinka Martinovića pozlilo i on se srušio.^[1005] Jedan drugi zatvorenik ga je pridržavao da ne padne. Vinko Martinović je nakon toga pretukao i dva zatvorenika koji su stajali pored njegove prve žrtve.^[1006] Tom incidentu su prisustvovali vojnici koji su sproveli zatvorenike u zapovjedništvo Vinka Martinovića; jedan od njih, Semir (Sema) Bošnjić, ne samo da je promatrao, već je i sudjelovao u premlaćivanju prvog zatvorenika.^[1007] Vinko Martinović je tom prilikom prijetio svjedoku NN i teško ga pretukao, udarajući ga šakama i nogama po glavi, grudima i stomaku.^[1008]

386. Svjedok OO je prisustvovao jednom drugom incidentu, kada je zatvorenik, koji je svjedoku OO i ostalim zatvorenicima ispričao da je u dobrim odnosima s ocem Vinka Martinovića i kojeg je svjedok OO nazivao “profesorom”, pozdravio Vinka Martinovića i pitao ga za oca.^[1009] Vinko Martinović je počeo udarati tog čovjeka, a potom dopustio da ga prisutni vojnici odvedu iza zgrade i strpaju u kontejner za smeće.^[1010]

387. Svjedok A, koji je dva puta bio odveden na Bulevar,^[1011] vidio je kako je Vinko Martinović tamo pretukao dva zatvorenika, bosanska Muslimana, Mirsada Kukića i Enesa Kladušaka.^[1012] Tužilac u vezi s tim incidentom premlaćivanja nije izvodio daljnje dokaze. Svjedok W je svjedočio o incidentu u zapovjedništvu Vinka Martinovića gdje je Vinko Martinović pretukao jednog Muslimana koga su našli kako se skriva.^[1013]

388. Svjedok Y je svjedočio o incidentu koji se dogodio između juna i augusta 1993. godine.^[1014] Tom prilikom je svjedok, zajedno s drugim zatvorenicima, odveden u Dom zdravlja na Bulevaru.^[1015] Odveli su ih na Rondo i naredili im da sjednu uza zid zgrade dok ne stigne nekoliko vojnika u uniformi. Zatvorenicima je rečeno da je to Štelino zapovjedno mjesto.^[1016] Vojnici su otvorili rafalnu paljbu po zatvorenicima i bacili ručne granate.^[1017] Jednog zatvorenika, muškarca imenom Coca, Vinko Martinović i drugi vojnici premlatili su ispred zgrade, a potom ga odveli u podrum zgrade odakle je svjedok Y čuo krikove i jauke.^[1018]

389. Vijeće je osvjedočeno da česta premlaćivanja zatvorenika od strane Vinka Martinovića, poput incidenta u julu ili augustu 1993. godine u kojem je premlaćeno nekoliko zatvorenika, zatim incidenta s “profesorom” i onog u kojem je premlaćen zatvorenik imenom Coca, predstavljaju okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja iz članova 2(c) i 3 Statuta, te da Vinko Martinović snosi individualnu krivičnu odgovornost u svojstvu počinioca tih djela prema članu 7(1) Statuta. Premlaćivanja koja je vršio Vinko Martinović prilikom tih incidenata nanijela su teške tjelesne patnje žrtvama koje su zaštićene osobe u smislu člana 2 Statuta i osobe koje nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima u smislu člana 3 Statuta. Vinko Martinović je stoga kriv za hotimično nanošenje velikih patnji iz člana 2(c) Statuta i okrutno postupanje iz člana 3 Statuta u vezi s tim incidentima (tačke 11 i 12 Optužnice). Što se tiče premlaćivanja Mirsada Kukića i Enesa Kladušaka i incidenta koji je opisao svjedok W, Vijeće se nije uvjerilo da je tužilac dokazao da to zlostavljanje doseže prag težine potreban za osudu na osnovu člana 2(c) ili člana 3 Statuta.

(e) Mučenje i zlostavljanje koje su u raznim bazama KB-a vršili podređeni Mladena Naletilića i Vinka Martinovića

390. U paragrafu 50 Optužnice Mladen Naletilić i Vinko Martinović se na osnovu zapovjedne odgovornosti terete za premlaćivanje i mučenje civila i ratnih zarobljenika, bosanskih Muslimana, što je, kako se tvrdi, bila uobičajena praksa pripadnika i zapovjednika KB-a, a ta djela su počinjena u raznim bazama KB-a u Mostaru, Lištici-Širokom Brijegu, Ljubuškom, na Heliodromu i na drugim lokacijama. Tvrdi se da su Mladen Naletilić i Vinko Martinović znali ili da je bilo razloga da znaju da se njihovi podređeni spremaju da počine takva djela ili da su to već učinili, a oni nisu preduzeli nužne i razumne mjere da spriječe daljnja takva djela ili da kazne njihove počinioce.

391. Martinovićeva odbrana općenito tvrdi da tužilac nije uspio dokazati da je Vinko Martinović znao za zlostavljanje zatvorenika koje su navodno počinili njegovi podređeni.^[1019] Naletilićeva odbrana općenito tvrdi da Mladen Naletilić nije imao nikakve veze sa zatočeničkim centrima i da nije znao da su zatvorenici na tim lokacijama zlostavljani.^[1020] Odbrana je nadalje iznijela argumente u vezi s nekim pojedinačnim incidentima o kojima će biti riječi u nastavku, u kontekstu konkretnih optužbi.^[1021]

392. Niz svjedoka je svjedočio o premlaćivanjima i zlostavljanjima na mjestima koja se navode u paragrafu 50 Optužnice. Vijeće se na osnovu izvedenih dokaza uvjerilo da su mnogi Muslimani, civili i ratni zarobljenici, premlaćivani i na druge načine teško zlostavljani u raznim zatočeničkim objektima i da su vojnici koji su u tome sudjelovali pripadali raznim vojnim jedinicama. Vijeće je pažljivo analiziralo dokaze u vezi sa svakim pojedinim incidentom i u skladu s tim iznosi svoje zaključke.

(i) Mostar

393. Zlostavljanje “svjedoka M” koji je svjedočio kao svjedok AA, koje je Mladen Naletilić počinio 10. maja 1993. godine u Mostaru, predmet je navoda u paragrafu 48 Optužnice i Vijeće je u vezi s tim već iznijelo svoje zaključke.^[1022] Nakon što ga je Mladen Naletilić prestao udarati, dva ili tri puta su ga tukli i Juka, Dujmović, Slezak i drugi dok se nije srušio.^[1023] Ta su premlaćivanja izvršena u prisustvu Mladena Naletilića.^[1024] Svjedok BB je svjedočio i o još nekim zlostavljanjima zatvorenika u Duhanskom institutu tokom incidenta za koji se tereti u paragrafu 48 Optužnice. Vojnik imenom Mišić psovao je zatvorenike i počeo pucati. Jedan vojnik ABiH pogođen je u nogu.^[1025] U kaosu koji je uslijedio, ljudi koji su stajali sa strane počeli su udarati druge zatvorenike.^[1026] Svjedoka DD su udarili dok se ukrcavao na autobus kojim su trebali biti prebačeni u Široki Brijeg.^[1027] Zlostavljanje od strane vojnika započelo je tek nakon što je Mladen Naletilić jednu drugu osobu^[1028] udario motorolom po licu.^[1029] Svjedok E je posvjedočio da bi se okomili na onog pripadnika ABiH kojeg bi Mladen Naletilić udario ili ga na neki drugi način obilježio.^[1030] Naprimjer, svjedok E je opisao kako je Mladen Naletilić jednom mladiću najprije prijetio, nakon čega su ga ljudi iz njegove pratnje izudarali šakama i kundacima.^[1031]

394. Vijeće je osvjedočeno da je Mladen Naletilić bio prisutan kada su vojnici KB-a pod njegovim zapovjedništvom, među njima i Juka Prazina, zlostavljali grupu zatvorenika odvedenih iz zgrade "Vranice" u Duhanski institut u Mostaru tako što su ih psovali, u njih pucali i nekolicinu premlatili. Nasumično premlaćivanje i pucanje na zatvorenike stvaralo je atmosferu straha koja je za posljedicu imala teške tjelesne i duševne patnje zatvorenika. Prema tome, zlostavljanje koje su počinili vojnici pod zapovjedništvom Mladena Naletilića bilo je dovoljno teškog oblika da se može okvalificirati kao krivično djelo iz Statuta. Vijeće je uvjereno da je Mladen Naletilić imao stvarnu mogućnost da ta krivična djela spriječi, ali je hotimično izabrao da to ne učini, dapače, on je primjerom pokazao kako zatvorenike treba zlostavljati. Vijeće, stoga, smatra da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost za okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji iz članova 2(c) i 3, a po članu 7(3) Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice).

(ii) Baze KB-a u Lištici-Širokom Brijegu

a. Policijska stanica

395. Naletilićeva odbrana tvrdi da su samo pripadnici Vojne policije imali pristup u policijsku stanicu i da je svjedočenje svjedoka odbrane NG pokazalo da bi on znao da su zatvorenici bili zlostavljani. Svjedok odbrane NG je posvjedočio da je laž da su ljudi premlaćivani u policijskoj stanici u Širokom Brijegu, te da nikom osim vojnoj policiji nije bilo dopušteno da vidi zatočenike.^[1032] Svjedok je ustvrdio da niti Romeo Blažević, niti Ivan ni Mario Hrkač nisu zlostavljali zatočenike u policijskoj stanici u Širokom Brijegu. Isti svjedok je posvjedočio da su u arhiviranoj evidenciji vodili detaljne podatke o tome ko je koga ispitivao.^[1033] Izjavio je nadalje, da je većinu dana i noći provodio u policijskoj stanici i da se premlaćivanja nisu mogla događati, a da on za njih ne bi znao.^[1034] Svjedok odbrane NQ je potvrdio da je u vojnoj policiji bilo zatočenika i posvjedočio da je kao stražare mobilizirao ozbiljne ljude, poput nastavnika, kako bi se izbjegla zlostavljanja od strane civila ili vojnika.^[1035]

396. Vijeće odbacuje iskaz svjedoka odbrane NG da bi on znao da je bilo takvog zlostavljanja. Konstatira da nikada nije dostavljena nikakva evidencija vođena u policijskoj stanici i da su iskazi svjedoka odbrane NG i NQ kontradiktorni. Irelevantno je da li je svjedok odbrane NG znao za zlostavljanja zatvorenika ili za njih nije želio znati. U svakom slučaju, snažno potkrijepljena, vjerodostojna i pouzdana svjedočenja svjedoka AA, BB, CC, DD, EE, ZZ i VV u nastavku dokazuju da je u policijskoj stanici u raznim prilikama došlo do brutalnog zlostavljanja zatvorenika.

397. Svjedoke AA, BB, CC, EE i ZZ, vojnike ABiH odvedene iz zgrade "Vranice", i svjedoka DD, vojnici Juke Prazine su 10. maja 1993. autobusom odvezli iz Duhanskog instituta u Mostaru u policijsku stanicu u Širokom Brijegu.^[1036] Dok su čekali napolju, jedan je policajac nekoliko puta udario jednog čovjeka.^[1037] Mehu Zilića je udario čovjek za kojeg svjedok AA misli da je Tutin čovjek. Udario je i svjedoka AA.^[1038] Zatvorenici su odvedeni u ćelije u podrumu.^[1039]

398. Romeo Blažević, Ernest Takač i Ivan Čikota su u policijskoj stanici pretukli i zlostavljali nekoliko svjedoka.^[1040] Romeo Blažević i Ernest Takač su palicama i pištoljima teško pretukli svjedoka AA.^[1041] Svjedok AA je pretučen još jednom prilikom tokom vikenda. Četvorica ili petorica vojnika izveli su jednog drugog zatvorenika i pretukli ga, nakon čega su iz ćelije izvukli svjedoka AA. Udarali su ga u predjelu bubrega i natjerali ga da radi sklekove.^[1042] Stigao je vojnik koji je već ranije pretukao i njega i Mehu Zilića, uperio pištolj u njega i opalio, no sve što je čuo bila je udarna igla pištolja. Ivan Čikota i ostali ugasili su cigaretu u ustima svjedoka AA i prisili ga da proguta opušak. Potom je morao 10 puta udariti glavom o zid uz brojanje, nakon čega su ga vratili u ćeliju.^[1043] Vijeće prihvaća ovo svjedočenje, a odbacuje svjedočenje svjedoka odbrane NG da Ivan Čikota nije bio prisutan jer je u to vrijeme radio kao policajac u Hrvatskoj. Vijeće je čulo vjerodostojna i pouzdana svjedočenja zatvorenika, građevinskih radnika, o tome kako su u to vrijeme radili za Ivana Hrkača (Čikotu).

399. Svjedoka BB su pretukli Romeo Blažević, Darko Dodig i konobar po imenu Vinko.^[1044] Tukli su i druge u njegovoj i u susjednoj ćeliji.^[1045] Oko 17. maja 1993. godine, devet ljudi je izvedeno iz ćelija i Ivan Čikota ih je teško pretukao.^[1046] Ivan Čikota je teško pretukao i svjedoka BB, udarao ga po glavi i lisicama vezao za stepenice. Dvije cigarete je ugasio na jeziku svjedoka BB i prisilio ga da ih proguta, istovremeno ga udarajući nogama i šakama. Ovo premlaćivanje je trajalo oko 15 minuta.^[1047]

400. Svjedoci CC, DD, EE i ostali zatvorenici iz njihove sobe premlaćeni su tokom incidenta u kojem je Romeo Blažević ulazio u ćelije i zatvorenike udarao palicom presvučenom kožom na čijem se vrhu nalazila metalna kugla.^[1048] Svjedoke CC, DD i EE je udarao po tijelu, leđima i glavi.^[1049] Nakon što je premlatio zatvorenike, izvukao je pištolj i stavljao im ga u usta, na što je krv šiknula na sve strane.^[1050] U jednom drugom incidentu, Ivan Čikota je ulazio u ćelije i izabrao neke zatvorenike koje su tukli u kuhinji.^[1051] Svjedoka ZZ su takođe pretukli vojnici koji su ušli u njegovu ćeliju. Udarali su ga po glavi drškom pištolja.^[1052] Nekoliko dana kasnije, izvedeni su iz prostorije i premlaćeni. Svjedok ZZ je čuo kako jednog muškarca nazivaju Čikota, a drugog Romeo Blažević.^[1053]

401. Svjedok VV, jedan od dvojice vojnika ABiH zarobljenih 23. septembra 1993. u Raštanima, prebačen je iz Duhanskog instituta u policijsku stanicu.^[1054] Nakon nekog vremena, petorica ili šestorica vojnika ušla su u njegovu ćeliju i udarala ga sve dok ih jedan policajac nije zaustavio. Vojnici koji su ga tukli pripadali su KB-u, budući da su na lijevom rukavu imali oznaku KB-a.^[1055] Kada su napustili njegovu ćeliju, ušli su u ćeliju njegovog kolege i zlostavljali ga.^[1056]

402. Načelnik policijske stanice bio je Cane koji je, prema saznanju svjedoka BB, bio je pripadnik KB-a.^[1057] Svjedoci odbrane NG i NH su posvjedočili da je Canetovo pravo ime bilo Danko Bilinovac.^[1058] Stražari su pripadali civilnoj policiji.^[1059]

403. Vijeće je uvjereno van razumne sumnje da su zatočenici u policijskoj stanici u raznim prilikama premlaćivani na brutalan na;in kojim su im nanesene teške tjelesne i duševne patnje. Vijeće konstatira da su glavni počinioci tih premlaćivanja bili Romeo Blažević, Ivan Hrkač zvani Čikota i Ernest Takač, dakle redom pripadnici KB-a koji su bili podređeni Mladenu Naletiliću.^[1060] Vijeće napominje da se na platnom spisku KB-a iz novembra 1993. godine pojavljuje i ime Danka Bilinovca.^[1061] Vijeće konstatira da je Mladen Naletilić znao ili je bilo razloga da zna da će ti vojnici KB-a zlostavljati ili da su zlostavljali zatočenike u policijskoj stanici. Tužilac nije izveo izravne dokaze o stvarnom znanju Mladena Naletilića. U nedostatku takvih dokaza, stvarno saznanje Mladena Naletilića se ne može prezumirati.^[1062] Međutim, tužilac je izveo dokaze da je i sam Mladen Naletilić sudjelovao u zlostavljanju iste grupe zatočenika u Duhanskom institutu u Mostaru prije nego što su prebačeni u policijsku stanicu i da nije intervenirao kada su njegovi vojnici nastavili s premlaćivanjem koje je on započeo.^[1063] U Duhanskom institutu u Mostaru, Mladen Naletilić je osobno naredio da se ta grupa zatvorenika dovede u Široki Brijeg i da se desetorica, koje je on izdvojio, tamo pogube.^[1064] Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić imao razloga da zna da njegovi podređeni zlostavljaju zatvorenike koje je on izdvojio i koji su zlostavljani u Duhanskom institutu nakon njihovog prebacivanja u policijsku stanicu. Vijeće konstatira da je Mladen Naletilić imao stvarnu mogućnost da spriječi te daljnje zločine, ali se opredijelio da to ne učini. Vijeće konstatira da ustanovljeni obrazac ponašanja, koji je započeo operacijama u Sovićima i Doljanima, ukazuje na krajnju indiferentnost Mladena Naletilića prema stanju i sudbini muslimanskih zatvorenika.

404. Vijeće zaključuje da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost na osnovu člana 7(3) Statuta, za okrutno postupanje i hotimično nanošenje teških patnji zatočenicima u policijskoj stanici u Širokom Brijegu iz članova 2(c) i 3 Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice).

405. Tužilac nije izveo dokaze koji bi pokazali da je Vinko Martinović znao ili da je bilo razloga da zna da njegovi podređeni sudjeluju u premlaćivanjima u policijskoj stanici. Vijeće zaključuje da Vinko Martinović za ta djela ne snosi zapovjednu odgovornost iz člana 7(3) Statuta.

b. Duhanska stanica

406. Duhanska stanica u centru Širokog Brijega bila je pod zapovjedništvom KB-a jer se u njoj nalazio stožer te jedinice.^[1065] Tamo su imali pristup samo pripadnici KB-a i bojne "Poskok".^[1066]

407. U završnom podnesku Naletilićeve odbrane ne spominju se optužbe za premlaćivanje u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu. Iskazi svjedoka odbrane o tom pitanju su kontradiktorni, pa stoga nisu vjerodostojni. Svjedoci odbrane NK i NM poriču da su tokom ljeta 1993. godine ikada vidjeli da bi zatvorenike držali u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu i tvrde da tamo nije bilo zatvorenika.^[1067] S druge strane, svjedoci odbrane NS i NH su posvjedočili da je od juna do augusta 1993. godine u Širokom Brijegu bilo muslimanskih zatočenika koje je tamo dovela Vojna policija radi ispitivanja.^[1068] Svi svjedoci odbrane su tvrdili da nikada nisu vidjeli da bi zatočenici bili zlostavljani,^[1069] a najmanje jedan svjedok odbrane je posvjedočio da su zatvorenici bili iscrpljeni i jako mršavi.^[1070] Pretresno vijeće odbacuje dokaze odbrane kao nevjerodostojne.

408. Svjedok CC je iz policijske stanice prebačen u Duhansku stanicu u Širokom Brijegu.^[1071] Svjedok BB je u Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu bio zatočen oko mjesec dana.^[1072] Svjedok DD je iz Ljubuškog prebačen u Duhansku stanicu u Širokom Brijegu.^[1073] Dok je tamo bio zatočen, svjedok CC je oko tri puta vidio Mladena Naletilića.^[1074] Početkom augusta 1993. godine, Ivan Andabak je došao u Duhansku stanicu s dvojicom muškaraca koji su se zvali Bim i Mario.^[1075] Svjedoke CC i BB su ispitivali o navodnom tunelu iz zgrade "Vranice" i sefu u štabu ABiH. Nakon svakog postavljenog pitanja, Bim i Mario bi ih udarali pesnicama i nogama te po njima gazili.^[1076] Svjedoku BB su prijetili pištoljem koji su mu stavili u usta.^[1077] To je trajalo oko 10 minuta.^[1078] Ivan Andabak nije fizički sudjelovao u premlaćivanju, već je izdavao naređenja i gledao.^[1079] Svjedok DD je potvrdio da su svjedoke BB i CC izdvojili od ostalih zatvorenika, ispitivali ih i tukli.^[1080] Iako nije vidio premlaćivanje, čuo je udarce i jauke, budući da je soba u kojoj su ih ispitivali bila odmah pored njegove.^[1081]

409. Svjedoci L i VV, vojnici ABiH zarobljeni u Raštanima, odvedeni su u Široki Brijeg 23. ili 24. septembra 1993. godine.^[1082] Ispitivali su ih i tukli u Duhanskoj stanici,^[1083] a zatim su ih izveli i nastavili tući dok se nisu onesvijestili.^[1084] Svjedok VV je posvjedočio da su bili obliveni krvlju i da su im oči bile natečene i zatvorene od udaraca.^[1085] Svjedoka VV su u tom stanju odveli u kancelariju u kojoj je sjedio Mladen Naletilić. Svjedok VV je poznavao Mladena Naletilića od 1992. godine kada je Tuta bio kod njegovog zapovjednika na području Šipovca. Mladen Naletilić je naručio čaj za svjedoka VV i pitao ga gdje se nalazi njegov zapovjednik.^[1086] Pitao ga je i ko mu je nanio tako teške ozljede. Tuta ga je uvjeravao da ga više niko neće ozlijediti dok se nalazi u zatočeništvu.^[1087] Predstavio se kao “zapovjednik Tuta”.^[1088] Moguće je da se njihov stav promijenio nakon odgovora koje je svjedok VV dao tokom ispitivanja. U prostoriju su potom pozvali Bosanca koji je svjedoka VV ponovo odveo u podrum. Sljedećih dvanaest dana, svjedoka VV su u grupama od četiri-pet vojnika nekoliko puta dnevno tukli pesnicama, čizmama, kaiševima i štakom. Bosanac, koji je bio s vojnicima, takođe je tukao svjedoka VV. Premlaćivanje bi prestalo samo kada bi Bosanac rekao da je dosta.^[1089] Jedan kolega svjedoka VV je prve noći bio tako teško pretučen da nije mogao hodati, pa su ga dvanaest dana ostavili samog u podrumu.^[1090]

410. Svjedok L je bio u istoj ćeliji sa svjedokom VV tako da je vidio kada su ga jednom drugom prilikom odveli. Bosanac i jedan pripadnik KB-a, kojeg su zvali “general”, odveli su svjedoka VV u jednu kancelariju.^[1091] Bosanac je imao svijetlu kosu, bio je visok 175-180 centimetara, krupne građe i imao je najviše 25 godina.^[1092] Na prste su mu spojili žice indukcijskog telefona i priključili ga na struju. Iz njihovog razgovora je saznao njihova imena i nadimke i podatak da su pripadnici KB-a.^[1093] U jednom su trenutku paničnim i preplašenim glasom rekli da dolazi “stari” i da moraju prestati i odvesti svjedoka. Isključili su struju i vratili ga u podrum.^[1094] Svjedok L je posvjedočio da je čuo krike svjedoka VV i da mu je svjedok VV kasnije rekao da su ga vojnici podvrgli električnim šokovima tako što su mu na prste na ruci priključili induktor telefona.^[1095] Jednom drugom prilikom, oko 10. novembra 1993. godine, svjedoci L i VV odvedeni su u jednu drugu zgradu u sklopu istog kompleksa.^[1096] Vojna policija ih je u toj drugoj zgradi ispitivala i tukla.^[1097] Nakon nekog vremena su ih izveli iz zgrade i naredili im da stanu ispod odvodne cijevi, poslije čega su morali sjediti ispred zgrade, gdje su drhtali od hladnoće, dok ih ponovo nisu uveli u zgradu i nastavili s ispitivanjem.^[1098] U toj grupi je bilo 5-6 ljudi, a činilo se da je vođa grupe bio čovjek zvani Robo.^[1099]

411. Na osnovu dokaza koje je tužilac izveo, Vijeće je zaključilo da su svjedoke BB i CC brutalno pretukli i ispitivali vojnici KB-a pod direktnim zapovjedništvom i uz sudjelovanje Ivana Andabaka, podređenog Mladena Naletilića. Vijeće se uvjerilo da je zlostavljanje bilo teške prirode i da je izvršeno u cilju iznuđivanja informacija od svjedoka BB i CC. Ono se, stoga, kvalificira kao mučenje. Vijeće se, nadalje, uvjerilo da je Mladen Naletilić imao razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju izvršiti zlostavljanje, budući da su se krivična djela događala u podrumu njegovog zapovjedništva kamo je redovno dolazio. Svjedok CC je posvjedočio da je Mladena Naletilića u Duhanskoj stanici vidio tri puta dok je tamo bio zatočen. Vijeće se uvjerilo da je svakako bilo razloga da Mladen Naletilić zna šta se događa u njegovom zapovjedništvu, pogotovo stoga što je osobno naredio da se zatočenici tu zatvore. Vijeće stoga konstatira da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost za mučenje svjedoka BB i CC iz članova 5(f) i 2(b) Statuta (tačke 9 i 10 Optužnice).

412. Pretresno vijeće se uvjerilo da su svjedoci L i VV u više navrata zlostavljani dok su u periodu od septembra 1993. do novembra 1993. bili zatočeni u Duhanskoj stanici. Premlaćivanja i druge vrste zlostavljanja bili su dovoljno teški da bi se okvalificirali kao okrutno postupanje i nanošenje teških tjelesnih patnji, no budući da nije dokazan nikakav konkretan cilj zbog kojeg su vršeni, ne smatraju se mučenjem.^[1100] Vijeće se osvjedočilo da je Mladen Naletilić znao za premlaćivanja i zlostavljanja vojnika ABiH koji su bili zatočeni u ćelijama u sklopu njegovog zapovjedništva. Osobno je vidio svjedoka VV s jasno vidljivim ozljedama i pitao ga ko ga je premlatio. Štaviše, obećao mu je da više neće biti zlostavljan. Međutim, tokom narednih 12 dana, vojnici su nastavili svakodnevno tući svjedoka VV. Vijeće se, dakle, uvjerilo van razumne sumnje da je Mladen Naletilić, usprkos lažnom obećanju, propustio poduzeti potrebne mjere i kazniti počinioce koji su pretukli svjedoke VV i L te tako ostale podređene, a pogotovo Robu spriječiti, da nastave zlostavljati zatvorenike u Duhanskoj stanici. Svjedok VV je nadalje posvjedočio da su ga jednom prilikom vojnici prekinuli podvrgavati električnim šokovima jer su upozoreni da dolazi “stari”. Vijeće se uvjerilo da se time mislilo na Mladena Naletilića. Ono se, nadalje, uvjerilo da to svjedočenje pokazuje da su ga podređeni poštovali i da su ga se plašili, te je stoga Mladen Naletilić imao stvarnu mogućnost da spriječi zlostavljanje zatvorenika u svojoj bazi samo da je htio. Vijeće konstatira da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost za okrutno postupanje i nanošenje velikih patnji svjedocima VV i L u Duhanskoj stanici, a prema članovima 2(c), 3 i 7(3) Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice).

413. Pretresno vijeće zaključuje da tužilac nije izveo dokaze koji bi potvrdili da su podređeni Vinka Martinovića sudjelovali u premlaćivanjima i da je on, kao njihov nadređeni, znao ili je bilo razloga da zna za ta krivična djela. On, stoga, ne snosi odgovornost po članu 7(3) Statuta.

(iii) Osnovna škola u Dobrkovićima

414. Tužilac tvrdi da dokazi o krivičnim djelima u osnovnoj školi u Dobrkovićima proizlaze iz razgovora koje su zatvorenici u Duhanskoj stanici vodili sa zatočenicima u toj osnovnoj školi.^[1101] Vijeće primjećuje da tužilac nije izveo svjedoke koji su osobno bili zatočeni u osnovnoj školi u Dobrkovićima i koji bi o tim navodima bili u stanju svjedočiti iz prve ruke.

415. U jurisprudenciji Međunarodnog suda je uvriježeno da su iskazi iz druge ruke prihvatljivi i da pretresna vijeća imaju široke ovlasti, temeljem pravila 89(C) Pravilnika, da prihvaćaju relevantne iskaze iz druge ruke.^[1102] No, kao što je potvrdilo Žalbeno vijeće, nemogućnost da se unakrsno ispita osoba koja je dala izvorne iskaze, kao i to da li je iskaz iz druge ili neke "dalje" ruke, relevantno je za dokaznu vrijednost iskaza. Prihvaćeno je da će težina ili dokazna vrijednost koja se pripisuje iskazu iz druge ruke obično biti manja nego kad je u pitanju svjedočenje svjedoka pod zakletvom i uz unakrsno ispitivanje.^[1103]

416. Pretresno vijeće konstatira da iskaz samo jednog svjedoka o tome da je čuo za zlostavljanje zatvorenika u osnovnoj školi u Dobrkovićima nema dovoljnu dokaznu vrijednost koja bi Vijeću omogućila da donese zaključak. Vijeće, stoga, zaključuje da nema dovoljno dokaza na osnovu kojih bi zaključilo da su podređeni Mladena Naletilića ili Vinka Martinovića zlostavljali zatvorenike u osnovnoj školi u Dobrkovićima.

(iv) Ljubuški i zatvor u Ljubuškom

417. Zatočenici su iz raznih zatočeničkih centara i mjesta zatočenja prebacivani u zatvor u Ljubuškom.^[1104] Naletilićeva odbrana se samo površno osvrnula na navode koji se tiču Ljubuškog. Čini se da ona ne osporava da su zatvorenici u Ljubuškom zlostavljani, ali tvrdi da su te patnje nanosili stražari i “ostali” u Ljubuškom, a ne pripadnici KB-a.^[1105]

418. Pretresno vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da su vojnici KB-a zlostavljali zatvorenike u zatvoru u Ljubuškom, a među njima Rudija Jozelića, te svjedoke AA, BB, Z, W i VV.

419. Svjedok FF je oko 13. maja 1993. godine prebačen u zatvor u Ljubuškom gdje je bio zatočen oko mjesec dana.^[1106] Dva dana po njegovom dolasku, u zatvor u Ljubuškom došli su Romeo Blažević i Ernest Takač. Rekli su da su iz KB-a, a svjedok FF ih je od prije rata poznavao iz viđenja.^[1107] Tražili su jednog Hrvata koji je bio pripadnik ABiH, zvao se Rudolf (Rudi) Jozelić i dijelio je ćeliju sa svjedokom FF. Izveli su ga, a kad je svjedok FF s ostalim zatočenicima izveden u dvorište, vidjeli su ga oblivenog krvlju.^[1108] Kasnije je Jozelić ispričao svjedoku FF da su ga lopatom tukli po cijelom tijelu i slomili mu nekoliko rebara i nos.^[1109] Na dvorištu je svjedok FF nekoliko puta vidio kako Takač i Blažević nogama i pesnicama udaraju zatočene novinare Aliju Lizdu i Džemala Hamdžića.^[1110] Ernest Takač, koji je poznavao oca svjedoka FF, rekao mu je da su i drugi vojnici, kao npr. braća Jukić, takođe došli u zatvor u Ljubuškom da “biju balije”.^[1111]

420. Svjedok AA je prisustvovao jednom drugom incidentu kada je vojni policajac, koji se zvao Petković, zlostavljao Rudija Jozelića. Prisilio je Jozelića da pjeva hrvatsku himnu, i tek što je ovaj krenuo da pjeva, Petković ga je počeo udarati i govoriti mu da je izdajicama zabranjeno da pjevaju hrvatsku himnu. Potom su Jozelića, koji je bio oženjen Muslimankom, prisilili da moli na muslimanski način. Kad su vidjeli da ne zna, ponovo su ga tukli. Petković je zatim Jozelića bacio na stol za kojim su zatvorenici obično jeli i počeo je da ga gazi.^[1112] Jednom drugom prilikom, tokom vikenda, svjedok AA je vidio kako Čikota ulazi u njihovu ćeliju. Svjedok AA je čuo kako Čikota kaže Jozeliću, koji je bio pilot instruktor za helikoptere, da oni koji visoko lete, nisko padaju. Jozelića su izveli s još dvojicom koji su se zvali Kajtaz i Džemo. Svjedok AA nije mogao vidjeti što se s njima događa, no Jozelić im je kasnije rekao da su Džemu udarili palicom i da je odmah pao, a njega i Kajtaza su prisilili da jedan drugog šamaraju.^[1113]

421. Svjedok BB je svjedočio da su ga koncem maja 1993. godine, dan nakon dolaska u zatvor u Ljubuškom, izveli s grupom zatvorenika.^[1114] Stigli su Ernest Takač i dvojica muškaraca po imenu Perić i Pehar zvani Dolma, i stali ih udarati. Tukli su ih različitim predmetima, uključujući električne kablove koje su povezali zajedno tako da su bili debljine oko sedam centimetara.^[1115]

422. Svjedoka Z, koji je bio zatočen u zatvoru u Ljubuškom od septembra 1993. do konca marta 1994.,^[1116] jednom prilikom su odveli u kancelariju upravnika zatvora Ivice Kraljevića. Nakon što je Kraljević izašao iz kancelarije, zlostavljali su ga električnim šokovima pomoću elektroda koje su mu stavili na uši. Prvo su mu elektrode stavili na oba uha, zatim su obje stavili na jedno uho, a na kraju su mu uho napunili vodom koja kao da je ključala kad su uključili struju. Kad se Kraljević vratio u prostoriju, pravio se da se tokom njegova odsustva ništa nije desilo i svjedok Z je vraćen u ćeliju.^[1117]

423. Svjedoka Y su teško zlostavljali već i prije no što je stigao u zatvor 19. aprila 1993. godine, na putu prema Ljubuškom.^[1118] U zatvoru je ostao 47 dana, sve dok nije prebačen na Heliodrom.^[1119] U Ljubuškom su ga svakodnevno tukli. Toliko je oslabio, da više nije mogao da hoda. Među onima koji su ga tukli uvijek je bio Robo. U jednom se trenutku osjećao tako slomljenim da je zapovjednika policije, Prlića, molio da ga ubije. Prlić mu je rekao da ne može zaustaviti premlaćivanja jer su svi koji ih vrše Tutini vojnici.^[1120] Dana 21. aprila 1993., u zatvor su došla dvojica vojnika i zatražila pristup svim zatočenicima iz Sovića jer je poginuo njihov zapovjednik Čikota. Neko ih je spriječio da pucaju na zatvorenike. Međutim, svjedoka Y su opet tukli dok nije izgubio svijest. Na glavi još uvijek ima ulegnuće koje je posljedica tog premlaćivanja.^[1121]

424. Svjedok HH je u Ljubuški stigao oko 14. maja 1993. godine u premlaćenom stanju. Kada su mu naredili da raširi noge i stane uza zid, a on to nije mogao učiniti, zadobio je bolan udarac u nogu.^[1122] Okrenuo se i prepoznao Zdenka Prlića kojeg je poznavao iz vremena kad je radio na benzinskoj stanici u Tasovčićima. Među stražarima je bio i čovjek kog su zvali Struja i policajac koji se prezivao Petrović.^[1123] Još jedan incident u Ljubuškom dogodio se kada su u zatvor došli Ernest Takač i Romeo Blažević da se, kako su rekli, “napiju balijske krvi”. Udarili su zatvorenika koji je stajao pored svjedoka HH jer ih je ovaj dobro poznavao. Svjedok HH ih je prepoznao kao osobe koje su ga zlostavljale u Mostaru. Njihova imena je saznao od jednog zatvorenika koji je s njim bio zatočen i koji ih je poznavao.^[1124]

425. U jednom drugom krilu zatvora u Ljubuškom bili su zatočeni vojnici HVO-a, u otvorenim ćelijama. Jedan od njih, Mile Kordić, kog su zvali Tuta i Pop, imao je ključeve ćelija muslimanskih zatvorenika. Mile Kordić je u više navrata zlostavljao i tukao svjedoka VV. Zatvorenici su govorili da je pripadnik KB-a.^[1125]

426. Osoba koja je zatvorenike dovodila u Ljubuški, i koja ih je kasnije puštala, zvala se Prlić.^[1126] Upravnik zatvora je bio Ivica Kraljević iz Stoca.^[1127] Zatvorenike je čuvala Vojna policija.^[1128] Zapovjednik Vojne policije i zapovjednik zatvora u Ljubuškom, Prlić, rekao je da može spriječiti pojedince iz HVO-a da ne tuku zatvorenike, ali ne i sve ostale koji su ulazili u zatvor.^[1129] Zatvorenicima je rečeno da ih stražari ne mogu zaštititi jer su oni obični civili, a vojnici koji ulaze u zatvor i tuku ih pripadnici su vojske.^[1130] Svjedok W je promatrao kako Roba ulazi u zatvor. Jednom prilikom je htio izvesti 17 zatočenika i ukrcati ih u autobus, uključujući i svjedoka Y. Roba je svjedoku Y rekao da nikada više neće vidjeti svoju porodicu. Tek nakon što je Prlić informirao Robu da je Crveni križ registrirao zatočenike, dopušteno im je da izađu iz autobusa. Svjedok W je čuo kako Roba kaže svjedoku Y da će ipak ostati živ.^[1131]

427. Pretresno vijeće se uvjerilo da su premlaćivanja Rudija Jozelića tokom njegovog zatočenja u zatvoru u Ljubuškom, u najmanje tri navrata, bila toliko teška da se mogu okvalificirati kao krivična djela okrutnog postupanja i hotimičnog nanošenja velikih patnji. Isti zaključak se odnosi i na premlaćivanje svjedoka BB raznim predmetima uključujući debele električne kablove, zatim na električne šokove kojima su podvrgavali svjedoka Z i premlaćivanje svjedoka Y koji je već bio u očajnom fizičkom stanju kad je stigao u zatvor u Ljubuškom. Vijeće se nije uvjerilo da zlostavljanje svjedoka HH i VV doseže težinu koja je potrebna da bi se okvalificiralo kao okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji u smislu članova 2(c) i 3 Statuta.

428. Pretresno vijeće konstatira da je dokazano van razumne sumnje da su pripadnici KB-a i ATG-a “Vinko Škrobo” pod zapovjedništvom Mladena Naletilića i Vinka Martinovića, i to Romeo Blažević, Ernest Takač, Robo i Ivan Hrkač, Čikotin brat, sudjelovali u tim teškim premlaćivanjima bespomoćnih zatvorenika. Vijeće napominje da se ime Ivice Kraljevića pojavljuje na dokaznom predmetu PP 704, dakle na platnom spisku KB-a iz novembra 1993. godine.^[1132] Vijeće se uvjerilo da je bilo razloga da Mladen Naletilić zna da njegovi podređeni počinjaju krivična djela, nakon što je i sam vidio kako su vojnici KB-a, a pogotovo Robo, teško zlostavljali neke zatvorenike, kao npr. svjedoka Y, i to već u autobusu na putu prema zatvoru u Ljubuškom. Svjedočenja pokazuju da je Mladen Naletilić tom prilikom svojim vojnicima samo rekao da prekinu i da se vrate u autobus. Vijeće zaključuje da je propust Mladena Naletilića da svoje vojnike kazni za zlostavljanje svjedoka Y kod Sovića zapravo sugerirao da je njihovo ponašanje prihvatljivo. Nakon tog incidenta Mladen Naletilić je znao da njegovi vojnici brutalno zlostavljaju zatvorenike. Bilo je razloga da zna da postoji veliki rizik da će njegovi vojnici odlaziti u zatvor u Ljubuškom kako bi se nastavili osvećivati neprijateljskim vojnicima zlostavljajući zatvorenike. Iskazi nekoliko svjedoka o tome kako se upravnik zatvora žalio da ne može spriječiti vojnike KB-a da ulaze u zatvor i zlostavljaju zatvorenike mnogo govore. Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost u smislu člana 7(3) Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice). Izvedeni dokazi ne potvrđuju da je Vinko Martinović znao ili da je bilo razloga da zna da vojnici pod njegovim zapovjedništvom zlostavljaju zatvorenike u Ljubuškom. On, dakle, ne snosi odgovornost po članu 7(3) Statuta.

(v) Heliodrom

429. Zatvorenike su na Heliodromu držali ne samo u zgradi u kojoj je bio zatvor, već i u školi i u dvije gimnastičke dvorane.^[1133] Vijeće se uvjerilo da je zlostavljanje i premlaćivanje zatvorenika, BH Muslimana, na Heliodromu bila uobičajena praksa.^[1134]

430. Pretresno vijeće odbacuje iskaze svjedoka odbrane koji su uglavnom poricali da je na Heliodromu bilo ikakvog zlostavljanja zatvorenika.^[1135] Vijeće odbacuje i iskaze svjedoka odbrane koji su u relevantno vrijeme dolazili na Heliodrom i koji su svjedočili da na zatočenicima nisu primijetili nikakve povrede, modrice ili ožiljke. Konačno, Vijeće odbacuje i argument Naletilićeve odbrane da se Mladen Naletilić ne može smatrati odgovornim za zlostavljanja koja su se eventualno događala na Heliodromu budući da nije bio nadležan za Heliodrom.^[1136] Vijeće se slaže s Naletilićevom odbranom da znanje o postojanju Heliodroma, pa čak ni osobne posjete Heliodromu, same po sebi ne povlače zapovjednu odgovornost Mladena Naletilića za sva krivična djela koja su tamo eventualno počinjena. Međutim, znanje Mladena Naletilića o premlaćivanjima zatvorenika na Heliodromu koja su izvršili njegovi podređeni, povlači tu odgovornost. Zapovjedna odgovornost iz člana 7(3) Statuta ne pretpostavlja postojanje nadležnosti Mladena Naletilića za Heliodrom; dovoljna je sama činjenica njegove nadređenosti počiniocima, te činjenica da je on znao ili je bilo razloga da zna, te da je imao stvarnu mogućnost da ta djela spriječi ili da kazni podređene koji su ta djela počinili.

431. Mnogi svjedoci su vjerodostojno i pouzdano posvjedočili da su bili žrtve premlaćivanja ili da su gledali kako zlostavljaju druge zatvorenike na Heliodromu.^[1137] Za neke incidente, svjedoci nisu bili u stanju konkretno navesti ko su bili pojedinačni počinioci niti kojoj su jedinici pripadali.^[1138] Za neke druge incidente, dokazano je da su premlaćivanja vršili zatvorenici-Hrvati koji su imali pristup ćelijama.^[1139] Postoji, međutim, ogromna količina dokaza koji potvrđuju da su među najozloglašenijim počiniocima bili Miro Marjanović,^[1140] Ante Smiljanić,^[1141] Ante Buhovac,^[1142] Jozo Pole,^[1143] Slavko Skender^[1144] i Juka Prazina.^[1145] Utvrđeno je da je Juka Prazina bio pripadnik KB-a i da je, prema tome, bio podređen Mladenu Naletiliću. Vijeće, nadalje, konstatira da se ime Marinka Marjanovića pojavljuje na platnom spisku KB-a za novembar 1993. godine.^[1146] Što se tiče Ante Buhovca, Slavka Skendera, Joze Pole i Ante Smiljanića, tužilac nije izveo dokaze koji bi potvrđivali da su oni kao pripadnici KB-a bili pod zapovjedništvom Mladena Naletilića ili da su bili podređeni Vinku Martinoviću.^[1147]

432. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić znao da njegovi podređeni premlaćuju i zlostavljaju zatvorenike na Heliodromu. Svjedok Salko Osmić je jednom na Heliodromu vidio Mladena Naletilića kada je zabunom ušao u zatvoreničke prostorije na prvom spratu.^[1148] Svjedok Y je već u teškom fizičkom stanju doveden na Heliodrom, nakon što je svakodnevno, u periodu od 47 dana, premlaćivan u zatočeništvu u Ljubuškom.^[1149] Mladen Naletilić ga je posjetio u njegovoj ćeliji, što van razumne sumnje potvrđuje da je Mladen Naletilić znao za zlostavljanje zatvorenika i odobravao ga. Svjedok Y je posvjedočio da je, nakon oko mjesec dana zatočenja na Heliodromu, iz zajedničkih prostorija premješten u samicu u podrumu gdje je proveo oko 40 dana.^[1150] Iz te potpuno mračne prostorije smio je da izađe jedino u hodnik, kako bi ga tukli.^[1151] Postojala je jedna posebna smjena, čiji su ga pripadnici uvijek tukli kad bi bili na dužnosti. Rekli su mu da su oni Tutini ljudi, a da su zatočenici “Tutini zatvorenici”.^[1152] Svjedok Y je bio tako teško premlaćivan da se ne bi mogao ni micati. Poslije bi ga dan-dva ostavili na miru da se oporavi za sljedeće premlaćivanje. Kada bi se tokom premlaćivanja onesvijestio, donijeli bi gumeno crijevo, polili ga i ostavili da leži u lokvi vode.^[1153] Za vrijeme tog okrutnog režima u samici, policajci su otvorili vrata i naredili mu da se predstavi Tuti.^[1154] On je to učinio, na što mu je Tuta rekao da mu je stanje, s obzirom na to što je zaslužio, još sasvim dobro. Pet minuta nakon što je Tuta otišao, došli su vojni policajci, naredili mu da izađe pred vrata ćelije i stali ga udarati raznim predmetima.^[1155] Svjedok Y je pao, a krv mu je kapala po podu. Jedan od policajaca mu je naredio da tu krv poliže jer krv nijednog balije ne smije ostati na hrvatskom tlu.^[1156]

433. I svjedok UU je na Heliodromu viđao Mladena Naletilića. Prvi susret se dogodio 15-20 dana po njegovom dolasku. Zbog lošeg fizičkog stanja u kom se nalazio, svjedok UU bi tokom dana ostajao sam u prostoriji, dok su ostale zatvorenike odvodili na rad. Jednom prilikom je Mladen Naletilić došao s grupom ljudi u kojoj su bili Armin Pohara, Rusmir Agačević i drugi vojnici i osobe u uniformama, i stao na ulaz u prostoriju. Jedan od vojnika prišao je svjedoku UU, koji je čučao u suprotnom uglu prostorije, i pitao ga zar nije vidio ko je ušao u prostoriju, naredivši mu da ustane. Svjedok UU se ispričao i rekao da nije u stanju da se pomakne, a kamoli ustane. Pošto je vojnik počeo da urla, pokušao je da se pridigne rukama, poput psa. Kako je pokušavao da se uspravi, vojnik ga je pesnicom udario u stomak. Svjedoku UU je potekla krv na usta i ponovo je pao. Dok se to događalo, grupa u kojoj je bio Mladen Naletilić stajala je u drugom uglu prostorije. Svjedok UU je posvjedočio da je Mladen Naletilić morao vidjeti kako ga zlostavljaju. Međutim, niko nije intervenirao. Ta grupa je nakon 10-15 minuta napustila prostoriju.^[1157]

434. Svjedok UU je posvjedočio da je Mladena Naletilića drugom prilikom vidio u pratnji Vinka Martinovića, Juke Prazine i grupe od oko 15 HVO vojnika i vojnih policajaca. Bila je večer, stajali su na vratima prostorije u kojoj se nalazio i razgovarali. Jedan HVO vojnik je iznenada udario jednog civila koji se našao u njihovoj blizini. Prišao je i drugi vojnik, pa su stali vikati i psovati tog zatvorenika, spominjući Prozor. Svjedok UU je zaključio da je taj zatvorenik iz Prozora ili okolice.^[1158] Došlo je do velike gužve i svjedok UU je primijetio da mladić krvari i stenje. Juka Prazina, koji je na Heliodromu sa sobom vodio svog njemačkog ovčara, pustio je psa s uzice, a ovaj je napao zatvorenika. Potom su tog zatvorenika izvukli iz prostorije i svjedoku UU nije poznato šta se s njim poslije dogodilo.^[1159] Mladen Naletilić i Vinko Martinović bili su u grupi koja je stajala do vrata, no nisu učinili ništa da spriječe incident.^[1160] Svjedok UU nije primijetio da je itko išta poduzeo da bi odbrano mladog zatvorenika na kog su nasrnuli.^[1161]

435. Mladen Naletilić je bio fizički prisutan kad su vojnici iz njegove pratnje zlostavljali zatvorenike i osobno je sudjelovao u zlostavljanju zatvorenika na Heliodromu.^[1162] Vijeće se na osnovu dokaza uvjerilo da je Mladen Naletilić zlostavljao svjedoka FF, pripadnika ABiH iz Mostara i svjedoka Z, istaknutog člana stranke SDA, dok su bili zatočeni u zatvoru na Heliodromu. Mladen Naletilić je na Heliodromu ispitivao oba svjedoka i tokom ispitivanja ih fizički i psihički zlostavljao.^[1163]

436. Iako je Heliodrom bio u nadležnosti Vojne policije,^[1164] vojnici KB-a i drugih jedinica imali su nesmetani pristup Heliodromu i zatvoreničkim ćelijama u kojima su nasumično zlostavljali zatvorenike.^[1165] Vijeće se uvjerilo da dokazi potvrđuju da je Mladen Naletilić znao da su vojnici, uključujući i pripadnike KB-a, fizički i psihički zlostavljali zatvorenike na Heliodromu i da nije poduzeo mjere kako bi svoje podređene spriječio da čine ta krivična djela. Vijeće se uvjerilo da je indiferentan stav Mladena Naletilića prema sudbini zatvorenika na Heliodromu, BH Muslimana, koja je bila u rukama njegovih vojnika, još jedan primjer obrasca uspostavljenog u Sovićima i Doljanima koji se primjenjivao tokom čitavog sukoba. Vijeće konstatira da premlaćivanja zatvorenika na Heliodromu^[1166] od strane Juke Prazine i Mire Marjanovića predstavljaju okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji prema članovima 2(c) i 3 Statuta i da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost po članu 7(3) Statuta za ta djela koja su počinili njegovi podređeni (tačke 11 i 12 Optužnice).

437. Pretresno vijeće se nije uvjerilo da je dokazano da su podređeni Vinka Martinovića sudjelovali u zlostavljanju zatvorenika na Heliodromu. Svjedok UU je Vinka Martinovića na Heliodromu vidio pet-šest puta, kad bi ovaj u pratnji vojnika HVO-a došao u prostoriju u kojoj se on nalazio.^[1167] Vinko Martinović je prisustvovao još jednom premlaćivanju svjedoka UU koje se dogodilo u ambulanti na Heliodromu gdje je svjedok UU potražio ljekarsku pomoć. Tamo ga je jedan vojnik udarao pesnicama i nogama u stomak i po glavi. Pridružio se i drugi vojnik u maskirnoj uniformi i udarcem oborio svjedoka UU. Dok je trajalo to premlaćivanje, svjedok UU je primijetio Vinka Martinovića koji je s drugim vojnicima sjedio u istoj prostoriji.^[1168] Međutim, nije utvrđeno da li su vojnici koji su pretukli svjedoka UU bili pripadnici ATG-a “Vinko Škrobo” ili pripadnici Vojne policije koji nisu bili pod zapovjednom nadležnošću Vinka Martinovića. Vijeće, stoga, zaključuje da nije dokazano da su vojnici koji su tukli svjedoka UU bili podređeni Vinku Martinoviću.

(vi) Ostala mjesta

a. Zapovjedništvo HVO-a, ribnjak u Doljanima

438. Pretresno vijeće se uvjerilo da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost u smislu člana 7(3) Statuta za zlostavljanje zatvorenika na ribnjaku u Doljanima, po članovima 2(c) i 3 Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice). Utvrđeno je da su podređeni Mladena Naletilića, kao npr. Falk Simang, sudjelovali u tim premlaćivanjima.^[1169] Mladen Naletilić je bio prisutan na ribnjaku kad su vršena premlaćivanja. On je, dakle, znao da njegovi podređeni čine krivična djela. Opredijelio se da ih ne sprečava, iako je imao stvarnu mogućnost da to učini.

b. Zapovjedništvo ATG-a “Vinko Škrobo” i Bulevar

439. Pretresno vijeće se uvjerilo da Vinko Martinović snosi zapovjednu odgovornost na osnovu člana 7(3) Statuta za zlostavljanje zatočenika, BH Muslimana, na području njegove zone odgovornosti, tj. u njegovom zapovjedništvu i na Bulevaru. (tačke 11 i 12 Optužnice). Vijeće konstatira da je dokazano da je u incidentu koji se dogodio u julu ili augustu 1993. godine u zapovjedništvu Vinka Martinovića, vojnik Semir (Sema) Bošnjić, koji je bio pod zapovjedništvom Vinka Martinovića, sudjelovao u premlaćivanju jednog zatvorenika.^[1170] Vijeće se, nadalje, uvjerilo da su vojnici pod zapovjedništvom Vinka Martinovića sudjelovali u premlaćivanju profesora koje se dogodilo poslije 25. jula 1993. godine^[1171] te u premlaćivanju zatvorenika zvanog Coca koje je izvršeno u periodu između juna i augusta 1993. godine.^[1172] Vijeće je već konstatiralo da su ti incidenti dovoljno teški da bi se okvalificirali kao okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji u smislu članova 2(c) i 3 Statuta. Vijeće se uvjerilo da je Vinko Martinović bio prisutan kada su njegovi vojnici zlostavljali ljude i da je imao stvarnu mogućnost da ta krivična djela spriječi. Međutim, on je svojom voljom odlučio da to ne učini. Vijeće stoga konstatira da su ispunjeni uvjeti iz člana 7(3) Statuta. Međutim, Vijeće je već konstatiralo da Vinko Martinović snosi individualnu krivičnu odgovornost za ta premlaćivanja u svojstvu počinioca u smislu člana 7(1) Statuta. Vijeće konstatira da je u okolnostima ovog predmeta najprimjereniji osnova krivične odgovornosti onaj iz člana 7(1) Statuta, koji Vinka Martinovića kvalificira kao počinioca krivičnog djela.

c. Dretelj i Gabela

440. Tužilac je izveo i dokaze o zlostavljanju zatočenika u logorima Dretelj i Gabela.^[1173] Međutim, u svom završnom podnesku tužilac priznaje da sudjelovanje KB-a u tim djelima nije dokazano.^[1174] Vijeće stoga konstatira da niti Mladen Naletilić niti Vinko Martinović ne snose zapovjednu odgovornost za zlostavljanje zatvorenika koje su izvršili vojnici u logorima Dretelj i Gabela.

(f) Opetovano počinjenje krivičnog djela mučenja i zlostavljanja u periodu od maja 1993. do januara 1994. godine

441. U paragrafu 45 Optužnice, obojica optuženih se terete za opetovano počinjenje i pomaganje i podržavanje krivičnih djela mučenja i hotimičnog nanošenja teških patnji muslimanskim civilima i ratnim zarobljenicima koje je zarobio KB ili koji su bili zatočeni po ovlaštenju HVO-a, te za poticanje svojih podređenih da nad zatočenicima, BH Muslimanima, čine ta djela u periodu od maja 1993. do januara 1994. godine.

(i) Mladen Naletilić

442. U paragrafu 45 Optužnice Mladen Naletilić se, između ostalog, tereti da je u više navrata počinio krivična djela mučenja i okrutnog postupanja, te hotimičnog nanošenja velikih patnji muslimanskim civilima i ratnim zarobljenicima, koje je zarobio KB ili koji su bili zatočeni po ovlaštenju HVO-a.

443. Pretresno vijeće napominje da se za incidente mučenja i zlostavljanja koji se odnose na Soviće i Doljane odvojeno tereti u paragrafu 46 Optužnice. Zaključci Vijeća navedeni su u gornjem tekstu. Ti će se zaključci uzeti u obzir kod utvrđivanja da li je dokazano opetovano počinjenje tih krivičnih djela. ^[1175]

444. Naletilićeva odbrana tvrdi, ne prihvaćajući nijedan navod optužbe, da su svi incidenti u kojima je, navodno, sudjelovao Mladen Naletilić, “u najgorem slučaju izolirani primjeri”. Odbrana tvrdi da svjedoci FF i Z nisu govorili istinu kad su izjavili da ih je ispitivao Mladen Naletilić, a da iskaz svjedoka E o tome da je Mladen Naletilić zlostavljao jednog drugog vojnika, nije potkrijepljen.^[1176]

445. Pretresno vijeće odbacuje tvrdnje odbrane.^[1177] Ono je uvjereno da je van razumne sumnje potvrđeno da je Mladen Naletilić mučio svjedoka FF, pripadnika ABiH iz Mostara, i svjedoka Z, uglednog pripadnika stranke SDA, dok su bili zatočeni u zatvoru na Heliodromu.^[1178]

446. Svjedok FF je doveden na Heliodrom početkom juna 1993. godine^[1179] Nekoliko dana kasnije odveden je u prostoriju u kojoj su ga čekala trojica muškaraca, među kojima je bio Mladen Naletilić.^[1180] S Tutom je u toj prostoriji bio Josip Marčinko kojeg je svjedok poznavao i koji je prije rata bio penzionirani policajac.^[1181] Nije mu bilo poznato ime treće osobe, no nakon što je tu osobu kasnije opisao zatočenicima, rečeno mu je da se radi o Samiru Bošnjiću.^[1182] Mladen Naletilić je počeo ispitivati svjedoka FF, tražeći informacije o tome gdje mu se nalaze otac i ostali članovi porodice.^[1183] Kad je svjedok FF odgovorio da ništa ne zna, počeo ga je udarati muškarac za kojeg je kasnije saznao da je Samir Bošnjić. Zadao mu je tri udarca u stomak, nakon čega je Mladen Naletilić naredio Bošnjiću da prestane.^[1184] Nakon otprilike 20 minuta ispitivanja, Mladen Naletilić je odjednom svjedoku FF izrazio saučešće, rekavši mu da su mu tog jutra strijeljali oca. Svjedok FF je bio toliko potresen da se skoro onesvijestio. Prije nego što su svjedoka FF odveli u samicu, Mladen Naletilić se nagnuo preko stola i pitao ga da li mu gori u stomaku.^[1185] Svjedoka FF su stavili u samicu na oko sat vremena te se veoma plašio jer nije znao što će dalje biti s njim, a i zato što su prošli neki stražari i zaprijetili mu da će se naveče vratiti da ga premlate.^[1186]

447. Pretresno vijeće konstatira da je Mladen Naletilić nanio velike patnje i duševnu bol svjedoku FF, a to je učinio u cilju dobivanja informacija o njegovom ocu i da bi ga kaznio zato što je sin tog uglednog političara. Mladen Naletilić je dopustio da Samir Bošnjić fizički zlostavlja svjedoka FF nakon što ovaj nije odgovorio na njegova pitanja, a svjedoku je nanio tešku duševnu patnju time što ga je lažno obavijestio da su mu tog jutra ubili oca. Vijeće se osvjedočilo da djela Mladena Naletilića dosežu prag težine koji je potreban da bi ih se okvalificiralo kao krivično djelo mučenja po članovima 2(b) i 5(f) Statuta. Mladen Naletilić snosi individualnu krivičnu odgovornost u svojstvu saizvršoca na osnovu člana 7(1) Statuta (tačke 9 i 10 Optužnice) zato što je, zajedno sa Samirom Bošnjićem, mučio svjedoka FF.

448. Svjedok Z je doveden na Heliodrom u maju 1993. godine^[1187] Dana 31. augusta 1993. godine izveden je iz samice, a Ante Smiljanić mu je rekao da je stigao Tuta i da ga želi ispitivati. Kad je ušao u malu zgradu, Tuta je sjedio za stolom za sastanke. Svjedok Z je sjedio između dvojice muškaraca za koje je mislio da su Tutina pratnja.^[1188] Tuta je jedini govorio. Saopćio je svjedoku Z da je jedna osoba ponudila novac kako bi svjedoka Z pustili iz zatvora na Heliodromu, ali da nije ponudila dovoljno. Tuta je pitao svjedoka Z da li mu je jasno da je on mrtav čovjek. Kad je svjedok Z rekao da ne zna zbog čega, vojnik koji je sjedio s njegove desne strane snažno ga je udario i naredio mu da odgovara sa “da, generale”. Potom mu je Tuta rekao da će za svakog njegovog izgubljenog čovjeka biti ubijeno 10-15 “balija”. Kad je svjedok Z htio da odgovori, vojnik ga je ponovo počeo udarati, sve dok mu Tuta nije rekao da prestane, davši mu znak prstom. Nakon toga ga više nisu tukli, ali su ga optužili da je ukrao novac iz sefa u štabu 4. korpusa ABiH.^[1189] Svjedok Z je vraćen u ćeliju tek nakon intervencije osobe zvane Splićo, koji je Tutu obavijestio da je vidio kako su dva civilna policajca ukrala novac.^[1190] Prije no što su ga izveli iz prostorije, Tuta mu je rekao neka se pomoli kako bi se pripremio za smrt.^[1191]

449. Pretresno vijeće se uvjerilo da psihičko zlostavljanje svjedoka Z predstavlja mučenje. Time što je svjedoku Z rekao da je mrtav čovjek i naredio mu da se vrati u ćeliju i pomoli kako bi se pripremio za smrt, Mladen Naletilić je svjedoku Z hotimično nanio tešku duševnu patnju s ciljem da ga kazni za navodnu krađu novca iz sefa u štabu 4. korpusa ABiH. Naletilić je dakle odgovoran u svojstvu počinioca na osnovu članova 5(f), 2(b) i 7(1) Statuta (tačke 9 i 10 Optužnice).

450. Pretresno vijeće nadalje konstatira da je Mladen Naletilić počinio krivično djelo okrutnog postupanja i hotimičnog nanošenja velikih patnji kada je 10. maja 1993. u Duhanskom institutu u Mostaru jednog drugog zatvorenika udario motorolom po licu (tačke 11 i 12 Optužnice).^[1192] Udarci su bili toliko snažni da se motorola raspala, a žrtva je bila oblivena krvlju.^[1193] Nadalje, Mladen Naletilić je počinio krivično djelo okrutnog postupanja i hotimičnog nanošenja velikih patnji drugim zatvorenicima koje su okupili u Duhanskom institutu time što im je rekao da će biti odvedeni u Široki Brijeg i tamo pogubljeni (tačke 11 i 12 Optužnice).^[1194] Tom je prilikom Mladen Naletilić prijetio mladiću koji se prezivao Zilić. Nakon što je svojim pratiocima dopustio da ga pesnicama i kundacima pretuku,^[1195] Mladen Naletilić je i sam žrtvu pesnicom udario u genitalije i po licu, nakon čega su njegovi ljudi nastavili tući Zilića.^[1196] Vijeće se osvjedočilo da zlostavljanje tog zatvorenika predstavlja okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji i da Mladen Naletilić snosi individualnu krivičnu odgovornost u svojstvu počinioca prema članovima 2(c), 3 i 7(1) Statuta (tačke 11 i 12 Optužnice).

451. Dokazi koji su predočeni Vijeću otklanjaju svaku sumnju da je Mladen Naletilić zlostavljao i mučio zatvorenike u Doljanima, u Duhanskom institutu u Mostaru i na Heliodromu. Vijeće se uvjerilo da je Mladen Naletilić u više navrata počinio krivično djelo mučenja, okrutnog postupanja i hotimičnog nanošenja velikih patnji prema članovima 2(b), 2 (c), 3 i 5(f) Statuta (tačke 9, 10, 11 i 12 Optužnice).

(ii) Vinko Martinović

452. Pretresno vijeće napominje da se Vinko Martinović, usprkos nejasnoj formulaciji u paragrafu 45 Optužnice,^[1197] ne tereti za mučenje na osnovu incidenata zlostavljanja iz paragrafa 45, 49 i 50, već samo za okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji odnosno teških povreda tijela ili zdravlja. Vijeće nadalje napominje da se Vinko Martinović u paragrafu 49 Optužnice takođe tereti da je u više navrata počinio krivično djelo zlostavljanja muslimanskih civila i ratnih zarobljenika koje je zarobio KB ili su bili zatočeni po ovlaštenju HVO-a. Vijeće je zaključak u vezi s paragrafom 49 Optužnice iznijelo u gornjem tekstu. Isti navodi optužbe ne mogu, stoga, biti predmetom zaključka na osnovu paragrafa 45 Optužnice.

3. Sažetak zaključaka

(a) Mladen Naletilić

453. Pretresno vijeće proglašava Mladena Naletilića krivim u svojstvu počinioca opetovanih krivičnih djela mučenja kao zločina protiv čovječnosti i teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., na osnovu članova 2(b), 5(f) i 7(1) Statuta.^[1198] Vijeće proglašava Mladena Naletilića krivim i u svojstvu počinioca opetovanih krivičnih djela okrutnog postupanja kao kršenja zakona i običaja ratovanja, te hotimičnog nanošenja teških patnji kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., na osnovu članova 2(c), 3 i 7(1) Statuta.^[1199] Vijeće, nadalje, konstatira da Mladen Naletilić snosi zapovjednu odgovornost iz člana 7(3) Statuta za okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji koje su počinili pripadnici KB-a nad zatvorenicima na ribnjaku u Doljanima, u Duhanskom institutu u Mostaru, u policijskoj stanici, u Ljubuškom i na Heliodromu.^[1200]

454. Mladen Naletilić je kriv po tačkama 9, 10, 11 i 12 Optužnice.

(b) Vinko Martinović

455. Pretresno vijeće proglašava Vinka Martinovića krivim u svojstvu počinioca krivičnog djela okrutnog postupanja kao kršenja zakona i običaja ratovanja, te hotimičnog nanošenja velikih patnji kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., na osnovu članova 2(c), 3 i 7(1) Statuta.^[1201] Iako je utvrđeno da su podređeni Vinka Martinovića, a posebno Ernest Takač, opetovano sudjelovali u zlostavljanju zatvorenika u raznim zatočeničkim objektima, Vijeće konstatira da tužilac nije potvrdio da je Vinko Martinović znao ili da je bilo razloga da zna za zločine koji su počinjeni na drugim mjestima, osim u njegovoj bazi i na Bulevaru. Dakle, nije dokazano da Vinko Martinović snosi zapovjednu odgovornost za zlostavljanje i premlaćivanje zatvorenika koje se dogodilo u Duhanskom institutu u Mostaru, u policijskoj stanici, u zatvoru u Ljubuškom i na Heliodromu.

456. Vinko Martinović je kriv po tačkama 11 i 12 Optužnice.

C. Tačke 13-17: Nenad Harmandžić

457. Vinko Martinović se u tačkama 13 do 15 Optužnice tereti za ubistvo Nenada Harmandžića kao zločin protiv čovječnosti po članu 5(a) Statuta, kao kršenje zakona i običaja ratovanja po članu 3 Statuta, te za hotimično lišavanje života kao tešku povredu Ženevskih konvencija iz 1949. sankcioniranu članom 2(a) Statuta. Alternativno, Vinko Martinović se tereti za okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja po članu 3 Statuta, te za hotimično nanošenje velikih patnji odnosno teških povreda tijela ili zdravlja kao tešku povredu Ženevskih konvencija iz 1949. po članu 2(c) Statuta. Vinko Martinović se u svim tačkama Optužnice tereti za individualnu krivičnu odgovornost svim tačkama Optužnice i po članu 7(1) i po članu 7(3) Statuta.

1. Mjerodavno pravo

(a) Okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji odnosno teških povreda tijela ili zdravlja

458. Mjerodavno pravo u pogledu okrutnog postupanja kao kršenja zakona i običaja ratovanja po članu 3 Statuta, te hotimičnog nanošenja velikih patnji ili teških povreda tijela i zdravlja kao teške povrede Ženevskih konvencija po članu 2 Statuta razmatrano je u gornjem tekstu.^[1202]

(b) Ubistvo i hotimično lišavanje života

459. Mjerodavno pravo u pogledu ubistva i hotimičnog lišavanja života razmatrano je u gornjem tekstu.^[1203]

2. Činjenice

460. Prije rata, sve dok nije razriješen s dužnosti, Nenad Harmandžić je bio policajac pri Ministarstvu unutrašnjih poslova u Mostaru.^[1204] Oko mjesec dana prije izbijanja sukoba u Mostaru, Vinko Martinović i njegovi vojnici su u raznim prilikama vrijeđali Nenada Harmandžića i prijetili mu.^[1205] Dana 10. maja 1993. godine, Nenada Harmandžića i svjedoka AE prisilno su odveli na Heliodrom gdje su deset dana bili zatočeni.^[1206] Tokom njegovog prvog boravka na Heliodromu, četvorica vojnika s oznakama brigade “Bruno Bušić” izveli su Nenada Harmandžića i teško ga pretukli.^[1207] Nakon što je pušten, nastavio je do otprilike 30. juna 1993. godine živjeti u svom stanu sa svojom porodicom. Tokom tog razdoblja susreo je jednom Vinka Martinovića u blizini njegovog zapovjedništva u Kalemovoj ulici. Nakon tog slučajnog susreta, ispričao je svjedokinji AD da se plaši da Vinko Martinović namjerava da ga ubije.^[1208] Dana 30. juna 1993. godine, Nenada Harmandžića su ponovo uhapsili i prebacili na Heliodrom.^[1209] U julu 1993. godine, na Heliodromu ga je vidio ili sreo niz svjedoka koji su takođe bili tamo zatočeni.^[1210] Posvjedočili su da je Nenad Harmandžić bio veoma napet i uplašen i da je izražavao strah da će postati žrtvom osvete kriminalaca koje je kao policajac prije rata podvrgavao istrazi.^[1211]

461. Dana 12. ili 13. jula 1993. godine, braća ”Štrumpfovi” došli su na Heliodrom tražeći upravo Nenada Harmandžića koji je pokušao da se sakrije u drugoj prostoriji. Jedan je zatočenik braći “Štrumpfovima” odao gdje se skriva i pomogao im da ga pronađu.^[1212] Potom su Nenada Harmandžića, u grupi od 25 zatvorenika, plavim kamionetom odvezli s Heliodroma u zapovjedništvo Vinka Martinovića.^[1213] Među zatvorenicima koji su odvezeni s Nenadom Harmandžićem bili su Halil Ajanić i Mujo Tuta.^[1214] Halil Ajanić je poznavao Nenada Harmandžića kao policajca koji ga je u prošlosti hapsio zbog manjih prijevara.^[1215] Istog jutra, svjedokinja AD, prolazeći tuda oko 09:00 sati, vidjela je kako su zatvorenici stigli kamionom i kako su ih postrojili pred bazom Vinka Martinovića. Među njima je prepoznala Nenada Harmandžića.^[1216] Posvjedočila je da je na sebi imao tamnoplavu majicu, traperice i bordo mokasine. Bio je okružen naoružanim vojnicima, pa se plašila da mu bilo što kaže. Sjeća se, takođe, da mu je jedno oko bilo zatvoreno.^[1217]

462. Halil Ajanić je uhvatio priliku da razgovara s Nenadom Harmandžićem dok su u bazi istovarivali konzerve s hranom. Nenad Harmandžić mu je rekao da je veoma zabrinut da se neće živ vratiti iz baze Vinka Martinovića. Dok su istovarivali konzerve, pored njih su prošli Ernest Takač i muškarac kog su zvali Dolma. Obojica su više puta brutalno udarili Nenada Harmandžića u prepone tako da se srušio. Nenad Harmandžić nakon toga više nije mogao pomagati Halilu Ajaniću pri istovarivanju konzervi jer ga je jako boljelo.^[1218]

463. Kasnije, kada je Halil Ajanić čistio kancelariju Vinka Martinovića, u kancelariju je ušao Ernest Takač i obavijestio Vinka Martinovića da je doveo Nenada Harmandžića koji je pokušao pobjeći.^[1219] Nenad Harmandžić je poricao tu optužbu, a Vinko Martinović je naredio da ga odvedu u podrum, ali da ga ne tuku.^[1220] Ernest Takač je odveo Nenada Harmandžića niz stepenice, a nakon nekoliko minuta, Halil Ajanić je čuo glasan krik.^[1221] Halil Ajanić je na stepenicama za podrum vidio pet do šest vojnika. Oko pola sata ili sat kasnije, pozvali su ga da siđe. Tamo je bio Vinko Martinović s nekoliko vojnika. Naredio je Halilu Ajaniću da udari Nenada Harmandžića ili će i njega zadesiti isto.^[1222] Nenad Harmandžić je bio sav krvav.^[1223]

464. Halil Ajanić je u prvi mah htio poslušati i udariti Nenada Harmandžića jer mu je nešto od prije zamjerao.^[1224] Međutim, kada je vidio u kakvom je jadnom stanju, nije mogao da ga udari.^[1225] Nenad Harmandžić mu je rekao da ne oklijeva i da ga udari jer Halil Ajanić ima mnogo djece, a on ionako nema nikakve šanse da taj incident preživi.^[1226] Vojnici su ismijavali Halila Ajanića i pustili ga da se ponovo popne na sprat odakle je ponovo čuo krikove Nenada Harmandžića. Nakon nekog vremena krikovi su prestali, nakon čega je vidio kako neki vojnici izvode Nenada Harmandžića iz zgrade da opere jedan automobil. Ti su se vojnici pomokrili u prazne limenke od pive i prisilili Nenada Harmandžića da to pije.^[1227] Jedan od njih je izvadio svoj penis, gurnuo ga Nenadu Harmandžiću u usta i pitao ga da li to voli.^[1228] Nenad Harmandžić je tom drugom prilikom bio sav u modricama.^[1229]

465. Svjedok odbrane MT, pripadnik ATG-a “Vinko Škrobo”, posvjedočio je da je vidio jednog zatočenika, svog u modricama, kako u bazi Vinka Martinovića radi na jednom automobilu.^[1230] Imao je modrice po čitavoj glavi i na oku, ali mogao je normalno hodati.^[1231] Kada je svoje kolege pitao ko je on, rekli su mu da je to Nenad Harmandžić kog su doveli s Heliodroma. Na pitanje ko ga je premlatio, nasmijali su se i rekli mu da je već bio u takvom stanju kad je stigao u bazu.^[1232] Svjedok odbrane MT otišao je iz baze zbog neke dostave, a kad se vratio, Nenada Harmandžića više nije bilo. Rekli su mu da je vraćen na Heliodrom.^[1233]

466. Halil Ajanić je posljednji put vidio Nenada Harmandžića neposredno prije nego što su Ajanića s grupom od dvadeset i tri zatočenika vratili na Heliodrom. Prije nego što je ta grupa vraćena, Vinko Martinović im je naredio da se postroje. Rekao im je: “Što ste vidjeli, niste vidjeli. Što ste čuli, niste čuli.”^[1234] Upozorio ih je da im mora biti jasno da bi se “takve stvari” mogle i njima dogoditi. Naredio je vozaču Vlahi da zatočenike vrati na Heliodrom i da nadležnima na Heliodromu kaže da je Nenad Harmandžić pokušao bježati, pa je zbog toga zadržan.^[1235] Kada je kamionom odlazio s Heliodroma, Halil Ajanić je posljednji put vidio Nenada Harmandžića. Bio je živ, ali u veoma teškom fizičkom stanju; izgledao je kao da se udebljao 15 do 20 kilograma.^[1236] Halil Ajanić je vidio kako ga vojnici živog stavljaju u kanal garaže koja služi za popravak automobila i prekrivaju ga daskama. Vojnici su kroz te daske po njemu polijevali kante vode i pritom ga psovali.^[1237]

467. Nenad Harmandžić se nikada nije vratio ni na Heliodrom ni svojoj porodici.^[1238] Tužilaštvo nije uspjelo utvrditi što se tačno dalje dogodilo s Nenadom Harmandžićem, nakon što ga je svjedok Halil Ajanić posljednji puta vidio u bazi Vinka Martinovića. Međutim, Tužilaštvo je izvelo razne svjedoke iz čijih iskaza proizlazi sljedeće:

468. Svjedok U, zatvorenik na Heliodromu, posvjedočio je da je vidio kako Nenada Harmandžića odvode zajedno s Halilom Ajanićem koji se kasnije sav u šoku vratio bez njega.^[1239] Svjedok AE se od 30. juna 1993. godine sakrivao u potkrovlju kuće svoje djevojke da bi izbjegao da po drugi put bude uhapšen.^[1240] Kuća se nalazila u blizini zapovjedništva Vinka Martinovića.^[1241] Dok se tu krio, slučajno je čuo razgovor o smrti Nenada Harmandžića. Vidio je Vinka Martinovića, Ninu Pehara zvanog Dolma, Dubravka Pehara zvanog Dubi i Ernesta Takača kako razgovaraju s vlasnicom kuće.^[1242] Budući da je kuća bila jako stara i malena, čuo je o čemu govore. Pitali su vlasnicu gdje se skriva svjedok AE i zašto mu njena porodica pomaže. Svjedok AE je čuo kako jedan od njih kaže da su Nenada Harmandžića već ubili i da će ubiti i svjedoka AE.^[1243]

469. Neposredno prije nego što su svjedoci AE i AD počekom augusta 1993. godine izbačeni iz svog stana u zapadnom Mostaru, razgovarali su s Novicom Kneževićem koji je radio kao kuhar na Heliodromu. Kuhar im je rekao da je Nenad Harmandžić ubijen u zapovjedništvu Vinka Martinovića, ali da su ljudima nadležnima na Heliodromu rekli da je pokušao pobjeći.^[1244] Otprilike u isto vrijeme, svjedocima AE i AD prišao je vojnik imenom Dinko koji im je rekao da je iz jedinice Vinka Martinovića.^[1245] Rekao im je da je Nenad Harmandžić ubijen.^[1246] Kada se svjedok AE raspitivao o okolnostima, Dinko mu je ispričao da je Nenad Harmandžić, bivši policajac, po svoj prilici naletio na nekog kome se ranije zamjerio, a vremena su takva da su uloge izmijenjene. Kada je svjedok AE Dinka zamolio da bude konkretniji, Dinko se okrenuo i otišao.^[1247]

470. Svjedok AE je posvjedočio i da je razgovarao sa svjedokom AF koji mu je u septembru ili oktobru 1993. godine rekao gdje se u Jablanici nalazi grob Nenada Harmandžića.^[1248] Prema riječima svjedoka AE, svjedok AF mu je rekao da je po nalogu Vinka Martinovića pomagao pri pokapanju nečijeg leša.^[1249] Svjedok AE je posvjedočio da mu je svjedok AF rekao da je leš iz prostora pored Doma zdravlja, gdje je jedno vrijeme ležao, bio prebačen u jedan vrt, a nakon što se vojnik zvan Cigo tome suprotstavio, leš je prevezen u park Liska gdje je i pokopan.^[1250] Svjedok AE je takođe posvjedočio da mu je svjedok AF naveo tačnu lokaciju leša, u drugom redu od trotoara, gledajući iz parka.^[1251] Rekao je da je čvrsto uvjeren da se zaista radilo o tijelu Nenada Harmandžića budući da je svjedok AF naveo njegovu visinu, prosijedu kosu, težinu i opći izgled. Rekao je da je tijelo bilo zamotano u plavo ćebe. ^[1252] Prema iskazu svjedoka AE, svjedok AF je spomenuo i nadimak Nenada Harmandžića, Neno.^[1253] Svjedok AE je dobivenu informaciju prenio Ministarstvu unutrašnjih poslova.^[1254]

471. Svjedok AF, pozvan kao svjedok u sklopu postupka pobijanja, posvjedočio je da se ne sjeća razgovora sa svjedokom AE u Jablanici u septembru ili oktobru 1993. godine, ustvrdivši da ga je sreo samo jednom i to kasnije.^[1255] Potvrdio je da je svjedoku AE rekao gdje se nalazi grob Nenada Harmandžića, ali se nije mogao sjetiti kada je vođen taj razgovor.^[1256] Izjavio je da nikada nije spomenuo čovjeka zvanog Cigo već je svjedoku AE samo opisao osobu koju je svjedok AE, koji je bio mještanin, prepoznao kao osobu s nadimkom Cigo.^[1257] Svjedok AF je, takođe, izjavio da nije spomenuo nadimak Nenada Harmandžića, Neno, nego da je svojim suzatočenicima na Heliodromu opisao leš koji je pokopao, a oni su mu rekli da to mora da je bio Neno.^[1258]

472. Što se njegovog sudjelovanja u pokapanju leša tiče, svjedok AF je posvjedočio da ga je tog konkretnog jutra, u grupi od 30 do 40 zatočenika s Heliodroma, u bazu Vinka Martinovića odvezao vozač imenom Luka Stojanovski.^[1259] Ernest Takač, koji je bio zadužen za zatočenike, postrojio ih je i upitao da li je neki od zatočenika dovoljno snažan da ponese oko 50 kilograma težine. Ernest Takač je izdvojio dva zatočenika i odveo ih iza Doma zdravlja.^[1260] Svjedok AF i drugi zatočenici su u tom trenutku bili zaključani u garaži. Kada se Ernest Takač vratio, izdvojio je tri zatočenika, uključujući svjedoka AF. Dali su im ašove i odveli ih u vrt iza garaže. Ernest Takač im je naredio da za petnaest minuta iskopaju jamu.^[1261] Nakon nekog vremena, dvojica zatočenika koji su bili izdvojeni i odvedeni u Dom zdravlja, vratili su se noseći leš zamotan u crno-plavo ćebe. Radilo se o visokom i teškom muškarcu.^[1262] Prije nego što su leš položili u zemlju, pojavio se jedan vojnik i rekao im da leš ne smije biti tamo zakopan, jer će smetati ljudima koji tuda prolaze.^[1263] Tada je stigao Vinko Martinović i rekao Ernestu Takaču da taj prostor potpuno očisti.^[1264] Zatočenici su potom tijelo morali odnijeti u park Liska gdje su ga pokopali.^[1265] Nisu morali kopati jamu, jer su tamo neke jame već ranije bile iskopane. Svjedok AF je posvjedočio da je leš položen u jamu u redu broj jedan.^[1266] Tačnu lokaciju je zapisao na komadić papira koji je kasnije predao ekipi koja je radila na ekshumaciji.^[1267] Svjedok AF se sjeća da su na tijelu bile vidljive teške ozljede i to na glavi, na grudnom košu i u predjelu stomaka. S obzirom na zadah, činilo se da je žrtva već neko vrijeme bila mrtva.^[1268] Radilo se o lešu krupnog i snažnog muškarca od preko stotinu kilograma. Svjedok AF je na lešu razaznao ljetnu majicu umrljanu krvlju i sportsku cipelu na jednoj nozi, dok je na drugoj nije imao.^[1269] Te večeri, kad se vratio s pokapanja, razgovarao je s ostalim zatočenicima na Heliodromu o tom događaju. Opisao im je leš, a zatočenici koji su bili iz Mostara rekli su mu da se radi o bivšem službeniku policije iz Mostara.^[1270]

473. Svjedok N, drugi zatočenik na Heliodromu, posvjedočio je da je negdje u julu 1993. godine, s još dva zatočenika, odveden iz garaže u kojoj je bio zaključan s ostalim zatočenicima.^[1271] Prepoznao je vozača koji je njega i druge zatočenike obično odvozio u bazu Vinka Martinovića gdje su morali raditi na liniji fronte.^[1272] Garaža se nalazila iza linije fronte.^[1273] Samo jednog od zatočenika koji su zajedno s njim izvedeni poznavao je po imenu: zvao se Šukalić.^[1274] Vozač je njih trojicu odvezao u bazu Vinka Martinovića, do kanala koji su koristili za popravak donjih dijelova automobila, i predao ih jednoj grupi vojnika.^[1275] Vojnici su ručnim svjetiljkama osvijetlili kanal i svjedok N je primijetio dva tijela u civilnoj odjeći i krvavim košuljama. Naredili su im da leševe izvade iz kanala, da ih umotaju u ćebad, odnesu u park Liska i tamo ih zakopaju.^[1276] To su teškom mukom učinili jer su leševi već bili ukočeni. Svjedok N se sjeća da je jedan leš bio posebno krupan muškarac i da je bio vrlo težak, tako da su ga oko 200 metara morali vući do parka Liska preko ulica i vrtova.^[1277] Svjedok je posvjedočio da se pokapanje leševa dogodilo oko 02:00 ili 03:00 sata ujutro.^[1278]

474. Svjedok N, koji nije bio iz Mostara, posvjedočio je da je Nenada Harmandžića u više navrata vidio na Heliodromu, ali ga lično nije poznavao. Opisao ga je kao muškarca visine 190 do 195 centimetara, širokih ramena i krupne građe, oko 50 godina starosti. Svjedok N je znao da je Nenad Harmandžić ranije bio policajac i da mu je nadimak bio Neno ili Nano.^[1279] Leš, koji je svjedok N pokopao, bio je građe i visine koja je odgovarala Nenadu Harmandžiću kada ga je posljednji put vidio na Heliodromu.^[1280] Prilikom unakrsnog ispitivanja, svjedok N je na fotografiji identificirao Nenada Harmandžića.^[1281] Nije mogao sa sigurnošću reći da li je leš, koji je te noći u mjesecu julu morao pokopati u parku Liska, bio Nenad Harmandžić. Svjedok N je posvjedočio da je samo površno vidio lice u trenutku kada je bilo osvijetljeno ručnom svjetiljkom, te stoga nije bio siguran da li se radi o lešu Nenada Harmandžića ili neke druge osobe.^[1282]

475. Svjedok Y je posvjedočio da je jednog dana s Heliodroma odveden na rad u blizini Doma zdravlja.^[1283] Po dolasku, zatvorenike su postrojili ispred Šteline baze i pitali su ih ko je od njih najsnažniji. Izdvojena su dva zatočenika kojima je rečeno da moraju obaviti jedan posao. Osoba, koju svjedok Y tada nije poznavao, ali koja se kasnije predstavila kao Štela, rekla im je da je jedan od zatočenika pokušao pobjeći i da je pritom ubijen, pa njegovo tijelo treba donijeti s raskrsnice.^[1284] Štela je zatočenicima naredio da odu i pokupe to tijelo.^[1285] Dvojica zatočenika su otišla i donijela tijelo.^[1286] Kasnije su ta dvojica rekla preostaloj grupi da su odnijeli leš u ulicu Liska da ga tamo pokopaju.^[1287] Svjedok Y nije znao o kome se radi, niti je znao na koji način je taj čovjek ubijen. Leš nije lično vidio.^[1288]

476. Dana 30. marta 1998. godine, tim za ekshumaciju Instituta za sudsku medicinu Univerziteta u Sarajevu ekshumirao je u parku Liska u Mostaru potpuno skeletonizirano tijelo muškarca od oko 45 godina.^[1289] Forenzičari Instituta su radili na osnovu naloga suda u Mostaru. Obdukcijski izvještaj je zatim dostavljen istražnom sudiji Kantonalnog suda u Mostaru.^[1290] Prema tom obdukcijskom izvještaju, uvedenom kao dokazni predmet Tužilaštva broj PP 877.1, leš je identificiran kao tijelo Nenada Harmandžića, rođenog 1947. godine.^[1291] Svjedok AE, koji je prisustvovao ekshumaciji, posvjedočio je da se lokacija na kojoj je leš pronađen poklapa s opisom lokacije koji je dao svjedok AF u septembru ili oktobru 1993. godine.^[1292] Svjedok AF nije prisustvovao ekshumaciji. Nakon što je timu za ekshumaciju predao bilješku o lokaciji na kojoj se nalazi tijelo, čekao je u kancelariji.^[1293] Kad se tim za ekshumaciju nakon sat vremena vratio, rekli su da se radi o lešu koji su tražili i da ga je identificirao jedan pokojnikov rođak.^[1294]

477. Identifikacija tijela obavljena je po uobičajenoj medicinskoj proceduri, na osnovu procjene visine i starosti, stanja zubi, ranije zadobivenih ozljeda i ožiljnog tkiva, odjeće i osobnih stvari pronađenih na tijelu, te svih ostalih podataka dobivenih od porodice žrtve.^[1295] Sudski vještak, dr. Hamza Žujo, posvjedočio je da pozitivna identifikacija Nenada Harmandžića nije ostavljala prostora za sumnju i da zbog toga nije izvršena analiza DNA.^[1296]

478. Svjedok AE, koji je sudjelovao u identifikaciji tijela, posvjedočio je da je rasparenu cipelu tipa mokasine pronađenu na tijelu prepoznao kao cipelu koja pripada Nenadu Harmandžiću. Tu je cipelu prepoznao jer je te cipele jednom kupio sebi i potom ih dao Nenadu Harmandžiću.^[1297] Prepoznao je karakterističnu kopču na remenu i upaljač kao predmete koji su pripadali Nenadu Harmandžiću.^[1298] Posvjedočio je da se Nenad Harmandžić slučajno pogodio u nogu iz svog 6,35-milimetarskog pištolja, te da je na tu činjenicu posebno skrenuo pažnju patologu, budući da metak nikada nije bio izvađen.^[1299] Sudski vještak, dr. Hamza Žujo, posvjedočio je da je metak kalibra 6,35 milimetara pronađen u mekom tkivu desnog bedra koje se u procesu raspadanja odvojilo od kosti.^[1300]

479. Prema ekshumacijskom izvještaju, na tijelu su otkrivene višestruke povrede, uključujući prijelom desne goljenice, karličnih kostiju, desne lakatne kosti, lijeve lopatice, ključne kosti, te lijeve i desne čeljusti, izazvane tupim udarcima ili udarcima tupim mehaničkim predmetima i nanesene žrtvi dok je još bila živa.^[1301] Prijelom desnog lakta odgovara povredi zadobivenoj obrambenim refleksnim pokretom, tj. u situaciji nanošenja tupog udarca, kada se ruka refleksno izbacuje ispred tijela, s laktom isturenim prema napadaču.^[1302] Svi prijelomi kostiju odlomljenog su tipa, ali sami po sebi nisu konkretan uzrok smrti. Konkretna povreda koja je prouzročila smrt nanesena je metkom.^[1303] Međutim, prijelomi kostiju utvrđeni na tijelu bili su takvog obima i težine da bi, da nije bilo fatalne rane od metka na glavi, doveli do traumatskog šoka, stanja koje bi s vremenom moglo dovesti do smrti.^[1304] U obdukcijskom nalazu navodi se da je Nenad Harmandžić najprije teško premlaćen, a zatim ubijen iz vatrenog oružja.^[1305]

480. Martinovićeva odbrana je osporavala valjanost obdukcijskog nalaza koji je Tužilaštvo predočilo i pozvala je vještaka odbrane, profesora Josipa Skavića, da svjedoči o pouzdanosti identifikacije tijela Nenada Harmandžića.^[1306] Vještak odbrane, profesor Josip Skavić, posvjedočio je da je metoda identifikacije koju je koristio vještak optužbe, dr. Hamza Žujo, identična metodama koje koriste on i njegov tim. ^[1307] On se općenito slaže s mišljenjem dr. Hamze Zuje da su životna dob leša, identifikacija kopče na remenu i cipele, zatim činjenica da veličina cipele odgovara veličini cipele Nenada Harmandžića, te činjenica da se jednom vatrenim oružjem ranio u nogu i da je metak pronađen u tijelu, sve valjani pokazatelji koji zajedno daju pozitivnu identifikaciju.^[1308] Profesor Skavić je zaključio da, osim pitanja visine tijela kojem pridaje veliku važnost, svi ostali elementi sugeriraju da se radi o lešu Nenada Harmandžića.^[1309]

481. Mišljenje je vještaka odbrane da je identifikacija nepouzdana zbog nepomirljive razlike između visine tijela koju su procijenili patolozi i visine tijela koju su naveli rođaci Nenada Harmandžića.^[1310] Oba vještaka su zaživotnu visinu tijela procijenila na od otprilike 182 do 185 centimetara.^[1311] Prema podacima dobivenim od porodice i ostalih koji su poznavali pokojnog Nenada Harmandžića, može se zaključiti da je bio visok oko 196 centimetara.^[1312] Vještak optužbe, dr. Žujo, posvjedočio je da margina pogreške kod izračunavanja visine tijela može biti čak 10 centimetara.^[1313] Vještak odbrane, profesor Skavić, bio je mišljenja da se takva razlika u visini ne može objasniti dozvoljenim odstupanjem, što identifikaciju, usprkos ostalim prihvaćenim pozitivnim faktorima, čini nepouzdanom.^[1314]

482. Martinovićeva odbrana ozbiljno je osporila pouzdanost svjedočenja svjedoka Halila Ajanića. Svjedoci odbrane ML, MM, MN i Jadranko Martinović, brat optuženog, posvjedočili su da je Halil Ajanić alkoholičar, skitnica i kriminalac.^[1315] Svjedoci odbrane su, takođe, posvjedočili da je Halil Ajanić izgubio sina u tragičnom incidentu u kojem je sudjelovao njemački plaćenik iz jedinice Vinka Martinovića.^[1316] Tvrdilo se da Halil Ajanić možda Vinka Martinovića smatra odgovornim za sinovljevu smrt.^[1317] Svjedok odbrane, Jadranko Martinović, posvjedočio je da se Halil Ajanić nekoliko puta liječio zbog psihičkih problema.^[1318]

483. Martinovićeva odbrana je, stoga, pozvala vještaka, psihijatra dr. Dražena Begića, da svjedoči o pouzdanosti iskaza Halila Ajanića.^[1319] Mišljenje koje je vještak dao zasniva se na medicinskoj dokumentaciji, a posebno na nalazu dr. Omanovića.^[1320] Dr. Begić nije vidio niti osobno pregledao Halila Ajanića.^[1321] Nije dobio niti iskaz Halila Ajanića niti transkript njegovog svjedočenja.^[1322] Nije stupio u kontakt s dr. Omanovićem da bi ga informirao da ispituje njegov nalaz.^[1323] Dr. Begić je potvrdio da je osnova na temelju koje daje mišljenje vrlo oskudna.^[1324] Na takvoj je osnovi dr. Begić potvrdio Vijeću da Halil Ajanić pati od inducirane alkoholne psihoze, sindroma amnezije i debiliteta koji dovode do ograničene sposobnosti percepcije i reprodukcije materijala, te je stoga nepouzdan svjedok.^[1325]

484. Tužilaštvo je tokom unakrsnog ispitivanja dr. Begića izjavilo da su podaci koje je dr. Begić dobio nedovoljni da bi mu omogućili da dâ stručno mišljenje i da bi neki drugi stručnjak u takvim okolnostima vjerovatno odbio dati svoje mišljenje. To je dr. Begić odbacio.^[1326] Dr. Begić je priznao da nije u poziciji da daje stručno mišljenje o mentalnom zdravlju Halila Ajanića niti u vrijeme događaja 1993. godine niti u vrijeme kada je ovaj svjedočio.^[1327] Složio se, nadalje, da ne može znati koliko je terapija propisana 1996. godine bila uspješna.^[1328] Dr. Begić se složio da u bilješkama dr. Omanovića nema indikacija da Halil Ajanić pati od kronične psihoze.^[1329] Dr. Begić je, nadalje, potvrdio da osoba može proći kroz psihotičnu epizodu uzrokovanu kombinacijom užasnih događaja koje je pretrpjela, poput gubitka djeteta, i zloupotrebe opojnih sredstava. Složio se da takva psihotična epizoda ne znači automatski da je osoba nesposobna da pouzdano svjedoči.^[1330]

485. Martinovićeva odbrana je osporila iskaze svjedoka AE i AF u vezi s njihovim razgovorom o učešću svjedoka AF u pokapanju leša u parku Liska. Svjedok odbrane MU je posvjedočio da on ima nadimak “Cigo”, ali da on nije intervenirao u pokopu Nenada Harmandžića.^[1331] Posvjedočio je da nikada nije sudjelovao u incidentu pokapanja kakav je opisao svjedok AF.^[1332] Prilikom unakrsnog ispitivanja, svjedok MU se složio da u Mostaru postoje i drugi ljudi s nadimkom “Cigo”.^[1333]

486. Sve u svemu, Martinovićeva odbrana tvrdi da je Nenad Harmandžić odveden u bazu ATG-a “Vinko Škrobo” 12. jula 1993. godine i da je istog dana nepovrijeđen vraćen na Heliodrom.^[1334] Martinovićeva odbrana tvrdi da dokazni predmeti PP 434, PP 520 i PP 747 potvrđuju da je Nenad Harmandžić sljedećeg dana, dakle 13. jula 1993. godine, odveden u 1. lakojurišnu bojnu gdje je dogovoren njegov bijeg za novčanu naknadu.

3. Zaključci

(a) Premlaćivanje i zlostavljanje Nenada Harmandžića

487. Vijeće je uvjereno da je 12. ili 13. jula 1993. godine, Nenad Harmandžić odveden s Heliodroma u bazu Vinka Martinovića gdje je bio teško premlaćen i zlostavljan barem nekoliko sati.

488. Prva opaska Vijeća jeste da ne postoji jasna potvrda datuma kada je odveden s Heliodroma u ATG “Vinko Škrobo”.^[1335] Martinovićeva odbrana tvrdi da dokazni predmet PP 434 pokazuje da je Milenko Čule, po nalogu Zlatana Mije Jelića, zapovjednika sektora Obrana grada Mostara, 13. jula 1993. godine pustio Nenada Harmandžića s Heliodroma u bazu 1. lakojurišne bojne da bi tu radio. Taj dokument pokazuje da su zatvorenici puštani da bi radili, kako tvrdi Martinovićeva odbrana, ali ne sadrži imena zatvorenika koji su pušteni.^[1336]

489. Martinovićeva odbrana se, nadalje, poziva na dokazni predmet PP 520, za koji se tvrdi da je dokument koji “predstavlja popis nekih zatvorenika s Heliodroma – uz napomenu kamo su odvedeni i ko ih je odveo. Pod rednim brojem 1 tog dokumenta nalazi se ime Nenada Haramandžića [sic] s napomenom da je 13.7.1993. godine odveden u 1. lakojurišnu bojnu, a navedeno je i ime vojnika koji ga je odveo - Milenko Čule”.^[1337]

 490. Martinovićeva odbrana se, nadalje, oslanja na izvještaj SIS-a (dokazni predmet 774) iz kojeg je vidljivo da je Nenad Harmandžić 13. jula 1993. godine odveden na rad i da je tog dana pobjegao. Tvrdi se da ti dokumenti dokazuju da se Nenad Harmandžić 12. jula 1993. godine iz zapovjedništva Vinka Martinovića vratio na Heliodrom i da ga je Milenko Čule sljedećeg dana ponovo odveo na rad u 1. lakojurišnu bojnu.

491. Vijeće drži da se iz ovih dokumenata ne vidi da je Nenad Harmandžić odveden u 1. lakojurišnu bojnu, a ne u ATG “Vinko Škrobo”. Iz njih se jedino vidi da je Milenko Čule, pripadnik 1. lakojurišne bojne,^[1338] na osnovu naređenja Zlatana Mije Jelića, zapovjednika sektora Obrana grada Mostara, izveo Nenada Harmandžića iz Heliodroma. Kao što je Vijeće već utvrdilo, to je bila uobičajena praksa i stoga nije bilo neobično da su vojnici iz raznih jedinica bili uključeni u prebacivanje zatvorenika s Heliodroma na lokacije prisilnog rada.^[1339]

492. Vijeće odbacuje tvrdnju da izvještaj SIS-a (dokazni predmet PP 774) potvrđuje argument Martinovićeve odbrane da je bijeg Nenada Harmandžića iz baze 1. lakojurišne bojne 13. jula 1993. godine organizirao Milenko Čule. Taj dokument samo potvrđuje informaciju dostavljenu nadležnima o tome da je Nenad Harmandžić pobjegao i da je “na slobodi”^[1340] te ne pobija svjedočenje svjedoka optužbe. Nekoliko svjedoka je posvjedočilo da je Vinko Martinović dao upute da se nadležne na Heliodromu obavijesti da je Nenad Harmandžić bježao iz njegove baze i da je zato zadržan. Činjenica da je ta (dez)informacija kasnije tako unesena u službeni “izvještaj u vezi sa zlostavljanjem, smrću, ranjavanjem i bijegom ratnih zarobljenika dok su bili na radu”, sastavljen u augustu 1994. godine (dokazni predmet PP 774), ne samo da ne diskreditira iskaze svjedoka optužbe nego ih dapače potvrđuje. Ona potkrepljuje tezu da je Vinko Martinović zataškavao sudbinu Nenada Harmandžića.

493. Vijeće je uvjereno da je Nenad Harmandžić 13. jula 1993. godine odveden u ATG “Vinko Škrobo”, kao što je ispričao Halil Ajanić,^[1341] a vidjeli su ga i svjedok odbrane MT i svjedokinja AD.

494. Vijeće je svjedoka Halila Ajanića doživjelo kao povremeno emotivnog i uzbuđenog, ali pouzdanog i iskrenog svjedoka, koji je, kao i mnogi drugi svjedoci, pretrpio tragične gubitke u svojoj porodici koje su posljedica destruktivnog djelovanja rata. Vijeće posebno napominje da svjedok Halil Ajanić nije pokušavao prikriti svoje psihijatrijske tegobe. Vijeće na njemu nije primijetilo nikakve znakove dezorijentacije u misaonim procesima ili pamćenju. Nije pokazivao ponašanje koje bi opravdavalo zaključak da možda pati od mentalnog poremećaja koji bi njegov iskaz učinio nepouzdanim. Vijeće drži da je mišljenje vještaka, dr. Begića, prezentirano na naučno upitnoj osnovi budući da se temelji na liječničkom nalazu koji je 1996. godine sastavio drugi liječnik. Dr. Begić nije pokušao pregledati svjedoka Halila Ajanića niti je o njegovom stanju razgovarao s njegovim sadašnjim liječnikom. Stoga on niti je u poziciji da utvrđuje opće mentalno stanje svjedoka Halila Ajanića niti može iznositi mišljenje o tome da li pati od bilo kakvog trenutačnog mentalnog poremećaja koji bi njegov iskaz učinio nevažećim. Dr. Begić se složio da liječnički izvještaj dr. Omanovića ne sadrži nikakve indikacije da svjedok Halil Ajanić pati od kronične psihoze. Na pitanje Suda priznao je, takođe, da je prethodno psihotično ponašanje Halila Ajanića moglo biti posljedica jednokratne epizode izazvane traumatičnim doživljajem iz tog vremena zbog smrti njegovog sina, te da to ne isključuje automatski njegovu pouzdanost kao svjedoka. Ukratko, Vijeće smatra da mišljenje vještaka odbrane ne dovodi u pitanje pouzdanost svjedoka.

495. Vijeće je uvjereno da je premlaćivanje kojem je Nenad Harmandžić bio podvrgnut u bazi Vinka Martinovića imalo potrebnu težinu da bi ga se moglo okvalificirati kao okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji odnosno teških povreda tijela ili zdravlja. Svjedok Halil Ajanić je opisao kako je jednog konkretnog dana tri puta vidio Nenada Harmandžića i da je svaki puta njegovo fizičko stanje bilo dramatično lošije. Na početku je bio krvav, kasnije pun modrica, a na kraju je bio tako premlaćen i otečen da je izgledao kao da je dobio 15 kilograma na težini. Obdukcijski nalaz dokazuje da su premlaćivanja uzrokovala teške povrede, uključujući višestruke prijelome s odlomcima, uzrokovane tupim udarcima dok je Nenad Harmandžić još bio živ. Dakle, izvedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu razumnu sumnju u to da su premlaćivanja kojima je Nenad Harmandžić bio izložen u bazi Vinka Martinovića bila teška, brutalna i barbarska.

496. Vijeće se, nadalje, uvjerilo da se Vinko Martinović posebno okomio na Nenada Harmandžića. Svjedoci AE i AD su potvrdili da je Vinko Martinović u više navrata, prije i poslije izbijanja rata u Mostaru, prijetio Nenadu Harmandžiću. Nekoliko je svjedoka primijetilo da je Nenad Harmandžić izgledao jako napeto i uplašeno dok je bio zatočen na Heliodromu i izražavao je strah da će postati žrtvom osvete zbog svog ranijeg položaja policajca. Posvjedočili su, takođe, da se pokušao sakriti da ne bi bio odveden s Heliodroma, jer je predviđao svoju sudbinu. Vinko Martinović je naredio da Nenada Harmandžića odvedu u podrum i prisustvovao je i gledao premlaćivanja koja su se tu događala. On je svjedoka Halila Ajanića i poticao da sudjeluje u premlaćivanju Nenada Harmandžića. Vijeće konstatira da Vinko Martinović snosi individualnu krivičnu odgovornost za okrutno postupanje i hotimično nanošenje velikih patnji odnosno teških povreda tijela ili zdravlja Nenadu Harmandžiću prema članovima 2(c), 3 i 7(1) Statuta (tačke 16 i 17 Optužnice).

(b) Ubistvo Nenada Harmandžića

497. Vijeće je uvjereno da je Nenad Harmandžić ubijen hicem iz vatrenog oružja u obraz i da je njegov leš odnesen iz neposredne okoline Doma zdravlja i zakopan u parku Liska, gdje je 1998. godine ekshumiran.

498. Vijeće smatra da izvještaj o ekshumaciji, iskaz dr. Hamze Zuje i iskazi svjedoka AE, AF i Y ne ostavljaju nikakvu razumnu sumnju u to da se zaista radi o tijelu Nenada Harmandžića koje su te noći u parku Liska pokopali svjedok AF i Mustafa Šukalić. Vijeće se uvjerilo da potkrepljujući iskazi svjedoka AE, AF i Y isključuju svaku razumnu mogućnost da je leš ekshumiran u parku Liska pripadao bilo kom drugom osim Nenadu Harmandžiću.^[1342]

499. Tužilaštvo u svom završnom podnesku priznaje da nije u mogućnosti izvesti dokaze o tome ko je iz vatrenog oružja ubio Nenada Harmandžića i kada se to dogodilo.^[1343] Tvrdi se da dokazivanje tačnih okolnosti ubistva Nenada Harmandžića nije nužno da bi se zaključilo da Vinko Martinović i njegovi podređeni snose krivičnu odgovornost za smrt Nenada Harmandžića. Tužilaštvo tvrdi da su, po mišljenju vještaka optužbe, povrede koje je Nenad Harmandžić zadobio bile takve prirode da bi, ako se ne liječe, na koncu dovele do njegove smrti i da su Vinko Martinović i njegovi podređeni, pod čijim nadzorom je bio, bili dužni da organiziraju njegovo liječenje.^[1344]

500. Vijeće konstatira da nije utvrđeno ko je ubio Nenada Harmandžića iz vatrenog oružja nakon što je bio tako teško premlaćen i u bespomoćnom stanju. Međutim, Vijeće drži da činjenično stanje koje je utvrdila optužba dopušta samo jedan razuman zaključak, naime da je Vinko Martinović u najmanju ruku sudjelovao u ubistvu Nenada Harmandžića.

501. Dokazano je da je, čak i prije nego što je rat počeo, Vinko Martinović u više navrata prijetio Nenadu Harmandžiću i vrijeđao ga. Nakon što je izbio sukob u Mostaru, Nenad Harmandžić je imao još jedan susret s Vinkom Martinovićem koji ga je toliko zabrinuo da je svjedokinji AD iskazao svoj strah da Vinko Martinović planira da ga ubije. Dok je bio zatočen na Heliodromu, Nenad Harmandžić je bio očigledno uplašen i bojao se osvete zbog svoje ranije dužnosti policajca. Nenad Harmandžić je znao što ga očekuje jer se pokušavao sakriti da ne bi bio prozvan i s Heliodroma odveden u bazu Vinka Martinovića. Vijeće je uvjereno da se Vinko Martinović posebno okomio na Nenada Harmandžića i da je on naredio da ovoga dovedu u njegovu bazu kako bi mu se osvetio.

502. Vinko Martinović i njegovi vojnici zlostavljali su Nenada Harmandžića u bazi ATG-a “Vinko Škrobo” na najnehumaniji način. Tukli su ga tako divljački da je pretrpio nekoliko prijeloma i drugih povreda koje su mu fizički onemogućile svaki pokušaj bjekstva, pogotovo zbog toga što mu je jedna noga bila slomljena. Posljednji put je viđen živ kada su ga strpali u kanal uz bazu Vinka Martinovića gdje su ga vojnici ATG-a “Vinko Škrobo” nastavili zlostavljati.

503. Dok je Nenad Harmandžić još bio živ i bespomoćno ležao u tom kanalu, Vinko Martinović je prijetio ostalim zatočenicima i naredio im da zaborave što su vidjeli ako ne žele doživjeti istu sudbinu. Naredio je vozaču, koji je zatočenike vraćao na Heliodrom, da ostavi Nenada Harmandžića i da nadležnima na Heliodromu kaže da je Nenad Harmandžić pokušao pobjeći. Lako je moguće da su teške povrede od stalnog premlaćivanja pokrenule pitanja o tome što se s njim dogodilo u bazi Vinka Martinovića. Nenad Harmandžić je posljednji put viđen živ u ATG-u “Vinko Škrobo”. Razuman zaključak koji iz toga slijedi jeste da ga je smrt zadesila dok je bio zatočen kod zapovjednika te baze. Svjedočenje o prijetnji Vinka Martinovića, naredbi suzatočenicima Nenada Harmandžića da šute o onom što su vidjeli u bazi, a posebno njegova izravna naredba vozaču da krivo informira upravu Heliodroma o sudbini Nenada Harmandžića, ne dopušta nikakav drugačiji razuman zaključak.

504. Ostali činjenični dokazi koji su izvedeni potkrepljuju jedini razuman zaključak da je Nenad Harmandžić ubijen u bazi Vinka Martinovića ili u njenoj blizini. Njegovo fizičko stanje isključuje svaku razumnu mogućnost da je pokušavao pobjeći. Razumno je pretpostaviti da u tom slučaju prilikom obdukcije pronađenog tijela ne bi bili ustanovljeni nikakvi prijelomi. Da je Nenad Harmandžić umro pri pokušaju bijega, razgovori između Vinka Martinovića i njegovih podređenih Dolme, Dubija i Takača o tome da su ubili Nenada Harmandžića, koje je prenio svjedok AE, ne bi se smisleno uklapali u tok događaja. Iskaz svjedokinje AD o tome da joj je kuhar na Heliodromu rekao da je Nenad Harmandžić ubijen u zapovjedništvu Vinka Martinovića takođe bi izgubio smisao. Dolazak Dinka, koji je takođe bio podređeni Vinka Martinovića, ne bi imao smisla. Premda je većina tih dokaza iz druge ruke, oni predstavljaju čvrste karike u lancu indirektnih dokaza.

505. Nema dokaza o tome da je Vinko Martinović osobno iz vatrenog oružja pucao u Nenada Harmandžića. Međutim, on je sudjelovao u pokapanju leša.^[1345] Pokapanje leša Nenada Harmandžića nadgledao je Ernest Takač. Vinko Martinović je osobno naredio zatvorenicima da pokupe tijelo, a Ernestu Takač