PRED PRETRESNIM VIJEĆEM
U sastavu:
sudija Almiro Rodrigues, predsjedavajući
sudija Fouad Riad
sudija Patricia Wald
Sekretar: g. Hans Holthuis
TUŽILAC
protiv
MIROSLAVA KVOČKE
MILOJICE KOSA
MLAĐE RADIĆA
ZORANA ŽIGIĆA
DRAGOLJUBA PRCAĆA
PRESUDA
Tužilaštvo:
gđa Susan Somers
g. Kapila Waidyaratne
g. Daniel Saxon
Odbrana:
g. Krstan Simić za g. Kvočku
g. Žarko Nikolić za g. Kosa
g. Toma Fila za g. Radića
g. Slobodan Stojanović za g. Žigića
g. Jovan Simić za g. Prcaća
1. Dana 30. aprila 1992. godine, na području Prijedora, smještenom u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, "život se izmijenio preko noći, u roku od 24 sata".[1] Toga su dana srpske snage preuzele vlast u Prijedoru bez prolijevanja krvi i proglasile svoju namjeru da tu oblast preimenuju u "Srpsku opštinu Prijedor". Nakon preuzimanja vlasti, nesrpsko stanovništvo je ostalo bez posla, njihova djeca više nisu smjela da idu u školu i sloboda kretanja im je bila ograničena. Radio je emitovao propagandu protiv Muslimana i Hrvata, a džamije i katoličke crkve postale su meta uništavanja.[2]
2. Manje od mjesec dana nakon preuzimanja vlasti, srpske snage su načule da lokalni Muslimani i Hrvati planiraju oružani ustanak protiv nove srpske vlasti. Da bi se ugušio ustanak, krajem maja 1992. godine osnovani su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje kao "sabirni centri" za otkrivanje lica za koja se sumnja da sarađuju s opozicijom.[3] U početku se očekivalo da će ti logori biti kratkog vijeka, da će trajati otprilike 15 dana.[4] Međutim, nakon što su Srbi uspjeli da poraze pobunjenike, logori su nastavili da funkcionišu punim kapacitetom do kraja augusta, kada su raspušteni pod pritiskom međunarodne zajednice.[5]
3. Oni koji su preživjeli ove logore došli su u Hag da svjedoče. Deseci svjedoka dali su iskaz pred Pretresnim vijećem o bijednim uslovima u kojima su ih držali zatočene. Velika većina dokaza odnosila se na logor Omarska, za koji se govorilo da je bio najgrozniji po nehumanom postupanju i uslovima. Logor Omarska je bio prvi logor koji je zatvoren nakon što je međunarodna zajednica saznala da se tamo ubija i teško zlostavlja na hiljade zatočenih ne-Srba.[6] Pretresno vijeće je saslušalo ukupno 139 svjedoka tokom 113 dana suđenja i pregledalo 489 dokaznih predmeta.[7]
4. Optuženi u ovom predmetu su Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos (zvani Krle), Mlađo Radić (zvani Krkan) i Zoran Žigić (zvani Žiga). U vrijeme kad je formiran logor Omarska, Kvočka i Radić su bili profesionalni policajci u stanici policije Omarska, Prcać je bio penzionisani policajac i kriminalistički tehničar koji je mobilisan i raspoređen u stanicu policije Omarska, a Kos i Žigić su bili civili - Kos je bio konobar, a Žigić taksista, a obojica su mobilisani kao rezervni policajci. Kvočka, Kos, Radić i Prcać su kasnije raspoređeni na razne dužnosti u obezbjeđenju odnosno administraciji u logoru Omarska. Žigić je kratko vrijeme radio u logoru Keraterm na dostavi snabdijevanja; uz to su mu redovito kao civilu dopuštali da ulazi u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Niti jedan od optuženih nije imao značajnu ulogu u osnivanju logora, ni u utvrđivanju službenog režima koji se tamo provodio nad zatočenicima.
5. Optužba tvrdi da svi optuženi podliježu individualnoj odgovornosti prema članu 7(1) Statuta zbog djela ili propusta koje su počinili nad zatočenicima u tim logorima. Nadalje, optužba traži da se Kvočki, Prcaću, Kosu i Radiću pripiše odgovornost nadređenog prema članu 7(3) Statuta za krivična djela koja su počinili njihovi podređeni, a oni ih, kako navodi optužba, nisu spriječili, zaustavili ni kaznili.[8]
6. Kad je optužba završila izvođenje svojih dokaza, Pretresno vijeće je Kvočku, Kosa, Radića i Prcaća oslobodilo određenih optužbi jer su se odnosile na logore Keraterm i Trnopolje. Pretresno vijeće je utvrdilo da optužba nije uspjela izvesti dovoljno dokaza koji bi povezali ove optužene sa zlostavljanjima počinjenima u logoru Keraterm ili Trnopolje, odnosno dokaza koji bi pokazali da su oni za njih odgovorni.[9]
7. Ova presuda podijeljena je na sedam dijelova. Ovaj Uvod čini dio I. Činjenično stanje koje je Pretresno vijeće utvrdilo nalazi se u Dijelu II i počinje narativnim pregledom događaja koji su doveli do osnivanja logora, a u nastavku se bavi funkcionisanjem svakog pojedinog logora i dokazima za krivična djela koja su u njima počinjena. Dio III ove presude daje pravni okvir za analiziranje činjenica iznesenih u Dijelu II. Pretresno vijeće razmatra potrebne pravne elemente kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, zatim utvrđuje pod kojim se okolnostima optuženog može osuditi za više od jednog krivičnog djela na temelju istih činjenica, a potom ispituje opšta načela kojima je regulisano pripisivanje krivične odgovornosti. Na temelju činjeničnih zaključaka iz Dijela II i pravnog okvira iz Dijela III, Pretresno vijeće u Dijelu IV daje svoje konačne zaključke u pogledu krivične odgovornosti svakog od optuženih na osnovu uloge koju je odigrao u funkcionisanju jednog ili više logora. Dio V ove presude bavi se pitanjima koja se odnose na odmjeravanje kazne, dok Dio VI sadrži dispozitiv. Naposljetku, Dio VII se sastoji od pet priloga.
II. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE
A. POZADINA, KONTEKST I FORMIRANJE LOGORA
8. Djela koja se pripisuju optuženima počinjena su općenito u isto vrijeme i na istim lokacijama kao i krivična djela pripisana Dušanu Tadiću, čiju je presudu Međunarodni sud donio 24. januara 2000.[10] Strane u ovom predmetu složile su se sa nizom činjenica koje su iznesene u prvostepenoj presudi u predmetu Tadić, koje se odnose na istorijski, geografski, vojni i politički kontekst sukoba nastalog nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ ili bivša Jugoslavija), naročito u opštini Prijedor, a koje su dovele do osnivanja logora u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu. Činjenice oko kojih su se strane usaglasile usvojilo je Pretresno vijeće u svojoj "Odluci kojom se formalno prima na znanje".[11] Osim toga, odbrana optuženog Radića podnijela je izvještaj vještaka o pozadini sukoba,[12] na što je optužba uzvratila podnošenjem svog izvještaja.[13] U nastavku se iznose glavne odrednice tih izvještaja.
9. Prema jugoslovenskom Ustavu iz 1946. godine, SFRJ se dijelila na šest republika - Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Crnu Goru.[14] Stanovništvo Bosne i Hercegovine je, više od bilo koje druge republike bivše Jugoslavije, stoljećima bilo višenacionalnog sastava, pri čemu su Srbi, Hrvati i Muslimani bili najveće nacionalne grupe.[15] Nakon Drugog svjetskog rata, maršal Tito i njegov komunistički režim preduzimali su cijeli niz mjera u cilju potiskivanja i kontrolisanja svih nacionalističkih tendencija, ali unatoč nastojanjima vlasti, jugoslovensko stanovništvo i dalje je bilo veoma svjesno svog takozvanog nacionalnog identiteta.[16] Međutim, osim razlike u vjeroispovijesti (a donekle i u običajima i kulturi), sve tri većinske grupe u Bosni i Hercegovini slavenskog su porijekla, govore istim jezikom (osim manjih regionalnih razlika), često stupaju u miješane brakove i često imaju ista prezimena.[17]
10. Godine 1990. u svakoj od republika održani su prvi višestranački izbori, na kojima su pobijedile izrazito nacionalističke stranke, što je navijestilo raspad federacije.[18] U Bosni i Hercegovini te su stranke bile muslimanska Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. proglasile svoju nezavisnost od SFRJ.[19] U Bosni i Hercegovini su bosanski Srbi bili protiv referenduma o nezavisnosti, koji je održan u februaru 1992. godine; velika većina nije izašla na glasanje. Usprkos tome, Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost u martu 1992. Njenu nezavisnost su u aprilu 1992. godine priznale Evropska zajednica i Sjedinjene Američke Države. Srbi su 9. januara 1992. proglasili Republiku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (koja je kasnije postala Republika Srpska), a bilo je predviđeno da stupi na snagu nakon formalnog međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine.
11. U septembru 1991. proglašeno je nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih, srpska Autonomna regija Krajina (ARK), sastojala se od banjalučke regije i okolnih opština; međutim, prijedorska opština, u kojoj je SDA imala neznatnu većinu, nije pristupila Autonomnoj regiji. U autonomnim oblastima formirani su krizni štabovi, koji su preuzeli funkciju vlasti i općenito upravljanje opštinama; članovi tih štabova bili su vođe SDS-a, komandanti JNA u tim područjima i pripadnici srpske policije. Krizni štab ARK-a osnovan je u aprilu ili maju 1992.
12. Dana 30. aprila 1992., SDS je uz pomoć policije i vojnih snaga preuzeo kontrolu nad Prijedorom. Vojnici JNA zauzeli su sve značajne institucije u gradu i proglasili svoju namjeru da preimenuju ovu opštinu u "Srpsku opštinu Prijedor". Osnovan je lokalni krizni štab koji je upravljao tim područjem i provodio odluke centralnog kriznog štaba ARK-a sa sjedištem u Banjoj Luci. Odmah su počela zlostavljanja ne-Srba. Prema iskazu jednog svjedoka:
Iznenada su se pojavili kontrolni punktovi u gradu na svim glavnim raskrsnicama, pred svim važnim institucijama, svuda po gradu, tako da su građani morali da prolaze kroz te kontrolne punktove. Maltretirali su ih, Muslimane ili Hrvate... tako da se život preko noći izmijenio.[20]
13. Diskriminacijsko ponašanje, koje je dovelo do sve većih tenzija između srpskih vlasti i drugih nacionalnosti, kulminiralo je napadima na dijelove nesrpskog stanovništva u mjestima gdje je pružan otpor novom režimu. Srpske snage su 23. maja 1992. napale i preuzele kontrolu nad selom Hambarine, u kojem je većinsko bilo muslimansko stanovništvo, što je s vremenom dovelo do raseljavanja otprilike 20.000 ne-Srba. Sljedećeg dana je pokrenut uspješan napad na Kozarac, koji je takođe smješten na većinski muslimanskom području (otprilike 27.000 ne-Srba živjelo je na širem području Kozarca, a od 4.000 stanovnika u samom gradu, 90% su bili Muslimani). Veliki broj Muslimana na tim područjima koji nije uspio pobjeći pred napadima okupljen je, zarobljen i zatočen u jednom od tri logora o kojima je riječ u ovom predmetu.
14. Isti je sistem primijenjen 30. maja 1992. u Prijedoru, nakon neuspješnog pokušaja pripadnika nesrpskog stanovništva da ponovo preuzmu kontrolu nad gradom. Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima,[21] da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada. Emir Beganović je bio među onima koji su poslušali upute, i posvjedočio je da je vidio nekoliko mrtvih tijela na putu do centra grada. Po dolasku se pridružio grupi od otprilike 2.000 ljudi, uglavnom Muslimana, ali je bilo i nešto Hrvata, koji su se okupili ispred nekih stambenih zgrada. Tu grupu su podijelili u dvije podgrupe: muškarce od 15 do 65 godina u jednu grupu, a žene, djecu i starce u drugu grupu.[22] Ostale su usmjerili prema hotelu "Balkan", takođe u centru grada, gdje su i oni podijeljeni u dvije grupe.[23] Muškarce s obiju lokacija ukrcali su na autobuse koji su prvo krenuli prema stanici policije (zgradi "SUP-a" odnosno Sekretarijata za unutrašnje poslove) u gradu. Neki pojedinci su uhapšeni kasnije tokom ljeta na temelju unaprijed utvrđene liste intelektualaca i istaknutih društvenih ličnosti. Takvi društveni rukovodioci redovito su odvođeni u stanicu policije Prijedor i premlaćivani.[24]
3. Stvaranje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje
15. Svi muškarci ne-Srbi uhapšeni su i odvedeni u SUP, odakle su autobusima odvedeni u logor Omarska ili u logor Keraterm. Žene, djecu i starije obično su odvodili u logor Trnopolje.
16. Logor Omarska se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred sela Omarska. Logor Keraterm je osnovan u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, a logor Trnopolje je obuhvaćao kompleks zgrada u selu Trnopolje, između ostalog nekadašnju školu, kino i dom kulture.
17. Iako se već počelo raditi na uspostavljanju logora, u koji su oko 27. maja počeli pristizati zatočenici i logorsko osoblje, tek 31. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru, Simo Drljača, dao je zvanično naređenje da se osnuju logori.[25] Naređenje Sime Drljače odnosilo se na osnivanje "privremenog sabirališta za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja Službi bezbjednosti" u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija u blizini sela Omarska, jugoistočno od Prijedora. Na kraju Drljačinog naređenja stajala je direktiva: "Najstrožije zabranjujem davanje informacija bilo koje vrste u vezi sa funkcionisanjem ovog sabirališta".[26]
18. Logor Omarska je prvobitno trebao biti kratkog vijeka. Prema iskazu optuženog Kvočke, očekivalo se da će prestati s radom nakon otprilike 15 dana.[27] Međutim, ipak je nastavio funkcionisati do pred kraj augusta 1992. Inspektori su sastavili spiskove ljudi koje je trebalo uhapsiti i dopremiti u logor na temelju informacija koje su dobili za vrijeme ispitivanja zatočenika.[28]
19. Svi zatočenici u logoru ispitani su barem jedanput,[29] a ispitivanja su obično bila popraćena teškim tjelesnim i duševnim patnjama. Zatočenici su se nakon ispitivanja dijelili u tri kategorije: u prvoj su bili oni koji su predstavljali najveću prijetnju za srpski režim, a kategorisani su kao "lica koja su neposredno organizovala i učestvovala u oružanoj pobuni"; u drugoj su bila "lica koja su osumnjičena za organizovanje, pomaganje, finansiranje i ilegalnu nabavku oružja"[30] grupi koja je pružala otpor; a treća kategorija se svodila na, po riječima Sime Drljače, "bezbjedonosno neinteresantna lica".[31] Prvobitno se planiralo da se ovi iz posljednje kategorije prebace u Trnopolje ili puste na slobodu. Ostali su trebali da budu prebačeni u logor "ratnih zarobljenika" Manjača.[32] Optužba je predočila popis od 174 osobe u kategoriji jedan, koji je sastavljen u logoru Omarska 28. jula 1992.[33] Pretresno vijeće primjećuje da se među imenima koja se pojavljuju na toj listi nalaze i imena dviju žena čija su tijela pronađena mnogo godina kasnije, kao i jedne žene koju nakon zatvaranja logora u Omarskoj više niko nije vidio.[34] Oni koji su bili u kategoriji jedan doživjeli su daleko najgori tretman u Omarskoj.
20. Simo Drljača je 5. augusta 1992. obavijestio svoje nadređene u Banjoj Luci da je
Stanica javne bezbjednosti Prijedor u saradnji sa nadležnim službama bezbjednosti iz CSB Banja Luka ₣Centar službi bezbjednostiğ i vojske Republike Srpske Bosne i Hercegovine završila operativnu obradu nad ratnim zarobljenicima.
Na osnovu rezultata operativne obrade ustanovljeno je da 1466 lica podliježu krivičnoj odgovornosti za koje postoji uredna dokumentacija koju ćemo dana 06.08.1992. godine skupa sa svim licima pod oružanom pratnjom sprovesti u vojni logor Manjača. Preostali broj lica predstavlja bezbjedonosno neinteresantnu skupinu radi čega će istog dana biti premješteni u prihvatni kamp u mjestu Trnopolje...
Na osnovu navedenog prestaje potreba za daljnjim radom istražnog centra u mjestu Omarska...[35]
Logor je napokon zatvoren krajem augusta 1992, što znači da je funkcionisao nešto manje od 3 mjeseca.[36]
21. Prema izvještaju o logorima na banjalučkom području koji su sastavile vlasti bosanskih Srba (u daljnjem tekstu: službeni izvještaj o logorima),[37] za vrijeme funkcionisanja logora Omarska kroz logor su prošla 3.334 zatočenika. Bivši logoraši procjenjuju da je bilo i do 3.000 zatočenika odjednom; osoblje se složilo da ih je bilo više od 2.000.[38] Velika većina zatočenika bili su muškarci, ali je postojala i grupa od otprilike trideset i šest žena, a mnoge od njih bile su na rukovodećim položajima u lokalnoj vlasti na tom području.[39] U prvim danima logora mogli su se vidjeti i dječaci od samo 15 godina, kao i neki stariji ljudi.[40] Golema većina zatočenika bila je muslimanske i hrvatske nacionalnosti.[41] Malobrojni zatočeni bosanski Srbi su se navodno tamo našli jer su bili osumnjičeni za saradnju sa Muslimanima.[42]
22. Pretresno vijeće će sada razmotriti funkcionisanje ova tri logora. Glavnina dokaza koje su strane predočile na suđenju odnosila se na logor Omarsku, u kojem su optuženi Kvočka, Kos, Radić i Prcać bili na službenim dužnostima.
1. Upravljanje logorom Omarska
23. Prema navodima optužbe, logorom Omarska upravljali su zaposleni u policijskoj stanici Omarska. Komandant, zamjenik komandanta i vođe smjene straže u logoru bili su pripadnici policijskih snaga ove stanice.[43] Za razliku od toga, Kvočkina odbrana tvrdi da nije postojala centralizovana vlast koja bi svakodnevno upravljala logorom. Umjesto toga, postojali su zasebni lanci komandovanja koji su garantovali vršenje niza funkcija, a to su obezbjeđenje za zatočenike u logoru (za koje se starala policija iz Omarske) i vanjsko obezbjeđenje logora (koje je organizovala vojska), snabdijevanje hranom, vodom i čišćenje (za što se brinula uprava rudnika željezne rude Omarska) i ispitivanja (koja su provodili razni odjeli službi bezbjednosti u saradnji sa vojnim isljednicima). Kvočka tvrdi da je rukovodilac svake od tih funkcija zasebno podnosio izvještaj Simi Drljači, koji je upravljao cijelom operacijom.[44]
24. Odbrana dopušta da je Željko Meakić bio komandir u strukturi unutarnjeg obezbjeđenja koje je organizovala policija iz Omarske, ali tvrdi da u službi obezbjeđenja nije bilo drugih položaja vlasti: Željko Meakić nije imao zamjenika i nije bilo vođa smjene straže.
25. Da bi se utvrdila uloga organa i pojedinaca koji su bili uključeni u upravljanje logorom Omarska, potrebno je prvo ispitati strukturu službi bezbjednosti u Republici Srpskoj u vrijeme osnivanja ovog logora, naročito u mjestu Omarska. O tome je Pretresno vijeće saslušalo značajan broj iskaza svjedoka.
(a) Struktura službi bezbjednosti u Republici Srpskoj26. Dokazi su pokazali da su službe bezbjednosti imale sljedeći lanac komandovanja: ministar za unutrašnje poslove bio je na čelu službe na ministarskom nivou. Sljedeći u lancu komandovanja bili su regionalni organi, a najrelevantniji za ovaj predmet je Centar službi bezbjednosti Banja Luka (CSB). U vrijeme kad su se po navodima odigrali događaji izneseni u Izmijenjenoj optužnici, na čelu CSB-a bio je Stojan Župljanin. CSB se dijelio na dvije glavne službe, Službu državne bezbjednosti (SDB) i Službu javne bezbjednosti (SJB).[45] Služba državne bezbjednosti bavila se obavještajnim radom. U Službi javne bezbjednosti bilo je nekoliko pod-sektora koji su se bavili, na primjer, kriminalistikom, saobraćajem, kadrovima, pasošima i stranim državljanima. Jedna od tih službi bila je služba opšte bezbjednosti, odnosno milicije, koja se zvala opšta stanica policije.[46] Optuženi Kvočka, Kos i Radić bili su zaposleni u ovom sektoru službi bezbjednosti, kao i Prcać, koji je radio kao kriminalistički tehničar.[47]
27. Stanica javne bezbjednosti u Prijedoru odražavala je strukturu Službe javne bezbjednosti CSB-a. Stanica javne bezbjednosti u Prijedoru bila je jedna od tri stanice javne bezbjednosti u nadležnosti banjalučkog Centra. Simo Drljača je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Prijedoru za vrijeme dok je postojao logor Omarska. Na čelu uniformisanog policijskog odjeljenja ove stanice bio je Dušan Janković, neposredno podređen Simi Drljači.[48] Komandir policijske stanice Prijedor Milutin Čađo bio je neposredno podređen Simi Drljači u lancu komandovanja za uniformisanu policiju odnosno miliciju.[49] Pri policijskoj stanici Prijedor bile su tri strukture nižeg nivoa, odnosno "stanična odjeljenja".[50] Željko Meakić je bio komandir Staničnog odjeljenja Omarska, u kojem su bili zaposleni Kvočka i Radić.[51]
(b) Struktura vlasti i odgovornosti u logoru Omarska28. Kao što je već spomenuto, logor Omarska je osnovan na osnovu naređenja Sime Drljače, načelnika Stanice javne bezbjednosti opštine Prijedor, koji je bio i član prijedorskog Kriznog štaba.[52] Njegovo je naređenje izdato "u skladu sa Odlukom Kriznog štaba"[53] i ono utvrđuje odgovornosti različitih subjekata.[54] Naređenjem se "mješovita grupa islednika nacionalne, javne i vojne bezbjednosti" zadužuje da provede ispitivanje zatočenika i da ih na temelju toga podijeli u kategorije. Ova "mješovita grupa" sastoji se od pripadnika kriminalističkog odjeljenja pri službama javne i državne bezbjednosti, kao i vojnih inspektora. Naređenjem se određuje da su za rad inspektora odgovorna tri imenovana koordinatora: Ranko Mijić, Mirko Ješić i potpukovnik Majstorović.[55] Zatočenici kažu da su isljednici svaki dan dolazili u logor iz Banje Luke i da su nosili drugačije uniforme od stražara.[56]
29. U paragrafu 6 Drljačinog naređenja stoji: "Službu obezbjeđenja sabirališta obezbjedit će Stanica milicije Omarska", a prema paragrafu 2: "lica lišena slobode će biti predana rukovodiocu obezbjeđenja, koji je dužan, u saradnji sa koordinatorima nacionalne, javne i vojne bezbjednosti, iste smjestiti u jednu od pet prostorija određenih za smještaj uhapšenih". Pretresno vijeće prihvata da je Željko Meakić bio "rukovodilac obezbjeđenja" na kojeg upućuje ovaj nalog i da je bio odgovoran za raspoređivanje zatočenika u razne pritvorske cjeline unutar logora.[57] Pretresno vijeće uzima nadalje u obzir da je Željko Meakić imao dužnost da smjesti zatočenike u "prikladne" prostorije, u saradnji sa koordinatorima službe bezbjednosti odnosno istrage. Takva saradnja navodi na zaključak da Željko Meakić nije bio u nadređenom položaju u odnosu na koordinatore istrage. Uputstva o podnošenju izvještaja, koja su sadržana u ovom naređenju, idu u prilog ovakvom tumačenju odnosa. U naređenju se traži da koordinatori službi bezbjednosti i rukovodilac obezbjeđenja podnose izvještaje Simi Drljači svaka 24 sata.[58] Naređenje propisuje da se izvještaj rukovodioca obezbjeđenja treba ograničiti na funkcionisanje službi obezbjeđenja (koje obezbjeđuje policija u Omarskoj) i na "eventualne bezbjedonosne probleme".[59] Zasebni lanci komandovanja, od policajaca i inspektora prema načelniku Stanice javne bezbjednosti, takođe odražavaju strukturu stanice u Omarskoj, jer su odjeljenje policije i odjeljenje za kriminal u sklopu službe javne bezbjednosti, i služba državne bezbjednosti, podnosili zasebne izvještaje Simi Drljači.[60]
30. To se slaže sa svjedočenjem bivših zatočenika koji su izjavili da su isljednici bili odvojeni od stražara i da su nosili drugačije uniforme.[61]
31. U naređenju se nalaže upravi rudnika željezne rude da organizuje hranu, vodu za piće, čišćenje i održavanje objekata, kao i da pruži logističku podršku. Naređenje ni u kom dijelu ne navodi na zaključak da su bilo Željko Meakić, bilo koordinatori službi bezbjednosti, bili zaduženi za nadzor nad izvršenjem ovih zadataka. Potpuni spisak osoblja koje je uprava rudnika zaposlila pod uslovima utvrđenim u naređenju trebao je biti dostavljen neposredno Stanici javne bezbjednosti u Prijedoru.[62]
32. Pero Rendić, komandir intendantskog odjeljenja pozadinske jedinice teritorijalne odbrane u Omarskoj koji je bio zadužen za upravljanje kuhinjom u logoru Omarska, posvjedočio je da je to zaduženje dobio od Milana Anđića, vršioca dužnosti pomoćnika komandira za pozadinu. Prema iskazu ovog svjedoka, Milan Anđić "je meni mogao da naredi, a vjerovatno je njemu naredio komandant bataljona ili vjerovatno Krizni štab, ko - pojma nemam".[63] Na pitanje da li je osoblje obezbjeđenja iz policijske stanice Omarska moglo da utječe, odnosno da poboljša kvalitet hrane, Pero Rendić je odgovorio: "Ne. Imao je čovjek zadužen koji je trebao da nabavi namirnice da se pripremi hrana, a to je zna se ko - to je pomoćnik komandanta za pozadinu i glavna baza."[64] Ovaj svjedok je izjavio i da bi Simo Drljača ponekad obilazio kuhinju da provjeri zalihe hrane.[65]
33. Pero Rendić je dalje svjedočio da mu je u poslu pomagao jedan mesar i jedan kuvar iz intendantskog odjeljenja, a inače mu je pomagalo osoblje rudnika Omarska i drugi civili koji su bili mobilisani pod ratnom obavezom.[66] Ovo osoblje je nadzirao neko po imenu "Duško", dok se upravnik cijelog kompleksa zvao Babić.[67] To je potvrdio Dragan Vuleta, koji je bio zaposlen u rudniku prije rata i koji je za vrijeme rata mobilisan radi održavanja vodoinstalacija i elektroinstalacija u kompleksu,[68] kao i svjedokinja J.[69] Prema iskazu Dragana Vulete, žene koje su radile u kuhinji nadzirao je neko po imenu Duško, a Mirko Babić je vršio opšti nadzor nad svim radnicima mobilisanim na održavanju kompleksa, uključujući Dragana Vuletu, Duška, kuhinjsko osoblje i žene koje su čistile prostorije.[70] Na pitanje da li je Željko Meakić, koga je identifikovao kao šefa rezervnog sastava policije raspoređenog u Omarsku, mogao davati naređenja ikome od radnika na održavanju, Dragan Vuleta je odgovorio da nije mogao i da im je samo Mirko Babić mogao davati naređenja. Dragan Vuleta nije znao kome je Mirko Babić bio odgovoran.[71] Dragan Vuleta je dodao da ni Željko Meakić, ni pripadnici policije u Omarskoj, nisu mogli da utječu na snabdijevanje vodom ni na kvalitet vode.[72]
34. Pretresno vijeće nalazi da policija iz Omarske, koja je bila raspoređena u logor pod kontrolom Željka Meakića, nije imala nikakve ovlasti nad poslovima na održavanju, za koje je bila zadužena uprava rudnika Omarska.
35. Dušan Janković, komandir Stanice policije Prijedor, nadzirao je provedbu naloga Sime Drljače.[73] Činjenica da je Dušan Janković bio neposredno nadređen Željku Meakiću mogla bi navesti na zaključak da je Željko Meakić, kao sljedeća osoba u komandnom lancu, snosio neku supsidijarnu odgovornost za provedbu tog naloga. Međutim, Pretresno vijeće primjećuje da su se dužnosti Dušana Jankovića u tom pogledu trebale provoditi "u saradnji sa Centrom službi bezbjednosti Banja Luka", što navodi na zaključak da je za svoj rad trebao dobiti odobrenje regionalnih rukovodilaca svakog odjeljenja uključenog u rad logora.[74]
36. Odbrana tvrdi da je samo Simo Drljača imao ovlaštenje da pusti nekog zatvorenika iz logora. Kvočka je u svom svjedočenju izjavio da je zamolio Željka Meakića da pusti njegove šurake na slobodu kad je čuo da vlasti u logoru nisu mogle da utvrde njihovu krivicu. Željko Meakić mu je odgovorio: "Ne pitaj me da idem kod Sime. Znaš kakav je. Idi ti i razgovaraj s njim",[75] čime je želio reći da odluka leži na Simi Drljači. Prema iskazu Mirka Ješića, on i drugi koordinatori službi bezbjednosti pustili su na slobodu nekoliko ljudi u prvim danima logora, dok nisu dobili naređenje od Sime Drljače da se nikoga ne smije pustiti na slobodu bez njegovog odobrenja.[76] U izvještaju od 1. jula 1992. koji je uputio Kriznom štabu, Simo Drljača potvrđuje: "Zaključak br. 02-111-108/92. o zabrani puštanja zarobljenika u cijelosti se poštuje".[77]
37. Bilo je drugih bosanskih Srba koji su bili uključeni u rad logora, a koji nisu bili obuhvaćeni nalogom Sime Drljače. Početkom juna 1992., nedugo nakon osnivanja logora, stigla je iz banjalučkog CSB-a specijalna jedinica za obezbjeđenje, odnosno "interventni vod" od nekih 30 ljudi. Ova grupa se mogla raspoznati od ostalih stražara po svojim plavim maskirnim uniformama. Ostali su u logoru sedmicu dana, a nakon nekoliko dana stigla je druga jedinica.[78] Pripadnici ove dvije jedinice navodno su zlostavljali zatočenike i sukobili se sa stražarima policije iz Omarske.[79] Odbrana je predočila pismo od 13. juna 1992., koje je Simo Drljača uputio šefu CSB-a, u kojem ga upoznaje sa ponašanjem ove druge grupe i objašnjava da su, zbog ovakvog ponašanja, "preduzete sve mjere da se oni udalje iz zatvora"[80] (druga jedinica je sredinom juna zaista i otišla).[81] Čini se da komandiri te dvije grupe, prvo Marić, a zatim Straživuk, nisu mogli ili nisu željeli da kontrolišu ljude koji su bili pod njihovom komandom.[82] Pretresnom vijeću se takođe čini da ove jedinice nisu bile podređene Željku Meakiću i njegovim radnicima na obezbjeđenju.[83]
38. Osim toga, nedugo nakon što je logor osnovan, postavljen je drugi prsten obezbjeđenja na udaljenosti od 500-600 metara od kompleksa rudnika, sa stražarskim mjestom na svakih 200 metara. Na tim mjestima su stražarili pripadnici teritorijalne odbrane iz Omarske, koji su imali zadatak da spriječe ulazak neovlaštenih lica u logor (po svoj prilici, da odbiju eventualne napade muslimanskih snaga)[84] i da paze da ni jedan zatočenik ne pobjegne. Novak Pusac je bio jedan od stražara u ovom prstenu obezbjeđenja, prvo pod komandom komandira čete, Drage/Zdravka Marića,[85] a zatim komandanta teritorijalne odbrane, Ranka Radenovića.[86] Novak Pusac je svjedočio da Željko Meakić nije mogao da izdaje naređenja ni njemu ni drugim stražarima u vanjskom prstenu obezbjeđenja.[87]
(c) Struktura straže u logoru Omarska39. Stražari u nadležnosti Željka Meakića bili su organizovani u tri smjene od tridesetak ljudi, koji su radili po 12 sati. Smjena straže je bila u 07:00 i u 19:00 sati.[88] Radno vrijeme svake smjene bilo je 12 sati, nakon čega bi imali pauzu od 24 sata. Tako su stražari neprestano izmjenjivali dnevne i noćne smjene.[89]
40. Predočeni su protivrječni dokazi o tome da li je postojao vođa smjene straže[90]koji je koordinisao svaku smjenu. Ovo će pitanje biti razmotreno u Dijelu IV pri ispitivanju navoda optužbe da su Kos i Radić bili vođe smjene straže u logoru Omarska.
41. Stražari su imali svoju kancelariju dežurnog na spratu u upravnoj zgradi.[91] Ova kancelarija je bila opremljena lokalnom telefonskom linijom i radio-vezom. Jedan od stražara određen je za dežurnog, i on je tamo stalno boravio da bi slao i primao pozive. U ovoj su kancelariji radile i dvije daktilografkinje koje su kucale bilješke s ispitivanja i druge dokumente po nalogu inspektora.[92] Prema iskazu svjedoka, dežurni u logoru imao je zadatak sličan dežurnom u staničnom odjeljenju policije, a njegova dužnost je bila da prima uputstva ili izvještaje od komandira i da ih prosljeđuje stražarima, pri čemu dežurni nije imao nikakvih neovisnih ovlaštenja.[93]
42. Stražari koji su radili u logoru bili su iz redova aktivnog sastava policije, rezervnog sastava policije, rezervnog vojnog sastava i aktivnih vojnih snaga s tog područja;[94] stoga su nosili različite uniforme[95] i različito oružje.[96] Shodno dokazima, dužnosti stražara su bile da spriječe bijeg zatočenika;[97] Kvočka je izjavio prilikom svjedočenja da je, prema njegovom shvatanju, ta dužnost obuhvaćala i sprečavanje napada izvana na zatočenike u logoru.[98]
43. U Omarskoj je prevladavala atmosfera sveopšte nekontrolisane samovolje i straha koji je prodirao do kostiju. Vrlo je malo učinjeno da se zaustavi premlaćivanje zatočenika.[99] Zatvorenicima u Omarskoj činilo se da ne postoji nadzor nad stražarima: svjedok DC5 je objasnio da su ga stražari tukli "nasumce. Kad im je bilo dosadno, okomili bi se na vas bez ikakvog razloga."[100] Svjedok AK se bojao da stražar može u bilo kom momentu i iz bilo kog razloga da ubije koga god poželi.[101] Za neke stražare je rečeno da su većinu vremena bili pod uticajem alkohola i da su se u tom stanju izuzetno agresivno ponašali.[102]
44. Svjedoci su naveli imena nekolicine najokrutnijih stražara. Imenovali su i one koji su im dopuštali da primaju hranu koju im je donosila rodbina, ili koji su im savjetovali kako da izbjegnu ono najgore u surovim okolnostima koji su vladali u logoru.[103]
2. Uslovi zatočeništva i postupanje prema zatočenicima u logoru Omarska
45. Zatočenici su živjeli u nečovječnim uslovima, a logorom je vladala atmosfera krajnjeg psihičkog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznuđivanje, batinanje i mučenje spadali su u uobičajeno ponašanje. Dolazak novih zatočenika, ispitivanja, vrijeme obroka i korištenje nužnika, sve su to uvijek iznova bile prilike za zlostavljanje zatočenika. U logor su ulazile neovlaštene osobe kojima se dozvoljavalo da nasumično i kako im se prohtije napadaju zatočenike.[104] Jedan je svjedok izjavio: "Noću su se mogli čuti strašni krici, jauci, batinanje, praktično iz svih prostorija koje su služile kao koncentracioni logor Omarska".[105] Ubijanje je bilo uobičajena pojava. Premda se ovdje ne iznosi svaki pojedini slučaj nasilja i zlostavljanja koje su svjedoci naveli, sljedeći sažetak jasno pokazuje da su hotimična surovost i užasni uslovi bili dio svakodnevice u logoru.
46. Većina zatočenika bila je smještena u "hangaru", najvećoj od četiri zgrade koje su se nalazile u krugu logora, koji se protezao u smjeru sjever-jug. Glavni dio hangara je projektiran za teške kamione i strojeve koji su se koristili u rudniku željezne rude, a nalazio se u istočnom dijelu zgrade.[106] Zapadni dio se sastojao od dva sprata sa više od 40 zasebnih prostorija.[107]
47. U sklopu logora Omarska nalazila su se još tri objekta: upravna zgrada i dva manja objekta koji su zvali "bijela kuća" i "crvena kuća". Upravna zgrada ležala je na sjeveru kompleksa i bila je podijeljena u dva dijela. U zapadnom dijelu, koji je imao samo prizemlje, nalazile su se kuhinja i kantina. Istočni dio je imao dva nivoa: prizemlje, u kojem su se nalazili zatočenici, i prvi sprat, gdje je bio niz prostorija koje su se koristile za ispitivanje, upravu logora i u kojima su spavale zatočene žene. Na sjevernom odnosno vanjskom rubu zgrade, nalazila se i mala garaža.
48. Između hangara i upravne zgrade prostirao se, u obliku slova L, betonski pojas dužine 30 metara koji su zvali "pista", dok se zapadno od hangara protezao travnati teren na čijem samom kraju su se nalazile bijela i crvena kuća.
(a) Dolazak49. Zlostavljanje zatočenika započinjalo bi odmah po njihovom dolasku u Omarsku. Čim bi novi zatočenici sišli s autobusa, dežurni stražari bi ih počeli fizički i verbalno zlostavljati. Željko Meakić, rukovodilac obezbjeđenja, dočekao je dvije zatočenice riječima: "Što ćemo s ove dvije kurve? Zašto su ovdje? Treba da ih ubijemo".[108] Ponekad bi novi morali protrčati između dva reda stražara. Svjedok AM se prisjeća kako se postupalo sa zatočenicima koje su dovezli u dva autobusa iste noći kada je i sâm prebačen u Omarsku:
Ti ljudi su istrčavali iz autobusa i morali su da prođu kroz špalir srpskih stražara koji su ih udarali dok su trčali prema garaži.[109]
50. Zatočenici su bili prisiljeni da stoje ispruženih ruku naslonjenih na zid, sa ispružena tri prsta u srpski pozdrav, dok su ih pretraživali u potrazi za dragocjenostima koje bi im potom oduzeli.[110] Nekoliko je svjedoka izjavilo da su svi koji su bili na dužnosti dočekivali nove zatočenike.[111]
(b) Hrana, voda i obrok51. Neki zatočenici nisu dobivali ni hrane ni vode po nekoliko dana nakon dolaska u logor.[112] Nakon toga bi dobili jedan obrok dnevno. Prema riječima zatočenika, taj se obrok sastojao od čorbe od pasulja, u kojoj je često bilo trulog kupusa, a ponekad bi dobili i krišku pljesnivog hljeba.[113] Prema svjedočenju Pere Rendića, koji je bio zadužen za nadzor nad hranom, sastojci čorbe su se mijenjali i ponekad je u njoj bilo povrća ili govedine,[114] međutim, Pretresno vijeće primjećuje da je Dragan Velaula, koji je bio podređen Peri Rendiću, potvrdio svjedočenje zatočenika da se čorba uglavnom sastojala od krompira, kupusa ili pasulja.[115] Pero Rendić je nadalje izjavio da je hrana odlazila iz njegove kuhinje rano ujutro u termos-loncima u dobrom stanju, ali i da su se ti lonci vraćali prije podneva. Priznao je da je hrana mogla da se pokvari ako je stajala četiri ili pet sati u nekim drugim posudama.[116] Pero Rendić je nadalje objasnio da je u prvih deset dana nakon što je raspoređen na ovu dužnost mogao da osigura kvalitetnu hranu u primjerenim količinama, ali da se nakon toga pokvario kvalitet i kvantitet hrane uslijed, po njegovom mišljenju, ratnih okolnosti. Na primjer, zbog pomanjkanja struje ponekad je bilo nemoguće da se sav pasulj dobro skuva,[117] a tokom perioda od najmanje 10-15 dana, nije bilo dovoljno hljeba da se poštuje vojni normativ od 150 grama po osobi.[118]
52. Hranu su pod nadzorom Pere Rendića pripremali vojni kuvar i žene koje su bile zaposlene u rudniku, u zgradi "Separacije" koja je bila u sklopu rudarskog kompleksa, ali se nalazila 2 km od logora.[119] Pero Rendić je svjedočio da se vojsci i onima koji su bili pod radnom obavezom u logoru slala ista hrana kao i zatočenicima.[120] Međutim, Dragan Velaula je objasnio da se hrana za inspektore posebno pripremala.[121] Dok su vojska i osoblje dobivali tri obroka na dan, zatočenici su dobivali samo jedan. To su potvrdile i druge osobe koje su radile u logoru, dodavši da su zatočenici pokušavali nadopuniti obroke hranom koju im je u logor donosila rodbina i da su se koristili ličnim poznanstvima sa zaposlenima u kuhinji u nastojanju da dođu do većih porcija.[122] Inspektori su radili u osmosatnim smjenama i stoga su doručak i večeru mogli da pojedu izvan logora. Stražari, koji su radili po dvanaest sati, obično su odbijali da jedu logorsku hranu i radije su donosili obrok od kuće.[123]
53. Hrana za zatočenike dovozila se kamionom u posudama od 50-100 litara do upravne zgrade,[124] gdje su je zatočenice posluživale zatočenicima.[125] Prema iskazu jednog svjedoka, isti kamion koji se koristio za dovoženje hrane u logor služio je i za odvoženje mrtvih tijela iz logora.[126]
54. Taj jedini obrok na dan posluživao se između 08:30 ili 09:00 ujutro do 14:00 ili 17:00 sati poslijepodne, odnosno predveče. Žene koje su posluživale hranu procijenile su da je trebalo nahraniti šest stotina zatočenika na sat da bi se do kraja dana poslužio svaki zatočenik. U kantinu su se dovodile grupe od po trideset zatočenika koji su imali tri minute za jelo i jednu minutu za povratak u svoje prostorije.[127] Zatočenike su redovito tukli dok su odlazili na jelo, a ponekad i za vrijeme jela, dok su vođe logora to posmatrali sa prozora na kružnom stepeništu iznad kantine u upravnoj zgradi. Zatočenici su na putu do kantine i na povratku iz nje često morali da prolaze između dva reda stražara koji su ih tukli.[128] Svjedokinja B je ispričala da su jedan dan zatočenici bili osobito žestoko premlaćivani:
Hljeb bi im izletio iz ruku. Imali su vrlo malo vremena da uđu, uzmu svoju hranu, pojedu je i izađu, a sve je bilo popraćeno udarcima. Svi su pokušavali da sačuvaju svoju osminu hljeba. Ako su mogli da stave hljeb u džep, onda su uspjeli da ga sačuvaju, ali svi drugi koji su nosili taj hljeb, čim bi pali udarci, otvorili bi ruku i hljeb bi im ispao iz ruke.[129]
55. Pretresno vijeće nalazi da su zatočenici dobivali hranu lošeg kvaliteta koja je često bila pokvarena ili nejestiva uslijed visokih temperatura i povremenih nestanaka struje tokom ljeta 1992.[130] Količina hrane bila je više nego nedostatna. Bivši zatočenici svjedočili su o strašnoj gladi koja ih je mučila u logoru: većina je izgubila 25 do 35 kilograma tjelesne težine za vrijeme boravka u Omarskoj; neki su izgubili i mnogo više.[131]
56. Neki zatočenici su svjedočili da voda koju su dobivali nije bila za piće, nego industrijska voda.[132] Zlata Cikota je svjedočila da je mokrila krv dok je bila u logoru, što je pripisala kvalitetu vode koju je morala da pije.[133] Međutim, odbrana je predočila uvjerljivi dokaz da je došlo do nesporazuma kod dijela zatočenika. Prema svjedočenju Čede Vulete, za kojeg je Pretresno vijeće utvrdilo da je vjerodostojan svjedok, jedna od njegovih dužnosti kao tehničara u logoru bila je da se pobrine da u svakom momentu ima pitke vode.[134] Pitkom vodom se snabdijevalo iz bunara koji se nalaze u sklopu kompleksa, kao što je bio slučaj i prije rata za radnike u rudniku.[135] Ta voda se kroz cijevi dovodila do slavina u kuhinji i kupatilima u logoru, kao i do slavina u prostoru hangara.[136] Prije rata je bilo problema s kvalitetom te vode, ali Dragan Vuleta je mislio da su ti problemi riješeni.[137] Ponekad se pored vode iz bunara dostavljala i voda dovezena u spremnicima ili cisternama, kao što je bio slučaj kada se pokvario distribucijski sistem bunara.[138] Industrijska voda koja se koristila u rudarskom procesu tekla je drugim kanalima i izlazila kroz posebne slavine u jednom prostoru koji je bio izdvojen za pranje rudarske opreme i koji općenito nije bio dostupan zatočenicima.[139] Nekolicina zaposlenih u logoru i jedan zatočenik, koji su radili u rudniku prije rata, svjedočili su da je logor bio opskrbljen istom pitkom vodom kakva je prije bila na raspolaganju radnicima u rudniku.[140]
57. Na temelju dokaza koji su mu predočeni, Pretresno vijeće nalazi da su zatočenici dobivali vodu za piće, a ne industrijsku vodu, premda je voda možda bila varirajućeg kvaliteta i zatočenici su možda doista bili ubijeđeni da dobivaju vodu koja nije za piće. Međutim, Pretresno vijeće primjećuje da se ovaj nalaz odnosi samo na kvalitet vode. Količina vode koju su zatočenici dobivali bila je svakako nedostatna.
(c) Batinanja u nužniku, nužnici, higijena i zdravstvena zaštita58. U zgradi u kojoj je bio hangar nalazila su se dva nužnika koja je koristilo više od hiljadu zatočenika.[141] Međutim, zatočenici su ubrzo shvatili da će ih stražari tući ako pokušavaju da koriste nužnik,[142] pa su obavljali nuždu u odjeću.[143] Na drugim lokacijama nije uopšte bilo nužnika, kao na primjer u garaži u upravnoj zgradi. U početku su zatočenici molili stražare da im dozvole korištenje nužnika u prostoru kantine u upravnoj zgradi, ali, prema objašnjenju bivšeg zatočenika Sabita Murčehajića:
Prvih desetoro ljudi koji su otišli na WC vratili su se obliveni krvlju i pretučeni, a kad su sljedećoj desetorici dozvolili da idu na WC, oni se nisu usuđivali izaći, jer im je bilo rečeno da će ih sve pretući i ubiti. Uslovi su bili nemogući.[144]
59. Stoga su zatočenici morali da obavljaju veliku i malu nuždu u odjeću ili ponekad napolju na travi.[145] Čak i kad bi zatočenik odlučio da pretrpi batine da bi mogao da koristi nužnik, uslovi su bili očajni. Svjedok AJ ih je ovako opisao:
Bila su tri WC-a. Jedan od njih je bio začepljen, a onda bi se začepili i drugi. Ponekad je bilo izmeta u visini od 20 do 30 centimetara. Zato su ponekad postavili cigle da bismo mogli da dođemo do WC-a. Bilo je užasno.[146]
60. Dok su zatočenice izjavile da su imale pristup tuševima,[147] zatočenici su izjavili da nisu imali mogućnost da se peru, čak ni kada bi obavljali nuždu u odjeću.[148] Za razliku od ovih iskaza, Kvočka je svjedočio da je vidio ljude kako se peru u slivnicima u upravnoj zgradi[149], a svjedok odbrane Vinka Anđić izjavila je da su zatočenici imali uslove za pranje svoje odjeće.[150] Povremeno su zatočenike na pisti polijevali vodom iz šmrka, mada bi se i to pretvorilo u sredstvo za fizički napad. Svjedok Y se sjeća jednog takvog slučaja kad su stražari koristili vodeni mlaz kao oružje, uz ovakve komentare: "Pojačaj mlaz. Gađaj Balije. Neka ih mlaz vode baci na zemlju".[151]
61. I onako oskudne prostorije za ličnu higijenu bile su posve nedostatne. Dr. Slobodan Gajić, koji je obišao logor, svjedočio je da "nije bilo odgovarajućih uslova za spavanje, pranje, presvlačenje odjeće, za ličnu higijenu uopšte.[152] Većina zatočenika je imala uši i osip kože, a proljev i dizenterija bili su raširena pojava.[153] Ljuban Anđić, medicinski tehničar koji je pomagao dr. Gajiću i osoblju iz Doma zdravlja Omarska u njihovim dužnostima u logoru, svjedočio je da je njegova ekipa uspjela da spriječi izbijanje dizenterije većih razmjera u logoru tako što su zaraženi liječeni streptomicinom.[154] I dr. Gajić i Ljuban Anđić su nadalje svjedočili da su zatočenici umakali ruke u otopinu hlora na putu do kantine da bi spriječili širenje bolesti.[155] Međutim, Pretresno vijeće uočava da ne postoje svjedočenja zatočenika u tom smislu te, s obzirom na režim užurbanog i surovog hranjenja koji je postojao u logoru, ne smatra vjerovatnim da se ova higijenska mjera redovito provodila.
62. Dr. Slobodan Gajić je svjedočio da su se prostorije zatočenika dezinficirale.[156] Premda je to možda bila preporuka ljekara, Pretresno vijeće je saslušalo iskaze zatočenika po kojima su se čistile samo prostorije u upravnoj zgradi, a niko nije spomenuo korištenje sredstava za dezinfekciju.[157] Pretresno vijeće nije dobilo dokaze da su se čistile bilo koje druge lokacije na kojima su boravili zatočenici. Naprotiv, svjedočenja su dosljedno potvrdila da su druge lokacije strašno zaudarale. Na primjer, prema svjedočenju Branka Starkevića, stražara koji je bio raspoređen u hangar: "Osjećao se smrad, grozan miris, i morao sam svaki dan da se perem i da perem odjeću da bih isprao taj miris".[158]
63. Zatočenici su svjedočili da im nije osigurana praktično nikakva zdravstvena zaštita.[159] Pretresno vijeće prihvaća svjedočenje svjedoka odbrane dr. Gajića i Ljubana Anđića da se logor Omarska nalazio u zoni odgovornosti mjesnog doma zdravlja pod nadzorom dr. Slavice Popović.[160] U svom svjedočenju, dr. Gajić, koji je bio mobilisan i raspoređen u taj dom zdravlja gdje je proveo veći dio jula 1992., rekao je da je obilazio logor "praktično svaki dan"[161], dok ga drugi ljekari nisu obilazili tako često.[162] Prema riječima Ljubana Anđića, ekipa je imala zadatak da liječi ozlijeđene ljude, da podijeli lijekove onima koji boluju od hroničnih oboljenja i da spriječi širenje zaraznih bolesti.[163] Međutim, pomoć koju je ova ekipa pružala hiljadama zatočenika bila je više nego nedovoljna. Ljuban Anđić je potvrdio da je nekoliko zatočenika sa hroničnom bolešću preminulo zbog nedovoljne pažnje,[164] uprkos činjenici da u mjesecu julu, prema riječima dr. Gajića, nije bilo nestašice lijekova.[165]
64. Određenu odgovornost za ovakvo pomanjkanje zdravstvene zaštite snose i stražari, koji su imali zadatak da po dolasku medicinske ekipe odrede kojim zatočenicima treba liječenje. Dr. Gajić je objasnio da je na početku obilazio zatočenike na samim lokacijama gdje su bili zatočeni, a da je kasnije postavio sto na otvorenom i oslonio se na stražare koji su mu trebali dovesti ljude kojima je pomoć ljekara najviše potrebna.[166] Ovaj novi sistem je uveden zbog toga što su zatočenici bili masovno u lošem zdravstvenom stanju. Dr. Gajić je objasnio da je prestao da ulazi u hangar i da odlazi na druge lokacije jer su
ta mjesta bila prenatrpana. Bilo je mnogo bolesnih i ozlijeđenih ljudi. Svi su nešto trebali. Stalno su mi postavljali mnogo pitanja. Samo u jednoj prostoriji sam mogao da ostanem satima. Kasnije sam pokušao da smanjim taj pritisak na mene.[167]
Dodao je da su "uslovi bili veoma loši. To je sve što mogu da kažem."[168]
65. Bilo je očito da su ozlijeđeni ljudi bili teško premlaćeni. Prema dijagnozi dr. Gajića, većina ozljeda nanesena je udarcima tupim predmetima, "uključujući, na primjer, vojničku čizmu, zatim kundak puške, šaku, pesnice".[169] Ljuban Anđić je svjedočio o dva konkretna slučaja kada je medicinska služba liječila zatočenike koji su bili napadnuti u logoru. U prvom slučaju radilo se o mladiću koji je bio premlaćen i koji je upućen u bolnicu u Banju Luku jer mu je bila potrebna intenzivnija medicinska njega, ali je umro na putu od zadobivenih ozljeda.[170] U drugom slučaju je Ljuban Anđić našao čovjeka ranjenog u rame iz vatrenog oružja kako leži na travi u krugu logora, za kojeg je dobio dozvolu da ga odveze u Prijedor na operaciju.[171] Dr. Gajić je procijenio da je tokom mjeseca u kojem je obilazio logor otprilike 20 ljudi uputio u prijedorsku bolnicu.[172] Prema njegovom daljnjem svjedočenju, medicinsku službu su najmanje jednom dnevno pozivali na hitne intervencije u logor.[173] Stražari su upućivali pozive službi hitne pomoći.[174]
66. Međutim, velikoj većini zatočenika nisu uopće liječene rane, odnosno oboljenja. Ženama nije bila dostupna higijenska zaštita.[175] Tijela mrtvaca su danima ostavljana napolju da trunu, a užasan smrad i strah prožimali su logor.[176]
67. Pretresno vijeće smatra da su higijenski uslovi i zdravstvena zaštita u logoru Omarska bili krajnje neadekvatni.[177]
(d) Ispitivanja68. Ispitivanja su u upravnoj zgradi provodile mješovite ekipe inspektora iz vojske i službi državne i javne bezbjednosti iz Banje Luke.[178] U početku su pozivali zatočenike na razgovor prema njihovom prebivalištu. Ovisno o preliminarnim informacijama dobivenim tokom prvog ispitivanja, zatočenike bi eventualno pozivali na daljnje ispitivanje.[179] Stražari i ostalo osoblje dobivali su uputstva od inspektora o tome koga da dovedu u njihove kancelarije.[180]
69. Pitanja su bila usmjerena na političke aktivnosti zatočenika, kao što je suprotstavljanje preuzimanju vlasti u Prijedoru, posjed oružja i veze sa muslimanskim opozicionim snagama na tom području. Primarna svrha ispitivanja bila je da se identifikuju protivnici srpskog režima.[181] Oni protiv kojih nisu pronađeni nikakvi dokazi stavljeni su u "kategoriju broj tri" i trebali su teoretski da budu pušteni na slobodu. Međutim, Krizni štab je donio odluku da se ti zatočenici (uglavnom žene, bolesni i stariji) ne puštaju na slobodu do augusta 1992. kada su prebačeni u logor Trnopolje.[182] Prema iskazu Mirka Ješića, koordinatora inspektora iz državne bezbjednosti, protiv zatočenika iz kategorija 1 i 2, za koje se smatralo da su odigrali neku ulogu u pobuni ili da su posjedovali oružje koje je korišteno protiv srpskih vlasti, trebao se pokrenuti krivični postupak.[183] Međutim, koliko se on sjeća, to se desilo samo u dvadesetak slučajeva.[184]
70. Zatočenicima nije bilo rečeno zašto su uhapšeni, mada su znali da je razlog njihovo nesrpsko nacionalno porijeklo, i bojali su se najgorega.[185] Svjedokinja J je objasnila:
Niko od nas nije znao zašto smo - za što nas se optužuje, ni ja nisam znala; ali iz razgovora sa isljednicima mogla sam da zaključim što - zašto sam tamo.
P. A jeste li mogli da formirate mišljenje o tome šta su namjeravali učiniti s tom informacijom, odnosno koja je bila svrha tih razgovora, tih ispitivanja?
O. Pa, moguća likvidacija ljudi.[186]
71. Svjedoci kako optužbe tako i odbrane izjavili su da su čuli jauke i krikove iz prostorija za ispitivanje te da su vidjeli zatočenike kako iznose ozlijeđene ili onesviještene osobe.[187] Zatočenice koje su čistile prostorije za ispitivanje ispričale su jezovite priče o stanju u kom su te prostorije bile kad bi na kraju dana isljednici završili svoj posao:
Na stolu, na drvenoj ploči, bilo je mrlja od krvi. Na zidovima... je bilo kapljica krvi. I na podu je bilo krvi. A iza vrata sam pronašla slomljene naočari vrlo debelih stakala...
Bio je tamo bič napravljen od pletenog užeta. Bile su tamo i željezne šipke. Za što su ih koristili, ne znam. A na jednoj od tih željeznih šipki bilo je tragova krvi.[188]
72. Čitav niz svjedoka opisao je strašna batinanja koja su doživjeli tokom tih ispitivanja.[189] Na primjer, svjedok DC7, kojem je bilo 65 godina u vrijeme kad su ga ispitivali, onesvijestio se od nasilja kojem je bio izložen.[190] Ispitivanja su se samo u rijetkim prilikama provodila bez ikakvog oblika fizičkog nasilja.[191]
73. Pretresno vijeće nalazi da su se ispitivanja u Omarskoj redovito provodila na surov i nehuman način i da su stvarala atmosferu terora i nasilja.
(e) Upravna zgrada74. Mnogi ugledni ljudi bili su zatočeni u prizemlju upravne zgrade u "Mujinoj sobi", koja se tako zvala jer je "Mujo", poznati mještanin koji je takođe bio zatočen, funkcionisao kao veza između stražara i ostalih zatočenika u toj prostoriji.[192] Tamo je Emira Beganovića po dolasku u logor odveo jedan stražar koji se sažalio nad njim i rekao mu: "(s)amo idi tamo i sakrij se. Ne javljaj se kad te zovu. Ako se javiš, ubiće te."[193] Doista, zatočenike iz Mujine sobe prozivali su da bi ih ispitivali i zlostavljali.[194] Nemilosrdno batinanje se barem jednom prilikom odvijalo i unutar sobe.[195]
75. Odmah do Mujine sobe nalazio se prostor od otprilike pet sa šest metara, koji su zvali "garaža", u kojem je bilo zatočeno 150-300 ljudi u neizdrživo stiješnjenim uslovima.[196] Jedan je zatočenik ovako opisao situaciju:
Uslovi su bili takvi da ste jedva nogama mogli da dotaknete pod, toliko su ljudi bili nagurani. Bio sam stiješnjen o zid, pa sam pokušavao da stavim dlanove na zid i da se tako malo ohladim. Toliko je sve bilo pregrijano. Ljudi bi mokrili na licu mjesta, obavljali nuždu na licu mjesta. A dva ili tri puta, u vrlo kratkom razmaku, za vrijeme dok sam bio u garaži, a to je bilo oko 45 minuta, dva ili tri puta sam se onesvijestio.[197]
U nastojanju da prežive te uslove zatočenici bi preklinjali da im daju vode, ali bi ih stražari natjerali da pjevaju srpske nacionalističke pjesme i tek onda im u sobu ubacili kanister vode.[198] Njihovo preklinjanje i pjevanje se moglo čuti napolju na pisti.[199]
76. Zatočenici u upravnoj zgradi pribojavali su se mnogo gorih stvari od prenapučenih uslova. Grupa zatočenika premještenih iz Keraterma shvatila je šta treba da očekuje za vrijeme boravka u Omarskoj kada je bivši policajac Ahil Dedić, Musliman, donesen u sobicu u kojoj su bili zatočeni:
Ahilovo tijelo je bilo obliveno krvlju. Imao je ranu na glavi. Bio je sav crn i modar. A mi smo bili prilično uplašeni i svi smo ustuknuli...
Ahil Dedić je upitao naoružanog stražara koji ga je otpratio natrag do sobe: "Da li zaista mislite da ćete ovako da riješite jugoslovenski problem?" Umjesto odgovora, stražari su ga udarali po glavi dok se nije onesvijestio. Kad je došao svijesti, počeo je da lupa po zaključanim vratima sobe:
Nakon toga, vjerovatno zbog buke... vratili su se u sobu i počeli da ga udaraju kao ludi dok nije pao i ponovo se onesvijestio...
...Dvojica uniformisanih muškaraca koji su ga tukli i bacili na zemlju primili su ga ispod pazuha i izvukli ga napolje. Izvukli su ga napolje jer je bio u nesvijesti.
P. Šta ste čuli, odnosno da li ste išta čuli, nakon što je Ahil Dedić odstranjen iz te sobe?
O. Čuli smo samo pucanj kada je izvučen napolje, to je sve.
[...]
P. G. Avdagiću, da li ste ponovo vidjeli Ahila Dedića?
O. Ne, nismo ga više vidjeli, ni ja ni iko drugi.[200]
77. Pretresno vijeće nalazi da su zatočenici u upravnoj zgradi bili u više navrata podvrgavani psihičkom i fizičkom nasilju.
(e) Hangar
78. Uslovi u kojima su živjeli zatočenici bili su gnusni: "Bilo je strašno. Tako je grozno zaudaralo. Ljudi su imali vaške. Bili su bolesni. Polovina muškaraca je bila teško pretučena."[201] Jedan je svjedok opisao mladića po imenu Avdić koji je bio zatočen u hangaru i koji je "imao takve rane na svojim - na desnoj i lijevoj strani grudi, da su mu crvi puzali pod kožom, i potpuno je odrezao dijelove svoje potkošulje jer ga je toliko bolilo da ima bilo kakvu tkaninu na ranama".[202] Na betonskom podu je bilo motornog ulja i svjedok se sjeća da je usprkos ljetnim vrućinama prostor bio hladan i vlažan.[203] Kad je prva grupa zatočenika preseljena u hangar, stražari su ih natjerali da svojim tijelima očiste pod.[204] I ovdje su stražari prisiljavali zatočenike da pjevaju srpske nacionalističke pjesme tako što im ne bi dali vode ako ne poslušaju naređenje. Kada bi stražari napokon bili zadovoljni pjevanjem, ubacili bi vodu kroz jedan prozor u zidu koji je odvajao stražare od zatočenika, pri čemu bi je često razlili po podu.[205]
79. Pored batina kojima su bili izloženi pri pokušaju da se koriste nužnikom u hangaru, zatočenici bi obično bili izvedeni iz zgrade kada su stražari imali namjeru da im nanesu osobito teške fizičke povrede. Svjedok Y je dao iskaz o četiri čovjeka koja su dvaput bila prozvana iz hangara na batinanje i svaki put se vratila slomljenih udova sve dok nisu prozvana i treći put, kad su se čuli pucnjevi, nakon čega više niko nije vidio ni jednog od četvorice.[206] Mirsad Ališić je svjedočio kako je jedno jutro vidio mrtvo tijelo svog prijatelja Gordana Kardumovića u gomili leševa pred hangarom. Mirsada Ališića je stražar natjerao da mokri pored leša.[207] Informacije o batinanjima izvan hangara potvrdili su svjedoci odbrane, kao što je DC1, koji je bio zatočen u hangaru mjesec dana i koji je vidio kako se zatočenici vraćaju u hangar sa modricama od batina. Ovaj svjedok pretpostavlja da se to dešavalo u nužnicima.[208]
80. Pretresno vijeće nalazi da su zatočenici u hangaru bili redovito podvrgavani fizičkom i psihičkom nasilju.
(f) Pista81. Pista je veliki prostor na otvorenom u obliku slova L, uglavnom od betona. Velika većina zatočenika koja je tamo boravila bila je prisiljena trpiti vremenske uslove kakvi su postojali tih ljetnih mjeseci, bilo da se radilo o izloženosti neumoljivoj vrućini i suncu, ili bujicama kiše. Na pitanje da li zna za zlostavljanje koje se vršilo na pisti, jedna je svjedokinja odgovorila:
Da, vidjela sam tu zloglasnu pistu na kojoj su ljudi sjedili sa glavama pognutim između koljena. Bio je to užasan prizor. Jedva da su izgledali kao ljudska bića.[209]
82. Na pisti je danima ili sedmicama uzastopce boravilo na stotine zatočenika koji su samo na mahove mogli da se sklone.[210] Dok su neki bivši zatočenici svjedočili da im je bilo dozvoljeno da spavaju pod krovom,[211] drugi su i dane i noći provodili napolju na asfaltu.[212] Mirsad Ališić je često bio prisiljen da satima bez prekida leži potrbuške na asfaltu.[213] U svom svjedočenju pred Sudom, optuženi Radić je izjavio:
Smetalo me kad vidim tamo 500 ljudi da sjedi na užarenom suncu na betonu, a ja ne mogu da ga pomjerim, da ga sklonim u hlad. Smetalo mi je to sve. Nisam imao gdje da ga sklonim. Pa ipak čujte, cijeli dan sjediti na suncu ili ležati nije jednostavno, nije jednostavno gledatž kravu na njivi svezanu za kolac čitav dan, a kamoli čovjeka.[214]
Da bi se spriječilo bježanje i održala kontrola, na krovu upravne zgrade stajao je mitraljez uperen prema zatočenicima.[215]
83. Čini se da su ponekad ovi neizdrživi uslovi dovodili zatočenike do ludila. Na primjer, jednog dana je stariji čovjek po imenu Nasić ustao u kantini i rekao "da je neizdrživo, da mi ne možemo - on to više ne može da izdrži, da oni među nama koji su proganjani to više ne mogu da izdrže". Ubijen je rafalom iz vatrenog oružja, pri čemu su još trojica ranjena.[216] Čini se da je uslijed ovakve situacije i Asmir Crnalić prešao granicu razuma. Ustao je bez dozvole i počeo da pleše dok ga nisu odveli u bijelu kuću i ubili iz vatrenog oružja.[217]
84. Pretresno vijeće nalazi da su zatočenici bili redovito podvrgavani psihičkom i fizičkom nasilju na pisti.
(g) Bijela kuća i crvena kuća85. Izgleda da su dvije manje zgrade na rubu logora, po boji fasade zvane bijela kuća i crvena kuća, bile rezervisane za osobito divljačko postupanje sa zatočenicima. Azedin Oklopčić je opisao kako su zatočenici koji su se vraćali iz bijele kuće "imali ozljede svuda po glavi i po cijelom tijelu. Krsta su im bila ozlijeđena. Imali su modrice. Imali su kraste na ušima i na glavama. Ruke bi im bile zavijene u majice kratkih rukava ili koji drugi komad odjeće koji su imali, improvizovane zavoje i tako dalje."[218]
86. Doista, iskazi nekolicine svjedoka potvrdili su da mnogi zatočenici koji su viđeni kako ulaze u crvenu ili bijelu kuću nisu iz nje izašli živi.[219] Svjedoka AI držali su u bijeloj kući jedan dan i tada je vidio "više od pet ili šest" tijela nagomilanih iza zgrade. Sljedećeg dana su uklonjeni kamionom.[220] Drugi zatočenik, Mirsad Ališić, takođe je vidio kako stražari tovare tijela iz bijele kuće na neki kamion.[221] Zuhra Hrnić je svjedočila da je svaki dan vidjela tijela mrtvaca u blizini bijele kuće, u neke dane pet, u neke trinaest - većinu dana ih je bilo nekoliko.[222] Prema iskazu svjedoka DC7,
za bijelu kuću se znalo da svako ko se nađe u "bijeloj kući", bilo je vrlo teško - šanse za preživljavanje bile su veoma male, a mogli su ostati na životu samo ako ih neko spasi, kao što su spasili mene.[223]
87. Svjedok DC3 je objasnio da je život onog ko je bio zatočen u bijeloj kući bio u stalnoj opasnosti,
jer bi mnogi ulazili, divljali po "bijeloj kući". Čak su i civili dolazili izvana i tukli ljude. Došla bi i vojska, vojska koja je bila na položajima u blizini, i oni su tukli ljude.[224]
88. Svjedok Y je opisao kako je morao da skuplja tijela mrtvaca iz bijele i crvene kuće i da ih tovari na kamion. U bijeloj kući je svjedok zatekao "vrlo velike mrlje u toj sobi. Skoro je cijeli pod bio prekriven veoma tamnim mrljama, mrljama krvi. A na radijatoru sam primijetio vlasi kose, dijelove glave, mozga, komadiće lubanje... ₣Jedno tijelo u sobiğ je bilo ukrućeno. Zglobovi oko laktova i na gležnjevima su bili prerezani, a vrat je bio prerezan gotovo do sredine."[225] Kraj crvene kuće ležala je hrpa tijela, a "tijela mrtvaca su još bila topla; lubanje su im bile razbijene; vilice su im bile slomljene; bilo je leševa prerezanih grla".[226]
89. Po svemu sudeći, pred kraj jula 1992., kad je prijetilo otkrivanje logora od strane međunarodne javnosti i kad su humanitarne organizacije tražile da im se dozvoli pristup u logor, rutinsko ubijanje je postalo intenzivnije. Bivši policajac Nusret Sivac svjedočio je da su između 25. i 30. jula:
Cijelo vrijeme odvodili ljude i mislim da su u to vrijeme počinjena masovna ubistva. Upravo u to vrijeme je većina ljudi odvedena, većina njih su bili intelektualci i drugi istaknuti građani Prijedora, i nikada se nisu vratili. [227]
90. Sudsko-medicinski izvještaji o ekshumacijama dviju grobnica na lokalitetima Kevljani i Donji Dubovik-Jama Lisac, koji se nalaze na području Omarske, dali su dokaze o sudbini nekih bivših zatočenika logora Omarska.[228]
91. Pretresno vijeće nalazi da se zatočenike često batinalo i ubijalo u crvenoj i bijeloj kući i oko njih.
(h) Petrovdan i masakr nad Muslimanima iz Hambarina92. U ova zloglasna tri mjeseca koliko je funkcionisao logor Omarska, desila su se dva događaja koja odskaču iz uobičajenog niza ubistava, mučenja i drugih oblika fizičkog i psihičkog nasilja.
93. Petrovdan ili Dan svetog Petra je pravoslavni vjerski praznik koji se slavi 12. jula svake godine. Postoji običaj da se veče uoči ovog praznika pale krijesovi. U Omarskoj 1992. godine, ova je tradicija poprimila užasavajući aspekat. Ispred bijele kuće je napravljena ogromna lomača od odbačenih kamionskih guma. Bivši zatočenik Hase Ičić opisao je događaje koji su uslijedili:
Tada su Srbi, uoči Petrovdana, imali pravu masovnu manifestaciju za civile i stražare... Kako je počelo da se smrkava, počeli su da izvode ljude iz prvih soba...
P. Što ste čuli nakon što su neke zatočenike izveli napolje ?
O. Sjećam se, i sjećaću se dok sam živ, vriske žena koje su bile napolju ili u prvoj sobi. Nikad neću da zaboravim njihovu vrisku i krikove. Onda sam osjetio smrad spaljenog mesa. Znate da meso kada počne da gori ima specifičan miris, a taj miris spaljenog mesa miješao se sa mirisom zapaljenih guma.[229]
94. Ovaj svjedok je čuo od drugih zatočenika da su neki logoraši bačeni u vatru. Ovaj užasavajući događaj potvrdio je i svjedok AM, koji je posmatrao taj masakr sa jednog prozora.[230] Ermin Striković je sa malog prozora u sobi u kojoj je bio zatočen vidio ljude kako hodaju oko velike vatre. Čuo je krikove od bola, mada nije mogao da vidi šta ih uzrokuje.[231] Zuhra Hrnić je svjedočila da je sljedeće jutro, kad je išla u kantinu, vidjela veliki kamion "FAP" krcat mrtvim tijelima parkiran u logoru Omarska.[232]
95. Jednog poslijepodneva u drugoj polovini jula, dva autobusa zatočenika iz muslimanskog sela Hambarine, koje su Srbi zauzeli krajem maja,[233] stigla su u Omarsku iz logora Keraterm. Zatočenici su odvedeni u bijelu kuću. Te noći su svjedoka AM probudili pucnjevi iz pištolja, a kad je ustao, vidio je stražare kako hodaju među velikim brojem tijela, pucajući im u glave, očito u namjeri da ih "dokrajče". Svjedok se živo sjeća tog događaja:
Dobro se sjećam kad je taj metak ispaljen, mozak bi izletio kao da je metak pogodio mlijeko, a izašao bi poput bijele prašine.[234]
96. Tijela je bilo toliko mnogo da su pokrivala "nekih 50 ili 70 metara". Stigao je kamion da odveze tijela, a dvojici zatočenika je naređeno da ih ukrcaju u kamion. Svjedok je opisao kako bi se kamion, nakon što bi bio nakrcan tijelima, odvezao i zatim se vratio petnaest minuta kasnije. Trebalo mu je 5 ili 6 vožnji da ukloni sva tijela. Svjedok AM je procijenio da je kamion imao 7 ili 8 kubičnih metara prostora za teret.[235]
97. Pretresno vijeće nalazi da su se događaji vezani uz Petrovdan i Hambarine desili onako kako je opisano i da su doveli do smrti nepoznatog broja zatočenika.
(i) Seksualno nasilje98. Otprilike trideset i šest zatočenika u logoru Omarska bile su žene. Žene zatočene u Omarskoj bile su različite dobi, najstarije su imale šezdesetak godina, a jedna je bila mlada djevojka. Pretresno vijeće je saslušalo uvjerljive dokaze nekoliko zatočenica koje su svjedočile o seksualnom ugrožavanju ili nasilju nad ženama u Omarskoj kao o uobičajenoj pojavi.[236] Na primjer, Sifeta Sušić se osjetila ugroženom od Željka Meakića koji joj je rekao da je neko "pitao je li istina da je Sifetu Sušić silovalo 20 vojnika... a ja sam odgovorio 'da, istina je. Ja sam bio 20. u redu.'"[237] Nekoliko svjedoka je govorilo o slučaju kada je neki muškarac pristupio jednoj zatočenici u kantini, otkopčao joj košulju, stavio nož na jednu od njenih dojki i prijetio da će je odrezati.[238] Mnogi drugi su svjedočili da su žene bile noću često prozivane iz upravne zgrade ili kantine da bi potom bile silovane ili podvrgnute drugim oblicima seksualnog nasilja.[239]
99. Svjedokinja J je izjavila da ju je jednom prilikom prozvao Nedeljko Grabovac, zvan "Kapitan". Bojala se da će je ubiti, a opisala je kako ju je počeo dirati po genitalijama i hvatati za grudi. Usprkos njenom preklinjanju, izvadio je penis i pokušao je silovati, da bi na kraju ejakulirao po njoj prije nego što je uspjela pobjeći.[240] Svjedokinji su nanesene modrice po bedrima i grudima dok se pokušavala otrgnuti.[241]
100. Svjedokinja F je izjavila da ju je često odvodio stražar po imenu Gruban.[242] Svjedokinja je opisala da ju je ovaj stražar odvodio u nekoliko navrata, u bilo koje doba dana ili noći, u sobu na spratu u upravnoj zgradi, gdje ju je prisiljavao da polno opšti sa njim.[243] Drugi stražar po imenu Kole prozvao ju je dvaput tokom noći, odveo je u istu sobu u kojoj ju je silovao Gruban i zatim je i sâm silovao.[244] Prema daljnjem iskazu ove svjedokinje, odvedena je u zgradu "Separacije" (kuhinja izvan logora Omarska) gdje je prisiljena da polno opšti sa Mirkom Babićem i Duletom Tadićem.[245]
101. Svjedokinja U je izjavila da je bila zatočena sa još jednom ženom u prostoriji u bijeloj kući. Tamo su čule krikove boli i straha koji su dopirali od zatočenika, a čule su i inspektore i stražare kako viču i psuju na zatočenike.[246] Jednom prilikom je neki stražar spriječio drugog stražara u bijeloj kući da ne napastuje ove dvije zatočenice.[247]
102. Međutim, svjedokinja U je takođe izjavila da ju je jedan stražar, dok je bila zatočena s ostalim ženama u upravnoj zgradi, izveo iz njene sobe nekoliko puta tokom noći i odveo u sobu na kraju hodnika, gdje ju je sistematski silovao cijeli niz lica:
...On bi me silovao... Zatim bi otišao, a onda su cijelo vrijeme, jedan za drugim, dolazili drugi, ne znam tačan broj... i oni su me silovali.
103. Neki drugi stražar ju je tokom dana u dva navrata odveo u tu istu prostoriju, gdje je ponovno podvrgnuta višestrukom silovanju od strane nekoliko napadača:
... Prvo me je on silovao, a zatim su ponovno ušli drugi... trojica ili četvorica muškaraca koji su me silovali.
P. Jeste li krvarili uslijed višestrukih silovanja koje ste pretrpili u logoru Omarska?
O. Da, sve (vrijeme) dok sam bila tamo.[248]
104. Svjedokinju B je neki mladi stražar odveo u jednu od kancelarija u upravnoj zgradi, gdje je pokušao da je siluje:
Legao je na mene i počeo me fizički zlostavljati. Pokušala sam da se obranim i branila sam se sve dok sam imala snage, a u jednom momentu je zaprijetio da će me ubiti ako mu ne dopustim da radi šta hoće... Osjetila sam veoma snažnu bol u vratnom predjelu kičme...
Svjedokinja B se nastavila boriti i stražar se napokon povukao kada je rekla da će ga prijaviti Radiću.[249]
105. Prema svjedočenju Nedžije Fazlić, jednom prilikom ju je stražar zvan Lugar pozvao u prostoriju na kraju hodnika i naredio joj da skine odjeću. Rekla mu je da ne može da ima polni odnos sa njim, jer ima menstruaciju. Prisilio ju je da mu to dokaže i zatim joj rekao da će spavati s njom kasnije.[250] Lugar je nastavio da prijeti Nedžiji Fazlić sve dok se nije požalila Željku Meakiću.[251]
106. Žene su izjavile da su vrlo malo međusobno razgovarale o seksualnom nasilju koje su morale da trpe. Svjedokinja odbrane Vinka Anđić, koja je čistila upravnu zgradu, svjedočila je da joj se zatočenice nikada nisu požalile da ih maltretiraju.[252] Pretresno vijeće primjećuje, međutim, da nije vjerovatno da bi zatočenice koje su o zlostavljanjima nerado razgovarale i međusobno, o tome razgovarale sa čistačicom srpske nacionalnosti koja radi za logorske vlasti.
107. Iskazi zatočenica navode na zaključak da su naslućivale šta se događa drugim ženama.[253] Prema iskazu svjedokinje J, dok je ona boravila u upravnoj zgradi žene su noću često bile prozivane napolje. Kad bi se vratile, izgledale bi odsutne duhom i ne bi razgovarale s ostalima.[254] Slično tome, svjedokinja F je izjavila kako je tokom vremena koje je provela u Omarskoj gotovo svaka žena iz njene sobe bila izvedena napolje tokom noći. Rekla je da bi žene, po povratku u sobu, obično bile povučene ili bi plakale.[255] Svjedokinja A opisala je kako su je jednom prilikom stražari odveli sa još jednom ženom u zgradu "Separacije". Ta druga žena je bila prisiljena otići sa čovjekom po imenu Mirko Babić, a kad se vratila, bila je uplakana.[256] Prema informaciji svjedokinje B, jednu su ženu često odvodili na ispitivanje, a kad bi se vratila, na njoj bi se vidjeli znakovi "fizičkog zlostavljanja".[257] Zuhra Hrnić je bila zatočena u prostoriji iznad kantine sa sedamnaest drugih žena i, prema njenom iskazu, njihova "starješina sobe" je tokom noći bila odvojena od njih. Svjedokinja je kasnije primijetila da "starješina sobe" ima ogromnu modricu na desnom bedru i da neprestano plače.[258]
108. Pretresno vijeće nalazi da su zatočenice bile podvrgavane raznim oblicima seksualnog nasilja u logoru Omarska.
109. Pretresno vijeće će sada razmotriti uslove zatočeništva u logoru Keraterm i logoru Trnopolje, u kojima je Žigić navodno počinio zločine pored onih za koje se tereti vezano uz Omarsku.
C. LOGORI KERATERM I TRNOPOLJE
110. Optužba nije predočila mnogo dokaza koji se odnose na funkcionisanje logora Keraterm. U pogledu logora Trnopolje predočila je još manje dokaza. Usprkos tome, izvedeni dokazi upućuju na to da su logori Keraterm i Trnopolje funkcionisali po uzoru na logor Omarska, koji je postojao istovremeno kada i oni.
111. Kao i u logoru Omarska, većina zatočenika logora Keraterm bili su Muslimani, uz nekolicinu Hrvata.[259] Postojao je i mali broj žena koje su bile zatočene u logoru Keraterm.[260]
112. U Keratermu su zatočenike držali u četiri odvojene sobe zvane soba 1, 2, 3 i 4. Kao i u Omarskoj, vladali su teški uslovi prenapučenosti. Prema procjeni svjedoka, između 220 i 500 ljudi je bilo zatočeno u sobi 2, koja je bila dugačka 12 metara i široka 7 ili 8 metara.[261] Uslovi su bili jednako strašni i u sobi 4. Nekim su zatočenicima dozvolili da unesu drvene palete da bi mogli da spavaju na betonskom podu. Međutim, budući da su bile nagomilane jedna preko druge, prostor je bio smanjen i to je onemogućilo ostalima da legnu.[262] Zatočenici su smjeli da napuste sobu samo da bi koristili nužnik.[263]
113. U logoru Keraterm su higijenski uslovi takođe bili strašni. Bilo je premalo nužnika, a zatočenicima je bilo dozvoljeno da koriste nužnik samo jednom dnevno, po petoro odjednom i u pratnji stražara.[264] Nikada nisu mogli da se okupaju, mada su povremeno mogli da se malo operu hladnom vodom. Zatočenici nisu dobivali sapun ni pastu za zube, a davali su im nedovoljne količine hrane i vode. Pojavile su se vaške.[265] Prema iskazu svjedoka Y, prvi put je dobio hranu tek 48 sati nakon dolaska u logor, a nakon toga svaka 24 sata. Hrana je bila sasvim neadekvatnog kvaliteta i kvantiteta i zatočenici su patili od neishranjenosti i gladi.[266] Zatočenici su dobivali dva komada hljeba koja su morali veoma brzo da pojedu jer bi inače dobivali batine.[267] Nadalje, hrana nije bila redovito dostavljana[268] i, prema iskazu svjedoka DD/8, ponekad hrane uopšte nije bilo.[269] Zatočenicima je ponekad bilo dozvoljeno da prime hranu što su im donosile njihove porodice, kao dopunu oskudnoj logorskoj hrani, mada ti povremeni dopunski obroci nisu bili dovoljni da bi ublažili glad i neishranjenost.[270]
114. Kao i u logoru Omarska, većina zatočenika u Keratermu bila je ispitivana u nastojanju da se utvrde protivnici novog srpskog režima.[271] Prema riječima svjedoka, isljednici su ispitivali zatočenike o njihovim ličnim podacima, o tome da li imaju oružje odnosno da li znaju ikoga ko ima oružje, i za koga su glasali na posljednjim izborima.[272] Ljude su bez nekog očitog razloga prozivali iz njihovih soba i tukli bez milosti. Prema iskazu svjedoka AE, ljude su svake noći izvodili napolje, tukli, a ponekad i ubijali.[273] Svjedoci su izjavili da su u nekoliko navrata vidjeli mrtva tijela u logoru. Zvuci koji su pratili nanošenje boli bili su uobičajena pojava.[274] Pretresno vijeće je saslušalo i vjerodostojne dokaze da su žene bile silovane u logoru Keraterm.[275]
115. Trnopolje je takođe bio surov logor na zlu glasu, mada je nekoliko svjedoka izjavilo da su uslovi u Trnopolju bili podnošljiviji nego u Omarskoj i Keratermu.[276] Hrana, voda i higijenski uslovi bili su više nego neadekvatni, a nasilje je vladalo cijelim logorom.[277]
116. Postoji golema količina dokaza da su zlostavljanje i nehumani uslovi u ovim logorima bili standardni postupak. Osoblje logora i učesnici u funkcionisanju logora rijetko su pokušavali da ublaže patnje zatočenika. Štaviše, oni koji su učestvovali u radu logora i doprinosili njegovom radu najčešće su se trudili da zatočenici budu izloženi neprekidnim mukama. Mnogi su zatočenici preminuli uslijed nečovječnih uslova, pored onih koji su podlegli fizičkom nasilju.
117. Pretresno vijeće nalazi da su ne-Srbi zatočeni u ovim logorima bili podvrgnuti zvjerstvima i da su bili izloženi nehumanim uslovima kako bi ih se degradiralo i podjarmilo. U logorima se sistematično primjenjivala krajnja surovost koja se koristila kao oruđe za teroriziranje Muslimana, Hrvata i ostalih ne-Srba koji su u njima bili zatvoreni.
118. Pretresno vijeće će u nastavku razmotriti mjerodavno pravo i istražiti da li pojedine činjenice, koje je Pretresno vijeće utvrdilo u Dijelu II, idu u prilog zaključku van razumne sumnje da su doista i počinjena krivična djela navedena u Izmijenjenoj optužnici. Priroda nekih od krivičnih djela za koja tereti optužnica, naročito progona kao zločina protiv čovječnosti, takva je da obično uključuje mnogo ljudi sa različitim stepenima učešća. Pretresno vijeće će prvo utvrditi da li je dokazano postojanje pravnih preduslova za svako krivično djelo. U potvrdnom slučaju, Pretresno vijeće će utvrditi koji stepen krivice se može pripisati pojedinom optuženom, ako krivica postoji. Pravni preduslovi će biti utvrđeni u svjetlu kodifikovanog i običajnog međunarodnog prava koje je bilo na snazi u vrijeme kada su se desili događaji koje navodi Izmijenjena optužnica.
III. MJERODAVNO PRAVO I PRAVNI ZAKLJUČCI
119. Optužbe koje su zadržane u izmijenjenoj optužnici nakon odluke Pretresnog vijeća po prijedlogu odbrane za donošenje oslobađajuće presude[278] jesu sljedeće: Kvočka, Prcać, Kos, Radić i Žigić su na osnovu istih činjenica okrivljeni po članu 5 Statuta (zločini protiv čovječnosti) za progone i nehumana djela (tačke 1-2) i po članu 3 Statuta (kršenja zakona i običaja ratovanja) za povredu ličnog dostojanstva (tačka 3). Optužbe za progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi obuhvataju ubistvo, mučenje i batinanje, seksualno zlostavljanje i silovanje, maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje i držanje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba u zatočeništvu u nehumanim uslovima. Optužbe koje su zadržane protiv Kvočke, Prcaća, Kosa i Radića ograničene su na krivična djela počinjena protiv zatočenika u logoru Omarska; optužbe protiv Žigića odnose se na krivična djela počinjena u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.
120. Kvočka, Prcać, Kos i Radić su na osnovu istih radnji optuženi po članovima 3 (kršenja zakona i običaja ratovanja) i 5 (zločini protiv čovječnosti) Statuta za ubistvo (tačke 4-5), mučenje i surovo postupanje (tačke 8-10) prema zatočenicima logora Omarska; Žigić je odvojeno optužen za ubistvo (tačke 6-7), mučenje i surovo postupanje (tačke 11-13) po članovima 3 i 5 Statuta za krivična djela protiv, kako se navodi u optužnici, izvjesnih imenovanih ili identifikovanih osoba koje su bile zatočene u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.
121. Pored gorenavedenih optužbi, i Radić je odvojeno optužen za silovanje i mučenje kao zločine protiv čovječnosti (tačke 14-15) po članu 5 i za mučenje i povredu ličnog dostojanstva (tačke 16-17) po članu 3 Statuta za krivična djela seksualnog zlostavljanja počinjena nad zatočenicima logora Omarska.
122. U svojoj Odluci kojom se formalno prima na znanje Pretresno vijeće je prihvatilo određene činjenice oko kojih je postignut dogovor strana, te ocijenilo da je "u vrijeme i na mjestima na koja se odnosi optužnica" vođen "rasprostranjeni i sistematski napad posebno protiv muslimanskog i hrvatskog civilnog stanovništva; i da je postojala veza između ovog oružanog sukoba i rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo i postojanja logora Omarska, Keraterm i Trnopolje i zlostavljanja zatočenika u tim logorima."[279] U toj odluci se i priznaje da takvo formalno primanje na znanje "ne ukazuje samo po sebi na to da su optuženi krivi za izvršenje krivičnih djela kojima se terete".[280]
1. Preduslovi za krivična djela iz člana 3
123. Da bi se o nekom krivičnom djelu presuđivalo po članu 3 Statuta (kršenja zakona i običaja ratovanja), Pretresno vijeće mora utvrditi da je u vrijeme kad je počinjeno to krivično djelo postojao oružani sukob i da je to krivično djelo "usko povezano" s oružanim sukobom, bilo da je taj sukob unutrašnjeg ili međunarodnog karaktera.[281] Prema Žalbenom vijeću, "oružani sukob postoji svuda gde se pribeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države."[282] Preduslovi za valjano krivično gonjenje shodno članu 3 su sljedeći:
kršenje mora da predstavlja povredu pravila međunarodnog humanitarnog prava;
pravilo mora biti običajne prirode, ili, ako pripada pravu koje se bazira na sporazumima, moraju biti ispunjeni zahtevani uslovi;
kršenje mora biti "teško", što znači da mora predstavljati povredu pravila koje štiti važne vrednosti, i ta povreda mora uključiti teške posledice po žrtvu;
124. Sve optužbe iznesene u Izmijenjenoj optužnici shodno članu 3 (kršenja zakona i običaja ratovanja) zasnovane su na zajedničkom članu 3 četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. (u daljnjem tekstu: zajednički član 3). U praksi Međunarodnog suda čvrsto je ustanovljeno da je zajednički član 3 stekao status običajnog prava.[284] Još jedan preduslov za zločine iz zajedničkog člana 3 prema članu 3 Statuta jeste da su kršenja morala biti počinjena protiv osoba "koje nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima."[285] U ovom predmetu, nijedna od žrtava nije povrijeđena u borbenim operacijama i ogromna većina žrtava su bile nenaoružane osobe koje su držane u zatočeničkim logorima, tako da je ovaj uslov ispunjen.
125. Pretresno vijeće je prethodno zaključilo da je tokom cijelog vremena na koje se odnose krivična djela za koja se tereti u optužnici postojao oružani sukob, te da je postojala veza između tog oružanog sukoba i postojanja logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, te zlostavljanja zatočenika u njima.[286]
126. Pretresno vijeće stoga smatra da su ispunjeni svi preduslovi za vođenje krivičnog postupka za krivična djela iz člana 3 Statuta.
2. Preduslovi za krivična djela iz člana 5
127. Član 5, zločini protiv čovječnosti, zahtijeva postojanje oružanog sukoba, bilo unutrašnjeg bilo međunarodnog, te da su krivična djela za koja tereti optužnica izvršena tokom tog oružanog sukoba. Rezimirajući praksu Međunarodnog suda u vezi sa krivičnim djelima iz člana 5 Statuta, Pretresno vijeće u predmetu Kunarac je u tom smislu odredilo sljedeće:[287]
Morao je biti izvršen napad.[288]
Postupci počinioca morali su biti dio tog napada.[289]
Napad je morao biti "usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva".
Napad je morao biti "rasprostranjen ili sistematski".
128. Ključni element zločina za koje se optužuje po članu 5 jeste da krivična djela čine dio rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv nekog civilnog stanovništva. Takva djela mogu da čine progone iz člana 5(h) jedino ako su počinjena s namjerom diskriminacije na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi.
129. Na osnovu činjenica navedenih u Drugom dijelu, oko kojih je postignut dogovor u prethodnoj odluci Pretresnog vijeća kojom se formalno prima na znanje, Pretresno vijeće konstatuje da su traženi elementi - da mora biti izvršen napad, da taj napad mora biti usmjeren protiv nekog civilnog stanovništva i da mora biti rasprostranjen ili sistematski - zadovoljeni. Pretresno vijeće takođe konstatuje da su zločini počinjeni u logoru Omarska bili dio napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, te da su svi koji su radili u tom logoru ili ga redovno posjećivali morali biti svjesni toga.
130. Ukratko, svi preduslovi iz Statuta da bi se za krivična djela optuživalo po članovima 3 i 5 u ovom predmetu su zadovoljeni.
131. Pretresno vijeće će sada razmotriti da li su zadovoljeni elementi svakog pojedinačnog krivičnog djela za koja Izmijenjena optužnica tereti po članovima 3 i 5. To su elementi ubistva, mučenja, nehumanih djela, surovog postupanja, napada na lično dostojanstvo, silovanja i progona.
3. Konstitutivni elementi krivičnih djela kojima se tereti prema članovima 3 i 5
132. I Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni krivični sud za Ruandu dosljedno su definisali krivično djelo ubistva kao djelo za koje je uslov da je smrt žrtve nastupila kao posljedica djela ili propusta koje je optuženi počinio sa namjerom da žrtvu liši života ili da nanese tešku tjelesnu povredu za koje je razumno trebao znati da bi mogla prouzročiti smrt.[292]
133. Kvočka, Prcać, Kos i Radić su optuženi po članu 5(a) i članu 3 za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti zbog svog učešća ili odgovornosti za ubistvo bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih zatočenih ne-Srba u logoru Omarska od 24. maja 1992. do 30. augusta 1992., uključujući žrtve navedene u prilozima A-E Izmijenjene optužnice (tačke 4 i 5).
134. Žigić je takođe optužen za ubistvo kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti za krivična djela počinjena u logorima Omarska i Keraterm nad imenovanim osobama ili u sklopu konkretnih incidenata navedenih u Izmijenjenoj optužnici ili Prilogu (tačke 6 i 7).
135. Kako se razmatra u Drugom dijelu ove Presude, jasno je da su se u ovim logorima dešavala ubistva. Mnoge pojedinačne žrtve su identifikovane poimenično, a svjedoci su takođe svjedočili o ubistvima neidentifikovanih muškaraca i o tome kako su viđali hrpe leševa kod bijele kuće i crvene kuće, te o ubistvima zatočenika na Petrovdan ili poslije incidenta u Hambarinama.
136. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u logorima počinjeno ubistvo u smislu članova 3 i 5 Statuta (ubistvo i progoni). Posebno je pitanje da li se optuženima može pripisati odgovornost za neko od tih ubistava, i to se pitanje razmatra dalje u ovoj presudi.
137. Mučenje je u praksi Međunarodnog suda definisano kao teška duševna ili fizička patnja koja je nekoj osobi namjerno nanesena s nekim zabranjenim ciljem, kao što je dobijanje informacija ili diskriminisanje žrtve. U praksi Međunarodnog suda iznošena su različita mišljenja o tome da li te patnje mora nanijeti neka osoba u službenom svojstvu ili predstavnik organa vlasti da bi se to u skladu s definicijom smatralo mučenjem.
138. U presudi u predmetu Kunarac odstupilo se od ranijih definicija mučenja koje su iznijela pretresna vijeća MKSJ-a[293] i MKSR-a[294] time što je presuđeno da se, za razliku od međunarodnog prava koje se bavi ljudskim pravima, u međunarodnom humanitarnom pravu ne zahtijeva učešće nekog državnog službenika ili bilo koje druge osobe koja raspolaže ovlastima da bi se dotično krivično djelo smatralo mučenjem.[295]
139. Pretresno vijeće je uvjereno rezonovanjem Pretresnog vijeća u predmetu Kunarac po kojem je zahtjev za postojanjem državnog činioca iz međunarodnog prava koje se bavi ljudskim pravima u protivrječju s primjenom individualne krivične odgovornosti u međunarodnom humanitarnom pravu i međunarodnom krivičnom pravu za krivična djela na međunarodnom planu.[296]
140. Pretresno vijeće se takođe slaže s Pretresnim vijećem u predmetu Čelebići da zabranjeni ciljevi navedeni u Konvenciji protiv mučenja, onako kako se oni odražavaju u međunarodnom običajnom pravu, "ne predstavljaju konačan spisak i da ih treba smatrati samo reprezentativnim",[297] te primjećuje da je Pretresno vijeće u predmetu Furundžija zaključilo da ponižavanje žrtve ili trećeg lica predstavlja zabranjeni cilj mučenja prema međunarodnom humanitarnom pravu.[298]
141. Pretresno vijeće u ovom predmetu primjenjuje sljedeću definiciju mučenja:
(i) Mučenje se sastoji od nanošenja, bilo djelom ili propustom, teškog bola ili patnje, bilo fizičke ili duševne;
(ii) za djelo ili propust mora postojati namjera; i
(iii) djelo ili propust moraju imati zabranjeni cilj, kao što je dobijanje informacija ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje, ponižavanje ili prisiljavanje žrtve ili trećeg lica, ili diskriminisanje, po bilo kojem osnovu, žrtve ili trećeg lica.
142. U skladu sa tumačenjem mučenja u sudskoj praksi iz oblasti ljudskih prava,[299] Pretresno vijeće u predmetu Čelebići naznačilo je da je karakteristika po kojoj se mučenje razlikuje od sličnih krivičnih djela stepen težine bola ili patnje.[300]
143. Tačan prag za utvrđivanje koji je stepen težine patnje dovoljan da bi se zadovoljila definicija mučenja nije zadat.[301] Pri procjeni težine svakog vida zlostavljanja, Pretresno vijeće mora prvo razmotriti objektivnu težinu nanesene povrede. Subjektivni kriteriji, kao što su fizičke i psihičke posljedice koje je takvo postupanje ostavilo na određenu žrtvu i, u nekim slučajevima, faktori kao što su dob i pol žrtve ili njeno zdravstveno stanje, takođe su relevantni za procjenjivanje težine nanesene povrede.[302]
144. Specijalni izvjestitelj UN-a o mučenju, tijela koja se bave ljudskim pravima i stručnjaci iz oblasti prava navode nekoliko postupaka koji se smatraju dovoljno teškim per se da bi predstavljali mučenje, kao i postupke koji, ovisno od okolnosti, mogu da predstavljaju mučenje.[303] Batinanje, seksualno nasilje, dugotrajno uskraćivanje spavanja, hrane, održavanja higijene i ljekarske pomoći, kao i prijetnje mučenjem, silovanjem ili ubijanjem srodnika, među djelima su koja se najčešće spominju kao djela koja mogu da čine mučenje. Unakaženje dijelova tijela bi bilo primjer djela koja per se čine mučenje.
145. U praksi Međunarodnih sudova, sukladno sudskoj praksi tijela koja se bave ljudskim pravima,[304] smatra se da silovanje može predstavljati teški bol i patnju u tolikoj mjeri da čini mučenje pod uslovom da su prisutni ostali elementi mučenja, kao što je zabranjeni cilj.[305]
146. U nekoliko predmeta koji se odnose na Zair, Odbor za ljudska prava UN-a je utvrdio da razne kombinacije sljedećih djela čine mučenje: batinanja, elektrošokova genitalija, lažnih pogubljenja, uskraćivanja hrane i vode i "gnječenja palca".[306] Odbor za ljudska prava je prilikom razmatranja pojedinačnih tužbi uloženih protiv Urugvaja i Bolivije smatrao da sistematska batinanja, elektrošokovi, nanošenje opekotina, dugotrajno vješanje lancima za ruke ili noge, ponavljano potapanje u mješavinu krvi, mokraće, izbljuvka i izmeta (žsubmarinož), dugotrajno stajanje i lažna pogubljenja ili amputacije predstavljaju mučenje.[307]
147. Na suđenjima održanim poslije Drugog svjetskog rata u Japanu, Međunarodni vojni sud za Daleki istok (MVSDI) ustanovio je da su prevladavajući oblici mučenja kojima su japanski vojnici podvrgavali pripadnike Savezničkih snaga ili civile na okupiranim teritorijama uključivali "obradu vodom, nanošenje opekotina, elektrošokove, razvlačenje koljena, vješanje za ruke ili noge, klečanje na oštrim predmetima i bičevanje."[308] Jasno je da je nemoguće sačiniti konačan spisak postupaka mučenja.
148. Iako je takvim postupcima zdravlje žrtava često trajno narušeno, trajna povreda nije jedan od obaveznih elemenata mučenja.
149. Kod procjenjivanja težine nanesene povrede uzima se u obzir nanesena šteta fizičkom ili duševnom zdravlju. Pretresno vijeće primjećuje da zlostavljanje koje čini mučenje ne mora nužno da uključuje fizičku povredu, jer je duševna povreda prevladavajući oblik mučenja. Naprimjer, duševne patnje nanesene osobi prisiljenoj da posmatra teško zlostavljanje nekog svog srodnika predstavljale bi onaj stepen težine koji se traži za krivično djelo mučenja. Slično tome, Pretresno vijeće u predmetu Furundžija smatralo je da je to što je određena osoba bila prisiljena da posmatra teške seksualne nasrtaje na poznanicu predstavljalo mučenje dotične osobe koja je bila prisiljena da posmatra.[309] Prisustvo posmatrača, posebno članova porodice, takođe nanosi teške duševne povrede silovanoj osobi koje predstavljaju mučenje.
150. Što se tiče namjernog nanošenja patnje ili povrede, u predmetu Aksoy v. Turkey Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) smatrao je da se, kada je žrtva potpuno razodjevena, ruku vezanih iza leđa, te potom obješena za ruke, "to moglo nanijeti samo smišljeno: čak je izvršenje toga zahtijevalo i određene pripreme i trud."[310]
151. Pretresno vijeće je kod procjenjivanja postupaka počinioca uzelo u obzir opštu atmosferu i uslove zatočenja koji su vladali u logorima, odsustvo bilo kakve ljekarske pomoći poslije zlostavljanja, te repetitivni, sistematski karakter zlostavljanja zatočenika. Pretresno vijeće takođe uzima u obzir status žrtava i počinilaca. Priroda, cilj, konzistentnost i težina zlostavljanja takođe ukazuju na mučenje.
152. U sudskoj praksi obaju Međunarodnih sudova određeni zabranjeni ciljevi kvalifikuju se kao mučenje. Pretresno vijeće u predmetu Akayesu usvojilo je zabranjene ciljeve iz Konvencije protiv mučenja, to jest dobijanje informacija ili priznanja od žrtve ili trećeg lica, kažnjavanje žrtve ili trećeg lica, zastrašivanje ili prisiljavanje žrtve ili trećeg lica, ili bilo koji drugi razlog zasnovan na bilo kojem obliku diskriminacije.[311] Pretresno vijeće u predmetu Furundžija dodalo je popisu zabranjenih ciljeva i namjeru da se ponizi žrtva.[312]
153. Pretresno vijeće u predmetu Čelebići s pravom je naglasilo da zabranjeni cilj ne mora biti ni jedini ni glavni cilj nanošenja teškog bola ili patnje.[313]
154. Prilikom tumačenja zabranjenih ciljeva mučenja, pretresna vijeća su redovno utvrđivala da je posrijedi mučenje kad je namjera počinioca bila da kazni ili dobije informaciju ili priznanje.[314] Međunarodni sudovi su takođe nalazili potvrdu mučenja primijenjenog kao sredstva za diskriminaciju na osnovu pola.[315] Pored toga, Pretresno vijeće u predmetu Čelebići naglasilo je da je nasilje koje se provodilo u zatočeničkom logoru često vršeno s ciljem "da zastraši ne samo žrtvu već i druge zatočenike".[316]
155. Kvočka, Prcać, Kos i Radić se terete za mučenje kao zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na osnovu određenog postupanja prema bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim ne-Srbima zatočenim u logoru Omarska, uključujući zatočenike i incidente navedene u Prilozima A, B, C i E (tačke 8 i 9). Radić se tereti i za mučenje kao zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na osnovu seksualnog zlostavljanja žena zatočenih u logoru Omarska (tačke 14 i 16).
156. Žigić se takođe tereti za mučenje kao zločin protiv čovječnosti i ratni zločin za konkretne slučajeve zlostavljanja i/ili batinanja bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba zatočenih u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje (tačke 11 i 12) navedene u Prilogu D.
157. Strane ne spore da su zatočenici u tri navedena logora bili podvrgavani mučenju, kako je ono definisano u praksi Međunarodnog suda. Pretresno vijeće nalazi da su mnogi postupci batinanja ili isljeđivanja zatočenika i postupci ponižavanja i psihološkog zlostavljanja, onako kako su opisani u Drugom dijelu ove Presude, počinjeni s konkretnom namjerom da se kazne zatočenici za koje se sumnja da su učestvovali u oružanoj pobuni protiv snaga bosanskih Srba, a drugi su postupci počinjeni s ciljem dobijanja informacija ili priznanja. Praktično su svi postupci namjernog podvrgavanja fizičkom i duševnom nasilju počinjeni s namjerom da se zatočenici ne-Srbi zastraše, ponize i diskriminišu.
158. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u logoru počinjeno mučenje koje potpada pod značenje članova 3 i 5 (mučenje i progon) Statuta. Posebno je pitanje da li se odgovornost za mučenje može pripisati svakom od optuženih i ono će biti razmotreno kasnije.
(c) Surovo postupanje159. Međunarodni sud je dosljedno definisao surovo postupanje, koje je zabranjeno zajedničkim članom 3 Ženevskih konvencija, kao namjernu radnju ili propust koja uzrokuje tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo.[317]
160. Kod procjenjivanja zahtijevanog stepena povrede za kvalifikovanje nekog krivičnog djela kao surovog postupanja, treba uzeti u obzir svrhu i cilj zajedničkog člana 3, kojim se nastojao naznačiti minimalni standard za postupak prema osobama koje ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima.
161. Ovo Pretresno vijeće, slijedeći Prvostepenu presudu u predmetu Čelebići, smatra da je stepen fizičke ili duševne patnje koji je potrebno dokazati za postojanje surovog postupanja niži od stepena koji se traži za mučenje, mada mora da bude na istom nivou kao "hotimično nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tijela ili zdravlja."[318] Pretresno vijeće u predmetu Čelebići smatralo je da stepen patnje potreban da bi se dokazalo surovo postupanje nije jednako visok kao onaj koji se zahtijeva da bi se potvrdila optužba za mučenje.[319] Pretresno vijeće u predmetu Blaškić, na primjer, držalo je da korištenje živih štitova predstavlja surovo postupanje shodno članu 3 Statuta.[320]
162. Kvočka, Prcać, Kos i Radić su okrivljeni za surovo postupanje zbog mučenja i batinanja bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba zatočenih u logoru Omarska, uključujući zatočenike navedene u Prilozima A, B, C i E (tačka 10). Optuženi su zbog tih istih radnji okrivljeni i za djelo mučenja.
163. Žigić je takođe okrivljen za surovo postupanje za konkretne slučajeve mučenja i/ili batinanja bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba zatočenih u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje (tačka 13) i navedenih u Prilogu D.
164. Psihičko zlostavljanje, ponižavanje, maltretiranje i nečovječni uslovi zatočenja nanijeli su zatočenicima tešku bol i patnju. Pretresno vijeće nalazi da je u logorima počinjeno surovo postupanje, posebno u obliku batinanja i nastojanja da se zatočenici ponize.
165. Pretresno vijeće se uvjerilo da je počinjeno surovo postupanje u smislu člana 3 Statuta. Posebno je pitanje da li se odgovornost za surovo postupanje može pripisati optuženima i ono će biti razmotreno kasnije.
(d) Povreda ličnog dostojanstva166. Zajedničkim članom 3 Ženevskih konvencija zabranjene su "povrede ličnog dostojanstva, posebno uvredljivi i ponižavajući postupci." Kao što je naznačeno u prvostepenim presudama u predmetima Aleksovski i Kunarac, "zabrana krivičnog djela povreda ličnog dostojanstva spada u kategoriju šire zabrane nečovječnog postupanja iz zajedničkog člana 3".[321]
167. Pretresno vijeće u predmetu Kunarac odredilo je da je za ovo krivično djelo potrebno "(i) da je optuženi namjerno počinio ili učestvovao u djelu ili propustu za koje se, uopšteno govoreći, može smatrati da imaju za posljedicu ozbiljno poniženje, degradaciju ili da predstavljaju neki drugi ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo, i (ii) da je bio svjestan toga da djelo ili propust mogu imati takve posljedice."[322] U presudi u predmetu Aleksovski naglašeno je da je to krivično djelo "čin motivisan prezirom prema dostojanstvu druge osobe. Stoga, takav čin mora biti krajnje ponižavajući i degradirajući za žrtvu."[323] Takođe je napomenuto da se u obzir moraju uzeti subjektivni kriteriji, uključujući posebno temperament i osjetljivost žrtve, mada se mora razmotriti i standard "razumne osobe".[324]
168. Ovo Pretresno vijeće slaže se sa stavom iz presude u predmetu Kunarac da djelo ili propust ne moraju da uzrokuju trajne patnje; dovoljno je da djelo ili propust "podrazumijeva svako djelo ili propust koji, uopšteno govoreći, imaju za posljedicu ozbiljno poniženje, degradaciju ili neki drugi ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo."[325] U predmetu Kunarac nadalje je utvrđeno da element mens rea ovog krivičnog djela ne zahtijeva specifičnu namjeru počinioca da ponizi, izvrgne ruglu ili degradira žrtvu,[326] nego da je dovoljno da je počinilac bio svjestan da njegovo ili njeno djelo ili propust "za posljedicu mogu imati ozbiljno poniženje, degradaciju ili neki drugi ozbiljni napad na ljudsko dostojanstvo."[327]
169. Izraz "povrede ličnog dostojanstva" je u praksi Međunarodnog suda upoređivan s nečovječnim postupanjem.[328] Međunarodna tijela koja se bave ljudskim pravima utvrdila su da nečovječno i/ili ponižavajuće postupanje može biti počinjeno i samo na osnovu neprimjerenih uslova zatočenja.[329]
170. Pretresno vijeće u predmetu Aleksovski utvrdilo je da sljedeća djela predstavljaju povrede ličnog dostojanstva: korištenje zatočenika kao živih štitova ili za kopanje rovova,[330] batinanje i stalni strah od pljačke ili batinanja koji su trpjele tako ranjive osobe kakve su zatočenici.[331] Pretresna vijeća u predmetima Furundžija i Kunarac utvrdila su da silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja, uključujući prisiljavanje na golotinju u javnosti, nanose teški fizički ili duševni bol i predstavljaju povrede ličnog dostojanstva.[332]
171. U Izmijenjenoj optužnici petorica optuženih se terete za povrede ličnog dostojanstva na osnovu istog skupa činjenica koje leže u osnovi optužbe za progone: ubistvo, mučenje i batinanje, silovanje i seksualno zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje i držanje u zatočeništvu u nehumanim uslovima (tačka 3). Uz to, Radić se odvojeno tereti za povrede ličnog dostojanstva (tačka 17) za silovanje i seksualno zlostavljanje navedenih ili identifikovanih zatočenica.
172. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ubistvo se samo po sebi ne može okarakterisati kao povreda ličnog dostojanstva. Ubistvo za posljedicu ima smrt, po čemu se razlikuje od pojmova teškog ponižavanja, degradacije ili napada na ljudsko dostojanstvo. Povrede dostojanstva su prvenstveno usredotočene na radnje, propuste ili riječi koje nužno ne podrazumijevaju dugotrajne fizičke povrede, ali su unatoč tome teška krivična djela koja zaslužuju kaznu.
173. Dokazi otkrivaju da su zatočenici bili podvrgavani teškom ponižavajućem i degradirajućem postupanju time što su u logoru Omarska bili zatočeni u neprimjerenim uslovima. Zatočenici su bili prisiljavani da čine servilne radnje koje pokazuju srpsku nadmoć, prisiljavani su da vrše nuždu u svoju odjeću i trpjeli su stalni strah od podvrgavanja fizičkom, duševnom ili seksualnom nasilju u logoru, kako je opisano u Drugom dijelu ove Presude.
174. Pretresno vijeće nalazi da su povrede ličnog dostojanstva u okviru značenja člana 3 Statuta redovno činjene nad zatočenicima logora Omarska. Posebno je pitanje da li se odgovornost za povrede ličnog dostojanstva može pripisati optuženima i ono će biti razmotreno kasnije.
(e) Silovanje175. Silovanje je u Prvostepenoj presudi u predmetu Akayesu jezgrovito definisano kao "fizički nasrtaj seksualne prirode, počinjen nad nekom osobom u okolnostima prisile."[333] Pretresno vijeće u predmetu Furundžija na sljedeći je način artikulisalo objektivne elemente silovanja:
(i) seksualna penetracija, bez obzira koliko neznatna
(a) vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se počinilac poslužio; ili
(b) usta žrtve penisom počinioca;
(ii) uz upotrebu prinude ili sile ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili trećeg lica.[334]
176. Pretresno vijeće u predmetu Kunarac, međutim, smatralo je da je element (ii) iz predmeta Furundžija restriktivniji od onoga što se zahtijeva u međunarodnom pravu, te zaključilo da se taj element treba tumačiti u značenju "u slučajevima u kojim do takve seksualne penetracije dolazi bez pristanka žrtve."[335] U presudi u predmetu Kunarac naglašeno je da pristanak mora biti "dan dobrovoljno, kao rezultat slobodne volje žrtve, procijenjen na osnovu konteksta postojećih okolnosti"[336] i da se u osnovi treba usredotočiti na pitanje da li je došlo do teških kršenja slobode odlučivanja u seksualnoj sferi.[337]
177. Pretresno vijeće se slaže sa faktorima koje je izložilo Pretresno vijeće u predmetu Kunarac, definišući silovanje kao kršenje slobode odlučivanja u seksualnoj sferi. Neka seksualna aktivnost se može klasifikovati kao silovanje ako je:
(i) seksualna aktivnost praćena silom ili prijetnjom silom, koja je upućena žrtvi ili nekoj trećoj strani;
(ii) seksualna aktivnost praćena silom ili različitim drugim specificiranim okolnostima koje su žrtvu učinile osobito ranjivom ili su je učinile nesposobnom da izrazi informirano odbijanje; ili
(iii) do seksualne aktivnosti došlo bez pristanka žrtve.[338]
178. Prilikom razmatranja navoda o silovanju, Pretresno vijeće u predmetu Čelebići naglasilo je da su okolnosti prisile imanentne situacijama oružanog sukoba.[339] Nadalje, Pretresno vijeće u predmetu Furundžija naglasilo je da "bilo kakvo zatočeništvo isključuje pristanak."[340] Ovo Pretresno vijeće podržava oba ta stava.
179. Mens rea krivičnog djela silovanja jesu namjera da se izvrši seksualna penetracija i svijest da se to dešava bez pristanka žrtve.[341]
180. Pretresno vijeće u predmetu Akayesu definisalo je seksualno zlostavljanje kao "svaki čin seksualne prirode, počinjen nad nekom osobom u okolnostima prisile."[342] Stoga je seksualno nasilje širi pojam od silovanja i obuhvata i takva krivična djela kao što su seksualno porobljavanje i napastvovanje.[343] Štaviše, Pretresno vijeće u predmetu Akayesu naglasilo je da seksualno zlostavljanje ne mora nužno da uključuje fizički kontakt i kao primjer toga navelo je prisilnu golotinju u javnosti.[344]
181. U Izmijenjenoj optužnici se za seksualno zlostavljanje tereti kao za jedno od djela koja mogu da čine progone ukoliko se dokaže potrebna namjera (tačka 1). Pored toga, Mlađo Radić se tereti za silovanje kao zločin protiv čovječnosti zbog svojih nasrtaja na navedene žrtve (tačka 15).
182. Na osnovu dokaza je utvrđeno, kao što je prikazano u Drugom dijelu ove Presude, da su zatočenice u logoru Omarska bile podvrgavane prisilnim ili prinudnim činovima seksualne penetracije, kao i drugim činovima seksualne prirode koji su počinjeni u okolnostima prisile ili zlostavljanja.
183. Pretresno vijeće se uvjerilo da su počinjeni silovanje i drugi oblici seksualnog zlostavljanja u smislu članova 3 i 5 (silovanje i progoni) Statuta. Posebno je pitanje da li se odgovornost za te zločine može pripisati optuženima i ono će biti razmotreno kasnije.
(f) Progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi184. Pretresno vijeće u predmetu Tadić artikulisalo je tri osnovna uslova za zločin progona: (1) mora postojati diskriminatorno djelo ili propust; (2) osnova za to djelo ili propust mora biti zasnovana na rasi, vjeri ili politici; i (3) mora postojati namjera da se prekrše osnovna ili temeljna prava pojedinca.[345] Pretresno vijeće u predmetu Kupreškić definisalo je progone kao "grubo i flagrantno uskraćivanje na diskriminatornoj osnovi nekog temeljnog prava koje je utvrđeno međunarodnim običajnim ili konvencionim pravom, a koje dosiže isti stepen težine kao i druga djela zabranjena članom 5."[346]
185. U praksi Međunarodnog suda specificirano je da u djela progona spadaju krivična djela nabrojana u drugim stavovima člana 5,[347] krivična djela navedena drugdje u Statutu[348] i djela koja nisu navedena u Statutu, ali koja za nužnu posljedicu mogu da imaju uskraćivanje drugih temeljnih ljudskih prava, pod uslovom da su ta djela, zasebno ili zajedno s drugima, istog stepena težine ili ozbiljnosti kao i druga djela nabrojana u članu 5.[349] Nadalje, "djela progona ŠseĆ moraju procjenjivati ne izolirano već u svom kontekstu, i to tako što će se gledati njihov kumulativni efekt. Iako pojedinačna djela možda nisu nečovječna, njihove sveukupne posljedice moraju na takav način predstavljati povredu čovječnosti da ih se može nazvati žnečovječnimž."[350]
186. Pretresna vijeća MKSJ-a su do sada smatrala da progone mogu predstavljati sljedeća djela ako su počinjena sa traženom dikriminatornom namjerom: zatvaranje,[351] protivpravno zatočenje civila[352] ili povreda ličnih sloboda,[353] ubistvo,[354] deportacija ili prisilno premještanje,[355] "hvatanje, prikupljanje, odvajanje i prisilno odvođenje civila u logore,[356] sveobuhvatno razaranje domova i imovine,[357] razaranje gradova i sela i druge javne ili privatne imovine i pljačkanje imovine,[358] napadi na gradove, gradiće i sela,[359] kopanje rovova i korištenje talaca i živih štitova,[360] uništavanje i nanošenje štete vjerskim i obrazovnim institucijama[361] i seksualno nasilje.[362] Pretresno vijeće takođe primjećuje da se u praksi suđenja za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu smatralo da djela ili propusti kao što su onemogućavanje otvaranja bankovnih računa, uskraćivanje mogućnosti za obrazovanje ili zaposlenje ili prava na izbor supružnika Jevrejima na osnovu njihove vjere, predstavljaju progone.[363] Tako djela koja sama po sebi nisu krivična mogu ipak postati krivična djela progona ukoliko su počinjena s namjerom diskriminacije. U Prvostepenoj presudi u predmetu Kordić navedeno je sljedeće: "Kako se ne bi prekršio princip legaliteta, za djela koja su u optužnici svrstana pod progon mora se pokazati da su u vrijeme počinjenja predstavljala krivično djelo po međunarodnom pravu."[364] Pretresno vijeće ovaj navod tumači tako kao da on znači da djela navedena u Izmijenjenoj optužnici, zajedno ili odvojeno, moraju predstavljati progone, a ne da se svako navedeno diskriminatorno djelo mora pojedinačno smatrati kršenjem međunarodnog prava.
187. Pretresno vijeće smatra da krivično djelo progona, ako je zasnovano na istim djelima počinjenim protiv istih žrtava, obuhvata i druga djela koja se stavljaju na teret, a koja sama za sebe predstavljaju zločine protiv čovječnosti, ukoliko je prisutan dodatni element diskriminacije po navedenim osnovama.
188. Petorica optuženih terete se za progone prema članu 5(h) zbog sljedećih djela počinjenih protiv bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba: ubistva, mučenja i batinanja, silovanja i seksualnog zlostavljanja, maltretiranja, ponižavanja i psihičkog zlostavljanja, te držanja u zatočeništvu u nehumanim uslovima (tačka 1).
189. Ubistvo, mučenje i silovanje su eksplicitno navedeni u stavovima (a), (f) i (g) člana 5 Statuta i čine djela progona ako su počinjeni na diskriminatornim osnovama. Zatočavanje u logorima u nehumanim uslovima može se uključiti u stavove (e) i (i), kojima se zabranjuje "zatvaranje" i "druga nehumana djela", te i ono zadovoljava definiciju djela progona.
190. Pretresno vijeće će sada razmotriti maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje. Ta djela nisu eksplicitno navedena u članu 5, niti se pojavljuju kao konkretna djela u drugim članovima Statuta. Da bi maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje predstavljali progone, oni moraju biti istog stepena težine kao i ostali navedeni ili sankcionisani zločini protiv čovječnosti, ili zajedno s drugim zločinima koji se mogu sankcionisati prema članu 5 moraju predstavljati dio obrasca ponašanja koji zadovoljava kriterij za progone. Uslovi zatočavanja koji su vladali u logoru - smještanje zatočenika u krajnje pretrpane male prostorije bez ventilacije, tjeranje zatočenika da mole da bi im se dala voda, te prisiljavanje zatočenika da vrše nuždu u svoju odjeću - sami su po sebi određen oblik zlostavljanja i njihov cilj je bio da se zatočenici maltretiraju, ponize, te da im se nanesu duševne povrede. Neprestane pogrde, demoralisanje i prijetnje zatočenicima, uključujući i prisiljavajuće zahtjeve stražara da im zatočenici daju svoj novac, te smještanje zatočenika u vašljivim i pretrpanim objektima, bili su sračunati od strane onih koji su sudjelovali u funkcionisanju logora u cilju nanošenja psihičke povrede zatočenicima. Baš kao što se silovanje i prisilna golotinja sankcionišu kao zločini protiv čovječnosti ili genocid ako predstavljaju dio napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva ili ako se koriste kao instrument genocida,[365] tako i ponižavajuće postupanje koje čini dio diskriminatornog napada na civilno stanovništvo može, zajedno s drugim zločinima, a u ekstremnim slučajevima i samo za sebe, na sličan način predstavljati progone.
191. Pretresno vijeće je takođe uvjereno da su užasni uslovi zatočenja i demorališuće postupanje prema zatočenicima u logoru Omarska bili u dovoljnoj mjeri ponižavajući i traumatizirajući da prestavljaju per se povredu ličnog dostojanstva koja se kvalifikuje kao progon jer je jasno da je počinjena na diskriminatornim osnovama.
192. Pored maltretiranja, ponižavanja i psihičkih trauma koje su zatočenici svakodnevno trpjeli u logoru, oni su podvrgavani i psihičkom zlostavljanju tako što su morali da posmatraju i slušaju mukotrpna ispitivanja i neselektivne okrutne postupke nad ljudima s kojima su bili zatočeni. Pretresno vijeće se uvjerilo da maltretiranje, ponižavanje i psihičko zlostavljanje potpadaju pod actus reus progona.
193. Pretresno vijeće će sada razmotriti traženu mens rea potrebnu da bi se utvrdilo postojanje progona kao zločina protiv čovječnosti u smislu odredaba Statuta.
(i) Mens rea za progone
194. Diskriminacija je glavna karakteristika kojom se krivično djelo progona razlikuje od drugih zločina protiv čovječnosti. Svaki zločin protiv čovječnosti iz drugih stavova člana 5 koji ispunjava i dodatni zahtjev za diskriminacijom može se kvalifikovati kao progon. Diskriminacija u kontekstu progona prema članu 5(h) mora počivati na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama. Drugim riječima, diskriminatorna namjera nužna za taj zločin mora biti okarakterisana politički, rasno ili vjerski.
195. Prvostepena presuda u predmetu Tadić pokazala je da diskriminatorno djelo može proisteći iz primjene pozitivnih ili negativnih kriterija. U toj presudi je zaključeno da napad "na civilno stanovništvo izvršen samo protiv nesrpskog dijela stanovništva zato jer nisu bili Srbi" upućuje na nužnu diskriminatornu namjeru.[366] U ovom predmetu zatočenici u logoru Omarska su odabrani na osnovu političkog, etničkog ili vjerskog kriterija; njihova pripadnost po tim kriterijima razlikovala se i definisala kao različita od pripadnosti bosanskih Srba koji su ih držali u zatočeništvu i zlostavljali. Kada su svi zatočenici ne-Srbi ili oni na koje se sumnja da su simpatizeri ne-Srba, a svi oni koji ih zlostavljaju su Srbi ili simpatizeri Srba, neiskreno je tvrditi da grupa protiv koje je usmjeren napad nije definisana političkom, vjerskom ili etničkom pripadnošću. Štaviše, Pretresno vijeće zapaža da osobe za koje se sumnjalo da su pripadnici tih grupa takođe spadaju u moguće žrtve diskriminacije. Na primjer, ako bi neki bosanski Srbin postao meta napada zbog sumnji da simpatiše bosanske Muslimane, takav bi se napad mogao klasifikovati kao progon.[367] Uz to, ako je neka osoba bila objekt zlostavljanja zato jer se sumnjalo da pripada muslimanskoj zajednici, diskriminatorni element je zadovoljen čak i ako se pokaže da je ta sumnja bila netačna.
196. U Izmijenjenoj optužnici u ovom predmetu grupa koja je bila objekt progona definisana je kao "bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor."[368] U Izmijenjenoj optužnici se takođe općenito tvrdi da je napad bio usmjeren protiv "bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i nekih drugih nesrpskih stanovnika"[369] ili "bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini Prijedor."[370] U skladu s nalazom u Prvostepenoj presudi u predmetu Tadić u vezi s ovim pitanjem,[371] koji je citiran i u Prvostepenoj presudi u predmetu Blaškić[372] i Prvostepenoj presudi u predmetu Jelisić[373], te u skladu s tekstom Presude o kazni u predmetu Todorović,[374] ovo Pretresno vijeće je uvjereno da namjerno usmjeravanje napada isključivo na ne-Srbe zatočene u logoru Omarska (ili njihove simpatizere) zbog toga što su ne-Srbi (ili što podržavaju ne-Srbe), predstavlja diskriminaciju u okviru značenja progona.
197. U vezi s činjenicama kojima se raspolaže, Pretresno vijeće primjećuje da su praktično sva krivična djela koja navodi optužnica počinjena protiv nesrpskih zatočenika u logorima. Žrtve su postale objekt napada na diskriminatornim osnovama. Premda su traženi kriteriji diskriminatorne osnove, a ne pripadnost pojedinoj grupi, u ovom predmetu je osnov diskriminacije isključenost iz pripadnosti pojedinoj grupi, grupi srpskog stanovništva. Na osnovu ukupnih dokaza jasno je da su ubistvo, mučenje, silovanje, batinanje i drugi oblici fizičkog i duševnog nasilja vršeni strateški i sistematski protiv ne-Srba u Omarskoj. Čini se da je većina tih zvjerstava počinjena sa predumišljajem da se stvori atmosfera nasilja i terora, te da se vrši progon nad zatočenicima. Uz to, objekti i uslovi koji su vladali u Omarskoj bili su takvi da su zatočenici koji su preživjeli ispitivanja bili prisiljeni da trpe izuzetno neadekvatne uslove za život, ishranu i ljekarsku pomoć. Uvrede na nacionalnoj osnovi, prisiljavanje zatočenih Muslimana i Hrvata da pjevaju srpske pjesme ili da šamaraju jedan drugoga, tjeranje zatočenika da vrše nuždu u odjeću zbog neadekvatnih sanitarnih uslova, selektivno podvrgavanje samo ne-Srba fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju - sve su to primjeri postupaka diskriminacije i demoralisanja zamišljenih radi vršenja progona. Na nesnosnoj vrućini, kako vani, na vrelom asfaltu piste, tako i u pretrpanim prostorijama u zgradama bez ventilacije, žrtve ne-Srbi zatočeni u logoru Omarska bili su lišeni temeljnih prava na život, slobodu, posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet, dakle prava uskraćivanje kojih je istoznačno konkretnim djelima zabranjenim članom 5 Statuta ili dostiže isti stepen težine. Ovo uskraćivanje temeljnih prava dokazano je van razumne sumnje. Pored toga, nije osporavano da su učesnici u funkcionisanju logora zlostavljali i smještali u neadekvatne uslove samo ne-Srbe i malu grupu Srba za koje se sumnjalo da su simpatizeri protivničkih grupa, što neizbježno navodi na zaključak da su ta djela i propusti počinjeni na diskriminatornim osnovama. Pretresno vijeće nalazi da su elementi progona kao zločina protiv čovječnosti zadovoljeni.
198. Nema nikakve sumnje u to da je meta napada bilo upravo nesrpsko stanovništvo Prijedora, te da je cilj tih napada bio da se to stanovništvo otjera sa te teritorije ili da se preostali dio stanovništva podjarmi. Čini se da su logori Trnopolje i Keraterm osnovani u sklopu zajedničkog plana kako bi se postigao taj cilj, dok je za logor Omarska jasno da je osnovan kako bi se postigao taj cilj.
(ii) Izvođenje diskriminatorne namjere iz "svjesnog učešća" u zločinačkom poduhvatu
199. Postavlja se drugo pitanje u vezi s tim da li se diskriminatorna namjera počinioca ili saizvršioca krivičnog djela u osnovi ili udruženog zločinačkog poduhvata može izvesti iz svjesnog učešća u diskriminatornom napadu ili zločinačkom poduhvatu.
200. Kod progona se, pored namjere da se počini krivično djelo u osnovi, traži i dodatna namjera,[375] tačnije, posebna namjera diskriminacije na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Posebna namjera za vršenje diskriminacije stoga postoji dodatno, uz namjeru za počinjenje djela u osnovi (ubistvo, silovanje, mučenje, itd.) i mens rea potrebnu za zločine protiv čovječnosti (znanje da je djelo počinjeno u kontekstu rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva).[376] Pretresno vijeće u predmetu Kupreškić naglasilo je da je za progone potreban "veći prag mens rea nego za obične zločine protiv čovječnosti, ali manji nego za genocid."[377] U predmetu Kupreškić dat je rezime elemenata koje mora sadržati optužba za progone: "(a) one elemente koji su potrebni za sve zločine protiv čovječnosti po Statutu; (b) grubo ili flagrantno uskraćivanje temeljnog prava koje dosiže isti stepen težine kao i druga djela zabranjena članom 5; i (c) diskriminatornu osnovu."[378]
201. Pretresno vijeće u predmetu Kordić smatralo je da je optuženi, da bi posjedovao povišen stepen mens rea nužan za zločin progona, "morao dijeliti cilj diskriminatorne politike."[379] Pretresna vijeća su u više navrata izvodila diskriminatornu namjeru iz hotimičnog ili svjesnog sudjelovanja počinioca u kampanji sistematskog zlostavljanja neke specifične etničke, vjerske ili političke grupe. U Prvostepenoj presudi u predmetu Jelisić smatralo se da se diskriminatorna namjera optuženog može izvesti iz činjenice da je optuženi "svjesno djelovao u okviru rasprostranjenog i sistematskog nasilja koje se sprovodiŠloĆ protiv samo jedne određene grupe".[380] U Prvostepenoj presudi u predmetu Kupreškić utvrđeno je da su četvorica optuženih dijelila diskriminatornu namjeru na osnovu njihovog sarađivačkog učešća u određenim događajima u centralnoj Bosni od oktobra 1992. do 16. aprila 1993.[381] U presudi u predmetu Kordić diskriminatorna namjera optuženih je izvedena iz njihovog aktivnog učešća u zajedničkom zločinačkom planu.[382] Pretresno vijeće u predmetu Kordić tako zaključuje da se diskriminatorna namjera počinioca može izvesti iz svjesnog učešća u sistemu ili poduhvatu kojim se vrši diskriminacija na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi.
202. Pretresno vijeće nalazi da sva djela nabrojana u tački 1 Izmijenjene optužnice jesu počinjena u logoru Omarska; da su ta djela ili propusti počinjeni kako sistematski, tako i neselektivno, od strane onih koji su djelovali u okviru funkcija koje su im dodijeljene u strukturi logora, te onih koji su spontano i oportunistički reagovali na tolerisanje nasilja koje je ta struktura pružala, a s namjerom diskriminiranja, a na kraju i podjarmljivanja ne-Srba zatočenih u logoru.
203. Pretresno vijeće primjećuje da možda postoje neki incidenti za koje se terete optuženi, a za koje još nije utvrđeno da li su ta djela imala karakter progona. Na primjer, iako je Pretresno vijeće potpuno uvjereno da su batinanja u logoru Omarska vršena s namjerom diskriminacije protiv ne-Srba, moguće je da batinanje nekih žrtava nije počinjeno na diskriminatornim osnovama, nego iz čisto ličnih razloga.[383] U slučajevima gdje je neki od optuženih pokrenuo pitanje da li je neko djelo počinjeno iz razloga diskriminacije ili bez svjesnog i hotimičnog učešća optuženog, Pretresno vijeće će razmotriti da li je optužba dokazala da se radilo o diskriminatornim osnovama.[384]
204. Pretresno vijeće se uvjerilo da su učesnici u funkcionisanju logora Omarska počinili progone u smislu člana 5(h) Statuta. Posebno je pitanje da li optuženi snose krivičnu odgovornost za progone i to će pitanje biti kasnije razmotreno.
205. Pretresno vijeće takođe uzima u obzir sporazume o izjašnjavanju o krivici postignute u predmetu logor Keraterm, u kojem su se optuženi i optužba dogovorili oko osnova za osuđujuće presude trojici bivših zaposlenih u logoru (Sikirica, Došen, Kolundžija) za progone kao zločin protiv čovječnosti.[385] U tim sporazumima izričito je navedeno da dvojica optuženih nisu fizički počinili niti odobravali zločine koji su počinjeni u Keratermu (Došen i Kolundžija), te da su čak pokušali da obustave ili spriječe određene zločine i poboljšaju uslove u logoru. Pretresno vijeće III prihvatilo je sporazume o izjašnjavanju o krivici, našavši da postoji činjenična osnova da se optuženi smatraju krivim za progone kao zločin protiv čovječnosti.[386] Ta odluka potvrđuje nalaz da se oni koji nisu fizički počinioci zločina i koji su učesnici na relativno niskom nivou mogu smatrati krivima za progone kao zločin protiv čovječnosti prema članu 5 Statuta. Potvrdno izjašnjavanje optuženih o krivici je, čini se, zasnovano na činjenici da su oni znali da su zločini vrlo rasprostranjeni u logoru Keraterm, ali da su usprkos tome ostali na položajima koji su im dodijeljeni i nastavili da učestvuju u funkcionisanju logora.[387]
(g) Nehumana djela206. Član 5(i) Statuta jeste rezidualna odredba. Ona se odnosi na djela koja ne ulaze u neki drugi stav člana 5, a istog su stepena težine kao i drugi nabrojani zločini.[388] Oslanjajući se na definiciju iz presude u predmetu Blaškić,[389] u presudi u predmetu Kordić smatralo se da su "nehumana djela" karakterisana hotimičnim nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda žrtvi, pri čemu se težina procjenjuje od slučaja do slučaja.[390]
207. Presuda u predmetu Kupreškić poziva se na međunarodne standarde o ljudskim pravima u identifikaciji zabranjenih nehumanih djela. U njoj se posebno spominje zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (član 7), Evropske konvencije o ljudskim pravima (član 3), te Međuameričke konvencije o ljudskim pravima (član 5).[391] Pretresno vijeće primjećuje da se u Afričkoj povelji o ljudskim pravima i pravima naroda (član 5)[392] na sličan način zabranjuje nečovječno postupanje.
208. Sakaćenje i druge vrste teških tjelesnih povreda, premlaćivanje i druga nasilna djela,[393] teške tjelesne i duševne povrede,[394] prisilno premještanje,[395] nečovječno i ponižavajuće postupanje,[396] prisilna prostitucija[397] i prisilni nestanak osoba[398] su nabrojani u praksi Međunarodnog suda kao djela koja potpadaju pod ovu kategoriju.
209. Pretresno vijeće nalazi da su nehumana djela u smislu člana 5 (nehumana djela i progoni) Statuta počinjena u logoru Omarska. Dokazi pokazuju da su zatočenici bili podvrgavani teškim tjelesnim ili duševnim povredama upotrebom sredstava kao što su batinanje, mučenje, seksualno zlostavljanje, ponižavanje, maltretiranje, psihičko zlostavljanje i zatočavanje u nečovječnim uslovima.
210. Posebno je pitanje da li se odgovornost za nehumana djela može pripisati optuženima i ono će biti razmotreno kasnije.
211. Zbog kumulativne prirode nekih optužbi koje su zasnovane na istim činjeničnim osnovama, Pretresno vijeće će sada razmotriti pitanje kumulativnih osuđujućih presuda.
B. KUMULATIVNE OSUĐUJUĆE PRESUDE
212. Pitanje kumulativnih osuđujućih presuda se u ovom predmetu pojavljuje u vezi sa mnogim identičnim zločinima za koje se optužuje po različitim članovima Statuta (na primjer, ubistvo kao kršenje člana 3 Statuta i ubistvo kao kršenje člana 5 Statuta), kao i u vezi sa istim ili sličnim zločinima za koje se optužuje za ista djela, ali po različitim stavovima istog člana Statuta (na primjer, ubistvo za koje se optužuje po članu 5 Statuta kao za ubistvo, progon i nehumana djela). Niže slijedi rasprava o praksi Međunarodnih sudova u vezi s ovim pitanjem. Pretresno vijeće mora za svaki pojedinačni slučaj odlučiti po kojim je optužbama dopustivo donijeti osuđujuću presudu kojom se kažnjava isto krivično djelo.
213. Žalbeno vijeće je u predmetu Čelebići iznijelo svoj sud o pitanju kumulativnih osuđujućih presuda za ratne zločine kojima se tereti po članu 2 (teške povrede Ženevskih konvencija) i članu 3 (kršenja zakona i običaja ratovanja) Statuta. Formulisalo je dvostrani test koji su kasnije primjenjivala pretresna vijeća prilikom razmatranja kumulativnih osuđujućih presuda po članovima 3 i 5 Statuta.[399] Pored toga, Žalbeno vijeće je u predmetu Jelisić usvojilo isti pristup kao i Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići u vezi s optužbama pokrenutim shodno članovima 3 i 5 Statuta.[400]
214. Prema testu koji je postavilo Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići (u daljnjem tekstu: test), dopustivo je izreći osuđujuće presude po različitim odredbama Statuta kako bi se kaznilo za isto krivično djelo ako "svaka od dotičnih odredbi sadrži materijalno različit element koji druga ne sadrži. Element je materijalno različit od nekog drugog elementa ako zahtijeva dokaz činjenice koji drugi element ne zahtijeva".[401] Ako krivična djela zadovoljavaju kriterije po kojima se radi o više zločina, ali svako od djela ne sadrži materijalno različite elemente, te kumulativne osuđujuće presude nisu dopustive i pretresno vijeće mora odlučiti za koje će krivično djelo izreći osuđujuću presudu. U izboru se treba držati načela da "osudu treba izreći po užoj od dvije odredbe. Tako, ako neki skup činjenica sankcionišu dvije odredbe, od kojih jedna sadrži dodatni element koji je materijalno različit, osudu treba izreći samo po toj drugoj odredbi".[402]
215. U skladu s ovim testom, Pretresno vijeće će utvrditi materijalno različite elemente svakog zločina kojim se tereti. Ako primjena prvog dijela ovog testa zahtijeva da Pretresno vijeće izrekne samo jednu osuđujuću presudu, Vijeće će u skladu s drugim dijelom testa odabrati najužu primjenjivu krivičnu odredbu.
2. Primjena testa na krivična djela u stjecaju koja su navedena u Izmijenjenoj optužnici
(a) Krivična djela u stjecaju koja se kvalifikuju kao ubistvo
216. Pretresno vijeće je utvrdilo da su u periodu na koji se odnosi Izmijenjena optužnica u logorima Omarska i Keraterm počinjena ubistva. Ta su ubistva u Izmijenjenoj optužnici kvalifikovana kumulativno kao progoni izvršeni putem ubistava iz člana 5(h) (tačka 1), nehumana djela izvršena putem ubistva iz člana 5(i) (tačka 2), povrede ličnog dostojanstva izvršene putem ubistva iz člana 3(1)(c) (tačka 3), ubistvo iz člana 3(1)(a) (tačke 5 i 7) i ubistvo iz člana 5(a) (tačke 4 i 6).
217. Pretresno vijeće je utvrdilo da optužba za ubistvo kao povredu ličnog dostojanstva po članu 3(1)(c) Ženevskih konvencija iz 1949. nije pravilna. Stoga se u vezi s odnosom između ovog i ostalih krivičnih djela koja se kvalifikuju kao ubistvo ne pokreće pitanje neprimjerenosti kumulativnih osuđujućih presuda. Pretresno vijeće takođe podsjeća na supsidijarnu prirodu optužbe za druga nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti, te zaključuje da je, ukoliko se optužba za progone potvrdi, primjerenije za nehumana djela optužiti u tački optužnice koja se odnosi na progone.
218. Pretresno vijeće će prvo razmotriti kumulativne osuđujuće presude po članovima 3 i 5 Statuta, gdje su zločini zasnovani na istom skupu činjenica. Zatim će razmotriti primjerenost kumulativnih osuđujućih presuda za dva ili više zločina iz istog člana Statuta, a na osnovu istog skupa činjenica.
219. Prema Drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić, svaki od zločina iz člana 3 i člana 5 sadrži "poseban sastojak koje drugo krivično djelo ne posjeduje".[403] Zločini koji se terete po članu 3 zahtijevaju da se dokaže "bliska veza između djela optuženog i oružanog sukoba", dok zločini iz člana 5 zahtijevaju da se dokaže "da je djelo počinjeno kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo".[404] Zato su kumulativne osuđujuće presude za ubistvo i druge zločine kojima se tereti i po članu 3 i po članu 5 dopuštene, jer se za svako od tih krivičnih djela traži materijalno različit element koji se za drugo djelo ne traži.[405]
220. Što se tiče odnosa između ubistava koja se višestruko kvalificiraju prema članu 5(a)(ubistvo) i članu 5(h)(progoni), ovo Pretresno vijeće je već u presudi u predmetu Krstić utvrdilo da krivično djelo progona, počinjeno putem ubistva iz člana 5(h), sadrži materijalno različit element diskriminatorne namjere, koji se ne traži kod krivičnog djela ubistva iz člana 5(a). Ubistvo iz člana 5(a) ne sadrži neki jedinstven element koji ne bi bio obuhvaćen definicijom ubistva iz člana 5(h). U slučaju izricanja osuđujućih presuda za ovaj zločin po oba spomenuta člana, umjesto ubistva prema članu 5(a) mora se odabrati krivično djelo progona kao uže određeno krivično djelo, u skladu s drugim dijelom testa.
221. Stoga bi Pretresno vijeće kod oglašavanja krivim optuženog za ubistvo za koje je utvrđena njegova krivična odgovornost moglo te presude izreći i prema članu 3 - ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja (tačke 5 i 7) - i prema članu 5(h) - progoni izvršeni putem ubistva (tačka 1) - ili prema članu 5(a) (tačke 4 i 6). Međutim, ako se utvrdi da ubistvo predstavlja dio osuđujuće presude za progone, optužbe za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti moraju se odbaciti.
(b) Krivična djela u stjecaju koja se kvalifikuju kao djela mučenja222. Pretresno vijeće je utvrdilo da su u logoru Omarska počinjena djela mučenja za koje tereti Izmijenjena optužnica. Za ta se djela tereti kumulativno kao za progone izvršene putem mučenja prema članu 5(h) (tačka 1) Statuta, druga nehumana djela prema članu 5(i) (tačka 2) Statuta, povrede ličnog dostojanstva prema članu 3(1)(c) Ženevskih konvencija (tačka 3), mučenje prema članu 5(f) Statuta (tačke 8 i 11), mučenje prema članu 3(1)(a) (tačke 9 i 12) i surovo postupanje prema članu 3(1)(a) Ženevskih konvencija (tačke 10 i 13).
223. Test se prvo primjenjuje kako bi se utvrdilo da li su dopustive kumulativne osuđujuće presude po članovima 3 i 5 Statuta. Pretresno vijeće će potom razmotriti da li se mogu izreći kumulativne osuđujuće presude za različita djela u osnovi koja su sadržana u istom članu kako bi se kaznilo isto krivično djelo.
(i) Odnos između krivičnih djela iz različitih članova (članova 3 i 5)
224. Što se tiče odnosa između krivičnih djela iz članova 3 i 5, kao što je gore razmatrano, na Međunarodnom sudu se do danas uvriježilo da je dopustivo izricanje kumulativnih osuđujućih presuda i prema članu 3 i prema članu 5 Statuta, jer svaki od tih članova sadrži materijalno različite elemente.
225. Što se tiče odnosa između mučenja prema članu 3(1)(a), surovog postupanja prema članu 3(1)(a) i povreda ličnog dostojanstva prema članu 3(1)(c) Ženevskih konvencija, Pretresno vijeće mora prvo utvrditi koje od ovih krivičnih djela sadrži jedinstven materijalno različit element koji se ne traži kod drugih krivičnih djela. Za krivična djela koja se stavljaju na teret prema članu 3 Statuta a kršenja su zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija potrebno je da su zločini počinjeni nad osobom koja nije aktivni učesnik u neprijateljstvima, te da su usko povezani s oružanim sukobom. Mučenje je definisano kao svako namjerno djelo ili propust kojim se nanosi teški fizički ili duševni bol ili patnja, a koje je motivisano, djelimično ili u cijelosti, nekim zabranjenim ciljem. Surovo postupanje je definisano kao svako namjerno djelo ili propust kojim se nanosi teški fizički ili duševni bol ili patnja, ili koje predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo.[406] Povrede ličnog dostojanstva su definisane kao svako namjerno djelo ili propust za koje bi se općenito smatralo da uzrokuje teško poniženje, degradaciju, ili koje inače predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo.[407]
226. Zahtjev postojanja zabranjenog cilja, koji karakteriše krivično djelo mučenja, jeste materijalno različit element koji se ne traži kod krivičnih djela surovog postupanja ili povreda ličnog dostojanstva. Sva ta krivična djela podrazumijevaju tjelesno ili duševno zlostavljanje. Pretresno vijeće je ranije naznačilo da je prag bola ili patnje koji se zahtijeva za mučenje viši od onog za surovo postupanje. Težina bola koji se nanosi kod mučenja tako predstavlja dodatni materijalno različit element i čini krivično djelo mučenja specifičnijim. Iz tog razloga Pretresno vijeće ne može kumulirati osuđujuće presude za mučenje, surovo postupanje i povrede ličnog dostojanstva kažnjavajući isto djelo. Pretresno vijeće mora izabrati najodređenije krivično djelo, u skladu sa drugim krakom testa. Krivično djelo mučenja je određenije definisano od krivičnih djela surovog postupanja i povreda ličnog dostojanstva. Stoga se prednost mora dati krivičnom djelu mučenja prema članu 3(1)(a), dok se krivična djela surovog postupanja prema članu 3(1)(a) i povreda ličnog dostojanstva prema članu 3(1)(c) moraju odbaciti.
227. Što se tiče odnosa između mučenja prema članu 5(f) i progona izvršenih putem mučenja prema članu 5(h), progoni sadrže materijalno različit element koji se kod mučenja ne zahtijeva, time što je za progone potrebna diskriminacija na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama. U skladu s prvim dijelom testa, izricanje kumulativnih osuđujućih presuda prema članu 5(f) i istovremeno članu 5(h) za isto djelo nije dopustivo te se u skladu s drugim dijelom testa mora odabrati najuže određeno krivično djelo, odnosno progoni. Ukoliko pretresno vijeće utvrdi da je mučenje počinjeno kao dio progona, onda se optužba za krivično djelo progona prema članu 5(f) mora odbaciti.
228. U vezi s odnosom između drugih nehumanih djela prema članu 5(i) i progona prema članu 5(h), Pretresno vijeće je ranije primijetilo da su nehumana djela dopunske prirode, te da, stoga, ukoliko nehumana djela potpadaju pod osuđujuću presudu za progone, onda se optužba za nehumana djela prema članu 5(i) mora odbaciti. Ponovo, u skladu s testom, ukoliko krivična djela zadovoljavaju kriterij za postojanje više od jednog zločina, ali svako od djela ne sadrži materijalno različite elemente, pa su stoga kumulativne osuđujuće presude nedopustive, onda pretresno vijeće mora odlučiti za koje će krivično djelo izreći osuđujuću presudu. Ovaj se izbor treba napraviti po načelu da odredba koja se odnosi na činjenice i traži materijalno različit element, jeste ono djelo na kojem treba zasnovati osuđujuću presudu.
(c) Krivična djela u stjecaju koja se kvalifikuju kao djela silovanja/seksualno zlostavljanje229. Pretresno vijeće je utvrdilo da su u logoru Omarska počinjeni silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja. U Izmijenjenoj optužnici se za silovanja i seksualno zlostavljanje tereti kumulativno kao za progone počinjene putem silovanja i seksualnog zlostavljanja prema članu 5(h) (tačka 1), mučenje prema članu 5(f) (tačka 14), silovanje prema članu 5(g) (tačka 15), druga nehumana djela prema članu 5(i) (tačka 2), povrede ličnog dostojanstva prema članu 3(1)(c) (tačke 3 i 17) i mučenje prema članu 3(1)(a) (tačka 16).
(i) Odnos između krivičnih djela iz različitih članova (članova 3 i 5)
230. Pretresno vijeće je već utvrdilo da optužbe za krivična djela koja se terete i prema članu 3 i prema članu 5 mogu biti potvrđene po oba ta člana jer Međunarodni sud dopušta izricanje kumulativnih osuđujućih presuda po oba pomenuta člana za isto krivično djelo.
231. Kao što je gore razmatrano, nije dopustivo izricanje kumulativnih osuđujućih presuda i po optužbi za povrede ličnog dostojanstva prema članu 3(1)(c) i po optužbi za mučenje prema članu 3(1)(a); ukoliko se utvrdi da je počinjeno mučenje, onda se kod izricanja kazne njemu mora dati prednost nad krivičnim djelom povreda ličnog dostojanstva.
232. Pretresno vijeće je ranije utvrdilo da se, ukoliko se potvrdi optužba za progone, mora odbaciti optužba za nehumana djela koja je zasnovana na istim činjenicama.
233. Pretresno vijeće će se sada pozabaviti odnosom između progona prema članu 5(h), mučenja prema članu 5(f) i silovanja prema članu 5(g). Kod krivičnog djela silovanja traži se seksualna penetracija, dok se kod krivičnog djela mučenja traži nanošenje teškog bola ili patnje s nekim zabranjenim ciljem. Stoga su, u skladu s analizom izvršenom u predmetu Kunarac, dopuštene osuđujuće presude za oba pomenuta krivična djela, ukoliko su ispunjeni zahtjevi iz obaju tih djela.[408] Međutim, Pretresno vijeće je ranije naznačilo da zločin progona zahtijeva materijalno različit element, to jest diskriminatornu namjeru, za razliku od zločina mučenja; isti taj element razlikuje progone od elemenata silovanja. Stoga u slučajevima u kojima se isto djelo kvalifikuje kao silovanje, mučenje i progoni prema članu 5 Statuta, pretresno vijeće može optuženoga osuditi samo za progone.
234. U sažetku, ukoliko se isto djelo kvalifikuje kao silovanje, mučenje i progoni, onda pretresno vijeće može izreći osuđujuće presude za mučenje i silovanje kao za kršenja zakona i običaja ratovanja (član 3(1)(a) i (c) Ženevskih konvencija),[409] a za progone kao za zločin protiv čovječnosti (član 5(h) Statuta). Ostale optužbe koje se odnose isto djelo moraju biti odbačene.
(d) Krivična djela u stjecaju koja se kvalifikuju kao djela maltretiranja, ponižavanja i psihičkog zlostavljanja i zatočavanja u nehumanim uslovima235. Pretresno vijeće je ustanovilo da su zatočenici u logoru Omarska maltretirani, ponižavani i na druge načine psihički zlostavljani, te zatočeni u nehumanim uslovima. Ta se djela u Izmijenjenoj optužnici terete kumulativno kao progoni prema članu 5(h) (tačka 1) i druga nehumana djela prema članu 5(i) (tačka 2) Statuta, te kao povrede ličnog dostojanstva prema članu 3(1)(c) (tačka 3) Ženevskih konvencija.
236. Pretresno vijeće je ranije utvrdilo da je optuživanje za krivična djela i prema članu 3 i prema članu 5 održivo, tako da je Pretresnom vijeću dopušteno da izrekne kumulativne osuđujuće presude po oba člana, kako bi kaznilo isto krivično djelo.
237. Kao što je već ranije naznačeno, optužbe zasnovane na članu 5 (i) (druga nehumana djela) moraju se odbaciti ako su zasnovane na istim zločinima koji su obuhvaćeni osuđujućom presudom za progone.
238. Na osnovu prethodne diskusije, ukoliko Pretresno vijeće nalazi da je optuženi kriv za višestruke zločine zasnovane na istim djelima maltretiranja, ponižavanja i psihičkog zlostavljanja, te zatočavanja uz nehumano postupanje, ono može izreći osuđujuće presude samo za povrede ličnog dostojanstva kao za ratni zločin (član 3) i progone kao zločin protiv čovječnosti (član 5(h)).
239. Pretresno vijeće primjećuje da se, aksiomatski, u slučajevima kada se ne radi o istom djelu u osnovi, ne pojavljuje pitanje kumulativnih osuđujućih presuda.
240. Član 7 Statuta Međunarodnog suda daje ovlaštenja Međunarodnom sudu da tereti osobe individualnom odgovornošću i odgovornošću nadređenog na sljedećim osnovama:
(1) Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnog djela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorna za to krivično djelo.
(2)...
(3) Činjenica da je neko od djela navedenih u članovima 2 do 5 ovog Statuta počinio podređeni ne oslobađa njegovog nadređenog krivične odgovornosti ako je nadređeni znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema počiniti takva djela ili da ih je već počinio, a nadređeni nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinioce.
241. U Izmijenjenoj optužnici svi se optuženi terete za "učešće" u zločinima prema članu 7(1) Statuta. Kvočki, Prcaću, Kosu i Radiću se alternativno ili dodatno stavlja na teret odgovornost nadređenog iz člana 7(3) Statuta za zločine koji se navode u tačkama 1-5 i 8-10 Izmijenjene optužnice. Pored toga, Žigić je prema članu 7(1) okrivljen da je direktno učestvovao u batinanjima navedenim u tačkama 6-7 i 11-13 Izmijenjene optužnice, a slično tome, Radić je po članu 7(1) Statuta okrivljen da je fizički počinio silovanja i seksualno zlostavljanje iz tačaka 14-17 Izmijenjene optužnice.
2. Individualna odgovornost prema članu 7(1)
242. Svi optuženi okrivljeni su prema članu 7(1) Statuta za "učešće" u zločinima koji im se stavljaju na teret u Izmijenjenoj optužnici. U Izmijenjenoj optužnici navodi se da je izraz "učešće" korišten u svakoj tački s namjerom da obuhvati "planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjavanje ili na drugi način pomaganje i podržavanje planiranja, pripreme ili izvršenja bilo kojeg od djela ili propusta."[410] Unatoč ovoj napomeni, u većini paragrafa Izmijenjene optužnice optuženi se terete da su "poticali, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali" navedene zločine. Stoga je "učešće" općenito korišteno u širokom smislu.[411]
243. U praksi Međunarodnih sudova "poticanje" je definisano kao "navođenje druge osobe da počini krivično djelo".[412] "Počinjenje" zločina "obuhvata fizičko izvršenje krivičnog djela ili uzrokovanje kažnjivog propusta, čime se krše odredbe krivičnog prava".[413] "Pomaganje i podržavanje" znači "davanje znatne podrške počinjenju krivičnog djela".[414]
244. Uz to, krivična odgovornost za "udruženi zločinački poduhvat" jeste oblik krivične odgovornosti koja je, po nalazu Žalbenog vijeća, implicitno uključena u član 7(1) Statuta. Ona obuhvata individualnu odgovornost za učešće, u širem smislu, u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem počinjenja nekog zločina koji je u nadležnosti Međunarodnog suda.[415]
245. Optužba se zalaže za primjenu teorije o udruženom zločinačkom poduhvatu, kakvu je postavilo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić[416] prema članu 7(1) Statuta, te tvrdi da su optuženi djelovali u cilju ostvarenja udruženog zločinačkog poduhvata.[417]
246. Kvočkina odbrana se protivi izvođenju teorije o krivičnoj odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat od strane optužbe u njenom pretpretresnom podnesku i smatra ga pokušajem proširenja odgovornosti optuženih u odnosu na odgovornost kojom se oni terete u Izmijenjenoj optužnici, te tvrdi da "optužba treba, a i morala je, da se u izvođenju svojih dokaza ograniči samo na dokazivanje tačaka optužnice".[418] Pretresno vijeće se slaže s tim da Izmijenjena optužnica mora na prepoznatljiv način služiti kao okvir za izvođenje dokaza optužbe i da optužbe navedene u njoj moraju biti dovoljno jasne, kako bi se optuženima omogućilo da postave efikasnu odbranu, te da je optužba kod izvođenja svojih dokaza zasigurno ograničena na optužbe iznesene u Izmijenjenoj optužnici.[419] Međutim, Pretresno vijeće se slaže s tim da je učešće u zločinu koji potpada pod teoriju o krivičnoj odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat obuhvaćeno djelokrugom člana 7(1) Statuta, kao što je to elaboriralo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić i kako je to u Izmijenjenoj optužnici artikulisala optužba. Pozivajući se i na prirodu međunarodnih zločina i na svrhu i cilj Statuta Međunarodnog suda, Žalbeno vijeće je smatralo sljedeće:
razumno je zaključiti da se Statut ne ograničava na tome da pruži nadležnost nad osobama koje planiraju, podstiču, naređuju, fizički počinjavaju zločin ili na drugi način pomažu i podržavaju u njegovo planiranje, pripremu ili izvršenje. Statut ovdje ne staje. On ne isključuje one modalitete učestvovanja u počinjenju zločina do kojih dolazi kada nekoliko osoba sa zajedničkom nakanom preduzima zločinačku aktivnost koju onda izvode bilo svi zajedno, bilo neki članovi te grupe osoba.[420]
247. U predmetu Krstić ovo Pretresno vijeće je odbacilo tvrdnju odbrane da, zbog toga što "udruženi zločinački poduhvat" nije izričito naveden u Izmijenjenoj optužnici, Pretresno vijeće ne raspolaže mogućnošću da primijeni tu doktrinu.[421] Pretresno vijeće ovdje ponovo naglašava da optužbe iz Izmijenjene optužnice da su optuženi "poticali, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali" zločine mogu da uključe odgovornost za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, svrha kojeg jeste ostvarivanje takvih zločina. S tim u vezi, Pretresno vijeće iznosi nalaz Žalbenog vijeća u predmetu Čelebići, s kojim se slaže:
Premda je u sastavljanju optužnica poželjna veća mjera konkretnosti, za optužnicu ne mora biti fatalno što izrijekom nije tačno identifikovan način učešća ako iz optužnice optuženi ipak jasno može zaključiti šta su 'priroda i razlozi optužbi protiv njega'.[422]
248. Pretresno vijeće primjećuje da se svi dokazi protiv četvorice optuženih odnose na zločine počinjene u krugu logora Omarska. Zločini za koje se tereti Žigić nisu vezani samo za logor Omarska, nego i za logore Keraterm i Trnopolje. Pretresno vijeće smatra da je u okviru njegovog diskrecionog prava da kvalifikuje oblik učešća optuženih, ukoliko ga je bilo, u skladu s onom teorijom o odgovornosti koju smatra naprikladnijom, a u okviru Izmijenjene optužnice i u granicama koje dopuštaju dokazi.[423]
249. Pretresno vijeće će sada izložiti pravna obilježja a) poticanja i počinjavanja zločina; b) pomaganja i podržavanja zločina; i c) krivične odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat, što su kategorije kojima se tereti u ovom predmetu, a koje potpadaju pod nadležnost člana 7(1) Statuta. Pretresno vijeće takođe smatra da je moguće i biti saizvršilac i pomagati i podržavati udruženi zločinački poduhvat, ovisno prvenstveno o tome da li je stepen učešća tako visok da se dijeli namjera zločinačkog poduhvata. Neko ko pomaže i podržava udruženi zločinački poduhvat, a čija djela isprva pomažu ili na drugi način pospješuju dotični zločinački poduhvat, može postati u tolikoj mjeri aktivan u ostvarivanju tog poduhvata da može napredovati do statusa saizvršioca tog poduhvata.
(a) Poticanje i počinjavanje zločina250. U praksi Međunarodnog suda ne postoje kontroverze u vezi s pravnim elementima koji se traže za "počinjenje" zločina. Žalbeno vijeće u predmetu Tadić smatralo je da član 7(1) "prije svega pokriva fizičko počinjenje krivičnog djela od strane samog prekršioca, ili kažnjivi propust da se učini radnja koju je po pravilima krivičnog prava dužno trebalo učiniti."[424]
251. Actus reus koji se traži za počinjenje zločina sastoji se u tome da je optuženi učestvovao, bilo fizički, bilo na neki drugi neposredan način, u materijalnim elementima zločina prema Statutu Međunarodnog suda, i to putem pozitivnih radnji ili putem propusta,[425] bilo sam ili zajedno s drugima. Zahtijevana mens rea, kao i kod drugih oblika zločinačkog učešća prema članu 7(1), jeste u tome da je optuženi djelovao sa sviješću o značajnoj vjerovatnoći da će usljed njegovog ponašanja doći do krivičnog djela ili propusta.[426]
252. Actus reus koji se traži za "poticanje" zločina jeste svako ponašanje optuženog kojim se druga osoba podstiče da djeluje na određeni način.[427] Ovaj element je zadovoljen ukoliko se dokaže da je ponašanje optuženog predstavljalo faktor koji je jasno doprinio ponašanju druge osobe ili osoba.[428] Nije neophodno dokazati da krivično djelo ne bi bilo počinjeno da nije bilo učešća optuženog.[429] Zahtijevana mens rea jeste u tome da je optuženi namjeravao isprovocirati ili navesti na počinjenje zločina ili je bio svjestan značajne mogućnosti da će vjerovatna posljedica njegovih postupaka biti počinjenje zločina.[430]
(b) Pomaganje i podržavanje253. Pomaganje i podržavanje su oblici krivične odgovornosti saučesnika.[431] Actus reus pomaganja i podržavanja sastoji se od pružanja praktične pomoći, ohrabrivanja ili moralne podrške koja ima znatan uticaj na počinjenje zločina.[432] Zahtijevana mens rea jeste svijest da ti postupci pomažu ili olakšavaju činjenje krivičnog djela.[433]
254. U Prvostepenoj presudi u predmetu Akayesu naglašeno je da pomaganje i podržavanje, "koji se mogu činiti sinonimima, u stvari jesu različiti. Pomaganje znači pružanje pomoći nekome. Na drugoj strani, podržavanje bi uključivalo olakšavanje počinjenja nekog djela tako što bi se slagalo s istim."[434]
255. Nije potrebno da između onoga koji pomaže i podržava i djela glavnog počinioca postoji uzročno-posljedična veza.[435] Međutim, kod onoga koji je pomagao i podržavao morala je da postoji namjera da pomogne ili olakša, ili je on barem morao da prihvati činjenicu da bi takvo počinjenje zločina bilo vjerovatna i predvidiva posljedica njegovog ponašanja.[436] Nadalje, nije nužno da onaj koji je pomagao i podržavao zna tačno kakav se zločin namjerava počiniti ili je već stvarno i počinjen. Ukoliko je svjestan da će vjerovatno biti počinjen jedan od više zločina, te jedan od tih zločina stvarno i bude počinjen, onda je on namjeravao da pomogne ili olakša počinjenje tog zločina i kriv je kao pomagač ili podržavalac.[437] Žalbeno vijeće u predmetu Aleksovski navelo je da pomagač i podržavalac mora biti svjestan suštinskih elemenata zločina koji je u konačnici počinio glavni počinilac da bi se smatralo da posjeduje traženu mens rea.[438]
256. Pomaganje i podržavanje se mogu sastojati od djela ili propusta do kojih može doći prije, za vrijeme i poslije počinjenja zločina od strane druge osobe, a mogu biti geografski odvojeni od samog činjenja zločina.[439] Kod pomaganja i podržavanja propustom, nečinjenje mora imati značajan učinak na počinjenje zločina.[440]
257. Samo prisustvo na mjestu zločina nije presudno za pomaganje i podržavanje, osim ako nije pokazano da je to prisustvo imalo značajan uticaj na glavnog počinioca u smislu opravdavanja ili ohrabrenja.[441] Prisustvo, posebno u kombinaciji s položajem vlasti, stoga ima dokaznu vrijednost, ali nije i odlučujući pokazatelj da je optuženi ohrabrivao ili podupirao počinioce zločina.[442]
258. Na primjer, Pretresno vijeće u predmetu Aleksovski utvrdilo je da je prisustvo optuženog tokom sistematskog maltretiranja zatočenika, a bez njegovog protivljenja tome, dovelo do nužnog zaključka da je optuženi bio svjestan da će njegovo prešutno odobravanje biti protumačeno kao znak podrške i ohrabrenja. U tim okolnostima Pretresno vijeće je smatralo da je Aleksovski znatno doprinio maltretiranju zatočenika.[443] Štaviše, Pretresno vijeće je došlo do zaključka da je on pomagao i podržavao ponavljane brutalne postupke protiv dvojice zatočenika čak i dok je bio odsutan. Pretresno vijeće je zaključilo da je takvo zlostavljanje vršeno tako često u blizini ureda optuženog da je on morao biti svjestan toga. Ipak se nije usprotivio zločinima niti ih je obustavio, što je od njega zahtijevao njegov nadređeni položaj, te se njegova šutnja mogla protumačiti samo kao znak odobravanja. Smatralo se da njegova šutnja odaje kažnjivu namjeru da pomaže i podržava takva djela, kao što je predviđeno članom 7(1) Statuta.[444]
259. Pretresno vijeće u predmetu Tadić smatralo je da je prisustvo optuženog za vrijeme počinjenja zločina od strane neke grupe dovoljno da podrazumijeva njegovu odgovornost ukoliko je prethodno igrao aktivnu ulogu u sličnim djelima koje je počinila ista ta grupa, a nije se izričito izjasnio protiv ponašanja te grupe.[445] Ovaj stav je posebno značajan jer je optuženi bio akter nižeg ranga, osoba bez bilo kakve formalne vlasti koja je dolazila u logore, uključujući Omarsku, da bi batinala i na druge načine zlostavljala zatočenike.
260. Pretresno vijeće MKSR-a u predmetu Akayesu držalo je da je optuženi prethodno pružio verbalno ohrabrenje za počinjenje zločina, te da mu je statusom "bourgemeistera" povjeren položaj vlasti. To što je potom šutio o djelima nasilja počinjenim u blizini bilo je znak zvaničnog tolerisanja zločina.[446]
261. U predmetu Furundžija, optuženi je osuđen za silovanje jer je učestvovao u ispitivanju za vrijeme kojeg je osoba koju je on usmeno ispitivao bila silovana i na druge načine zlostavljana od strane drugog učesnika u ispitivanju. Pretresno vijeće je smatralo da su prisustvo optuženog i njegova uloga u ispitivanju omogućili i na drugi način pomogli i podržali zločine koje je počinio fizički izvršilac.[447]
262. Budući da su progoni zločin koji zahtijeva "posebnu namjeru", nije dovoljno da onaj koji pomaže ili podržava taj zločin samo zna koji zločin potpomaže ili olakšava. On mora biti i svjestan toga da su zločini koje pomaže ili podržava počinjeni sa namjerom diskriminacije. Pomagač ili podržavalac progona ne mora i sam imati namjeru diskriminacije, ali mora biti svjestan šireg konteksta diskriminacije i mora znati da njegova pomoć ili ohrabrenje imaju bitan uticaj na počinjenje zločina. Pomagač ili podržavalac ne mora da zna za svaki pojedini čin diskriminacije, niti mu to mora biti namjera. Pomagač ili podržavalac progona stoga će se smatrati odgovornim za diskriminatorna djela koja su počinile druge osobe, a koja su u razumnoj mjeri predvidive posljedice njegovog pomaganja ili ohrabrivanja.
263. U Prvostepenoj presudi u predmetu Kordić, Pretresno vijeće je obradilo "pomaganje i podržavanje i učešće u zajedničkom cilju ili nakani" zajedno jer je Žalbeno vijeće u predmetu Tadić "kod postavljanja elemenata učešća u zajedničkoj nakani poredilo to učešće s pomaganjem i podržavanjem."[448] Pretresno vijeće je kasnije utvrdilo da "je protivpravno zatvaranje i zatočavanje bosanskih Muslimana bilo dio opšte nakane da ih se pokori... To se događalo tako redovito da je moglo biti rađeno samo po zajedničkom planu."[449]
264. Sada će biti razmotrena "doktrina o zajedničkom cilju", koja se još naziva i teorijom o "udruženom zločinačkom poduhvatu".
(c) Teorija o udruženom zločinačkom poduhvatu265. Žalbeno vijeće u predmetu Tadić postavilo je tri verzije krivične odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat koje se mogu raspoznati u međunarodnom običajnom pravu, a za koje smatra da su implicirane odredbama člana 7(1) Statuta.
266. Prema Žalbenom vijeću, da bi se utvrdila krivična odgovornost za udruženi zločinački poduhvat, mora se dokazati sljedeće:
(i) Više osoba;
(ii) Postojanje zajedničkog plana, zamisli ili nakane koja predstavlja ili uključuje počinjenje krivičnog djela predviđenog Statutom; Žalbeno vijeće je preciziralo da
Nema potrebe da taj plan, zamisao ili nakana budu prethodno dogovoreni ili formulisani. Zajednički plan ili nakana može biti improvizovana na licu mjesta, a izvodi se iz činjenice da više osoba djeluje zajedno kako bi sproveli u djelo zajednički zločinački poduhvat.[450]
(iii) Učestvovanje optuženog u zajedničkom planu.[451]
267. Razmotrivši sudsku praksu poslije Drugog svjetskog rata, Žalbeno vijeće u predmetu Tadić utvrdilo je da se predmeti koji obuhvataju koncept udruženog zločinačkog poduhvata mogu općenito podijeliti u tri grupe i da se mens rea razlikuje u ovisnosti o tome koja je kategorija primjenjiva: 1) oni u kojima svi učesnici djeluju u skladu sa zajedničkom nakanom i posjeduju istu zločinačku namjeru; 2) oni u kojima su optuženi lično svjesni postojanja sistema zlostavljanja i posjeduju namjeru da doprinesu zajedničkom sistemu zlostavljanja; i 3) oni kod kojih postoji zajednička nakana da se slijedi jedan način ponašanja, ali je počinjeno neko djelo koje, iako je izvan te zajedničke nakane, ipak predstavlja prirodnu i predvidivu posljedicu tog zajedničkog cilja.[452]
268. Iako su prve dvije kategorije artikulisane u predmetu Tadić prilično slične, a sve tri su u određenoj mjeri primjenjive na ovaj predmet, druga kategorija, koja obuhvata posljeratne predmete koji su se bavili "koncentracionim logorima",[453] najviše je u skladu sa činjenicama u ovom predmetu i Pretresno vijeće će joj posvetiti najviše pažnje. Pretresno vijeće će razmotriti i obraditi standarde koje treba primijeniti kod ocjenjivanja krivične odgovornosti učesnika u zatočeničkom objektu koji funkcioniše kao udruženi zločinački poduhvat.
269. U predmetima vezanim za koncentracione logore Dachau i Belsen "optuženi su bili na položajima vlasti unutar hijerarhije koncentracionih logora. Uopšteno govoreći, oni su bili optuženi da su djelovali prema zajedničkom planu da ubijaju i zlostavljaju zatvorenike i stoga čine ratne zločine".[454] Položaj vlasti je bio često, posebno u Belsenu, položaj de facto uticaja, pri čemu su pojedinci imali uticaj čak i onda kada im on nije službeno ili zvanično dodijeljen. Na primjer, osuđeni su čak i oni zatočenici u koncentracionim logorima kojima je dodijeljena nekakva uloga u vlasti nad drugim zatočenicima, kao što je uloga špijuna ili posrednika, zajedno sa kuharima u logoru, stražarima, radnicima na održavanju, ljekarima i drugima koji su u logoru obavljali određene funkcije. Većina osuđenih u predmetu Belsen, posebno oni na najnižem nivou zatvorske hijerarhije, fizički su tukli, ubijali ili na drugi način zlostavljali zatočenike u logorima.
270. Na osnovu sažetka Vojnog tužilaštva u predmetu Belsen, Žalbeno vijeće u predmetu Tadić opisalo je tri preduslova koja je vojni tužilac identifikovao kao nužne za utvrđivanje krivice u predmetima koji se odnose na koncentracione logore: "(i) postojanje organizovanog sistema zlostavljanja zatočenika i izvršenja raznih zločina za koje se tereti; (ii) svijest optuženog o prirodi tog sistema; i (iii) činjenica da je optuženi na neki način aktivno učestvovao u sprovođenju tog sistema, to jest da je ohrabrivao, pomagao i podržavao ili u svakom slučaju učestvovao u ostvarenju zajedničkog zločinačkog plana."[455] Žalbeno vijeće je primijetilo da je nekoliko optuženih u predmetima koji se odnose na koncentracione logore proglašeno krivim izričito na osnovu tih kriterija.[456]
271. Što se tiče praga za procjenu krivične odgovornosti u skladu s teorijom o udruženom zločinačkom poduhvatu, prvo ćemo razmotriti traženu mens rea. Sudska praksa vezana za predmete iz Drugog svjetskog rata, kao i sažetak u žalbenom postupku u predmetu Tadić, otkrivaju da krivična odgovornost koja se zasniva na udruženom zločinačkom poduhvatu zahtijeva svjesnu pomoć ili ohrabrenje pomagača i podržavaoca, te, kod saizvršioca, namjeru da se doprinese cilju tog poduhvata. Zajednička namjera se može izvesti, a često se i izvodi, iz svijesti o postojanju plana i učešća u njegovom ostvarenju. Djelovanje s takvom namjerom - izričitom ili izvedenom - često se naziva djelovanjem u skladu sa zajedničkom zločinačkom nakanom. Štaviše, u komentaru na predmet Koncentracioni logor Dachau primjećuje se da je u logoru postojao
opšti sistem okrutnosti i ubijanja zatočenika (većina kojih su bili državljani savezničkih zemalja) i da je taj sistem primjenjivan uz znanje optuženih, koji su bili članovi osoblja, te uz njihovo aktivno učešće. Stoga je sud u ovom predmetu smatrao da takav način postupanja predstavlja ždjelovanje u skladu sa zajedničkom nakanom da se prekrše zakoni i uzusi ratovanjaž.[457]
272. U presudi u predmetu Tadić naglašeno je da u predmetima vezanim za koncentracione logore element mens rea sadrži: "(i) znanje o karakteru sistema i (ii) namjeru da se sprovodi zajednički stvoren plan zlostavljanja logoraša".[458] Dalje je primijećeno da se ta namjera može izvesti iz okolnosti. Dapače, u predmetu Tadić navedeno je da se "namjera može [se] dokazati bilo direktno ili izvlačenjem zaključka iz karaktera ovlasti optuženog unutar logora ili organizacione hijerarhije."[459]
273. Mora se priznati da formula iz predmeta Tadić o odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat, čini se, sadrži jednu unutrašnju protivrječnost. Na jednoj strani, ona izričito dopušta mogućnost doprinošenja počinjenju zločina putem pomaganja i podržavanja za koji se, kako smo već razmatrali, traži samo svijest, a ne i zajednička namjera. Na drugim mjestima u presudi u predmetu Tadić učešće se definiše u smislu zajedničke namjere i nije jasno da li je to ograničeno na saizvršioce. Pretresno vijeće smatra da praksa nirnberških suđenja i suđenja koja su proizašla iz njih dopušta postojanje "pomaganja i podržavanja" u tradicionalnom obliku u vezi s udruženim zločinačkim poduhvatom, te je, da bi se dokazala krivična odgovornost takvog pomagača i podržavaoca, dovoljna svijest i značajan doprinos tom poduhvatu. Kada dokazi pokažu da je učesnik dijelio namjeru zločinačkog poduhvata, on zadobija status saizvršioca u tom poduhvatu. Na ovoj ćemo pretpostavci procijeniti uloge optuženih.
274. Logično je da će se stepen učešća u svojstvu saizvršioca ili pomagača i podržavaoca, od jednog do drugog optuženog razlikovati i "to učešće ne mora uključivati izvršenje nekog konkretnog krivičnog djela... nego se može sastojati u pomoći ili doprinosu izvršenju zajedničkog plana ili nakane."[460] Prema Žalbenom vijeću, "dovoljno je da učesnik izvrši djela koja su na neki način usmjerena sprovođenju zajedničkog plana ili nakane."[461]
275. U praksi Međunarodnog suda, doprinos osoba koje su do sada osuđene za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu bio je direktan i značajan: oni koji su osuđeni ili su počinili zločine ili su aktivno učestvovali u pomaganju ili omogućavanju zločina. Duško Tadić je u žalbenom postupku osuđen zbog odgovornosti za lišavanje života pet ljudi iz sela Jaskići iako ih nije on fizički lišio života, zato što je njihova smrt bila predvidiva posljedica njegovog učešća u napadu širih razmjera.[462] Žalbeno vijeće je smatralo da je Tadić "aktivno učestvovao u zajedničkoj zločinačkoj nakani da se iz regiona Prijedora ukloni nesrpsko stanovništvo time što je činio nečovječna djela" i, konkretnije, da je "bio naoružani pripadnik naoružane grupe koja je, u kontekstu sukoba u regionu Prijedora, napala Jaskiće ... Žalilac je aktivno učestvovao u tom napadu time što je sakupljao i pretukao neke od muškaraca iz Jaskića".[463] Tadić je smatran saizvršiocem udruženog zločinačkog poduhvata. U predmetu Kupreškić, neki od optuženih su prvobitno osuđeni kao saizvršioci progona na osnovu teorije o udruženom zločinačkom poduhvatu. Taj udruženi zločinački poduhvat uključivao je "zajednički plan za provođenje kampanje čišćenja u selu" Ahmići.[464] Za četvoricu optuženih je utvrđeno da su bili direktno umiješani u napade na jedan ili više domova bosanskih Muslimana koji su rezultirali lišavanjem života i protjerivanjem, te je to učešće kod dvojice optuženih eksplicitno doseglo nivo saizvršenja zločinačkog poduhvata. Peti optuženi je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje jer je bio prisutan, spreman da pruži pomoć, ali nije direktno učestvovao u napadu.[465]
276. U predmetu Koncentracioni logor Dachau, koji je bio izričito zasnovan na teoriji o udruženom zločinačkom poduhvatu (tužilac iz SAD-a ga je nazivao "zajedničkom nakanom"), u Izvještajima sa suđenja na sljedeći se način rezimira kakvo se učešće optuženog u zločinačkom poduhvatu traži:
(a) ukoliko su njegove dužnosti takve da same po sebi predstavljaju sprovođenje ili upravljanje sistemom u dovoljnoj mjeri da bi se on smatrao krivim za učešće u zajedničkoj nakani, ili,
(b) ukoliko njegove dužnosti same po sebi nisu protivzakonite ili protkane protivzakonitim elementima, onda bi se on smatrao krivim ako ih obavlja na protivzakonit način.[466]
277. Optužba je u predmetu Dachau tvrdila da svaka osoba koja je u logoru bila angažovana u nekom administrativnom svojstvu ili u svojstvu nadzora, a u tu grupu su spadale sve osobe koje je na taj položaj postavio SS i koje su naredbe primale od SS-a, jeste kriva za "učešće" u zajedničkoj nakani. Stavovi optužbe i odbrane razlikovali su se u pitanju da li stražari i zatvorski službenici, koji su od svih optuženih imali najniže položaje u hijerarhiji, ulaze u tu grupu. Čini se da je sud izricanjem osuđujuće presude dotičnoj trojici stražara i trojici zatvorskih službenika prihvatio tvrdnju da su oni zaista i bili angažovani u administrativnom svojstvu ili u svojstvu obezbjeđenja. Optužba je zločinačko učešće stražara objasnio tako što ih je opisao kao "ljude koji su bili pripravni spriječiti svakog zatvorenika da se izbavi iz tog logora. Stoga su oni pomagali i podržavali sprovođenje zajedničke nakane."[467]
278. U predmetima vezanim za koncentracione logore naizgled se afirmiše osporiva pretpostavka prema kojoj obavljanje neke izvršne, administrativne ili bezbjednosne uloge u logoru predstavlja opšte učešće u zločinima koji su u njemu počinjeni. Namjera da se pomogne naporima udruženog zločinačkog poduhvata u tolikoj mjeri da se dosegne nivo saizvršilaštva može se izvesti i iz svijesti o zločinima koji se vrše u logoru i nastavljanja učešća, kojim se omogućava funkcionisanje logora.[468]
279. Sličan pristup se može primijetiti u presudi Vojnog suda SAD-a u predmetu Einsatzgruppen, koji se odnosio na zloglasne specijalne jedinice Trećeg Reicha za istrebljenje, a u kojem je taj Vojni sud razmatrao krivičnu odgovornost za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Optužba je tvrdila da je dovoljan samo niski prag učešća. U vezi sa četvoricom optuženih koji su bili na niskim položajima, optužba je tvrdila da
iako ti ljudi nisu bili na komandnim položajima, ne mogu opovrgnuti činjenicu da su bili pripadnici Einsatz jedinica koje su imale izričit zadatak, poznat svim njihovim pripadnicima, da sprovedu opsežan program ubijanja. Svaki pripadnik koji je pomagao u omogućavanju funkcionisanja ovih jedinica, a koji je znao šta se sprema, kriv je za zločine koje je ta jedinica počinila. Kuhar na gusarskom brodu neće izbjeći [vješanje o] križ jarbola samo zato što nije lično vitlao mačetom.[469]
280. Međutim, čini se da Vojni sud nije prihvatio tvrdnju optužbe da je dovoljno bilo kakvo učešće, koliko god bio nizak položaj optuženog u hijerarhiji poduhvata. Tako su dvojica od četvorice po položaju najnižih pripadnika te jedinice koji nisu fizički počinili zločine, oslobođeni optužbi za zvjerstva počinjena od strane Einsatz jedinice; nisu, međutim, oslobođeni optužbe da su bili pripadnici zločinačke organizacije.[470]
281. Presuda u predmetu Einsatzgruppen primjer je da puko članstvo u zločinačkoj organizaciji ne predstavlja saizvršilaštvo niti pomaganje i podržavanje zločinačkog poduhvata koji sprovodi ta organizacija, pa i kad postoji svijest o njenom zločinačkom cilju. Da bi se pripisala krivična odgovornost, mora se pokazati ili (1) da je optuženi učestvovao na neki značajan način, ili (2) da je optuženi bio na tako odgovornom položaju - na primjer da je bio komandant neke od sastavnih jedinica - da se učešće može pretpostaviti.[471] U predmetu Einsatzgruppen značajno učešće je uključivalo radnje kao što su dobavljanje municije za snage i organizovanje vozila u sklopu priprema za "likvidaciju", uz svijest o njihovoj namjeni.
282. Stoga je moguće u jurisprudenciji vezanoj za predmete koji se odnose na koncentracione logore pratiti teoriju prema kojoj se krivična odgovornost pripisuje onom osoblju logora koje je bilo svjesno zločina koji se u njima čine, osim kad njihova uloga nije bila "upravna" ili "nadzorna" ili "protkana protivzakonitim elementima" ili ako je njihov stvarni doprinos poduhvatu bio beznačajan, usprkos tome što su imali značajan status. U predmetu Einsatzgruppen izvedena je i razlika između značajnog i beznačajnog doprinosa udruženom zločinačkom poduhvatu, pri čemu su uzeti u obzir priroda dužnosti koje su optuženi obavljali i to da li su bili u poziciji da protestuju zbog zločinačkog djelovanja ili da utiču na njega. Ako je utvrđeno da je učešće bilo dovoljno značajno da povlači krivičnu odgovornost, nivo učešća i stepen moralne krivice odrazili bi se u izrečenoj kazni. U tom predmetu nije se formalno ili izričito pripisivala krivična odgovornost odvojeno od saizvršilaštva i pomaganja ili podržavanja u funkcionisanju logora.
283. Žalbeno vijeće u predmetu Tadić je ocrtalo razliku između pomaganja i podržavanja zločina i djelovanja u skladu s udruženim zločinačkim poduhvatom.[472] Međutim, usprkos tome što je u tom predmetu Žalbeno vijeće prihvatilo da je moguće pomagati i podržavati zločinački poduhvat, nije objasnilo na koji način.
284. Po mišljenju Pretresnog vijeća, saizvršilac udruženog zločinačkog poduhvata dijeli namjeru za izvršenje udruženog zločinačkog poduhvata i poduzima neku radnju ili čini propust u korist tog poduhvata; pomagač ili podržavalac udruženog zločinačkog poduhvata mora samo biti svjestan da njegov doprinos pomaže ili je potpora zločinu koji se čini udruženim zločinačkim poduhvatom. Pomagač ili podržavalac ne mora nužno da dijeli istu namjeru kao i saizvršioci. U slučaju dugotrajnog zločina, kakvi su zločini za koje se tereti u ovom predmetu, zajednička namjera koju je optuženi dijelio za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu može se izvesti iz njegovog znanja o zločinačkom poduhvatu i nastavljanja svog učešća, ukoliko je njegovo učešće značajno s aspekta položaja ili uticaja. Konačno, pomagač ili podržavalac, dakle onaj koji pomaže ili podupire zločinački poduhvat kao saučesnik, može postati saizvršilac, čak i ako fizički ne počini zločine, ukoliko njegovo učešće traje duže vrijeme ili ako počne direktnije da učestvuje u nastavku funkcionisanja poduhvata. Ako dijeli namjeru udruženog zločinačkog poduhvata, pomagač ili podržavalac postaje saizvršilac. Pretresno vijeće dopušta da ponekad može biti teško povući razliku između pomagača ili podržavaoca i saizvršioca, posebno kad se radi o optuženima koji su bili na srednjem nivou u hijerarhiji i nisu fizički počinili zločine. Kada, međutim, optuženi sudjeluje u zločinu kojim se doprinosi ciljevima zločinačkog poduhvata, često je razumno smatrati da je njegov oblik učešća u poduhvatu prerastao u saizvršilaštvo.
285. Na primjer, može se desiti da optuženi nije igrao nikakvu ulogu u formiranju udruženog zločinačkog poduhvata i da je učestvovao u njegovom funkcionisanju tokom kraćeg perioda, a da mu pritom nije bila poznata zločinačka priroda tog poduhvata. Na kraju se, međutim, sazna za zločinačku prirodu poduhvata i poslije toga učešće u poduhvatu postaje svjesno. Ovisno o nivou i prirodi učešća, optuženi je ili pomagač i podržavalac ili saizvršilac zločinačkog poduhvata. Kada dokazi ukažu na to da osoba koja značajno pomaže poduhvat dijeli ciljeve tog poduhvata, onda ona postaje saizvršilac. Na primjer, računovođa kojeg zaposle u filmskom preduzeću koje proizvodi pornografske filmove s djecom može u početku da vodi računovodstvo tog preduzeća, a da nije svjestan njegove zločinačke prirode. Na kraju, međutim, on sazna da to preduzeće proizvodi pornografske materijale s djecom i svjestan je da je to protivzakonito. Ako računovođa nastavi da radi u tom preduzeću usprkos onome što je saznao, onda se može reći da on pomaže ili podržava zločinački poduhvat. Čak i ako se pokaže da se računovođa gnuša pornografije u kojoj se eksploatišu djeca, i dalje bi se smatrao krivično odgovornim.
286. Štaviše, u jednom trenutku, ukoliko računovođa nastavi da radi u tom preduzeću dovoljno dugo i obavlja svoj posao na stručan i efikasan način, uz samo povremene proteste u vezi s gnusnim ciljevima tog preduzeća, bilo bi razumno zaključiti da on dijeli zločinačku namjeru poduhvata i time postaje saizvršilac. Čovjek koji samo čisti kancelarije poslije radnog vremena, međutim, i koji vidi fotografije djece i svjestan je da to preduzeće sudjeluje u zločinačkoj djelatnosti, a nastavlja da čisti kancelarije, ne bi se smatrao učesnikom u poduhvatu jer se njegova uloga na smatra dovoljno značajnom u tom poduhvatu.
287. Nivo učešća koji je potreban da bi se neko smatrao učesnikom u udruženom zločinačkom poduhvatu niži je od nivoa učešća koji je potreban da bi neko prerastao iz pomagača ili podržavaoca u saizvršioca tog poduhvata. S tim u skladu, Pretresno vijeće mora utvrditi nužni nivo učešća za pripisivanje krivične odgovornosti, a zatim odrediti da li oblik učešća optuženog predstavlja pomaganje ili podržavanje, ili saizvršilaštvo.
288. Kad se za zločin traži posebna namjera, kao što je slučaj sa zločinom progona za koji tereti tačka 1 Izmijenjene optužnice, optuženi mora zadovoljiti i dodatne zahtjeve koje taj zločin postavlja, kao što je namjera da se vrši diskriminacija na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ukoliko je optuženi saizvršilac. Međutim, ako je on pomagač ili podržavalac, dovoljno je da bude svjestan samo zajedničke namjere počinioca. I ta zajednička svijest se može izvesti iz okolnosti. Ukoliko zločinački poduhvat obuhvata neselektivno lišavanje života radi finansijske dobiti, na primjer, to ne bi nužno pokazalo namjeru diskriminacije na "političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi". Ukoliko zločinački poduhvat obuhvata lišavanje života pripadnika neke posebne etničke grupe, a pripadnici te grupe su drugačije vjere, rase ili političkih ubjeđenja od saizvršilaca, onda to pokazuje postojanje namjere diskriminacije na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Stoga svjesno i trajno učešće u tom poduhvatu može razotkriti namjeru da se vrše progoni nad pripadnicima ciljane etničke grupe.
289. Pomoć ili olakšavanje koje pruža pomagač ili podržavalac mora, naravno, imati znatan uticaj na zločin koji počini saizvršilac. Tačan prag učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu još nije utvrđen, ali učešće mora biti na "neki način usmjereno sprovođenju zajedničkog plana ili nakane".[473] Pretresno vijeće niže razmatra zahtijevani nivo učešća koji je nužan da bi se utvrdila krivična odgovornost za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Pretresno vijeće, međutim, naglašava da je diskusiju o tome prilagodilo činjenicama iz ovog predmeta, te stoga namjera nije da ta diskusija bude iscrpna. Zbog činjenice da se nijedan od optuženih pred Pretresnim vijećem ne tereti za naređivanje da se osnuju logori ni za njihovo organizovanje, niti za koordinaciju kampanje nasilja koje je u tim logorima sprovođeno, diskusija je usredotočena na učešće aktera nižeg ranga u zločinačkom poduhvatu.
290. Nekoliko predmeta je od pomoći Pretresnom vijeću pri procjeni zahtijevanog nivoa učešća za izlaganje krivičnoj odgovornosti u svojstvu saizvršioca ili pomagača i podržavaoca u zločinačkom poduhvatu u kojem sudjeluje nekoliko učesnika.
291. U predmetu Brđanin i Talić, Pretresno vijeće je primijetilo da, u predmetima vezanim za koncentracione logore, "uloga optuženog u drugoj kategoriji jeste sprovođenje plana pomaganjem i podržavanjem počinioca."[474] U predmetu Koncentracioni logor Dachau, vođenom poslije Drugog svjetskog rata, stražari u logoru su opisani kao "ljudi koji su bili pripravni spriječiti svakog zatvorenika da se izbavi iz tog logora. Stoga su oni pomagali i podržavali sprovođenje zajedničke nakane."[475] Ova analiza ide u prilog tvrdnji da osobe koje pomažu ili olakšavaju zločinački poduhvat, posebno ako su na nižem nivou hijerarhije tog poduhvata, djeluju kao pomagači i podržavaoci udruženog zločinačkog poduhvata.
292. U predmetu Krstić Pretresno vijeće je Krstića proglasilo krivim kao saizvršioca udruženog zločinačkog poduhvata zbog toga što je njegovo "učestvovanje bilo izuzetno bitno i odvijalo se na nivou rukovođenja."[476] U toj presudi je naglašeno da "general Krstić nije smislio plan za ubijanje tih muškaraca, niti ih je lično ubio. Međutim, on je odigrao ključnu ulogu kao koordinator sprovođenja kampanje ubijanja."[477] Pretresno vijeće je razmatralo da li se "učesnik u zločinačkom poduhvatu može najtačnije okvalifikovati kao neposredni ili glavni izvršilac ili kao sporedni lik u tradicionalnoj ulozi saučesnika"[478] i utvrdilo da se on, zbog visokog položaja vlasti koji je držao, te njegove svijesti o kampanji genocida i njegovog učešća u zločinačkom poduhvatu, mora smatrati "jednim od glavnih izvršilaca ovih zločina."[479]
293. Pored predmeta koji su razmatrani u prethodnom odjeljku i onih koji su sadržani u diskusiji Žalbenog vijeća u predmetu Tadić o doktrini zajedničkog cilja, postoje i drugi predmeti vođeni nakon Drugog svjetskog rata koji rasvjetljavaju pitanje da li osobe na položajima srednjeg ranga koje lično ne počine zločine treba držati odgovornim za zločine počinjene kolektivno, posebno u slučajevima gdje su uloge koje one igraju ili funkcije koje obavljaju jednostavno dio posla za koji su zaduženi. U predmetima o kojima se diskutuje niže, često se koriste izrazi "zajednički cilj" ili "zločinački poduhvat". U svakom se predmetu radi o više osoba, zločinačkom planu ili naređenju izdatom optuženima i učešću optuženih (obično u vidu pomaganja) u sprovođenju tog plana.
294. Na suđenjima koja su Saveznici održali u Evropi i Aziji poslije Drugog svjetskog rata osuđeni su ljudi sa raznih nivoa, počev od onih koji su bili na najvišim nivoima vlasti, do onih na dnu koji su samo izvršavali naređenja, uključujući i najviše političke i vojne čelnike, kao i obične civile ili vojnike, pa čak i logoraše iz koncentracionih logora koji su stekli položaj vlasti u logorima tako što su uhodili ili maltretirali druge logoraše u korist zatočitelja. U mnogim slučajevima su optuženi srednjeg i nižeg ranga samo obavljali svoj posao i često nisu lično počinili zločine, ali njihova djela i propusti su pomogli ili olakšali počinjenje zločina. U nekoliko slučajeva su za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti optuženi i osuđeni civili koji su obavljali zadatke u okviru svog posla. Utvrđeno je da su sudije koje su neosnovano ili protivpravno izricale osuđujuće presude pripadnicima Savezničkih snaga,[480] medicinsko osoblje koje se smatralo odgovornim za smrt ruskih i poljskih pacijenata koji su upućeni u sanatorijum u kojem je to osoblje radilo[481] i industrijalci koji su opskrbljivali logore otrovnim gasom[482] posjedovali traženu zločinačku namjeru da protivpravno zatvore, ubiju ili istrijebe, čak i kada su samo izvršavali naređenja svojih pretpostavljenih ili nastojali steći dobit. Kao što niže navedeni predmeti sugerišu, zločinačku namjeru osoba koje formiraju ili zamisle zločinački poduhvat ne moraju nužno dijeliti svi koji svjesno učestvuju u njegovom sprovođenju, mada se ona često može izvesti iz trajnog učešća.
295. U predmetu Stalag Luft III,[483] nakon što je osamdeset ratnih zarobljenika, pripadnika Savezničkih snaga, pobjeglo iz logora za ratne zarobljenike, snage Sila osovine su naredile da se polovina onih koji su ponovno zarobljeni strijelja kako bi se obeshrabrili budući pokušaji bjekstva, premda je zvanično objašnjenje za strijeljanje glasilo da su zarobljenici ustrijeljeni pri pokušaju bjekstva ili prilikom opiranja hapšenju. Pokrenuvši optužbe protiv 18 osoba optuženih pred Britanskim vojnim sudom za izvršenje pogubljenja, optužba je navela da je, bez obzira na to da li je učesnik bio vozač ili dželat, svaki optuženi imao "udjela u lišavanju života ratnih zarobljenika koji su pobjegli" i da su svi optuženi "djelovali u skladu sa zajedničkim ciljem."[484] Prema optužbi, oficir koji je komandovao područjem u kojem su ratni zarobljenici pobjegli znao je za protivzakonita naređenja i "znao je da je izručivanje bilo kojeg od zarobljenika Gestapou bilo isto što i izručivanje tog zarobljenika dželatu." Usprkos tome, izručeno je 27 od 36 zarobljenika.[485]
296. Odbrana je energično opovrgla da su optuženi učestvovali u zajedničkom zločinačkom planu.[486] Stav odbrane je bio da su optuženi prvenstveno bili akteri niskog ranga koji su samo izvršavali naređenja i koji bi bili strogo kažnjeni da ih nisu izvršili. Usprkos tome, smatralo se da su "imali udjela u lišavanju života" i da su stoga krivično odgovorni ukoliko funkcije koje su obavljali zadovoljavaju sljedeće kriterije: "Dotične osobe su morale biti dio mašinerije koji obavlja neki zadatak ili neku funkciju kojom se direktno postiže lišavanje života, pri čemu ta funkcija konkretno utiče na lišavanje života, koje ne bi bilo izvršeno tako efikasno ili ekspeditivno da dotična osoba nije dala svoj doprinos u vidu hotimičnog pomaganja."[487] Stoga primijenjeni standard nije bio da zločini ne bi bili počinjeni, nego se on u suštini sastojao u pitanju da li je zbog učešća optuženih činjenje zločina bilo lakše ili efikasnije.[488]
297. U predmetu Almelo, pred Britanskim vojnim sudom poslije Drugog svjetskog rata sudilo se za lišavanje života jednog Britanca koji je bio ratni zarobljenik. Svi koji su izvršili naređenje da se on liši života terećeni su kolektivnom odgovornošću, a optuženi su bili kako oni koji su izvršili pogubljenje, tako i dvojica stražara koji su držali stražu da neko sa strane ne bi ometao one koji su vršili egzekuciju. Sud je zauzeo sljedeći stav: "Ako su svi ti ljudi bili u isto vrijeme prisutni, sudjelujući u zajedničkom protivpravnom poduhvatu, pomažući svaki na svoj način zajednički cilj svih njih, onda su oni po zakonu svi jednako krivi."[489] Svaki od optuženih u tom predmetu znao je da će ratni zarobljenik biti lišen života i izvršio je ulogu koja se od njega tražila da bi se odigralo pogubljenje.
298. Do sličnog se zaključka došlo i u predmetu Kiel Gestapo, u kojem su dvojica vozača koji su učestvovali u pogubljenju počinjenom od strane pripadnika Gestapoa u svoju odbranu naveli da "su bili mobilisani u Gestapo i da nisu bili njegovi pripadnici, te da nisu imali ništa s tim pogubljenjem, nego su samo vozili svoje automobile."[490] Vozači su time tvrdili da nisu učesnici u zločinačkom poduhvatu. Međutim, vojni tužilac je bio ustrajan: "Ako su sve osobe prisutne, pomažući i podržavajući jedna drugu u izvršenju zločina za koji su znali da će biti počinjen, ako igraju svoje pojedinačne uloge u izvršenju tog zločina, bilo da izvršavaju samo strijeljanje ili su angažovani na zabrani pristupa drugim ljudima ili su u pratnji dok dotične ljude strijeljaju, onda su po zakonu sve te osobe jednako krive za činjenje tog krivičnog djela, mada stepen njihove individualne odgovornosti u smislu kazne može da bude različit".[491] I ovdje su svijest o tome da se čini zločin i učešće u njemu, usprkos toj svijesti, bili dovoljni da se pripiše krivična odgovornost. Ima još okrivljenih kojima je utvrđena odgovornost za smrt i zlostavljanje počinjeno u sklopu udruženog poduhvata u kojem su izvršavali naređenja ili zadatke koji su im povjereni u toku rata.[492]
299. U predmetu Jaluit Atoll, japanski vojnici, djelujući po naređenjima, pogubili su trojicu pilota SAD-a koji su bili ratni zarobljenici.[493] Jedan od optuženih na tom suđenju bio je čuvar ratnih zarobljenika, a suđeno mu je zbog uloge koju je odigrao u smrti pilota. On je organizovao izručenje pilota vojnicima, unatoč tome što je znao da će biti pogubljeni.[494] Odbrana je tvrdila da čuvar nije imao zločinačku namjeru - da nije imao drugog izbora do da ih izruči i da je samo obavljao svoj posao. Čuvar je ipak osuđen na 10 godina zatvora, što je bila blaža kazna od one koja je izrečena osobama koje su izvršile pogubljenje, i to zbog njegovog "kratkog, pasivnog i mehaničkog učešća" u tom zločinu.[495]
300. Na suđenju u predmetu Velpke Childrenžs Home /Dom za djecu "Velpke"/, održanom pred Britanskim vojnim sudom,[496] civili koji su bili na položajima niskog i srednjeg ranga optuženi su za ratne zločine zbog načina na koji su obavljali poslove koji su im dodijeljeni. Optuženi su terećeni za hotimično zanemarivanje djece u jednom domu osnovanom da bi se u njemu držala djeca dojenačkog uzrasta koja su bila "prinudno odvojena" od svojih majki Poljakinja, kako bi one mogle da rade na poljoprivrednim dobrima, umjesto da se brinu o svojim bebama. Gerikeu su njegovi nadređeni naredili da osnuje dom u kojem bi se zbrinule te bebe. Bilien je bila bivša nastavnica koja je protiv svoje volje mobilisana da vodi taj dom. Doktor Demmerick je na svoju inicijativu počeo da obilazi dom i njeguje bolesnu djecu. Potom su on i Bilien odlučili da je najbolje da on njeguje samo onu djecu koju mu ona dovede. Bilien je tvrdila da doktor nije imao vremena da se žali nadležnim organima vlasti niti da obilazi djecu jer je imao veliki broj svojih redovnih pacijenata. Hessling, koji je postavljen za upravnika doma, tvrdio je da je njegova jedina dužnosti bila da vodi finansije, ali bilo je očito da je imao izvjesnu nadležnost da poboljša uslove u domu i postupanje prema bebama, te da je "znao za stopu smrtnosti" beba, međutim, preduzeo je samo jednu mjeru da olakša uslove u domu time što se podigao prag dobi djece koja su mogla biti primljena u dom sa 8-10 dana na 4-6 nedjelja.[497] Jedan svjedok je izjavio da je Bilien poslala neku djecu natrag njihovim majkama na dojenje jer su ta djeca umirala i bilo im je potrebno majčino mlijeko. Kada je doznao za to, Hessling je to zabranio.
301. Mnogo djece je umrlo zbog zanemarivanja. Uslovi u tom objektu - "baraci od valovitog lima, bez vode, svjetla, telefona ili uslova za liječenje" - bili su užasni. Niko od optuženih nije okrivljen da je fizički zlostavljao djecu, niti su postojale nikakve naznake o tome da je bilo ko od njih imao kontrolu nad osnivanjem doma ili da je htio ili namjeravao da uzrokuje smrt te djece. Međutim, niko od njih nije uložio dovoljno napora da se bespomoćnoj djeci osigura odgovarajuća ishrana ili medicinska pomoć, te je usljed toga u periodu od 6 mjeseci umrlo preko 80 djece od "opšte iznurenosti, dizenterije i... katara crijeva."[498] Za svoje "propuste" Bilien je osuđena na 15 godina zatvora, Demmerick na 10 godina, a Hessling i Gerike na smrt.[499]
302. Predmet Hadamar, vođen pred Vojnom komisijom SAD-a, umnogome je sličan predmetu koji se ovdje razmatra, i u tom predmetu su optuženi osuđeni za pomaganje i podržavanje zajedničkog zločinačkog poduhvata.[500] Dokazima je utvrđeno da su organi vlasti donijeli odluku da se preko 400 Poljaka i Rusa pošalje u jedan mali sanatorijum u Hadamaru, u Njemačkoj, u kojem su liječene duševno oboljele osobe. Te su žrtve ubijene u sanatorijumu nakon što je radnicima sanatorijuma rečeno da ih usmrte injekcijama ili medikamentima. Postoji dosta dokaza o tome da su svi optuženi obaviješteni da žrtve boluju od tuberkuloze i da su neizlječivi bolesnici (mada su obdukcije pokazale da nisu sve žrtve bolovale od te bolesti). Uz to, postoje dokazi da je optuženima "saopšteno da Poljaci i Rusi potpadaju pod odredbe njemačkog zakona ili dekreta kojim se propisuje takva likvidacija umobolnih Nijemaca",[501] tako da su oni mogli da vjeruju da su bili ne samo zakonski ovlašteni, nego zaista i obavezni usmrtiti pacijente.
303. Optuženi Klein, glavni administrator te ustanove, znao je za smrt žrtava jer je dobio naredbu da usmrti pacijente i proslijedio je tu naredbu osoblju.[502] Izjavio je da je protestovao kad je čuo da "radnici s neizlječivom tuberkulozom" treba da budu upućeni u Hadamar i da ih treba usmrtiti, ali da nije bio nadležan da promijeni te naredbe i da bi ga, u slučaju da im se nije povinovao, poslali u koncentracioni logor.[503] Klein je priznao da je bio svjestan da su ta ubistva bila "pogrešna". Međutim, izjavio je da bi bilo okrutnije te pacijente ostaviti na životu zbog toga što su patili, a prijetila je i opasnost da zaraze druge.[504] Wahlmann je bio psihijatar u toj ustanovi. On je određivao odgovarajuće doze, potraživao medikamente i potpisivao potvrde o nastupanju smrti. Huber je bila glavna bolničarka i nadgledala je rad 7 podređenih članova osoblja koji su možda dali neke injekcije i bila je "prisutna barem jednom prilikom kad su davane smrtonosne injekcije ili doze". Merkle je bio knjigovođa te ustanove koji je "svjesno unosio lažne podatke u vezi s datumima i uzrocima smrti." Iako je jedna bolničarka svjedočila da je Merkle bio upućen u "ono što se događalo" u toj ustanovi, Merkle je "uporno poricao da je znao stvarno stanje stvari" ili da je vidio ijedan leš. Izjavio je da je vjerovao da su te osobe umrle od tuberkuloze ili upale pluća.[505] Blum je otprilike mjesec dana bio glavni nadzornik groblja u periodu u kojem su davane smrtonosne injekcije. Rekao je da je "za vrijeme njegovog prisustva u Hadamaru stigla samo prva grupa Poljaka i Rusa". Ipak, priznao je da je bio potpuno svjestan toga da će poljski i ruski pacijenti biti ubijeni i da mu je bilo jasno da će se od njega očekivati da ih pokopa, što je i učinio.[506] Ruoff i Willig su bili bolničari koji su davali smrtonosne injekcije.[507] Ruoff je počeo da radi u toj instituciji otprilike dva mjeseca nakon što su počela pogubljenja. Svjedočio je da je "nekoliko puta pokušao da ode iz Hadamara, ali da su njegovi zahtjevi uvijek odbijani." Navodno su i Ruoffu i Willigu rekli da će ih poslati u koncentracioni logor ako se budu žalili na svoje zadatke.[508] Willig je izjavio da je vjerovao da su pacijenti "bolovali od neizlječive tuberkuloze, da su mu rekli da postoji zakon koji propisuje da oni moraju da umru i da je neuspješno pokušao da ode iz Hadamara."[509] Čini se da je većina osoblja vjerovala da su žrtve bolesne, zbog "ljekarskih dijagnoza" i "zbog njihovog izgleda".
304. Svi su optuženi proglašeni krivim za "kršenje međunarodnog prava" zbog učešća u zajedničkom planu. Klein, koji je proslijedio naređenja bez obzira na to što se nije slagao s njima, te Ruoff i Willig, koji su davali injekcije, premda pod prinudom, osuđeni su na smrt. Psihijatar Wahlmann je osuđen na doživotni zatvor. Merkle, Blum i Huber su ponaosob osuđeni na 35, 30 i 25 godina zatvora. Svi su optuženi bili civili zaposleni u ustanovi za liječenje duševnih bolesti koji su samo radili svoj posao za vrijeme rata, kada su u njihovu ustanovu dovedeni poljski i sovjetski pacijenti koji su vjerovatno bili deportovani u Njemačku da bi obavljali fizičke poslove. Nema nikakvih naznaka o tome da su optuženi dijelili zločinačku namjeru da ubiju te poljske i sovjetske državljane. Međutim, svi su oni, počev od knjigovođe, preko bolničara, pa do grobara, obavljali zadatke kojima je ta ustanova održavana u funkciji i time što su svaki dan dolazili na posao i obavljali zadatke koji su im dodijeljeni, oni su značajno pomogli i olakšali ubistva.
305. Međunarodni vojni sud za Daleki istok (u daljnjem tekstu: MVSDI) osudio je ministra vanjskih poslova Shigemitsua zato što nije poduzeo efikasne mjere da istraži zločine za koje je sumnjao da su počinjeni. U presudi se insistiralo na tome da je on, zbog toga što je on snosio glavnu odgovornost za dobrobit zarobljenika, za koje je sumnjao da su zlostavljani, "trebao insistirati na tom pitanju, po potrebi i dati ostavku, kako bi se oslobodio odgovornosti za koju je sumnjao da se ne ispunjava."[510] Mada se tehnički radilo o osuđujućoj presudi za odgovornost nadređenog, a ne za individualnu odgovornost, i pojedinci su skrivili svoju krivičnu odgovornost svojim djelima i propustima i da su dokazi išli u prilog nalazu da su propusti Shigemitsua implicitno zanemarivali ili dozvoljavali činjenje ili nastavljanje činjenja zločina, onda bi prema Međunarodnom vojnom sudu on snosio individualnu odgovornost.[511] MVSDI je takođe utvrdio da Akira Muto snosi individualnu odgovornost a, od trenutka kad je bio na "položaju s kojeg je mogao da utiče na politiku", i odgovornost nadređenog zbog zvjerstava koja su počinili japanski vojnici, jer nije poduzeo nikakve mjere da poboljša uslove ili postupanje prema civilima i ratnim zarobljenicima.[512]
306. Iz ovih predmeta jasno je da se u situacijama u kojima neki objekat za zatočavanje operiše na takav način da su diskriminatorna namjera i namjera da se vrše progoni u okviru te operacije potpuno očigledne, svako ko svjesno na bilo koji značajan način učestvuje u operaciji tog objekta, ili pomaže ili olakšava njegov rad, individualno snosi krivičnu odgovornost zbog učešća u zločinačkom poduhvatu, bilo kao saizvršilac, bilo kao pomagač i podržavalac, ovisno o svom položaju u organizacionoj hijerarhiji i stepenu svog učešća.
307. Udruženi zločinački poduhvat može da postoji ako dvoje ili više ljudi učestvuje u nekom zajedničkom zločinačkom poslu. Taj zločinački posao seže od udruživanja dvaju osoba u cilju pljačkanja banke, pa do sistematskog pokolja više miliona ljudi u okviru nekog ogromnog zločinačkog režima u koji je uključeno na hiljade učesnika. U okviru udruženog zločinačkog poduhvata mogu postojati drugi, supsidijarni zločinački poduhvati. Na primjer, ako cjelokupni nacistički režim smatramo jednim udruženim zločinačkim poduhvatom, time se ne isključuje nalaz da je koncentracioni logor Dachau funkcionisao kao supsidijarni poduhvat većeg udruženog zločinačkog poduhvata, unatoč činjenici da je logor osnovan s namjerom omogućavanja većeg zločinačkog poduhvata. U supsidijarnim poduhvatima većih zločinačkih poduhvata, zločinački cilj se može podrobnije odrediti: jedan supsidijarni poduhvat može biti osnovan u cilju prisilnog rada, drugi u cilju sistematskog silovanja ili prisilne trudnoće, treći u cilju istrebljenja, itd.
308. Pretresno vijeće smatra da osobe koje rade na svom radnom mjestu ili učestvuju u sistemu u kojem se čine zločini tako širokih razmjera i na tako sistematskoj osnovi snose individualnu krivičnu odgovornost ako su svjesno učestvovali u zločinačkom poduhvatu, a njihova djela ili propusti značajno pomažu ili olakšavaju činjenje zločina.
309. Pretresno vijeće želi da naglasi da to ne znači da svako ko radi u zatočeničkom logoru u kojem se vrši zlostavljanje automatski postaje odgovoran kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu. Učešće u tom poduhvatu mora biti značajno. Značajnim učešćem Pretresno vijeće smatra djelo ili propust koji poduhvat čine efikasnim i djelotvornim; na primjer, učešće koje omogućava da sistem funkcioniše lakše ili bez ometanja. Fizičko ili direktno počinjenje nekog teškog zločina kojim se doprinosi cilju zločinačkog poduhvata predstavljalo bi značajan doprinos. Općenito, učešće treba procjenjivati od slučaja do slučaja, pogotovo kad se radi o akterima niskog ili srednjeg ranga koji nisu fizički počinioci zločina. Može se desiti da neka osoba sa značajnom nadležnošću ili uticajem koja se svjesno ne žali ili ne protestuje automatski pruža značajnu pomoć ili podršku nekoj zločinačkoj aktivnosti samim svojim prešutnim odobravanjem, pogotovo ako je prisutna na mjestu vršenja te zločinačke aktivnosti. U većini situacija pomagač ili podržavalac ili saizvršilac nisu osobe koje je moguće lako zamijeniti tako da bilo ko dođe na njihovo mjesto. Obično su to osobe na višem položaju u hijerarhiji ili osobe koje su posebno obučene ili posjeduju posebne vještine ili talente. Pretresno vijeće, međutim, primjećuje da je u većini predmeta vođenih poslije Drugog svjetskog rata spomenutih u dosadašnjem tekstu krivična odgovornost pripisivana i običnim vozačima ili vojnicima kojima je naređeno da drže stražu dok su drugi vršili pogubljenje. Uz to, mnogi predmeti vođeni u to doba nisu se bavili ponavljanim učešćem u zločinačkom sistemu, jer su optuženi obično učestvovali u samo po jednoj odvojenoj situaciji. I prema nacionalnim zakonima pojedinci se smatraju odgovornima za direktno ili indirektno učešće u jednom udruženom zločinačkom poslu.[513]
310. U situacijama oružanog sukoba ili masovnog nasilja vrlo se često dešava da se pojedinci upletu u nasilje ili mržnju. Tokom takvih perioda nasilja građani koji se inače drže zakona čine zločine koje inače nikad ne bi počinili. Usprkos tome, postojanje masovnog nasilja ili sukoba ne štite od krivične odgovornosti i ne opravdavaju osobe koje počine, pomognu ili olakšaju ili na drugi način učestvuju u zločinima. Bez obzira na to da li je udruženi zločinački poduhvat definisan u širokom smislu, poput progona miliona Jevreja od strane nacista, ili je ograničen na konkretno vrijeme i lokaciju, kao što je tromjesečni rad logora Omarska, učesnik u zločinačkom poduhvatu mora dati značajan doprinos funkcionisanju poduhvata da bi se smatrao krivično odgovornim.
311. Pretresno vijeće nalazi da tokom perioda rata ili masovnog nasilja, prag koji je nužan da bi se učesniku srednjeg ili niskog ranga u udruženom zločinačkom poduhvatu pripisala krivična odgovornost kao pomagaču i podržavaocu ili saizvršiocu takvog poduhvata normalno zahtijeva značajniji nivo učešća od pukog izvršavanja naredbi, i to samo jednom prilikom, u sklopu vršenja neke funkcije na niskom nivou u okviru zločinačkog poduhvata. Nivo učešća koji se pripisuje optuženom, kao i kvalifikacija u smislu značaja tog učešća, zavisi od raznih faktora, uključujući obim zločinačkog poduhvata, funkcije koje je optuženi obavljao i njegov položaj, vrijeme koje je optuženi proveo učestvujući u tom poduhvatu nakon što je saznao za zločinačku prirodu sistema, napore koje je uložio da spriječi zločinačke aktivnosti ili da ometa efikasno funkcionisanje sistema, težinu i obim počinjenih zločina, te djelotvornost, revnost ili samovoljna surovost koju je akter ispoljio prilikom obavljanja svoje funkcije. Bilo bi važno i ispitati svaki eventualni direktni dokaz o tome da je optuženi dijelio namjeru ili se slagao sa zločinačkim poduhvatom, kao što je ponavljano, trajno ili opsežno učešće u sistemu, verbalni izrazi ili fizičko činjenje zločina. Možda najvažniji faktor koji treba ispitati jeste uloga koju je optuženi imao u smislu težine i obima počinjenih zločina: čak bi i obični čuvar koji povlači prekidač i pušta otrovni gas u gasnu komoru u kojoj se nalaze stotine žrtava snosio veću krivičnu odgovornost od stražara na rubu kruga logora koji ustrijeli nekog zatočenika u pokušaju bjekstva.
312. Ukratko, da bi bio krivično odgovoran kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu, optuženi je morao izvršiti djela koja su bitno pomogla ili znatno doprinijela ostvarivanju ciljeva poduhvata, pri čemu je morao biti svjestan da njegova djela ili propusti omogućuju zločine koji se čine u sklopu tog poduhvata. Učesnik koji snosi krivičnu odgovornost ne mora biti svjestan svakog počinjenog zločina. Za utvrđivanje krivične odgovornosti bili bi dovoljni samo svijest o tome da se u okviru sistema čine zločini i svjesno učešće u tom sistemu na način kojim se bitno pomaže ili olakšava činjenje nekog zločina. Pomagač ili podržavalac ili saizvršilac udruženog zločinačkog poduhvata doprinosi činjenju zločina time što igra ulogu koja omogućava da sistem ili poduhvat i dalje funkcionišu.
3. Odgovornost nadređenog prema članu 7(3)
313. Član 7(3) Statuta tereti krivičnom odgovornošću nadređenu osobu za krivična djela koja počine njeni podređeni ukoliko je bilo razloga da ta nadređena osoba zna da se podređeni sprema počiniti zločin, a nije ga spriječila, ili ako zna da je zločin počinjen, a ne poduzme mjere da se podređeni kazni za taj zločin.[514] Ispunjavanje prve spomenute obaveze ne isključuje snošenje krivične odgovornosti za neispunjavanje druge. Nadređeni je takođe odgovoran ako propusti da obustavi ili obuzda zločine koji se čine, ako je znao ili je bilo razloga da zna za njihovo činjenje.
314. U praksi Međunarodnog suda utvrđeno je da se moraju dokazati tri elementa da bi se neka osoba mogla smatrati odgovornom za zločine koje su počinile njoj podređene osobe: (1) postojanje odnosa nadređenosti i podređenosti između optuženog i izvršioca/izvršilaca krivičnog djela u osnovi; (2) znanje nadređenog da je njegov podređeni počinio, čini ili se sprema počiniti krivično djelo; te (3) propust nadređenog da spriječi ili zaustavi počinjenje krivičnog djela ili kazni počinioce.[515]
315. Žalbeno vijeće je posljednji put podrobno razmatralo ovaj standard u svojoj presudi u predmetu Čelebići.[516] U toj je presudi je prihvaćen stav da civilni čelnik može snositi odgovornost na isti način kao i vojni komandant, ukoliko taj civilni čelnik ostvaruje efektivnu kontrolu nad svojim podređenima.[517] Efektivna kontrola nužno podrazumijeva "vlast ili ovlasti, bilo de iure bilo de facto, da spriječi zločin podređenog ili da kazni počinioce zločina nakon što je zločin počinjen."[518] Efektivna kontrola znači "materijalnu mogućnost da se spriječi ili kazni kriminalno ponašanje, bez obzira na to kako se ta kontrola sprovodi."[519] Iz zahtjeva da kontrola mora biti efektivna jasno je da same ovlasti de iure nisu dovoljne. Optužba mora pokazati da je nadređeni bio u mogućnosti da spriječi, zaustavi ili kazni zločin.[520]
316. Nadređeni ne mora da bude osoba koja određuje kaznu, ali on mora preduzeti važan korak u disciplinskom postupku. U predmetu Blaškić, na primjer, Pretresno vijeće je smatralo da materijalna mogućnost za kažnjavanje, koja je ključni faktor krivične odgovornosti komandanta za djela koja počine njegovi podređeni, može jednostavno da podrazumijeva stvari kao što su "slanje izvještaja nadležnim vlastima kako bi ove preduzele prikladne mjere".[521]
317. Od nadređenog se zahtijeva da djeluje od onog trenutka kada "zna ili ima razloga da zna" za zločine koji su počinjeni ili će biti počinjeni od strane njegovih podređenih. Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići utvrdilo je da član 7(3) nadređenima ne nameće dužnost da se naročito trude da dođu do informacija o zločinima koje počine njihovi podređeni, osim ukoliko na neki način nisu upozoreni da se sprema neka zločinačka aktivnost.[522]
318. Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići podržalo je tumačenje izraza "bilo je razloga da zna" od strane Pretresnog vijeća, zaključivši da je nadređeni odgovoran ukoliko su bile dostupne informacije koje bi nadređenog upozorile na zločine počinjene od strane njegovih podređenih.[523] Informacije dostupne nadređenom mogu biti u pismenom ili usmenom obliku. One ne moraju biti izričite ili konkretne, ali te informacije - ili nedostatak informacija - moraju biti takve da upućuju na potrebu daljnje istrage.[524] U informacije na osnovu kojih bi nadređeni mogao da posumnja da su počinjeni zločini može spadati i ranije ponašanje podređenih ili prethodna sklonost ka zlostavljanju ljudi: "Na primjer, može se smatrati da je vojni komandant koji je dobio informaciju da neki od vojnika pod njegovom komandom ispoljavaju nasilničke ili nestabilne crte ličnosti, ili da su se opijali prije polaska na zadatak, imao potrebno znanje."[525] Slično tome, ako nadređeni od ranije zna da će žene koje u zatočeničkim objektima čuvaju stražari muškarci vjerovatno biti izložene seksualnom nasilju, to bi mu bila dovoljna obavijest da je potrebno preduzeti dodatne mjere kako bi se spriječili takvi zločini.
4. Zaključak - logor Omarska - udruženi zločinački poduhvat
319. Optužba tvrdi da su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i opštinske vlasti u Prijedoru, funkcionisali kao udruženi zločinački poduhvat.[526] Međutim, Pretresno vijeće ne raspolaže s dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se utvrdilo da li su logori Keraterm i Trnopolje ili opština Prijedor funkcionisali, pojedinačno ili zajedno, kao udruženi zločinački poduhvat. Vijeće, međutim, raspolaže s ogromnom količinom dokaza na osnovu kojih se van razumne sumnje može zaključiti da je logor Omarska funkcionisao kao udruženi zločinački poduhvat. Zločini počinjeni u Omarskoj nisu zvjerstva počinjena u žaru borbe; oni se sastoje od široke mješavine teških zločina počinjenih hotimično, podmuklo, selektivno, a u nekim slučajevima i sadistički, nad ne-Srbima zatočenim u tom logoru.
320. Zločine u logoru Omarska počinilo je više osoba. Njih zaista i jeste moglo počiniti samo više osoba, jer su osnivanje, organizacija i funkcionisanje logora zahtijevali učešće mnogih pojedinaca koji su imali različite uloge i izvršavali različite funkcije manjeg i većeg značaja. Udruženi zločinački poduhvat koji je prožimao logor bila je namjera da se progone i podjarme zatočeni ne-Srbi. Progoni su vršeni činjenjem zločina kao što su ubistvo, mučenje i silovanje, te raznim sredstvima kao što su duševno i fizičko nasilje i nehumani uslovi zatočenja.
321. Pretresno vijeće će sada utvrditi da li optuženi snose krivičnu odgovornost za zločine počinjene u logoru Omarska, u udruženom zločinačkom poduhvatu. Pretresno vijeće će takođe razmotriti Žigićevu ulogu u zločinima za koje se on tereti, a koji su počinjeni u logorima Keraterm i Trnopolje.
IV. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENIH
322. Kod utvrđivanja uloge koju su optuženi imali, Pretresno vijeće će prije svega imati u vidu presumpciju nevinosti ugrađenu u član 21 Statuta, što znači da će Pretresno vijeće zaključiti da je optuženi kriv samo ako je u krivicu optuženog uvjereno van razumne sumnje. Takođe će voditi računa o principu prema kojem se optužbe protiv svakog optuženog razmatraju odvojeno, premda se za više od jednog optuženog vodilo zajedničko suđenje.
323. Pretresno vijeće je već utvrdilo sljedeće:
(a) da su ispunjeni preduslovi potrebni da se zadrže optužbe po članu 3 i 5 Statuta;
(b) da su u logoru Omarska počinjeni svi zločini za koje postoji terećenje u Izmijenjenoj optužnici, konkretno: ubistvo, mučenje, povrede ličnog dostojanstva, nehumana djela, okrutno postupanje i progon;
(c) da je logor Omarska bio udruženi zločinački poduhvat, objekat koji se koristio za ispitivanje, diskriminaciju i druge oblike zlostavljanja ne-Srba iz Prijedora, a koji je funkcionisao kao sredstvo za uklanjanje ne-Srba sa te teritorije ili za njihovo podjarmljivanje; i
(d) da se svrha zločinačkog poduhvata primarno podržavala i ostvarivala progonom Muslimana, Hrvata i drugih ne-Srba zatočenih u logoru Omarska, kroz različite oblike fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja.[527]
324. Pretresno vijeće je takođe naglasilo da je svako ko je redovito radio u logoru Omarska, ili ga je pohodio, morao znati da su zločini raširena pojava diljem logora. Da je optuženi znao za udruženi zločinački poduhvat može se zaključiti iz pokazatelja kao što je položaj na kom je optuženi bio, duljina vremena koje je proveo u logoru, funkcija koju je vršio, njegovo kretanje po logoru i kontakti koje je imao sa zatočenicima, osobljem ili vanjskim osobama koje su obilazile logor. Zlostavljanja su se mogla primijetiti i običnim čulima. Čak i da optuženi nisu bili očevici zločina počinjenih u logoru Omarska, dokaze zlostavljanja mogli su da vide posmatrajući krvava, izubijana i ozlijeđena tijela zatočenika, zapažajući mnoštvo leševa kako leži u gomilama diljem logora, i primjećujući iscrpljenost i loše stanje zatočenika, kao i pretrpane objekte ili krvlju umrljane zidove. Dokazi zlostavljanja mogli su da se čuju u bolnim jaucima i krikovima patnje, u molbama zatočenika da im se da hrane i vode i preklinjanju svojih mučitelja da ih ne tuku ili ne ubiju, te u pucnjima iz vatrenog oružja koji su se čuli posvuda u logoru. Dokazi zlostavljanja u logoru mogli su da se i namirišu uslijed raspadajućih leševa, mokraće i fekalija kojima je bila uprljana odjeća zatočenika, začepljenih i poplavljenih nužnika, dizenterije koja je mučila zatočenike i nemogućnosti zatočenika da se sedmicama ili mjesecima operu ili okupaju.
325. Pretresno vijeće primjećuje da optuženi nisu bili odgovorni za opšte uslove zatočeništva u logoru (kao što je snabdijevanje hranom ili obim raspoloživog prostora), budući da su se njihove funkcije odnosile primarno na obezbjeđenje logora. U tom svojstvu, optuženi su imali funkciju da drže zatočenike u logoru.
326. Pretresno vijeće takođe želi da naglasi da se zločini počinjeni tokom ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata, a koji su prirodne ili predvidljive posljedice tog poduhvata, mogu pripisati svakome ko je svjesno i na značajan način učestvovao u tom poduhvatu. Kao što je ovo Pretresno vijeće utvrdilo u presudi u predmetu Krstić: "Pretresno vijeće nije van razumne sumnje uvjereno da su ubistva, silovanja, premlaćivanja i zlostavljanja počinjena protiv izbjeglica u Potočarima takođe predstavljali dogovoreni cilj između učesnika udruženog zločinačkog poduhvata. No, nema sumnje da su ti zločini predstavljali prirodnu i predvidljivu posljedicu kampanje etničkog čišćenja. Štaviše, s obzirom na okolnosti u vrijeme stvaranja tog plana, general Krstić je morao biti svjestan toga da će pojava takvih zločina biti neizbježna, s obzirom na nedostatak skloništa, zbijenost gomile, ranjivost izbjeglica, prisustvo mnogih regularnih i neregularnih vojnih i paravojnih jedinica na tom području, te nedovoljan broj vojnika UN-a koji bi obezbijedili zaštitu."[528]
327. Slično tome, svi zločini koji su prirodne ili predvidljive posljedice udruženog zločinačkog poduhvata u logoru Omarska, uključujući seksualno nasilje, mogu se pripisati učesniku u zločinačkom poduhvatu ako su počinjeni u vrijeme kada je učestvovao u tom poduhvatu. U logoru Omarska bilo je zatočeno otprilike 36 žena koje su bile pod stražom naoružanih muškaraca, koji su često bili pijani, nasilnički raspoloženi, skloni fizičkom i psihičkom zlostavljanju, a kojima je bilo dozvoljeno da postupaju praktički nekažnjeno. Bilo bi doista nerealno i u suprotnosti sa svom razumnom logikom očekivati da niti jedna žena zatočena u Omarskoj, koja je izložena okolnostima koje je čine osobito ranjivom, neće biti podvrgnuta silovanju ili drugim oblicima seksualnog nasilja. To je naročito tačno s obzirom na jasnu namjeru zločinačkog poduhvata, a to je da se ciljana grupa izloži progonu kroz primjenu nasilja i ponižavanja. Odgovornost za predvidljiva krivična djela pripada onima koji su pomagali i podržavali zločinački poduhvat, kao i saizvršiocima istog.
328. Pretresno vijeće će sada, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, mjerodavnog prava i specifičnih okolnosti svakog pojedinog optuženog, razmotriti dokaze kojima se svaki od njih tereti kako bi se ustanovilo da li su vrijeme koje je proveo u logoru i uloga koju je u njemu obavljao dovoljni da se utvrdi njegovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. U potvrdnom slučaju, Pretresno vijeće će potom utvrditi da li ga nivo učešća čini saizvršiocem u poduhvatu, ili onim koji je taj poduhvat pomagao i podržavao. Mada neće uvijek biti lako napraviti to razgraničenje, Pretresno vijeće će općenito tražiti dokaze koji upućuju na to da je optuženi aktivno ušao u zločinački poduhvat, bilo tako što je lično počinio kršenje ljudskih prava, bilo tako što je imao široki uticaj u mnogim aspektima funkcionisanja ovog logora. Pretresno vijeće bi bilo sklono da ga zbog takvih obilježja smatra saizvršiocem koji učestvuje u namjeri postizanja zlih ciljeva logora. Sa druge strane, ograničeno učešće koje se svodi na to da je optuženi samo obavljao svoj posao, diskretna priroda tog posla i njegovo odbijanje da lično počini bilo kakva kršenja, odnosno njegova aktivna uloga u pokušaju da se ublaže nevolje zatočenika, naveli bi Pretresno vijeće da smatra da je optuženi pomagao i podržavao poduhvat. Čini se da je takvo razgraničenje napravljeno u mnogim predmetima koji su vođeni nakon Drugog svjetskog rata.
329. Miroslav Kvočka se tereti u tačkama 1-3, 4-5 i 8-10 Izmijenjene optužnice da je individualno odgovoran prema članu 7(1) Statuta kao učesnik u progonu,[529] ubijanju, mučenju, nehumanim djelima, okrutnom postupanju i povredama ličnog dostojanstva, kao kršenjima člana 3 (zakoni i običaji ratovanja) i člana 5 (zločini protiv čovječnosti) Statuta. On se dodatno ili alternativno tereti prema članu 7(3) Statuta da je odgovoran kao nadređeni za krivična djela koja su počinili podređeni.
330. Optužba insistira na tome da je Kvočka imao aktivnu ulogu u logoru Omarska od 27. maja do najranije 30. juna 1992.,[530] kao komandant i zatim kao zamjenik komandanta logora. Odbrana tvrdi da optuženi nije bio na položaju vlasti u logoru, osim kao obični stražar, i da nije bio odgovoran za zatočavanje ni za uslove u kojima su bile zatočene osobe u logoru Omarska tokom kratkog vremena kada je doista bio prisutan u logoru. U svojim zaključcima u pogledu Kvočkine službene uloge u logoru, Pretresno vijeće se većinom oslanja na svjedočenje samog optuženog.
331. Kvočka je rođen 1. januara 1957. u selu Marićka i srpske je nacionalnosti. Godine 1992. živio je sa svojom suprugom Muslimankom i njihovo dvoje djece u selu Omarska, nedaleko od rudarskog kompleksa Omarska koji je postao logor Omarska. Mnogi svjedoci odbrane opisali su ga kao dobrog komšiju i osobu sa širokim krugom prijatelja i poznanika, koji je obuhvatao i još uvijek obuhvata mnogo Muslimana.[531] Kvočka je izjavio da se njegova porodica družila sa osobama muslimanske nacionalnosti prije, za vrijeme i nakon rata, da su rođacima Muslimanima ponudili utočište u svom stanu, dostavljali pakete zatočenicima u logoru i pomagali rođacima njegove supruge iz sela Ališića kad su ih napali Srbi.[532] Kvočka je takođe izjavio da nikada nije bio član neke nacionalističke stranke i da je podržavao umjerenu Stranku reformista Ante Markovića.[533]
332. Kvočku su mnogi svjedoci odbrane opisali i kao kompetentnog profesionalca.[534] Bio je policajac u Staničnom odjeljenju policije Omarska, koje je bilo pridruženo Službi javne bezbjednosti opštine Prijedor. Kvočka je svjedočio da je do juna 1992. bio raspoređen u Stanicu policije Omarska, a od 1. jula do septembra 1992. u rezervnu stanicu policije Tukovi.[535] Kvočka je nadalje izjavio da je imao mnogo kolega Muslimana u policijskim snagama i da su mnogi komandiri policijskih stanica bili Muslimani.[536] Za vrijeme sukoba, kada je postalo teško održavati pogrebe za Muslimane, organizovao je obezbjeđenje za pogrebe na zahtjev mjesnog muslimanskog svećenstva.[537]
(a) Kvočkin nadređeni položaj u policiji
333. Kvočka tvrdi da je nezamislivo da bi on bio postavljen za komandanta odnosno zamjenika komandanta logora Omarska, s obzirom da nije imao nikakav nadređeni položaj u policiji. Optužba pak tvrdi da je Kvočka bio komandir ili zamjenik komandira u Staničnom odjeljenju policije Omarska i da je njegova uloga u policijskoj stanici bila "u bitnome prenesena u zatočenički logor Omarska u maju 1992."[538] Međutim, odbrana tvrdi da u Stanici policije Omarska nije postojao položaj zamjenika komandira u relevantno vrijeme. Prema tvrdnjama odbrane, premda je funkcija zamjenika komandira postojala unutar hijerarhije policijske stanice, takve pozicije nije bilo i u njenoj nižoj strukturi - staničnom odjeljenju policije.[539]
334. Kao što je opisano u Dijelu II ove presude, za bezbjednost lokalnog stanovništva starala se služba policije u Službi javne bezbjednosti, u sklopu Ministarstva za unutrašnje poslove, koja je bila odvojena od Službe državne bezbjednosti.[540] Na regionalnom nivou, služba policije dijelila se na policijske stanice, koje su pak bile podijeljene na stanična odjeljenja policije. Kvočka je radio na najnižem nivou policijske strukture u opštini Prijedor, u Staničnom odjeljenju policije Omarska, a bio je zadužen za bezbjednost nekoliko hiljada stanovnika na području Omarske, koje je obuhvatalo nekoliko sela.[541] Stanično odjeljenje policije dijelilo se na tri sektora.[542]
335. Kad je Kvočka počeo da radi u Staničnom odjeljenju policije Omarska, tada je to doista i bilo odjeljenje. Kasnije, 1981. godine, preraslo je u policijsku stanicu i komandna struktura se promijenila.[543] Policijska stanica je 1990. opet svedena na stanično odjeljenje policije i komandna struktura se nanovo promijenila.[544] Komandna struktura nižih jedinica policijske službe varirala je ovisno o njihovoj veličini. Dok je policijska stanica imala na čelu komandira kojem je pomagao zamjenik komandira i pomoćnici komandira, stanično odjeljenje policije imalo je na čelu samo jednog komandira, bez zamjenika i pomoćnika komandira.[545]
336. Stanično odjeljenje policije Omarska je 1992. godine, prije preuzimanja vlasti u Prijedoru, imalo komandira, tri vođe patrole i policajce. Nije bilo zamjenika ni pomoćnika komandira. Komandir policijske stanice prije preuzimanja vlasti bio je Željko Meakić, koji je zamijenio Milutina Bujića u aprilu 1992., kada je ovaj penzionisan. Kvočka je izjavio da je bio jedan od vođa tri patrole u svom sektoru u Staničnom odjeljenju policije Omarska, zajedno s Momčilom Grubanom i Željko Meakićem. Prema Kvočkinom iskazu, u teoriji nije postojala hijerarhija između vođa patrola u tri sektora i ostalih policajaca, mada je takođe izjavio da je postojala mala razlika u ovlaštenjima između vođe sektora i drugih policajaca.[546]
337. Pored policajaca u aktivnoj službi, u Stanično odjeljenje policije Omarska raspoređeno je i trideset rezervnih policajaca. Oni bi bili pozivani u slučaju nekih velikih događanja, kao što su prirodne nepogode ili oružani sukob. Kvočka je svjedočio da je prije rata rezervna policija obično raspoređivana na rad pod nadzorom nekog aktivnog policajca.[547] Otprilike u vrijeme kad su Srbi preuzeli kontrolu nad Prijedorom, mobilisani su dodatni rezervni policajci kao pomoć staničnom odjeljenju policije Omarska,[548] koje je zbog povećanog broja radnika (tada je imalo pedeset do šezdeset i pet rezervnih policajaca) postalo policijska stanica.[549] U aprilu 1992., kada je Željko Meakić zamijenio Milutina Bujića na mjestu komandira stanice policije Omarska, bilo je uobičajeno da ovakvo prenošenje ovlaštenja bude popraćeno postavljanjem novog zamjenika komandira i pomoćnika komandira. Međutim, nije bilo odgovarajućih osoba i stoga ta radna mjesta nisu popunjena.[550] Nakon preuzimanja vlasti desile su se daljnje promjene u komandnoj strukturi policijskih snaga u opštini Prijedor: komandire muslimanske nacionalnosti zamijenili su komandiri srpske nacionalnosti.[551]
338. Na temelju dokaza koji su mu predočeni, Pretresno vijeće nalazi da je u aprilu 1992., prije nego što su srpske vlasti preuzele kontrolu nad Prijedorom, Stanično odjeljenje policije Omarska dobilo status policijske stanice, ali da formalno nisu popunjena radna mjesta zamjenika komandira i pomoćnika komandira, usprkos činjenici da je to bilo zakonom propisano.
339. Prema iskazu Milutina Bujića, nekadašnjeg Kvočkinog komandira, vođa sektora je u sklopu svojih dužnosti morao:
da izlazi na teren, da sreće ljude, mještane, da provjerava situaciju tamo na terenu, da pokuša da spriječi činjenje krivičnih djela, da se pobrine za red i mir na tom području, i da prikupi sve potrebne informacije i sve ostalo u skladu sa pravilima i propisima.[552]
340. On je takođe potvrdio da je Kvočka bio "osposobljen i znao je, imao je znanje, imao je iskustvo, da vidi, spriječi krivično djelo i preduzme korake nakon što je krivično djelo počinjeno u vrijeme kada je služio kao policajac".[553]
341. Kvočka je izjavio da nije došlo ni do kakvih naknadnih promjena u njegovim dužnostima nakon što su Srbi 30. aprila 1992. preuzeli vlast u Prijedoru.[554] Milutin Bujić je u tom pogledu dodao da su se pravila i propisi mjerodavni u normalno vrijeme primjenjivali i u slučaju vanrednog stanja ili ratne situacije.[555]
342. Nakon što su bosanski Srbi preuzeli Prijedor, Kvočka je nastavio da radi kao vođa patrole u sektoru koji je obuhvatao četiri mala sela.[556] U svom razgovoru s optužbom, dodao je da Stanica policije Omarska nije imala dovoljno osoblja jer je bilo samo 4-5 aktivnih policajaca, a ostalo su bili rezervisti, većinom novoprimljeni. Osim toga, ministar nije formalno imenovao ni zamjenika komandira ni pomoćnika komandira. Zbog toga je Željko Meakić zamolio njega (kao i još jednog kolegu, Ljubana Grahovca, koji je ubrzo napustio Stanicu policije Omarska i otišao u Lamovitu), "da mu pomogne kao stariji policajac".[557]
343. Kvočka je insistirao na tome da nije bio formalno postavljen ni na kakav nadređeni položaj, već da je bio samo stariji policajac od kog se tražilo da pomogne komandiru.[558] Dodao je da su službeni činovi, kao što je poručnik, uvedeni tek 1996., netom prije nego što je prestao da radi za policiju.[559] Kada je optužba upitala Kvočku da li bi se moglo reći da su on i Ljuban Grahovac bili de facto zamjenik komandira i pomoćnik komandira, Kvočka je odgovorio: "Moguće je da se to tako sa strane doživljavalo. Mi smo mu pomagali u poslu i između tih poslova možda je bio i dio poslova koji je u stvari trebalo da radi njegov zamjenik ili pomoćnik".[560] Time je prihvatio mogućnost da su novoprimljeni policajci mogli da percipiraju Željka Meakića, Ljubana Grahovca i njega kao policajce na nadređenom položaju. Kvočka je dodao da je takva de facto situacija bila prilično uobičajena u bivšoj Jugoslaviji: "(k)od nas je znala biti praksa, inače u policiji bivše Jugoslavije, u nedostatku i vremenskom nekom tjesnacu da neki ljudi na kratko obavljaju neki dio poslova a ne dobiju za to ni platu tog radnog mjesta, ni rešenje, da pomognu, upravo ono što sam govorio, da pomognu neposrednom starješini oko obavljanja poslova".[561] Pored toga je rekao da je bilo uobičajeno zauzimati neki formalni položaj u skladu sa postojećom komandnom strukturom, a istodobno biti na drugačijem, de facto položaju, zahvaljujući svojim sposobnostima.[562]
344. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka, nedugo nakon što je Željko Meakić imenovan komandirom policijske stanice, uzdignut na de facto nadređen i uticajan položaj u Stanici policije Omarska. Ovaj je položaj odgovarao funkciji zamjenika komandira ili pomoćnika komandira, radnom mjestu koje je bilo opravdano povećanjem stanice, a koje u to doba nije bilo formalno popunjeno. Slijedom toga, njegov argument, po kom je nemoguće da ga se smatralo zamjenikom komandanta logora Omarska jer nije bio na takvom položaju u Stanici policije Omarska, nije uvjerljiv.
3. Dolazak Kvočke u logor Omarska
345. Kvočka je opsežno svjedočio o svom dolasku u logor Omarska i Pretresno vijeće nalazi ovo svjedočenje vjerodostojnim. Prema njegovom iskazu, bio je dežuran u Stanici policije Omarska zajedno sa dvojicom rezervnih policajaca u noći 28. ili 29. maja 1992., kada je u 02:00 ili 03:00 sata primio poziv radio-vezom od Dušana Jankovića koji je tražio da se odmah javi u kompleks rudnika Omarska.[563] Stigavši tamo, Kvočka je vidio Dušana Jankovića i Milutina Čađu kako sjede u službenom vozilu ispred glavne upravne zgrade. Unutar kompleksa je bilo parkirano oko deset autobusa, od kojih su neki bili puni zatočenika, a neki prazni. To su potvrdili i svjedoci koji su izjavili da su prvi zatočenici pristigli u logor Omarska 28. maja 1992.[564] Dušan Janković je zatražio od Kvočke da aktivira rezervne policijske snage, da ih dovede u logor i da pronađe Željka Meakića.[565]
346. Kvočka se vratio u stanicu policije Omarska, u 06:00 sati prikupio dvadesetak policajaca ispred policijske stanice i svi su krenuli prema logoru u dvije grupe. Željko Meakić je stigao u logor sa grupom policajaca u 07:00 sati.[566] Kad je Kvočka stigao sa dvadeset rezervista, Dušan Janković i Milutin Čađo već su bili otišli i autobusa više nije bilo. Umjesto njih, u logoru su bili raspoređeni muškarci u policijskim uniformama koje su bile različite od uniformi policije iz Omarske.[567] Jedan od tih ljudi je rekao Kvočki da su došli iz stanice policije Banja Luka i da će napustiti logor kad policija iz Omarske preuzme upravljanje logorom.[568] Prema Kvočkinom svjedočenju, ni on ni Željko Meakić nisu znali što se dešava, niti su znali ko su zatočenici, ali da su postupili po naređenju Dušana Jankovića i Milutina Čađe da organizuju unutrašnje obezbjeđenje logora.[569]
347. U večernjim satima prvog dana njegovog boravka u logoru, stigla je još jedna ekipa sa Željkom Meakićem i Kvočka je otišao kući.[570] Kvočka se vratio sljedećeg dana, 30. maja 1992., kada su Srbi izvršili napad na Prijedor. U logor je kasno poslijepodne pristiglo još nekoliko autobusa sa zatočenicima, u pratnji aktivnih policajaca iz Prijedora i nekoliko vojnih policajaca.[571] Policajci u pratnji rasporedili su zatočenike u različite zgrade u logoru, uz pomoć policajaca iz Omarske koji su bili na dežurstvu u logoru.[572]
348. Pretresno vijeće nalazi da su na Kvočku, kao dežurnog u stanici policije Omarska, prenesena ovlaštenja aktiviranja rezervnih policajaca koji su bili potrebni kao stražari u logoru.
4. Duljina Kvočkinog boravka u logoru Omarska
349. Pretresno vijeće je u svojoj Odluci po prijedlogu odbrane za donošenje oslobađajuće presude odlučilo da se optuženi "neće smatrati odgovornim za krivična djela počinjena prije datuma njegovog dolaska" u logor.[573] To se odnosi i na krivična djela počinjena nakon što je optuženi napustio logor. Optužba tvrdi da je Kvočka bio na položaju u logoru Omarska od 27. maja 1992. do najranije 30. juna 1992.[574] Kvočka pobija navod da je bio u logoru do 30. juna 1992. i svjedoči o slijedu događaja od maja 1992. do njegovog odlaska.
350. Prema vlastitom svjedočenju, Kvočka je stigao u logor Omarska negdje 28. ili 29. maja 1992., proveo je četiri ili pet noći u logoru, i u tom periodu je u dva navrata bio odsutan iz logora na bolovanju (od 2. do 5. ili 6. juna 1992. i od 16. do 19. juna 1992.). Prvog dana boravka u logoru, dok je dočekivao nove zatočenike, Kvočka je prepoznao svoja dva šurjaka. Povukao ih je u stranu i odvezao natrag do kuće svojih roditelja u Omarskoj. Kvočka je izjavio da je oko 22-23. juna 1992. odstranjen iz logora jer je svoje šurjake izbavio iz logora.[575] Kvočka je morao da vrati svoje šurjake u logor 24. juna 1992., dan nakon što je napustio logor, a tog je dana proveo u logoru nekih četrdeset minuta do sat vremena i nije razgovarao ni sa jednim zatočenikom.[576] Kvočka je dodao da se nakon toga nije više vraćao u logor osim jednom, sedam do deset dana nakon odlaska, da bi obišao svoje šurjake.[577]
351. Prema Kvočkinom svjedočenju, nakon što je 22. ili 23. juna 1992. napustio logor Omarska, pokušao je da se konsultuje sa Dušanom Jankovićem o svojoj budućnosti u policiji, u čemu je i uspio potkraj juna 1992. Dušan Janković je tada rekao Kvočki da će biti raspoređen u stanicu policije Tukovi u predgrađu Prijedora.[578]
352. Najznačajniji dokazi o Kvočkinom službovanju u stanici policije Tukovi nalaze se u pismu koje je Ministarstvo unutrašnjih poslova poslalo Kvočkinoj odbrani 12. augusta 1998. godine, u kom se navodi da je Kvočka napustio logor Omarska 23. juna 1992. i da se 30. juna 1992. javio na posao u stanici policije Tukovi.[579] Nadalje, svjedok odbrane Lazar Bašrak, policajac koji je 29. aprila 1992. raspoređen u stanicu policije Tukovi, svjedočio je da je 1. jula 1992. sreo Kvočku u stanici policije Tukovi, gdje je Kvočka obavljao neke administrativne poslove.[580]
353. Većina svjedoka se složila da Kvočka nije boravio u logoru Omarska tokom cijelog njegovog postojanja.[581] Mnogi svjedoci su vidjeli da je Kvočka u logoru nosio regularnu policijsku uniformu, standardni policijski pištolj i automatsku pušku,[582] i rekli su da je Kvočka boravio u logoru prilično redovito "otprilike tokom prvih mjesec dana".[583] Bio je prisiljen napustiti logor potkraj juna navodno zbog toga što je izbavio braću svoje supruge iz logora[584], a nakon toga se vratio u logor samo da bi obišao svoje šurjake.[585]
354. Ne postoje dokazi koji bi se kosili sa Kvočkinim izbivanjem iz logora u dva navrata - od 2. do 5-6. juna 1992. i od 16. do 19. juna 1992.[586]
355. Kvočka je na uvjerljiv način objasnio svoju prisutnost u logoru 24. juna 1992. Kao što je već pomenuto, kazao je da ga je Dušan Janković prisilio da tog dana vrati svoje šurjake u logor. Kvočka je takođe izjavio da je nakon toga još jednom prilikom obišao svoje šurjake.[587] To bi moglo objasniti zašto ga je nekoliko svjedoka vidjelo u logoru nakon 24. juna 1992. Pretresno vijeće je također mišljenja da činjenica da su svjedoci vidjeli Kvočku u logoru nakon 24. juna 1992. ne predstavlja dovoljan dokaz da bi se izveo zaključak kako su se njegove dužnosti tamo nastavile.
356. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka bio na položaju u logoru u periodu od 29. maja do 23. juna 1992. i da je izbivao iz logora na službenom odsustvu od 2. do 6. juna 1992. i od 16. do 19. juna 1992. Shodno tome, Kvočka je proveo otprilike 17 dana u logoru Omarska.
357. Pretresno vijeće će sada razmotriti dužnosti i položaj Kvočke u logoru Omarska.
5. Dužnosti i položaj Kvočke u logoru Omarska
358. Odbrana je energično tvrdila da je Kvočka bio tek običan stražar u logoru Omarska, a ne starješina ni nadzornik bilo kakve vrste. U tom smislu odbrana je predočila pismo koje je Marko Đenadija, načelnik Centra javne bezbjednosti Prijedor, Ministarstvo unutrašnjih poslova, poslao odbrani Kvočke 12. augusta 1998., u kom se navodi da tokom 1992. Kvočka nije bio ni na kakvoj rukovodnoj dužnosti.[588] Odbrana je takođe predočila potvrdu koju je 22. februara 2000. potpisao pomoćnik ministra odbrane Radoslav Banduka, u kojoj se tvrdi da šifra kojom je označen Kvočka kao vojni obveznik (pripadnik rezervnog sastava vojne policije) pokazuje da je imao rang redova, odnosno običnog vojnika.[589] Međutim, prema priznanju samog optuženog, njegov položaj u logoru nije bio položaj tek običnog stražara, već su njegove "dužnosti bile ono što bi mu njegov komandir policije Željko Meakić rekao da radi". Dodao je da je on ustvari bio pomoćnik Željku Meakiću.[590] Odbrana Kvočke je u svom Završnom podnesku izjavila da je Kvočka obavljao zadatke stalnog dežurnog policajca u logoru Omarska.[591]
359. Prema Kvočkinim riječima, Željko Meakić mu je rekao prvog dana da će biti dežurni u logoru Omarska i da bi trebao da radi u sobi dežurnog na prvom spratu upravne zgrade. Kako je izjavio tokom razgovora sa optužbom, Kvočka je dobio uputstvo da bude u logoru onda kada je Željko Meakić odsutan.[592] Dežurni je bio ključna veza između komandira i policajaca koji su imali funkciju stražara. Kvočka je objasnio:
Dežurni je, rekao sam već, jedna spona između policajaca i komandira odjeljenja. Dežurni je dužan da prenese informacije do kojih dođe komandiru odjeljenja. To je uglavnom posao dežurnog policajca. Pored onoga što sam već rekao, da dežura pored telefona, radija i tako dalje i tako dalje.[593]
Kvočka je takođe rekao da se dežurni mora konsultovati sa vođom smjene o važnim pitanjima koja se pojave tokom smjene, jer vođa smjene ima šira ovlaštenja.[594]
360. Kvočka je svjedočio da su njegove dužnosti, u odsutnosti Željka Meakića, obuhvatale nadzor nad velikim brojem policajaca iz rezervnog sastava koji su imali funkciju stražara. U sklopu te dužnosti, Kvočka je nadzirao "ponašanje" policajaca, "koristio se" svojim iskustvom da bi predložio kako da isprave svoje postupke i obavještavao Željka Meakića o svim problemima u pogledu ponašanja policajaca.[595] Dodao je da je bio kvalifikovan za taj zadatak zahvaljujući iskustvu koje je stekao višegodišnjim radom u policiji.[596] O tome kako bi se stražari trebali pravilno odnositi prema logorašima, Kvočka je izjavio da se podrazumijeva da stražar treba da zaštiti zatočenika, da ne smije da ga napada ili nasrće na njega, jer policija treba da zaštiti svakog građanina od nekog drugog građanina.[597] Prema njegovom vlastitom priznanju, ne samo da su se stražari i policajci trebali suzdržavati od maltretiranja zatočenika, već su imali jasnu dužnost da zaštite zatočenike da ih drugi ne maltretiraju.[598]
361. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka, kao dežurni, bio neposredno podređen Željku Meakiću, da je imao zadatak da sprovodi njegova naređenja i da nadgleda ponašanje stražara.
362. Optužba tvrdi da je hijerarhija u logoru ustanovljena u skladu sa hijerarhijom koja je postojala u policijskoj stanici.[599] Komandir je bio nadređen svom zamjeniku, koji je pak bio nadređen vođama smjene i stražarima. Kvočka, koji tvrdi da je bio stalni dežurni policajac u logoru, kaže da nije imao efektivna ovlaštenja ni kontrole nad vođama smjene i drugim stražarima.
363. Kvočka je u početku priznao da je logor imao vođe smjene. U odgovoru na pitanje da li je postojao neko ispod njega ili Željka Meakića, a iznad drugih policijskih stražara, na primjer, neki žvođa smjenež, Kvočka je izjavio: "Taj mi je termin poznat. Meakić, mislim da je on odredio trojicu ljudi da budu, kao, vođe smjene."[600]
364. Prema Kvočkinom iskazu, Željko Meakić ga je otprilike tri dana nakon osnivanja logora informisao da se očekuje još veći broj zatočenika i da mu treba nekoliko pouzdanih ljudi da rade na telefonu i da ga informišu o događanjima u logoru, pa su stoga postavljene tri vođe smjene:[601] Kos (Krle), Gruban (Čkalja) i Radić (Krkan).[602] Prema Kvočkinom svjedočenju, on sâm nije bio uključen u selekciju vođa smjene, već je Željko Meakić postavio trojicu "dežurnih" vođa uz njegovu saglasnost.[603] Međutim, kasnije je Kvočka protivrječio sâm sebi i rekao da nije bilo vođa smjene u logoru.[604]
365. U svakom slučaju Kvočka je odbacio tvrdnju da je dežurni bio nadređen vođi smjene. U svom je iskazu objasnio razliku između dežurnog i vođe smjene u policijskoj stanici:
A šef smjene je mnogo veći obim poslova. Nije on rukovodni radnik. On sprovodi jedan raspored rada za određeni dan koji napiše komandir stanice. U hijerarhiji stručnosti, smatra se stručnijim radnim mjestom od dežurnog, jer ovaj dežurni je dužan da konsultuje šefa smjene u stanici, i šef smjene ima veća ovlaštenja u pogledu nekih naredbi prema policajcima. Može da zove na motorolu policajca sa jednog rejona i kaže u toj i toj ulici imate to i to, otiđite to završite. To su mu ovlasti u toku njegove smjene. [...] Dakle postoji jedna razlika. Ne mogu mjeriti tačno sada, ali postoji ogromna razlika između šefa smjene i dežurnog.[605]
366. Pretresno vijeće nalazi da je Željko Meakić obrazovao rukovodnu strukturu u logoru Omarska u bitnim crtama po uzoru na komandnu strukturu stanice policije Prijedor, kako tvrdi optužba. Kao komandir, Željko Meakić je odredio pojedince koji su vršili funkcije zamjenika komandira i vođa smjene.[606]
367. Kvočka je energično negirao da je bio na položaju vlasti. Rekao je da nije bio ovlašten da nadgleda stražare ni da im naređuje da nešto učine ili ne učine,[607] usprkos vlastitom priznanju da mu je Željko Meakić dao uputstvo da "bude tamo radi njih ₣pripadnika rezervnog sastava policijeğ da ne bi nešto krivo napravili"[608] i usprkos tome što je priznao da se mogao steći opšti utisak u logoru da je u odsustvu Željka Meakića on bio komandir.[609]
368. Veliki broj svjedoka koji su svjedočili da je Kvočka bio na položaju vlasti i uticaja u logoru ubijedio je Pretresno vijeće. Dokazi koje su iznijeli obuhvataju i detalje koji su opisani u nastavku:
(a) Mirsad Ališić, nekadašnji automehaničar u "Rudnicima Ljubija" u Tomašici, nalazio se na pisti kada je vidio Kvočku, kog je dobro poznavao. On je svjedočio da se Kvočka obratio zatočenicima na pisti i rekao da je on komandant logora.[610]
(b) Svjedokinja A, koja je poznavala Kvočku prije rata, pretpostavila je da je Kvočka na položaju nadređenog zbog načina kako su se stražari odnosili prema njemu:
pretpostavljam da su oni (Kvočka, Radić, Meakić) bili neka vrsta nadređenih. Svi stražari bi se obraćali njemu (Kvočki), ili ako je neka žena trebala nešto od stražara, stražar bi nam rekao da razgovaramo sa njima.[611]
(c) Svjedok AJ je izjavio da je smatrao Kvočku zamjenikom komandanta, jer je Kvočka dozvolio da se promijeni lokacija na kojoj je svjedok AJ trebao biti zatočen:
Kad sam izašao sa ispitivanja, ne sjećam se koji je stražar bio na vratima, ali sam pitao mogu li da idem u Mujinu sobu, a on je rekao, ne, u "zelenu kuću", to jest, na pistu. A ja sam rekao "Onda, mogu li da idem tamo?", a on je odgovorio, "Pa tu je Kvočka i Kvočka će da kaže da li možeš ili ne". Dakle za mene je cijelo vrijeme Kvočka bio glavni, i on (Kvočka) mi je dao ovu potvrdu, komad papira, koji mi je dopuštao da idem u Mujinu sobu.[612]
(d) Prema iskazu Sifete Sušić, bivše kolegice, Kvočka je bio zamjenik komandira u stanici policije Omarska[613] i zamjenik Željka Meakića u logoru Omarska.[614]
(e) Azedin Oklopčić, koji je poznavao Kvočku prije rata, mislio je da Kvočka i Željko Meakić imaju poseban status jer su se izmjenjivali u smjenama od po 24 sata, dok su stražari i vođe smjene imali smjene od po 12 sati.[615]
(f) Prema iskazu svjedoka AI, Kvočka se predstavio kao osoba koja je odgovorna za zatočenike:
Nakon što je proteklo određeno vrijeme ušli smo i Kvočka nam se obratio, predstavio nam se, rekao da je odgovoran za nas, nešto u tom smislu, da će sve biti u redu, da nema problema, da će nas ispitati i da će nas onda vratiti kući.[616]
369. Kvočka je za vrijeme suđenja pokušao da opovrgne opšti utisak da je bio zamjenik komandira. Rekao je da nije razgovarao sa zatočenicima jer je to Željko Meakić zabranio, ali da su se neki zatočenici svejedno obraćali njemu radije nego njegovim kolegama, ne zato što im je bio nadređen već zato što su bili skloniji njemu nego "onima iz rezervnog sastava policije ili zato što su zatočenici imali loša iskustva sa stražarima".[617] Nadalje, činjenicu da su zatočenici mislili da je on zamjenik komandira Kvočka je objasnio rekavši da su ti lični utisci svjedoka proistekli iz njegove veoma naglašene prisutnosti u logoru i njegovog običaja da šeće logorom,[618] te zato što je, zbog toga, bio istaknuta ličnost.[619] Objasnio je da "nije pokušavao da se sakrije" ni da "obavlja dužnosti u tajnosti".[620]
370. Dodatne dokaze o Kvočkinom nadređenom položaju u odnosu na stražare dali su svjedoci koji su izjavili da su vidjeli ili čuli Kvočku kako daje stražarima naređenja, koja su stražari i sprovodili:
(a) Kada je 10. juna 1992. u Omarsku stigla grupa novih zatočenika iz logora Keraterm, "Krle" (Kos) je dao spisak njihovih imena Kvočki. Na spisku je bilo i ime Nusreta Sivca koji se nalazio u grupi novopridošlih. Stražari su tukli nove zatočenike dok ih Kvočka nije prekinuo i pitao zašto je u logor doveden Nusret Sivac umjesto Nusrete Sivac, sudije u Prijedoru koju se namjeravalo uhapsiti i zatočiti. Kada je stražar upitao Kvočku šta da radi, Kvočka je otišao do Ranka Mijića, jednog od koordinatora istrage.[621] Kad se vratio, naredio je stražaru da vrati Nusreta Sivca u Prijedor. Nusret Sivac je svjedočio da se za vrijeme tog događaja Kvočka ponašao kao zamjenik komandira.[622]
(b) Kad je Sifeta Sušić stigla autobusom u logor, Kvočka je naredio jednom čovjeku koji je bio odjeven kao Kvočka, a za kog je naknadno saznala da se zove Kole ili Krle, da odmah vrati njenu ličnu kartu i da je odvede u kantinu; ostalim novopridošlicama je naređeno da se naslone na zid, nakon čega su ih stražari tukli pred Kvočkom.[623]
(c) Svjedokinja J je izjavila da je čula Kvočku kako daje uputstva stražarima. Na poziv da komentira izjavu svjedokinje J, Kvočka je rekao da je moguće da ga je neki zatočenik vidio kako prosljeđuje uputstva koja su došla od Željka Meakića.[624]
(d) Kerim Mešanović je izjavio da bi Kvočka često davao naređenja stražarima, naročito u vezi mjesta gdje se trebaju pozicionisati.[625]
371. Napokon, nekoliko zatočenika je svjedočilo da je atmosfera u logoru bila općenito uzevši "bolja" kada je Kvočka bio prisutan.[626] Kvočka je sâm priznao da je moguće da su stvari za vrijeme njegovog dežurstva bile bolje[627], a priznao je i da je imao određenog autoriteta i uticaja rekavši da se "čini da sam svojim prisustvom češće zaustavljao ₣određene događajeğ. Bio sam tamo."[628]
372. Premda negira da je bio zamjenik Željka Meakića, Kvočka priznaje da je njegova uloga u komandnoj strukturi logora bila da služi kao podrška Željku Meakiću, da prenosi naloge Željka Meakića podređenima i da ga mijenja u njegovom odsustvu. Uzevši u obzir sve dokaze o ovom pitanju, Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka učestvovao u radu logora kao funkcionalni ekvivalent zamjenika komandira stražarske službe i da je imao određeni stepen vlasti nad stražarima.
373. Pretresno vijeće će sada razmotriti dokaze koji se odnose na to da li je Kvočka znao za loše logorske uslove i zlostavljanje zatočenika i da li je bio sposoban ili pokušao da spriječi krivična djela ili ublaži patnju.
6. Da li je Kvočka znao za logorske uslove i zlostavljanje za vrijeme svog boravka u logoru
374. Optužba tvrdi da je Kvočka bio potpuno svjestan strašnih uslova u kojima su živjeli zatočenici u logoru Omarska. O tome nema spora. Kvočka je priznao da je primijetio da se maltretiraju zatočenici u logoru, ponekad direktno, a ponekad indirektno po fizičkim ozljedama koje je vidio na zatočenicima, i da je dobio informacije o zlostavljanju od zatočenika i stražara.
375. Kvočka je izjavio da su Milojica Kos, Mlađo Radić, Momčilo Gruban i Željko Meakić izrazili zabrinutost zbog životnih uslova u logoru.[629] U logoru je bilo oko 2.000-2.500 zatočenika[630], a sanitarni uslovi i snabdijevanje zatočenika hranom bili su "ispod prihvatljivog nivoa".[631]
376. Kvočka je naglasio da radnici na obezbjeđenju u logoru nisu bili disciplinisani. Primijetio je da zbog žurbe u kojoj su mobilisani nije obavljena uobičajena selekcija policajaca iz rezervnog sastava prema dobrim karakternim osobinama. Novi pripadnici rezervnog sastava policije nisu prošli uobičajenu obuku, mnogi od njih su se vodili u krivičnoj evidenciji i dozvoljeno im je da nose vlastito oružje.[632]
377. Prema Kvočkinom svjedočenju, tokom prvih nekoliko sedmica u logoru je boravio i policijski kontingent iz Banje Luke, čiji su pripadnici bili potpuno van kontrole. Kvočka je izjavio da se oko 5. juna 1992. vratio u logor nakon kratkog izbivanja i da je primijetio određene promjene u obezbjeđenju logora. Došli su novi pripadnici rezervnog sastava policije, kao i pripadnici Teritorijalne odbrane. Željko Meakić mu je rekao da su došli da pomognu policiji iz Omarske i Banje Luke. Još jedna promjena se desila šest ili sedam dana kasnije. Tridesetak pripadnika specijalne policijske jedinice iz Banje Luke zamijenila je druga specijalna policijska jedinica iz Banje Luke, na čelu koje je bio čovjek po prezimenu Straživuk.[633] Prema Kvočkinom iskazu, do te zamjene je došlo zbog toga što su se zatočenici žalili da su ih pripadnici prve specijalne jedinice policije iz Banje Luke zlostavljali, uzimali im novac i nakit.[634]
378. Kvočka je izjavio da su mnogi vojnici iz vojne jedinice zadužene za obezbjeđenje imali pristup u centar.[635] Međutim, prema njegovom iskazu, kad je jednom prilikom bio u sobi dežurnog, primio je poziv od stražara na prednjoj kapiji jer su četvorica vojnika u pijanom stanju tražila da ih se pusti u krug logora. Kvočka je otišao do kapije i uspio ih natjerati da odu.[636] Drugom prilikom se Kvočka nalazio u kantini kada je kroz prozor vidio da čovjek po imenu Vlado Sredić, zvan Đorđe, koga je prepoznao kao svojevrsnog kriminalca iz Omarske, ulazi u logor. Čovjek je bio pijan, nosio je oružje i vikao na zatočenike. Kvočka mu je bez oklijevanja pritrčao i silom ga udaljio iz kruga logora.[637] O tom incidentu je informisan Željko Meakić, koji je rekao da je vojna policija preuzela tog čovjeka i da vodi istragu o tom pitanju.[638]
379. Kvočka je takođe primijetio ili čuo za druge konkretne incidente maltretiranja:
(a) Kada su tokom jutra 29. maja 1992. Željko Meakić i Kvočka stigli u logor, vidjeli su tri ili četiri mrtva tijela na travi. Prema Kvočkinom iskazu, dežurni stražari su mu rekli da tijela pripadaju ljudima koji su tokom noći pokušali da pobjegnu. Dva dana kasnije došao je kombi i uklonio leševe.[639]
(b) Kvočka je izjavio da su 29. i 30. maja 1992. ljudi dovedeni autobusima u logor i da se prvo iskrcala policijska i vojna pratnja, koja je stajala sa svake strane vrata autobusa. Kvočka je primijetio da su zatočenici po silasku iz autobusa bili prisiljeni da pjevaju srpske nacionalističke pjesme, a ponekad i da stražarima za zabavu jedan drugog ošamare.[640]
(c) Kvočka je izjavio da je vidio ljude sa modricama, što ukazuje na to da su bili pretučeni.[641] Jednom je prilikom vidio čovjeka koji je očito bio premlaćen tokom ispitivanja u jednoj od soba za ispitivanje.[642] Drugom prilikom Kvočka je vidio pedesetak ljudi kako leže potrbuške na pisti, na paklenoj vrućini.[643]
(d) Željko Meakić je tokom jutra 10. juna 1992. rekao Kvočki da je zatočenik po imenu Alija Ališić pogođen iz vatrenog oružja u pokušaju bjegstva. Kvočka je znao da je stražar koji je pogodio zatočenika bio na odsustvu u trajanju od nekoliko dana, ali nije znao je li zbog pucanja pokrenut disciplinski postupak protiv tog čovjeka.[644]
(e) Kvočka je priznao da je čuo kako zatočenike tuku na putu do nužnika. Čuo je i priče od stražara o ljudima koji su noću ulazili u logor da bi zlostavljali zatočenike. Kvočka je, međutim, izjavio da je takođe čuo kako ta vrsta zlostavljanja nije česta i da je vojna policija sprovodila istrage o takvim incidentima. Objasnio je da je zlostavljanje od strane ljudi van logora uzrokovano opštom zbrkom koja je vladala na početku oko toga ko je ovlašten da ulazi u logor. U početku su svakome ko je bio u uniformi dozvoljavali da uđe u logor.[645] Kasnije je Željko Meakić posebno napomenuo stražarima koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini zgrada u logoru da spriječe ulazak neovlaštenih lica.
(f) Prema svjedočenju Mirsada Ališića, kada je zatočenik po imenu Nasić ubijen u kantini, Kvočka je stajao pored stražara koji je ustrijelio Nasića iz vatrenog oružja:
O. Dok je Nasić stajao, rekao je da je neizdrživo, da mi ne možemo - on to više ne može da izdrži, da oni među nama koji su proganjani to više ne mogu da izdrže. Ali mi smo vidjeli - ja sam vidio u dnu restorana, to jest, ovdje napolju, vidio sam stražara. Vidio sam Plavšića, zvao se Cvitan... Vidio sam da pored tog stražara stoji Miroslav Kvočka; stajao je odmah do stražara.
P. Da li ste mogli da vidite što se desilo kad je Nasić stajao i - kad je stajao.
O. Stražar je ispalio rafal i odmah ubio Nasića. Pao je. Čuli su se krici i vrištanje, a bilo je i drugih ljudi koji su bili ranjeni. Nakon toga je Kvočka prišao pravo u ovaj ugao gdje sam ja stajao i rekao: "Zašto ga niste ušutkali? Zašto ga niste spriječili da to kaže?" Kasnije su iznesena trojica mladića koji su bili ranjeni.[646]
Kvočka priznaje da je znao za ovaj incident, koji je prijavio Željku Meakiću.[647]
380. Mnogi svjedoci su izjavili da niko nije mogao biti prisutan u logoru, a da ne zna za užasne načine zlostavljanja zatočenika u logoru. Svako je mogao da čuje glasno vrištanje ljudi izloženih maltretiranju i njihove jauke što izazivaju samilost. Ljudi obliveni krvlju ležali su zanemareni u logoru. Kvočka je rekao da je "nekoliko puta" tokom "vremena provedenog u istražnom centru", obilazio "svako stražarsko mjesto, svako mjesto na kojem su se nalazili policajci"[648] i da je veći dio svoje smjene provodio van svoje kancelarije u upravnoj zgradi.[649]
381. Mirsad Ališić se prisjetio jedne epizode koja pokazuje da je Kvočka bio svjestan uslova zatočeništva u logoru obilježenih zlostavljanjem. Mirsad Ališić je svjedočio da je nakon što je prebačen na pistu vidio nešto za što je mislio da su tijela oblivena krvlju. Žuti kamion kog su zvali "Žućo" odvezen je do mjesta na kojem je vidio tijela. Iz kamiona su iskrcali puškomitraljez sa municijom i stavili ga na krov upravne zgrade, a u kamion su utovarili mrtva tijela. On je nadalje svjedočio da je Kvočka za vrijeme utovara bio tamo, pored kamiona.[650]
382. Svjedok AI takođe je izjavio da se nalazio na pisti kad je čuo kako neko zove "Kikija" da izađe iz kantine i da je vidio Kvočku na ne tako velikoj udaljenosti. Svjedok AI je potom vidio neke zatočenike, uključujući svjedoka AK, kako izlaze iz kantine i kreću se prema bijeloj kući. I Kvočka je bio u poziciji da to vidi. Zatim je čuo strašne zvukove zlostavljanja i patnje koji su dopirali iz bijele kuće. Svi su mogli da čuju vrisku.[651] Kvočka je kasnije priznao kako je vidio da su "Kiki", Rezak Hukanović i možda treća osoba pretučeni i pitao ih je šta se desilo, ali su mu odbili ispričati.[652]
383. Kvočka je priznao da se bojao da će njegove šurjake ozlijediti ili ubiti u logoru. Prema njegovom svjedočenju, kad je morao da ih vrati u logor, zamolio je Kosa i Grubana da pripaze na njih, da se pobrinu da ih stave u staklenik (kod upravne zgrade, blizu kantine), da im daju nešto hrane i da ih zaštite od maltretiranja tako da "im se ništa glupo ne desi".[653]
384. Premda nije jasno da li je Kvočka direktno znao za svaki pojedini oblik zlostavljanja počinjen u logoru, nesumnjivo je znao da se vrši široki raspon različitih krivičnih djela i da se fizičko i psihičko nasilje koristi na sistematski način za ugrožavanje i terorisanje zatočenika u logoru.
385. Shodno tome, dokazi pokazuju da je Kvočka u velikoj mjeri znao za postupke i uslove obilježene zlostavljanjem i da je znao da se teška krivična djela redovito čine u logoru Omarska.
7. Sposobnost i pokušaji Kvočke da spriječi zločine ili ublaži patnje
386. Optužba tvrdi da je Kvočka, kao zamjenik Željka Meakića, bio na položaju vlasti koji mu je omogućavao da preduzima potrebne i razumne mjere za sprečavanje zlostavljanja, da se umiješa u slučaju zlostavljanja i da prijavi svako zlostavljanje. Ovu tvrdnju djelomično potkrepljuje sâm Kvočka, koji je priznao da nije mogao da spriječi zlostavljanje, ali je barem mogao da interveniše ako bi se neko zlostavljanje u logoru dešavalo pred njim[654] i da prijavi zlostavljanje Željku Meakiću.[655]
387. Kvočka je opisao konkretne slučajeve u kojima je intervenisao kako bi spriječio zlostavljanje:
(a) Kvočka je prigovorio zbog načina na koji se vršio pretres novopridošlih zatočenika, jer su ih pretraživali na ponižavajući i nepravilan način. Umiješao se i rekao vojnom oficiru koji je obavljao pretres: "Momak, tako se to ne radi. Treba to uraditi pravilno". Prema Kvočkinim riječima, pretrage su se nakon toga obavljale pravilno.[656]
(b) Dana 30. maja 1992. oko 17:00 sati, stigla su dva ili tri autobusa puna zatočenika. Prema Kvočkinom svjedočenju, kad su zatočenici počeli da se iskrcavaju, pored autobusa se zaustavilo neko vozilo a iz njega je izašao pijani muškarac koji je počeo da puca po zatočenicima. Kvočka je izjavio, a njegovu je verziju događaja potkrijepilo nekoliko svjedoka odbrane,[657] da je onemogućio napadača da dalje puca. Neki zatočenici su poginuli; drugi zatočenici i policajci su ranjeni. Jutro nakon ovog incidenta, 1. juna 1992., Kvočka je razgovarao sa Željkom Meakićem o svojoj ličnoj traumi koju je prouzrokovao ovaj incident i Željko Meakić mu je dao ovlaštenje da uzme odsustvo od tri ili četiri dana da se odmori.[658]
(c) Kvočka se u nekoliko prilika uspješno nosio sa pijanim muškarcima koji su pokušavali da uđu u logor kroz prednju kapiju.[659] Prema Kvočkinim riječima, premda sprečavanje ulaska neovlaštenih lica nije bio njegov posao, već vojnih policajaca, s vremena na vrijeme bi intervenisao jer "ponekad da biste zaštitili ljude morate da zaobiđete uobičajenu proceduru".[660]
(d) Prema iskazu svjedoka AK, koji je dobro poznavao Kvočku, Kvočka je prolazio dok su njega i druge zatočenike vodili na batinanje u bijelu kuću.[661] Kvočka je osobama koje su vodile njega i druge zatočenike rekao "da ih poslije dovedu natrag ovamo". Prema riječima svjedoka AK, Kvočkino upozorenje je značilo da njega i druge "treba ostaviti na životu".[662]
388. Kvočka je priznao da je bilo nekih drugih slučajeva kada je bio očevidac zlostavljanja, ali se nije miješao. Svoj propust da nešto učini opravdao je rekavši da nije mogao da interveniše jer za to nije imao ovlaštenja.[663] Naveo je sljedeća dva primjera:
(a) Tokom prvih dana boravka u logoru, Kvočka je sa prozora sobe dežurnog vidio da ljude koji izlaze iz autobusa prisiljavaju da pjevaju nacionalističke pjesme i naređuju im da šamaraju jedni druge. Nije se miješao, jer je smatrao da su zatočenici pod ingerencijom onog ko ih je dopratio sve dok ih stražari ne smjeste u "odgovarajuće prostorije". Međutim, Kvočka je dodao da bi se bio umiješao da je vidio neko doista teško krivično djelo.[664]
(b) Kvočka je primijetio da nema dovoljno hrane i nužnika,[665] ali nije pokušao da poboljša te uslove jer, kako je rekao, "stvarno ne bi bilo primjereno da se miješam u tuđa zaduženja jer je tamo bio upravnik rudnika" koji je bio odgovoran za te uslove.[666]
389. Kvočkino insistiranje da nije mogao da spriječi zlostavljanja jer nije imao dovoljno ovlaštenja kosi se sa dokazima.
390. Prema riječima Kvočkinog bivšeg komandira Milutina Bujića, standardna policijska praksa uključuje i upućivanje zahtjeva za pomoć drugim policajcima. On je izjavio da policajac na Kvočkinom položaju doista ima dužnost da spriječi činjenje krivičnog djela ličnom intervencijom, a u slučaju da to nije moguće, da zatraži pomoć:
P. Na primjer, da je g. Kvočka, kao vođa trećeg sektora, vidio činjenje nekog krivičnog djela ili da je obaviješten o nekom krivičnom djelu, što bi on morao da radi? Koje bi korake morao da preduzme kao vođa sektora, ili čak i kao obični policajac?
O. To ovisi o težini krivičnog djela. Ako se radi o krađi, onda to možda može sam da obavi. Međutim, u slučajevima težih krivičnih djela, morao bi da pozove policiju, odjeljenje za kriminalistiku, koji bi onda preduzeli potrebne korake.
P. Elementaran, jednostavan primjer. Da g. Kvočka vidi kako neka osoba tuče drugu, mogao bi to da spriječi i da preduzme korake protiv te osobe, agresora odnosno napadača? Da li bi mogao to da uradi?
O. Da, ako može uspješno da interveniše.
P. G. Bujiću, ako - vratimo se na dužnosti policajca, ako ne može intervenisati - vi ste rekli ako ne može intervenisati. Ne bi li trebao prijaviti taj zločin ili djelo?
O. Ako ne može da reaguje, onda bi trebalo da što prije zatraži pomoć tako da ima podršku u rješavanju takvog slučaja.[667]
391. Kvočka je doista zatražio pomoć u nekim slučajevima kada je osjećao da se ne može direktno miješati:
(a) Kvočka je izjavio da su, kad je Nusret Sivac došao u logor, zatočenike poredali uza zid i pretražili na ponižavajući način. Kvočka je rekao da "je bio bespomoćan" da se tome usprotivi i da nije intervenisao, osim što je pitao zašto je uhapšen Nusret Sivac, kada je trebalo uhapsiti Nusretu Sivac, a ne njenog brata.[668] Prema svjedočenju Nusreta Sivca, Kvočka je nakon što se konsultovao sa Rankom Mijićem, jednim od koordinatora inspektora, naredio da ga se pusti na slobodu.[669]
(b) Prema riječima Sifete Sušić, kada je prvi put zatražila pomoć od Kvočke u nabavljanju higijenskih potrepština i antibiotika, odbio je pomoći. Naknadno je Kvočka pitao jednu od svojih komšinica, Fiketu Oklopčić, da mu nabavi te potrepštine i Fiketa Oklopčić mu je dala antibiotike za Sifetu Sušić.[670]
392. Kvočka je u pogledu svojih nastojanja da spriječi daljnje zlostavljanje izjavio da je preduzeo korake da spriječi daljnje zlostavljanje kada je, prije napuštanja logora, zatražio od Kosa i Grubana da paze na njegove šurjake da ih ne bi maltretirali u logoru.[671] Međutim, Pretresno vijeće smatra da je ovaj postupak mogao da bude lična molba, a ne profesionalno naređenje, naročito s obzirom na činjenicu da je odlazio iz logora i da više nije imao ovlaštenja nad stražarima koji su tamo ostajali. Nije preduzeo korake da zaštiti zatočenike općenito.
393. U svom svjedočenju o prijavljivanju zlostavljanja, Kvočka je rekao da je smatrao svojom dužnošću da dobivene informacije o zlostavljanju dojavi svom nadređenom, Željku Meakiću, kako i nalaže dužnost policajca.[672] Prema njegovom iskazu, dužnost policajca jeste da, čim pronađe dokaze o nekom krivičnom djelu, javi tu informaciju svom nadređenom. Dodao je da policajac mora da štiti život i imovinu građana, čak i po cijenu vlastitog života, te da je njegova obaveza da proslijedi dobivene informacije svom šefu i da spriječi krivična djela. Međutim, njegova dužnost nije bila da vodi istragu o krivičnim djelima, osim ako ne dobije takav nalog. Od njega se očekivalo da na ovaj način obavještava nadređene i u Omarskoj.[673] Premda je morao da prijavljuje svaki incident za koji čuje da se desio u logoru, a koji uključuje moguću povredu službene dužnosti od strane stražara, nije bilo na njemu da sprovodi istragu o toj povredi službene dužnosti.[674] Prema njegovom iskazu, Kvočka je prijavio Željku Meakiću da je vidio leševe u logoru. Rekao je da je smatrao svojom dužnošću da obezbijedi područje oko leševa i da sačuva sve tragove dokaza na tom mjestu. Međutim, nije smatrao da je njegova dužnost da sprovodi istragu o uzrocima smrti.[675]
394. Nadalje, Kvočka je čuo glasine o zlostavljanju od zatočenika i stražara i, kako kaže, te informacije je proslijedio Željku Meakiću. Njegov nadređeni bi svaki put rekao da zna za to i da ništa ne može da se učini.[676] Kvočka je opravdavao svoj propust da nešto učini i vremenom koje bi proteklo između vršenja zlostavljanja i momenta kad bi on saznao za nj. Izjavio je: "Ne znam da li je iko bio kažnjen i da li je iko trebao da bude kažnjen".[677]
395. Pretresno vijeće smatra da Kvočka jeste intervenisao u nekoliko slučajeva i da je preduzeo neke korake da popravi situaciju određenih članova porodice ili prijatelja. Međutim, Pretresno vijeće nalazi da je trebao da učini daleko više da bi ublažio strašne uslove u logoru. Mogao je, na primjer, da preduzme korake u okviru svojih utvrđenih ovlaštenja da na aktivniji način spriječi neovlaštena lica da ne ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Mogao je da obezbijedi liječenje za više zatočenika. Mogao je da spriječi stražare i druga podređena lica da ne tuku ili na drugačiji način zlostavljaju zatočenike prilikom njihovog dolaska, u restoranu, ili na putu do nužnika.
396. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka bio na položaju sa dovoljno vlasti i uticaja da spriječi ili zaustavi neka zlostavljanja, bilo ličnim intervenisanjem ili traženjem pomoći od drugih, te da prijavi zlostavljanja koja su se vršila nad zatočenicima u logoru. Svoj položaj je stekao prvenstveno zahvaljujući iskustvu i stažu u policiji. Stražari su tražili upute od Kvočke, on im je davao naređenja koja su oni slijedili, a on bi u pojedinim prilikama spriječio činjenje krivičnog djela. Moguće je da je Kvočka kao policajac u aktivnoj službi i imao dužnost da sprovodi istragu nad krivičnim djelima počinjenima u logoru, premda optužba nije u dovoljnoj mjeri dokazala ovu dužnost.
397. Pretresno vijeće nema dovoljno dokaza da zaključi da je Kvočka sâm fizički počinio krivična djela nad zatočenicima u logoru.[678] Ipak, neosporno je da je bio prisutan kad su počinjena krivična djela i nema sumnje da je znao da se krajnje teško fizičko i psihičko nasilje redovito vrši nad ne-Srbima zatvorenima u Omarskoj. Usprkos tome što je znao za postupke i uslove obilježene zlostavljanjem, Kvočka je nastavio da radi u logoru još najmanje 17 dana, pri čemu je zadatke koji su se od njega tražili obavljao vješto, efikasno i bez prigovora.
8. Da li je Kvočkino učešće u logoru Omarska, udruženom zločinačkom poduhvatu, dovoljno značajno da povlači krivičnu odgovornost?
398. Kvočka je funkcionisao kao zamjenik Željka Meakića u logoru Omarska, udruženom zločinačkom poduhvatu. Bio je iskusan policajac koji je uživao poštovanje i bio je jedan od malobrojnih aktivnih policajaca u logoru. Nesumnjivo je imao značajan uticaj.
399. Kvočka je procijenio da je odradio najviše 20 smjena u logoru tokom otprilike 17 dana rada u Omarskoj. Ne može se reći da ovaj vremenski period nije značajan, s obzirom na neprekidan niz zločina koji su se u logoru činili svaki dan, pa čak i svaki sat. Pretresno vijeće dodatno primjećuje da je Kvočka bio prisutan u Omarskoj tokom prvog mjeseca postojanja ovog logora i da je učestvovao u njegovom formiranju. Premda je izjavio da je nevoljko učestvovao u radu logora,[679] on je takođe izričito rekao da bi, da je imao izbora, nastavio raditi u logoru do njegovog zatvaranja.[680]
400. Usprkos tome što je navodno bio potresen zbog zločina koji su se činili u logoru, Kvočka je ostao na tom radnom mjestu dok ga njegovi nadređeni s tog mjesta nisu maknuli. Svjedoci odbrane izjavili su da je organizacija rada u logoru bila toliko slaba da se stražari nisu pojavljivali na poslu, a pritom nije bilo nekih ozbiljnih reperkusija, ako ih je uopšte bilo. Prema riječima rezerviste Branka Starkevića koji je bio raspoređen na stražarsko mjesto u hangaru, Kvočka nije imao nikakvog komandira[681] i nije imao obavezu da se po dolasku u svoju smjenu prijavljuje dežurnom ili ekvivalentu istog.[682]
401. Značajan je iskaz svjedoka DD/10 da je napustio logor Omarsku oko 25. jula 1992. na vlastitu inicijativu i da, čak nakon što se sukobio sa Simom Drljačom u vezi uslova u logoru, nije ostao bez posla.[683]
402. Kvočka je preduzeo niz koraka da bi zaštitio svoje šurjake Muslimane u logoru Omarska. Kada je u junu oslobođen dužnosti u Omarskoj jer se, po njegovim riječima, smatralo da nije dovoljno antimuslimanski raspoložen, jednostavno je preraspoređen u drugu stanicu policije u Tukovima. Ne postoje dokazi pred Pretresnim vijećem koji bi upućivali da su Srbi koji su radili u logoru i koji su pomagali nesrpskim zatočenicima, ili pokušali poboljšati njihovu situaciju, zbog toga bili kažnjeni.
403. Čak i ako svjesni učesnik u zločinačkom poduhvatu nije voljan dati otkaz zato što bi to nanijelo štetu njegovoj karijeri ili zato što se boji da će ga poslati na frontu, strpati u zatvor ili kazniti, Pretresno vijeće naglašava da to ne predstavlja opravdanje ni odbranu od odgovornosti za učestvovanje u ratnim zločinima odnosno zločinima protiv čovječnosti. U jurisprudenciji ovog Međunarodnog suda jasno je utvrđeno da prisila ne može poslužiti kao odbrana kod činjenja ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti.[684] Pretresno vijeće pored toga primjećuje da Kvočka nije navodio prisilu, niti se pozivao na nju kao na olakšavajući faktor.
404. Postoji dovoljno dokaza da se zaključi kako Kvočkino učešće u logoru nije bilo samo svjesno, već i voljno. Premda je činjenje krivičnih djela nad zatočenicima bilo sastavni dio svakodnevnice u Omarskoj, Kvočka se i dalje pojavljivao na poslu i aktivno učestvovao u njegovom funkcionisanju. Ovo svjesno i neprekidno učešće omogućilo je da logor nastavi sa svojim režimom i praksom zlostavljanja.
405. Kvočkino produženo učešće u logoru Omarska poslalo je poruku odobravanja ostalim učesnicima u radu logora, konkretno stražarima koji su mu bili podređeni, i predstavljalo je tolerisanje zlostavljanja i očajnih uslova u logoru.
406. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočkin doprinos funkcionisanju logora Omarske bio značajan. Odigrao je ključnu ulogu u upravljanju i funkcionisanju logora kao zamjenik Željka Meakića i kao iskusan policajac. Znao je da su zatočenici nesrpskog porijekla izloženi postupcima i uslovima obilježenim zlostavljanjem, te da su zatočeni i zlostavljani zbog svoje vjere, političkih stavova i nacionalnosti.
407. Činjenica da je Kvočka znao za zločinački karakter logorskog sistema u kom je radio, kao i za diskriminaciju koja se u njemu vršila, i da je bio voljan i dalje ostati na položaju vlasti i uticaja, pokazuje da je bio značajno uključen u udruženi zločinački poduhvat. Kvočka je bio više od pukog pasivnog ili nevoljkog učesnika u zločinačkom poduhvatu. On je aktivno doprinosio svakodnevnom funkcionisanju i održavanju logora, a na zločine koji su se u njemu činili ostajao je ravnodušan u mjeri koja za sobom povlači krivicu. Njegovo učešće omogućilo je nesmetani nastavak podmuklog režima i prakse u logoru.
408. Pretresno vijeće nalazi van razumne sumnje da je Kvočka bio svjestan konteksta progona i etničkog nasilja koji je vladao logorom i da je znao da njegov rad u logoru omogućava činjenje krivičnih djela. Kvočka je odgovoran za zločine počinjene u logoru Omarska koji je bio udruženi zločinački poduhvat.
9. Krivična odgovornost Miroslava Kvočke
409. Kao što je ovdje već primijećeno, Kvočka se tereti da je individualno odgovoran po članu 7(1) Statuta za učestvovanje u ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti za koje ga tereti Izmijenjena optužnica. Tereti se za "počinjenje, podsticanje ili na drugi način pomaganje i podržavanje" zločina ili kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu. Kvočka se dodatno ili alternativno tereti da je odgovoran kao nadređeni prema članu 7(3) Statuta za djela koja su navodno počinili podređeni, a koja je on propustio da spriječi, zaustavi ili kazni.
(a) Odgovornost nadređenog prema članu 7(3) Statuta410. Pretresno vijeće je zaključilo da je Kvočka koristio svoja ovlaštenja u Omarskoj kada Željko Meakić nije bio u logoru i da je vršio ulogu zamjenika komandanta u logoru. Bio je i dežurni i drugima je prenosio naređenja Željka Meakića. Zatočenici su izjavili da je Kvočka povremeno naređivao ostalim stražarima da obavljaju neke zadatke. Kvočka je očito imao široka ovlaštenja i uticaj u logoru.
411. Međutim, dokazi ne pokazuju u dovoljnoj mjeri odnos nadređenog i podređenog između Kvočke i poznatih počinioca zločina, a ne postoje ni vjerodostojni dokazi da je Kvočka imao efektivnu kontrolu nad podređenima koji su počinili zločine. Pretresno vijeće je saslušalo svjedočenje da je stražarska služba bila dezorganizovana i da je postupala ne polažući račune za svoje postupke. Na primjer, prema iskazu svjedoka AK:
Sa ove vremenske distance, kad gledam unazad, čini mi se da su bili apsolutno van kontrole, da niko nije slušao nikoga. Svaki vojnik ili stražar - kad kažem "vojnik" teško je reći ko je bio vojnik, ko je bio policajac, a mislim da uniforme koje su ljudi tada nosili nisu ništa značile. Svako je mogao da ubije bilo koga, u bilo koje doba u bilo kojoj smjeni. Bilo je dovoljno da ga prozovu, a veoma često su se na taj način sređivali neki lični računi od prije.[685]
412. Svakako je postojala dužnost da se obuče i kontrolišu stražari u logoru i da se spriječi i kazni krivično ponašanje. Međutim, Pretresno vijeće ima utisak da optužba nije u potpunosti utvrdila koje su zločine počinili koji od njegovih podređenih u vrijeme dok je radio u logoru. U svakom slučaju, zbog svog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu logora Omarska on podliježe odgovornosti za zločine koji su u njemu počinjeni, a time je moguće da se odgovornost prema članu 7(3) udvostručuje. Pretresno vijeće drži da Kvočka ne podliježe odgovornosti nadređenog zbog propusta da spriječi ili kazni krivična djela koja su počinili podređeni, shodno članu 7(3) Statuta.
(b) Individualna odgovornost Miroslava Kvočke prema članu 7(1) za krivična djela dokazana na suđenju413. Pretresno vijeće je zaključilo sljedeće u pogledu Kvočke:
(a) da je bio svjestan postupaka i uslova obilježenih zlostavljanjem koje su trpjeli ne-Srbi zatočeni u zarobljeničkom logoru Omarska;
(b) da je nastavio da radi u logoru otprilike 17 dana;
(c) da su krivična djela za koja se Kvočka tereti u Izmijenjenoj optužnici počinjena u Omarskoj u vrijeme dok je radio u logoru;[686]
(d) da je učestvovanje Kvočke kao zamjenika komandira u funkcionisanju logora bilo značajno, zbog čega je odgovoran kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu logora Omarska;
(e) da je Kvočka bio svjestan da krivična djela počinjena nad ne-Srbima zatočenima u logoru imaju karakter progona i da je, na osnovu svog svjesnog i značajnog učestvovanja u sistemu progona koji je vladao logorom Omarska, Kvočka imao namjeru da vrši diskriminaciju nad ne-Srbima zatočenima u logoru.
414. Zbog visokog položaja koji je Kvočka zauzimao u logoru, zbog vlasti i uticaja koje je imao nad stražarima u logoru, zbog njegovih veoma ograničenih nastojanja da spriječi zločine ili ublaži patnje zatočenika, kao i zbog značajne uloge koju je imao u održavanju funkcionisanja logora premda je znao da se radi o zločinačkom poduhvatu, Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka saizvršilac udruženog zločinačkog poduhvata logora Omarska.
415. Pretresno vijeće je ranije zaključilo da su ubistvo, silovanje, mučenje i nehumana djela u smislu člana 5 Statuta počinjeni u logoru Omarska. Takođe je zaključilo da su ova krivična djela počinjena sa namjerom da se progone ne-Srbi koji su u njemu zatočeni. Optužba tereti i za druga krivična djela, uključujući ona koja predstavljaju kršenja člana 5 Statuta, na temelju istih činjenica koje se nalaze u osnovi tačke o progonu. Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka kriv za progon kao zločin protiv čovječnosti kojem su u osnovi djela ubistva, mučenja, silovanja i druga nehumana djela za koja se tereti u Izmijenjenoj optužnici, a koja su počinjena u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata. Kao što se razmatra u dosadašnjem tekstu, ova osuda za progon obuhvata ostale optužbe za zločine protiv čovječnosti te stoga one ne mogu biti predmetom odvojenih osuđujućih presuda i moraju se odbaciti.[687]
416. Pretresno vijeće je ranije zaključilo da su ispunjeni preduslovi za zločine po članu 3. Zaključilo je i da su zločini za koje se Kvočka tereti po članu 3 - povrede ličnog dostojanstva, ubistvo, mučenje i okrutno postupanje - počinjeni u Omarskoj u vrijeme dok je Kvočka radio u logoru.
417. Zločini za koje se Kvočka tereti po članu 3 i 5 Statuta temelje se na istom nizu činjenica. Ne postoji zločin u Izmijenjenoj optužnici, kažnjiv po članu 3, koji nije obuhvaćen osudom za progon i koji je počinjen van udruženog zločinačkog poduhvata. Pretresno vijeće je već utvrdilo da zločini počinjeni u Omarskoj predstavljaju kršenje međunarodnog prava, da su zločini usko povezani sa oružanim sukobom i da žrtve nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima. Shodno tome, pokazano je da se zločini kažnjivi po članu 3 Statuta mogu pripisati optuženom.
418. Pretresno vijeće je ranije zaključilo da je dopustivo donijeti višestruke osuđujuće presude po članu 3 i 5 Statuta, čak i kada se dvije vrste zločina temelje na istim djelima. Nadalje, budući da Pretresno vijeće nalazi da je optuženi odgovoran za progon kao zločin protiv čovječnosti zbog zločina za koje se tereti u Izmijenjenoj optužnici po članu 3 i 5 Statuta, a budući da ne postoji zločin kažnjiv prema članu 3 koji nije obuhvaćen osudom za progon prema članu 5, Kvočka se proglašava krivim i za te zločine.
419. Ukratko, Pretresno vijeće nalazi da je Kvočka kriv za saizvršenje sljedećih zločina u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata: progon (tačka 1) po članu 5 Statuta[688] i ubistvo (tačka 5) i mučenje (tačka 9) po članu 3 Statuta.
420. Iz gorenavedenih razloga, odbijaju se optužbe za sljedeće zločine: nehumana djela (tačka 2), ubistvo (tačka 4) i mučenje (tačka 8), koji su obuhvaćeni osudom za progon po članu 5 Statuta; i povrede ličnog dostojanstva (tačka 3) i okrutno postupanje (tačka 10) koji su obuhvaćeni osudom za mučenje po članu 3 Statuta.
421. Pretresno vijeće će sada razmotriti da li je optuženi Dragoljub Prcać učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i, ako jest, da li je njegovo učestvovanje bilo dovoljno značajno da povlači odgovornost, te da li njegova djela ili propusti povlače krivičnu odgovornost za "počinjenje, podsticanje ili pomaganje i podržavanje" zločina za koje se tereti u Izmijenjenoj optužnici.
422. Dragoljub Prcać se tereti u tačkama 1-3, 4-5 i 8-10 Izmijenjene optužnice da je individualno odgovoran prema članu 7(1) Statuta kao učesnik u progonu,[689]ubijanju, mučenju, nehumanim djelima, okrutnom postupanju i povredama ličnog dostojanstva, kao kršenjima člana 3 (zakoni i običaji ratovanja) i člana 5 (zločini protiv čovječnosti) Statuta. On se dodatno ili alternativno tereti da je odgovoran kao nadređeni prema članu 7(3) Statuta za krivična djela koja su počinili podređeni.
423. Optužba drži da je Prcać imao aktivnu ulogu u logoru Omarska od 30. juna do 6. augusta 1992. i da je zamijenio Kvočku na mjestu zamjenika komandanta. Suprotno tome, odbrana tvrdi da optuženi nije bio ni na kakvom položaju vlasti u logoru, osim kao obični policajac, da nije bio odgovoran za zatočavanje ni za uslove u kojima su lica bila zatočena u logoru Omarska u vrijeme kada je stvarno bio prisutan u logoru, a odbrana insistira da se radi o periodu od 15. jula do 6. augusta 1992. godine, i da nije lično počinio nikakve zločine tokom svog boravka u logoru.
424. Prcać je rođen u Omarskoj 18. jula 1937. i srpske je nacionalnosti. U periodu od 1960. do 1968. radi kao policajac u Puli, Zagrebu i na Brionima. Od 1. januara 1969. do 31. decembra 1984., kada je penzionisan, Prcać je radio kao kriminalistički tehničar u Poreču i Prijedoru. Jedan od njegovih kolega opisao je kriminalističkog tehničara kao osobu koja "vrši tehničku obradu događaja, bilo da se radi o pljački, ubistvu, silovanju, bilo kojoj vrsti krivičnog djela, radi prikupljanja materijalnih dokaza".[690] Prema riječima vještaka odbrane, Dušana Lakčevića, kriminalistički tehničar nije "obučen za poslove obezbjeđenja, patroliranja, poslove pozornika, ispitivanje osoba itd."[691]
425. Od odlaska u penziju do izbijanja oružanog sukoba u opštini Prijedor, Prcać je živio sa suprugom i troje djece od svoje penzije i poljoprivrednog rada. Prcać je 29. aprila 1992. mobilisan i raspoređen u policijsku stanicu Omarska kao kriminalistički tehničar. Demobilisan je 31. decembra 1995. Svjedok DE/1 opisao ga je kao smirenog i povučenog čovjeka.[692]
3. Prcaćev dolazak i duljina njegovog boravka u logoru Omarska
426. Prva sporna tačka je datum Prcaćeva dolaska u logor Omarska. Kao što je ranije primijećeno, Pretresno vijeće je u svojoj Odluci po prijedlogu odbrane za donošenje oslobađajuće presude odlučilo da se optuženom ne mogu pripisati događaji koji su se desili van vremenskog perioda tokom kojeg je optuženi radio u logoru.[693] Dok optužba tvrdi da se Prcać javio na dužnost zamjenika komandanta logora 1. jula 1992., odbrana insistira da je Prcać stigao u logor Omarska 15. jula 1992. Odbrana nadalje tvrdi da se nisu mogli sa sigurnošću utvrditi datumi kada su navodno počinjena ubistva, batinanja odnosno mučenja za vrijeme Prcaćevog boravka u logoru.[694]
427. Prcać je dao izjavu o datumu svog dolaska u logor Omarska. Pretresno vijeće nalazi vjerodostojnom Prcaćevu izjavu o datumu kada je došao u logor. Prcać je u svom razgovoru sa optužbom objasnio da je 14. jula 1992. radio kao kriminalistički tehničar u policijskoj stanici Omarska, kada je do njega došao Željko Meakić i rekao mu da je Simo Drljača naredio da Prcać mora ići raditi u logor Omarska.[695] Željko Meakić ga je istoga dana odvezao u logor Omarska i pokazao mu prostoriju u kojoj će dežurati.[696] U toj prostoriji su se nalazile dvije daktilografkinje, Nada Markovski i Nevenka Šikman, kao i oprema za radio vezu. Željko Meakić je objasnio Prcaću njegove dužnosti koje je odmah sutradan trebao preuzeti. Prcać tvrdi da nije želio ići u logor, ali da mu je Drljača prijetio. Za vrijeme suđenja je insistirao da je otišao u logor "pod prisilom".[697] Neki svjedoci odbrane dali su iskaz u prilog tome. Prema svjedočenju Prcaćevog sina, Ljubiše Prcaća, njegov otac mu je rekao da mu je Drljača zaprijetio "životom njegove djece i spaljivanjem njegove kuće".[698] Obrad Popović, jedan od stražara na kapiji u logoru Omarska, svjedočio je da je vidio Simu Drljaču kako razgovara sa Prcaćem koji mu je kasnije rekao da mu je Drljača prijetio.[699] Pretresno vijeće primjećuje, međutim, da Prcać nije pominjao nikakve prijetnje u svom razgovoru s optužbom. Pretresno vijeće nije ubijeđeno da su te prijetnje doista izrečene i ne prihvata njegovu tvrdnju da je u logoru radio pod prisilom.
428. Premda optužba tvrdi da se Prcać javio na posao u logoru Omarska oko 1. jula 1992., Pretresno vijeće nalazi uvjerljivim niz svjedoka odbrane i optužbe koji su potvrdili Prcaćevu izjavu da je preuzeo svoje dužnosti sredinom jula 1992. Mnogi svjedoci su izjavili da je Prcać stigao u logor dobrano nakon što je Kvočka udaljen, negdje u drugoj polovici jula 1992.[700]
429. Ne postoji neslaganje među stranama u pogledu datuma Prcaćevog odlaska iz logora. Odbrana i optužba su saglasne da je Prcać napustio logor 6. augusta 1992. Prcać je izjavio da je tog dana u logor Omarsku stiglo petnaest do dvadeset autobusa i da su svi zatočenici, osim njih 175, prevezeni u nekoliko vožnji do Manjače ili Trnopolja. Prcać je pomagao u tom premještanju i to je bio jedan od njegovih posljednjih zadataka. Prcać se zatim vratio u policijsku stanicu Omarska i tamo ostao do kraja mobilizacije.
430. Pretresno vijeće je odmjerilo težinu dokaza koji su mu predočeni i zaključilo da dokazi potvrđuju da je Prcaćev boravak u logoru Omarska trajao otprilike dvadeset i dva dana, od 15. jula do 6. augusta 1992.
4. Prcaćeve dužnosti i položaj u logoru
431. Druga sporna tačka tiče se položaja na kojem je Prcać bio u logoru Omarska. Optužba smatra da je Prcać bio zamjenik komandanta logora, Željka Meakića, i da se već zbog ovog nadređenog položaja mora smatrati odgovornim za djela svojih podređenih u pogledu zločina za koje se tereti u Izmijenjenoj optužnici.
432. Optužba se u nastojanju da utvrdi da je Prcać bio zamjenik komandanta logora Omarske nakon Kvočkinog odlaska oslanja na činjenicu da je Prcać bio iskusan profesionalan policajac koji je u logoru Omarska radio po zahtjevu Sime Drljače, načelnika policijske stanice Prijedor, kao i na iskaze nekolicine svjedoka. Odbrana, međutim, tvrdi da Prcać nije bio na položaju vlasti jer nije imao podređenih i da u vrijeme izbijanja sukoba u Prijedoru nije bio policajac u aktivnoj službi, već samo kriminalistički tehničar. U suštini, odbrana tvrdi da je Prcać bio tek administrativni pomagač Željka Meakića u logoru Omarska i da niti jedan dokaz ne utvrđuje da je Prcać bio zamjenik komandanta.[701]
433. Prcaćeva zaduženja u logoru se u podnesku odbrane opisuju na sljedeći način. Njegov je posao bio: (1) da iz ureda, soba B5, održava komunikaciju radijom i telefonom i da prenosi primljene poruke; (2) da po nalogu Željka Meakića ili inspektora provjerava u kojoj se prostoriji nalazi određeni zatočenik; (3) da bilježi datum dolaska novih zatočenika, kao i informacije koje će kasnije prenijeti inspektorima; i (4) da čita spisak zatočenika koje treba premjestiti.[702]
434. U svom razgovoru s optužbom, Prcać se naročito sjeća dva događaja koja su se zbila pred kraj postojanja logora, kada je trebalo prebaciti 35 žena u Trnopolje i izvršiti razmjenu 125 muškaraca sa bosanskim vlastima. Prcać je morao prozvati imena tih osoba i narediti im da se ukrcaju u autobuse.[703]
435. Mnogi svjedoci optužbe podržali su Prcaćev opis njegovih administrativnih dužnosti u logoru i svjedočili da su vidjeli Prcaća kako se kreće logorom noseći spiskove. Međutim, pripisali su mu veću odgovornost ili uticaj nego što Prcać sâm priznaje:
(a) Prema iskazu svjedokinje F, Prcać je viđen kako hoda uokolo noseći papire, zatim u upravnoj zgradi i van nje, na pisti ili na putu do bijele kuće.[704] Svjedokinja je dodala da bi Prcać ponekad obilazio mjesta na kojima su se nalazili zatočenici, ali bi najčešće boravio samo u sobi B5 u upravnoj zgradi, gdje su se nalazili radio-uređaji.[705] Tu prostoriju su nazivali komandirovom sobom.
(b) Nusret Sivac je dao sličan iskaz po kojem je u augustu 1992. viđao Prcaća u sobi B5 ili po logoru, "kako nosi spiskove i ponekad čita imena sa tih spiskova, i kako ih ponekad predaje stražarima da naglas čitaju imena. Ljude bi odvodili iz Mujine sobe, sa piste ili iz garaže i poredali ih ispred piste, a zatim bi napravili neku vrstu selekcije. Neke ljude bi premjestili iz garaže u hangar i obratno".[706]
(c) Omer Mešan je potvrdio izjavu Nusreta Sivca, ali je, prema njegovim riječima, Prcać postupao samostalno kad bi prozivao imena zatočenika sa svojih spiskova i donosio odluke u slučajevima kad su na spisku nedostajala imena nekih zatočenika.[707]
(d) Zlata Cikota je vidjela Prcaća u logoru kako "se uvijek bavi nekakvim papirima, nekim spiskovima. Nije izgledao kao da radi nešto specijalno. Nije se često kretao kompleksom, barem ne u dijelu gdje su bile smještene žene".[708]
(e) Prema iskazu svjedokinje J, Prcać bi naglas čitao imena zatočenika koji su trebali da idu na ispitivanje, a radio je na istim poslovima kao i Kvočka. Svjedokinja J je rekla da je Prcać radio u kancelariji Željka Meakića kada je ovaj bio odsutan, da je nosio spiskove, davao upute i zadatke stražarima u vezi sa spiskovima zatočenika.[709]
436. Po zadacima koje je Prcać obavljao i po načinu na koji su ga tretirali drugi koji su radili u logoru, mnogi zatočenici su pretpostavljali da je Prcać na nekom položaju vlasti u logoru Omarska:
(a) Nusret Sivac je svjedočio da su stražari kontrolisali proces premještanja zatočenika unutar logora i da su se Prcaću obraćali za uputstva ako bi pritom naišli na probleme.[710] On je na temelju tih opažanja zaključio da je Prcać zamjenik komandanta logora. Naglasio je da je Prcać odobravao premještanje zatočenika iz jedne prostorije u drugu i da je Prcać rješavao sve probleme koji su se pojavljivali u drugoj polovini jula i početkom augusta.[711] Sjeća se da je jednom prilikom Mujo želio dovesti zatočenika po imenu Duratović iz bijele kuće u svoju sobu. Mujo je dobio dopuštenje da premjesti Duratovića nakon što su stražari dobili odobrenje od Prcaća.[712]
(b) Svjedok AN je također zaključio da je Prcać zamjenik komandanta logora Omarska jer je bio u policijskoj uniformi, često ga je viđao kako hoda prema upravnoj zgradi i kako nosi spiskove. Svjedok AN je dodao da je saznao od drugih zatočenika da je Prcać "zamjenik komandanta logora Omarska, da je drugi u komandi nakon ₣koji zamjenjujeğ komandanta Kvočke".[713]
(c) Sifeta Sušić je takođe zaključila da je Prcać zamjenik komandanta logora nakon odlaska Kvočke, jer je Prcać radio u "komandirovoj sobi" preko puta njene sobe.[714]
(d) Kako Azedin Oklopčić, tako i svjedokinja B, primijetili su da se stražari odnose prema Prcaću sa poštovanjem, kao prema komandantu, na isti način kako su se odnosili prema Željku Meakiću; razgovarali bi sa njim, a zatim se tiho vratili na svoja stražarska mjesta.[715]
(e) Svjedokinja K je izjavila da je Prcać imao jednaka ovlaštenja kao i Kvočka, jer je svjedokinja K vidjela kako Prcać daje zaduženja stražarima i usmjerava ih u krugu logora. Svjedokinja K je rekla da je Prcać nosio spiskove.[716]
(f) Svjedokinja J je viđala Prcaća, ponekad zajedno sa Željkom Meakićem, kako daje zaduženja stražarima. Svjedokinja J ih je viđala i kako zajedno stoje u kantini ili kako se kreću u smjeru bijele kuće, garaže ili drugih zgrada u kojima su bili zatvoreni zatočenici.[717]
437. Neki su svjedoci tvrdili da im je bilo rečeno da je Prcać komandant ili zamjenik komandanta u logoru Omarska:
(a) Jedan zatočenik govorio je o Prcaću kao o trećem komandantu logora.[718] Abdulah Brkić, Kerim Mešanović i Omer Mešan izjavili su da su čuli od drugih zatočenika da je Prcać zamjenik komandanta.[719] Svjedoci AT i U takođe su svjedočili da su im zatočenice u logoru rekle da je Prcać zamjenik komandanta logora.[720] Svjedok U se u to uvjerio kad je vidio koje je poslove obavljao Prcać. Svjedočio je na unakrsnom ispitivanju da je "na kraju našeg boravka u logoru g. Prcać došao sa spiskom žena koje su trebale da idu kući i zbog toga sam zaključio da bi mogao da bude upravnik ili nešto takvo".[721]
(b) Prema iskazu svjedokinje B, zatočenice u logoru Omarska, jednom prilikom je Željko Meakić rekao da je on "komandir obezbjeđenja", a da je Prcać komandant logora. Svjedokinja B je dodala da su se logorsko osoblje i stražari odnosili prema Prcaću na isti način kao i prema Kvočki i Željku Meakiću. Prcać je kružio logorom, razgovarao sa vođama smjene i stražarima i bio odjeven u policijsku uniformu.[722]
(c) Svjedokinja F je izjavila da je saznala od Zlate Cikote da je Prcać zamjenik komandanta.[723] Međutim, Pretresno vijeće primjećuje da Zlata Cikota u svom svjedočenju nije izjavila da je Prcać bio zamjenik komandanta logora. Rekla je samo da je vidjela Prcaća i Željka Meakića da idu na pivo i da su u dobrim odnosima.[724] Ona je takođe izjavila da ne bi preživjela logor da joj nije pomagao Prcać, koga je dobro poznavala[725] i koji joj je omogućavao da vidi svog supruga koji je takođe bio zatočen u Omarskoj.[726] "Primijetila" je da je Prcać imao uticaja u logoru.[727]
438. Dokazi predočeni na suđenju uvjerljivo pokazuju da je Prcać imao određenog uticaja u logoru. Činjenica da je Prcać bio bivši profesionalni policajac, kao i karakter poslova koje je obavljao u logoru, a koji su uključivali kontakte sa stražarima i inspektorima, te bavljenje spiskovima zatočenika, naveli su zatočenike na mišljenje da je Prcać bio na položaju vlasti u logoru Omarska. Prcać je marljivo izvršavao svoja zaduženja. Ponekad bi zapisivao podatke o novopridošlim zatočenicima,[728] rješavao probleme vezane za smještaj zatočenika ili činjenicu da im ime nije na spisku, vodio brigu o premještanju zatočenika iz jednog logora u drugi ili sa jednog mjesta u logoru na drugo, bilo da ih je lično prozivao ili da je zatražio od stražara da to učine.
439. Uzimajući u obzir ukupni dokazni materijal, Pretresno vijeće nalazi da optužba nije predočila dovoljno dokaza da bi se ustanovilo van svake razumne sumnje da je Prcać bio na položaju zamjenika komandanta u logoru Omarska. Prema tome, tvrdnja da je Prcać bio zamjenik komandanta logora Omarska nije dokazana. Međutim, Pretresno vijeće nalazi da je Prcać bio administrativni pomoćnik komandantu logora Omarska.
440. Pretresno vijeće će u nastavku razmotriti da li je Prcać znao za zločinački karakter logora dok je učestvovao u njegovom funkcionisanju i da li mu se, slijedom toga, mogu pripisati krivična djela koja su počinjena u cilju pospješivanja tog poduhvata u vrijeme dok je radio u logoru.
5. Da li je Prcać znao za logorske uslove i zlostavljanje tokom svog boravka u logoru
441. Optužba tvrdi da je Prcać znao za zlostavljanje zatočenika jer je viđen kako šeće "slobodno u krugu logora Omarska, pri čemu je mogao vidjeti gomile leševa i/ili zlostavljanje zatočenika na pisti".[729] Odbrana tvrdi da predočeni dokazi koji bi trebali dokazati osnovanost tog navoda optužbe nisu pouzdani i da se zlostavljanja nisu dešavala tokom vremena koje je Prcać proveo radeći u logoru.[730]
442. Prcać je po vlastitom priznanju primijetio da je situacija u logoru loša. U svom razgovoru s optužbom izjavio je da je prvi dan njegovog boravka u logoru Omarska "bila velika vrućina, žega, sparina, strašno je smrdjelo, zadah u zraku, naokolo, nije se moglo izdržat, svuda, svuda."[731] Dodao je da je po izlasku iz automobila Željka Meakića ispred kantine upravne zgrade, "odmah primijetio na jedno 10-12 metara od restorana, u travi, dva leša, muškarci su. Ne znam tko su. Bili su naduti. Poplavili. Užasno je isto smrdjelo, nije se moglo prići. Na njima nisam mogao vidjeti da imaju išta, ikakve vanjske rane".[732] Kada je Prcać pitao Željka Meakića da se uklone ta tijela, on mu je odgovorio da se tijela tamo nalaze po naređenju Sime Drljače.[733]
443. Svjedokinja J je naglasila da su uslovi u logoru bili toliko loši i da je batinanje bilo toliko očito da ih je Prcać morao biti svjestan. Prema iskazu ove svjedokinje, Prcać je iz svog ureda morao da čuje batinanja u prostorijama za ispitivanje koje su se nalazile u istom hodniku, jer su se glasno čula u kantini u prizemlju.[734] Svjedokinja J je takođe izjavila da je Prcać iz "komandirove sobe", iz koje se pružao dobar pogled, morao da vidi zatočenike izubijane i okrvavljene nakon batinanja. Ona je takođe izjavila da su leševi često ležali na travi u blizini bijele kuće, odmah do ograde, ili su ih utovarivali u kamione.[735] Nedžija Fazlić je izjavila da je po svom dolasku u logor Omarska 23. jula 1992. prebrojila dvanaest mrtvih tijela koja su ležala u travi nedaleko od bijele kuće.[736] Ta su tijela viđena više od sedmice dana nakon što se Prcać javio na dužnost u logor.
444. Prema riječima svjedokinja B i F, Prcać je obično bio prisutan dok su stizali autobusi sa novim zatočenicima koji su zatim bivali premlaćivani.[737] Svjedokinja F je izjavila da su jednom takvom prilikom Prcać i Željko Meakić hodali iza grupe zatočenika koja je dobijala batine i da su nosili papire i ponašali se kao da se ništa ne događa.[738] Svjedokinja F je dodala da je Prcać često bio prisutan dok su zatočenike odvodili u bijelu i u crvenu kuću.[739] Krici koji su dopirali iz tih zgrada jasno su kazivali da se zatočenike zlostavlja.[740]
445. Nusret Sivac je svjedočio da je vidio Prcaća u staklenom dijelu kantine onog dana kad su Paspalj i Savić na pisti brutalno pretukli dvojicu zatočenika, Rizu Hadžalića i Gorana Karduma. Nusret Sivac je priznao da nije mogao da vidi ko je bio fizički prisutan za vrijeme batinanja jer su ga natjerali da leži na stomaku, tako da nije mogao da bude siguran je li Prcać doista posmatrao ovo batinanje.[741] Osim toga, odbrana tvrdi da se batinanje Rize Hadžalića odvijalo 12. jula 1992., prije nego što je Prcać došao u logor.[742] Nusret Sivac je opisao još jedan događaj kada su zatočenici morali da prođu između dva reda stražara koji su ih tukli, dok je Prcać, zajedno sa drugim osobljem logora, stajao u ostakljenom dijelu kružnog stepeništa, smijući se onome što se događa.[743] Odbrana, međutim, ističe da se prema iskazima drugih svjedoka taj događaj zbio na dan koji su zatočenici nazvali "crni petak", za koji se svjedokinja B sjeća da joj je bio rođendan, a radi se o datumu koji prethodi Prcaćevom dolasku u logor.[744] Međutim, svjedočenja ne upućuju na to da se batinanje Rize Hadžalića i Gorana Karduma desilo na takozvani "crni petak". Usprkos tome, imajući u vidu da su zatočenike redovito tukli više nego jednom prilikom, Pretresno vijeće nalazi da je iskaz Nusreta Sivca, u pogledu batinanja Rize Hadžalića i Gorana Karduma, vjerodostojan. Međutim, Pretresno vijeće nije sasvim ubijeđeno da je Prcać posmatrao taj događaj sa smijehom. Ne postoje drugi slični dokazi u spisu koji bi ukazivali na njegovo aktivno uživanje u maltretiranju zatočenika, niti to nalikuje njegovom karakteru.
446. Prcać je priznao da je bio svjestan strašnih životnih uslova zatočenika. Naročito je naglasio da je u nekoliko navrata zatražio od Željka Meakića da obezbijedi zatočenicima tekuću vodu, da im dopusti da po potrebi obavljaju nuždu u nužnicima i da obezbijedi hlor za dezinfekciju logora.[745]
447. Pretresno vijeće takođe primjećuje da je Prcaćevo profesionalno iskustvo kriminalističkog tehničara trebalo da poveća njegovu osjetljivost ne samo na tragove krivičnih dijela počinjenih u logoru, već i na očiti zločinački karakter cjelokupnog logorskog sistema. Vještak Dušan Lakčević je u svom izvještaju izjavio da posao kriminalističkog tehničara obuhvata istraživanje sa ciljem otkrivanja, obezbjeđivanja i ispitivanja tragova krivičnog djela i njegovog počinitelja.[746]
448. Premda nije jasno je li Prcać znao za svaki pojedini oblik zlostavljanja počinjen u logoru, on je nesumnjivo znao da se nad zatočenicima vrši široki raspon različitih krivičnih djela i da se fizičko i psihičko nasilje koriste radi ugrožavanja i terorisanja zatočenika.
449. Pretresno vijeće nalazi da je Prcać bio svjestan masovnog karaktera zlostavljanja koje se vršilo nad zatočenicima u logoru Omarska i da su krivična djela kojima se Prcać tereti u Izmijenjenoj optužnici doista počinjena u vrijeme dok je radio u logoru. Prcać je lično znao za zločinački sistem postupaka i uslova obilježenih zlostavljanjem u logoru Omarska u kojem je radio.
450. Pretresno vijeće će sada razmotriti navod optužbe prema kojem je Prcać bio lično upleten u određena zlostavljanja počinjena u logoru Omarska.
6. Prcaćeva lična uključenost u zlostavljanja
451. Optužba se oslanja na iskaze nekoliko svojih svjedoka da bi pokazala kako je Prcać bio direktno uključen u zlostavljanja počinjena u logoru. Prcać, za razliku od toga, tvrdi da nije učestvovao niti na bilo koji način doprinosio zločinima počinjenima u Omarskoj.[747]
452. Prema iskazima svjedokinje A i svjedokinje F, žene je noću prozivao Prcać (između ostalih), a one su po povratku obično plakale i bile povučene.[748] Svjedokinja F je izjavila da je Prcać redovito prozivao Zlatu Cikotu.[749] Međutim, svjedokinja F je izjavila da misli da je Prcać često prozivao Zlatu Cikotu jer su se dobro poznavali i jer je želio da razgovara.[750] Zlata Cikota je i sama svjedočila pred Međunarodnim sudom i nije pominjala nikakva zlostavljanja od strane Prcaća. Upravo suprotno, rekla je da bez Prcaćeve pomoći ne bi preživjela logor.[751]
453. Drugi svjedoci su pokušali da povežu nestanak zatočenika sa Prcaćevim čitanjem imena sa spiskova. Prema iskazu svjedokinje J, na primjer, kad je Prcać pročitao imena nekih zatočenika koji su trebali da napuste logor, neke od njih više niko nije vidio.[752] Svjedok AN je dao primjer Esada Sadikovića kog je Prcać prozvao i kojeg "više niko nije vidio".[753] Prcać je odgovorio na ovaj navod i objasnio u svom razgovoru s optužbom da je Esad Sadiković bio u grupi ljudi za koju je Prcać dobio uputstvu da ih okupi radi razmjene zatvorenika krajem jula 1992. Prcać tvrdi da nema informacija o tome šta se stvarno desilo sa zatočenicima nakon što su napustili logor Omarska,[754] ali je kasnije priznao da zna da su neke zatočenike prevozili do drugih logora.[755] Svjedokinja AT je takođe dala drugo viđenje Prcaćeve odgovornosti za nestanak zatočenika. Izjavila je, naime, da su neke zatočenice ostale u logoru Omarska jer ih Prcać nije prozvao za premještaj u Trnopolje i da ih više niko nije vidio žive.[756]
454. Prcać je pak, sa druge strane, naglasio da je pomogao nekim zatočenicima u logoru. Na primjer, Prcać je izjavio da je donio nešto odjeće Zlati Cikoti i njenom suprugu, Seadu, i još jednoj zatočenici, Zumri Mehmedagić. Prema Prcaćevim riječima, donio je lijekove zatočeniku Omeru Kerenoviću, kojeg je poznavao prije rata kao sudiju u Prijedoru. Prema iskazu Zlate Cikote, donio je hrane i Peri Josiću.[757] Napokon, Prcać se sjeća da je jednom prilikom intervenisao da zaštiti dva zatočenika. Tom prilikom Prcać je pripremao spisak novopridošlih zatočenika kada je vidio kako stražari tuku dvojicu muškaraca koje je dobro poznavao jer su bili sinovi jednog od njegovih prijatelja, Vahida Karagića. Prcać tvrdi da je zaustavio batinanje tako što je zaprijetio stražarima svojim pištoljem.[758] Međutim, Edin Karagić, jedna od dotičnih žrtava, drugačije je prepričao ovaj događaj. Prema njegovom iskazu, njegov brat i on su uhapšeni u njegovoj kući u Tukovima i prebačeni u logor Omarska 18. jula 1992. Po njihovom dolasku, on, njegov brat i još jedan čovjek po imenu Granov morali su da se naslone na zid dok su ih stražari tukli. Naišao je Prcać koji je zapisao njihove lične podatke i pravio se kao da se ništa ne događa.[759] Pretresno vijeće nalazi da je verzija koju je ispričao svjedok vjerodostojnija od one koju je ispričao Prcać. Drugi svjedoci su takođe izjavili da se Prcać ponašao kao da se ništa neobično ne događa kad bi zatočenike zlostavljali u njegovom prisustvu.[760]
455. Prema navodima odbrane, jedini iskaz koji tereti Prcaća za direktnu uključenost u neko krivično djelo jeste onaj Mirsada Kugića, svjedoka optužbe u postupku pobijanja, koji je izjavio da ga je Prcać prozvao iz "staklenika" tri ili četiri dana nakon dolaska u logor, oko 22. juna 1992., i zatražio od njega novac u zamjenu za puštanje na slobodu. Prema svjedočenju Mirsada Kugića, Prcać ga je nekih sedam dana kasnije prozvao po drugi put radi iste stvari.[761] Odbrana tvrdi da ovaj svjedok nije vjerodostojan jer tvrdi da su se ti događaji desili u junu i početkom jula, u vrijeme kada Prcać nije bio prisutan u logoru Omarska. Odbrana dodatno tvrdi da je ovaj svjedok izjavio kako je Abdulah Brkić gotovo nasmrt pretučen, što se kosi sa onim što je sâm Brkić izjavio na suđenju. Pretresno vijeće primjećuje da Brkić jeste svjedočio o tome da je pretučen u bijeloj kući.[762] Međutim, Pretresno vijeće primjećuje da datumi pokazuju da je neizvjesno je li Prcać bio prisutan tom batinanju. Slijedom toga, Pretresno vijeće nije u mogućnosti da prihvati ovaj iskaz svjedoka u pogledu Prcaćeve uključenosti u iznuđivanje novca.
456. Pretresno vijeće nalazi da ne postoji dovoljno dokaza koji bi utvrdili van razumne sumnje da je Prcać bio direktno uključen u činjenje konkretnih krivičnih djela nad zatočenicima.
457. Pretresno vijeće nalazi da je Prcać bio svjestan djela krajnjeg fizičkog i psihičkog nasilja koje se redovito vršilo nad ne-Srbima zatočenima u Omarskoj, kao i diskriminirajućeg konteksta u kojem su se ta krivična djela zbivala. Bio je svjestan i uslova zatočeništva obilježenih zlostavljanjem. Usprkos tome što je znao za pomenuto, Prcać je nastavio da radi u logoru najmanje dvadeset i dva dana, pri čemu je zadatke koji su se od njega tražili obavljao efikasno, djelotvorno i ravnodušno.
458. Pretresno vijeće će sada razmotriti da li je Prcaćevo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu dovoljno značajno da povlači odgovornost kao učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu i, u potvrdnom slučaju, da li ga činjenica da je nastavio učestvovati u funkcionisanju Omarske uprkos tome što je znao za krivična djela čini saizvršiocem ili pomagačem i podržavaocem tog poduhvata.
7. Da li je Prcaćevo učešće u logoru Omarska, udruženom zločinačkom poduhvatu, dovoljno značajno da povlači krivičnu odgovornost?
459. Prcać je bio administrativni pomoćnik komandanta logora. Bio je i penzionisani policajac i kriminalistički tehničar. Kao osoba prema kojoj se postupalo kao da ima vlast i uticaj, Prcać se neometano kretao logorom, noseći spiskove zatočenika koje je trebalo prozvati radi ispitivanja, premještanja, razmjene ili puštanja na slobodu.
460. Pretresno vijeće je zaključilo da nema sumnje da je Prcać, premda je bio svjestan postojećeg sistema zlostavljanja koji je vladao logorom, obavljao svoje dužnosti sa namjernom pažnjom i marljivošću. Pretresnog vijeća se dojmio broj svjedoka koji opisuju Prcaćevu smirenu efikasnost kojom je učestvovao u funkcionisanju logora i bešćutnu ravnodušnost kojom je reagovao na zlostavljanja u njegovom prisustvu. Neki svjedoci se sjećaju da je Prcać samostalno rješavao probleme vezane za spiskove zatočenika, bez obraćanja nadređenoj instanci. Uloga koju je Prcać imao u funkcionisanju logora bila je dragocjena, a njegove administrativne dužnosti predstavljale su jedan od mnogih sastavnih kotačića u sistemu teškog maltretiranja.
461. Osim toga, Pretresno vijeće je ubijeđeno da je Prcaćevo učešće u funkcionisanju logora u svojstvu administrativnog pomoćnika, zbog prirode njegovih zadataka i njegovog iskustva kao policajca i kriminalističkog tehničara, dalo Prcaću određeni uticaj nad stražarima. Premda nije bio odgovoran za ponašanje stražara ili inspektora, njegova je odgovornost bila da rukovodi kretanjem zatočenika u krugu logora, po nalozima inspektora i Željka Meakića i uz pomoć svih stražara. Mnoge osobe čija je imena on prozvao nikad se nisu vratile žive.
462. Prcać je možda i bio u poziciji da se suprotstavi maltretiranju kojeg je bio očevidac, a koje se vršilo nad zatočenicima koji su bili premještani u krugu logora prema spiskovima koje je on vodio. Međutim, ostajao je ravnodušan na zločine koji su se činili u njegovom prisustvu, a njegova šutnja se može protumačiti kao davanje moralne podrške ili odobravanje počiniocima.
463. Pretresno vijeće nalazi da je Prcaćevo svjesno učešće u logoru bilo značajno, budući da su njegova djela i propusti značajno doprinosili da se pomogne i omogući udruženi zločinački poduhvat koji je imao za cilj progon nad nesrpskim stanovništvom iz Prijedora, zatočenim u logoru Omarska.
464. Pretresno vijeće nalazi van razumne sumnje da je Prcać bio svjestan konteksta progona i etničkog sukoba koji je vladao u logoru i da je znao da njegov rad u logoru omogućava krivična djela koja su u njemu počinjena. Prcać je odgovoran za učestvovanje u progonu koji je izvršen u logoru Omarska - udruženom zločinačkom poduhvatu.
8. Krivična odgovornost Dragoljuba Prcaća
465. Kao što je ranije primijećeno, Prcać se tereti da je individualno odgovoran prema članu 7(1) Statuta za učestvovanje u ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti za koje ga tereti Izmijenjena optužnica. Tereti se za "počinjenje, podsticanje ili na drugi način pomaganje i podržavanje" zločina ili za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu. Prcać se dodatno ili alternativno tereti da je odgovoran kao nadređeni prema članu 7(3) Statuta za djela za koja se navodi da su ih počinili njegovi podređeni, a on je propustio da spriječi, zaustavi ili kazni.
(a) Odgovornost nadređenog prema članu 7(3) Statuta466. Pretresno vijeće je zaključilo da je Prcać vršio vlast u logoru Omarska. Međutim, dokazi ne potvrđuju da je postojao odnos nadređeni-podređeni između njega i onih koji su počinili krivična djela, da je imao efektivnu kontrolu nad onima koji su počinili krivična djela, ni da je imao jasno ovlaštenje da spriječi ili kazni krivična djela.
467. Pretresno vijeće drži da Prcać ne podliježe odgovornosti nadređenog prema članu 7(3) Statuta.
(b) Prcaćeva individualna odgovornost prema članu 7(1) za krivična djela dokazana na suđenju468. Pretresno vijeće je u pogledu Prcaća već zaključilo sljedeće:
(a) da je bio svjestan postupaka i uslova obilježenih zlostavljanjem koje su trpjeli ne-Srbi zatočeni u zarobljeničkom logoru Omarska;
(b) da je nastavio da radi u logoru otprilike 22 dana;
(c) da su zločini za koje se Prcać tereti u Izmijenjenoj optužnici počinjeni u Omarskoj u vrijeme dok je bio zaposlen u logoru;[763]
(d) da je Prcaćevo učešće u funkcionisanju logora, u svojstvu administrativnog pomoćnika komandanta logora, bilo značajno, zbog čega je odgovoran kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu logora Omarska; i
(e) da je Prcać bio svjestan da krivična djela počinjena nad ne-Srbima zatočenima u logoru imaju karakter progona i da je, na temelju svog svjesnog i značajnog učešća u sistemu progona koji je vladao logorom Omarska, imao namjeru da vrši diskriminaciju nad ne-Srbima zatočenima u logoru.
469. Prcać je bio u logoru više od tri sedmice, tokom kojih je svojim položajem i administrativnim funkcijama značajno pridonio ostvarivanju nastojanja logora Omarska, što ga čini odgovornim kao saizvršioca udruženog zločinačkog poduhvata.
470. Ukratko, zbog ranije iznesenih razloga, Pretresno vijeće nalazi Prcaća krivim za saizvršenje sljedećih krivičnih djela u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata: progon (tačka 1) prema članu 5 Statuta,[764] ubistvo (tačka 5) i mučenje (tačka 9) prema članu 3 Statuta.
471. Pretresno vijeće će sada razmotriti da li je optuženi Milojica Kos učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i, u potvrdnom slučaju, da li je njegovo učešće bilo dovoljno značajno da povlači odgovornost za učestvovanje u tom poduhvatu, te da li njegova djela ili propusti povlače krivičnu odgovornost za "počinjenje, podsticanje, ili pomaganje i podržavanje" krivičnih djela za koja se tereti u Izmijenjenoj optužnici.
472. Milojica Kos se tereti u tačkama 1-3, 4-5 i 8-10 Izmijenjene optužnice da je individualno odgovoran prema članu 7(1) Statuta kao učesnik u progonu,[765] ubijanju, mučenju, nehumanim djelima, okrutnom postupanju i povredama ličnog dostojanstva, kao kršenjima člana 3 (zakoni i običaji ratovanja) i 5 (zločini protiv čovječnosti) Statuta. On se dodatno ili alternativno tereti prema članu 7(3) Statuta da je odgovoran kao nadređeni za krivična djela koja su počinili podređeni.
473. Optužba navodi da je Kos imao aktivnu ulogu u logoru Omarska tokom cijelog njegovog postojanja, kao vođa smjene straže. Nasuprot tome, odbrana temelji svoju argumentaciju na premisi da optuženi nije bio ni na kakvom položaju vlasti u logoru, osim kao obični stražar.
474. Kos je rođen 1. aprila 1963. u Lamoviti, selu udaljenom dva kilometra od Omarske. Srpske je nacionalnosti. Pohađao je srednju ugostiteljsku školu 1981. i zatim radio kao konobar do 6. maja 1992., kada je mobilisan u rezervni sastav policije u Omarskoj. Od 6. maja do 8. novembra 1992., što uključuje i vremenski period obuhvaćen u Izmijenjenoj optužnici, Kos je radio kao novoprimljeni rezervni policajac bez obuke.[766] Kosova sestra ga je opisala kao tihog i pribranog čovjeka, koji nije svadljiv, koji je uvijek spreman pomoći drugim ljudima i kojeg ne interesuje politika.[767]
3. Kosov dolazak i duljina njegovog boravka u logoru Omarska
475. Optužba tvrdi da je Kos preuzeo svoje dužnosti u logoru Omarska krajem maja 1992., kada je logor osnovan, a da je prestao obavljati te dužnosti krajem augusta 1992., kada je logor zatvoren.[768] Odbrana tvrdi da je Kos radio u logoru "otprilike dva mjeseca".[769] Prema Kvočkinom svjedočenju, tri dana nakon što je 28. maja 1992. osnovan logor, Kvočki se obratio Željko Meakić da se konsultuje u vezi sa postavljanjem Kosa na mjesto vođe smjene straže u logoru Omarska.[770] Pretresnom vijeću se čini da je Kos stupio na dužnost vrlo brzo nakon otvaranja logora. Očekivalo se da će do kraja maja stići veliki broj zatočenika te je Simo Drljača naredio da se organizuje obezbjeđenje logora. Pretresno vijeće je ranije primijetilo da su 6. augusta 1992. svi zatočenici, osim njih 175, napustili logor Omarska, iako je logor službeno zatvoren tek krajem augusta 1992. U nedostatku jasnih dokaza koji bi podržavali tvrdnje optužbe, Pretresno vijeće će prihvatiti vremenski okvir koji je iznio optuženi.
476. Pretresno vijeće nalazi da je Kosov boravak u logoru Omarska trajao od otprilike 31. maja do 6. augusta 1992.
4. Dužnosti i položaj Kosa u logoru Omarska
477. Prema navodima optužbe, Kos je bio na položaju vlasti i uticaja u logoru kao vođa smjene straže i bio je na nadređenom položaju u odnosu na stražare u svojoj smjeni.[771] Da bi potkrijepila tvrdnju da je bio vođa smjene, optužba se oslanja na iskaze zatočenika i na svjedočenje Kvočke prema kojem je Kosa na taj položaj postavio Željko Meakić. Međutim, odbrana tvrdi da Kos nije bio na položaju vlasti, da je bio novoprimljeni rezervni policajac bez obuke, bez sposobnosti da izdaje naređenja drugim stražarima ili da ih kažnjava.[772]
478. Pretresno vijeće je ranije primijetilo da je Kvočka u svom razgovoru sa Tužilaštvom izjavio da je Željko Meakić postavio Kosa na mjesto vođe smjene straže, na položaj vlasti u odnosu na ostale stražare. Prilikom svjedočenja pred Međunarodnim sudom, Kvočka je promijenio svoj iskaz ustvrdivši da u logoru nije bilo vođa smjene straže.[773] Prema njegovim riječima, Željko Meakić je naredio Kosu da pronađe ljude koji će raditi uz telefon i radio-stanicu, da bilježi da li su svi ljudi iz smjene došli na posao, da bude veza između stražara i Željka Meakića i da, u odsustvu Željka Meakića, informiše svoje nadređene o svemu šta bi oni trebali da znaju. Niti jedan svjedok nije potkrijepio Kvočkin opis Kosovih konkretnih zadataka. Kvočka je takođe svjedočio da je Kos obavljao svoje dužnosti u jednoj od tri smjene straže.[774]
479. Odbrana se oslanja na iskaze nekoliko svjedoka koji potkrepljuju Kvočkino svjedočenje. Kvočka je izjavio da Kos nije bio na nadređenom položaju u odnosu na osoblje, stražare i ostale u logoru Omarska,[775] već da je radio samo kao stražar.[776]
480. Niz svjedoka dalo je iskaze da je Kos često boravio u komandantovoj sobi, da je bio na nadređenom položaju, da je imao zadatak da daje upute stražarima i da je mogao da spriječi zlostavljanje zatočenika.
481. Na primjer, Edin Mrkalj je svjedočio da je Kos bio jedan od vođa smjene straže.[777] Kerim Mešanović je zaključio da je Kos vođa smjene straže jer mu je Željko Meakić rekao "da ne brinem, da sam sada na sigurnom" i da se, ako mu štogod zatreba, obrati Kvočki, Radiću, Kosu i Čkalji.[778] Prema iskazu svjedokinje J, Kos je često sjedio u istoj upravnoj kancelariji kao i komandant i zamjenik komandanta i, za razliku od drugih stražara, nije imao stalna stražarska mjesta već je kružio logorom. Osim toga, njemu su se stražari javljali na dužnost. Ta svjedokinja je dodatno izjavila da je u toj kancelariji uvijek bio prisutan samo po jedan vođa smjene straže.[779] Zlata Cikota, koja je imala česte kontakte sa Kosom, takođe je mislila da je Kos vođa smjene, djelomično i zbog toga jer joj je naredio da očisti nužnike.[780]
482. Drugi svjedoci su izjavili da je Kos davao upute stražarima u svojoj smjeni:
(a) Nusret Sivac je vidio kako stražari odlaze do Kosa po uputstva. On je dodao da je izgledalo kao da "Krle" koordiniše rad i daje upute stražarima. Kada bi zatočenik želio nekamo da ide, tražio bi dozvolu od stražara, a stražar bi mu rekao da mora da pita vođu smjene. Stražari bi tada razgovarali s onim ko je bio zadužen za dotičnu smjenu: Kosom, Radićem ili Čkaljom.[781]
(b) Omer Mešan je takođe mislio da je Kos vođa smjene zbog načina na koji se ponašao, dajući zadatke stražarima i slobodno se krećući logorom.[782]
(c) Kerim Mešanović je posvjedočio da je čuo kako Kos daje upute stražarima u logoru.[783]
(d) Svjedokinja J je opisala smjenu straže. Prema njenom svjedočenju, stražari koji su dolazili preuzeti smjenu stizali bi autobusom u grupi, a stražari koji su predavali smjenu obično bi odlazili istim autobusom. Ponekad se smjena odvijala ispred ulaza u upravnu zgradu, ponekad na pisti, a ponekad u prostoru za prijem stranaka u upravnoj kancelariji.[784] Vidjela je kako se stražari penju na sprat upravne zgrade i kako se potom spuštaju. Stražari su razgovarali o tome da moraju da se jave komandantu ili njegovom zamjeniku prije početka odnosno kraja smjene.[785]
(e) Sabit Murčehajić je rekao da bi inspektori uvijek zvali Krleta, koji je davao naloge stražarima.[786]
(f) Nihad Haskić je takođe pretpostavio da je Kos vođa smjene. Vidio je kako se Kos kreće logorom: prema hangaru, upravnoj zgradi, kantini i bijeloj kući, kako razgovara sa stražarima i čini se da im daje naređenja.[787]
483. Drugi svjedoci su naveli slučajeve u kojima je Kos kontrolisao stražare kako bi spriječio maltretiranje zatočenika:
(a) Svjedok AK se prisjetio jedne večeri kada je Asef Kapetanović prozvan i kada mu je rečeno da pokupi svoje stvari. Bojao se da će ga ubiti, ali je dr. Esad Sadiković rekao: "sad je Krletova smjena. Idem do njega da ga pitam." Dr. Sadiković je razgovarao neposredno sa Kosom o Kapetanoviću i rekao svjedoku AK da je "sve u redu, ostani gdje jesi".[788]
(b) Prema iskazu Šefika Zjakića, Kos je jednom drugom prilikom, dok je postrojavao zatočenike u kantini, rekao Muji Crnaliću da ne brine jer toga dana više neće biti batinanja. Nakon toga doista više nije bilo batinanja.[789]
(c) Prema svjedočenju Sabita Murčehajića, Kos je primorao nekog čovjeka da prestane pucati iz puške u brata Bajre Ćirkina.[790]
484. Jednom prilikom je Kosov pokušaj da interveniše došao prekasno. Kerim Mešanović je svjedočio da je 27. jula 1992. došao do njega Kos i pitao ga gdje se nalazi dr. Begić, koji je, kako kaže ovaj svjedok, pomogao Kosovoj majci. Kada mu je svjedok rekao da je dr. Begić tokom prethodne smjene odveden u pravcu bijele kuće, Kos je opsovao.[791]
485. Pretresno vijeće nalazi da je Kos bio na položaju vođe smjene straže u logoru Omarska. Nakon što ga je Meakić postavio za vođu smjene straže, Kos je obavljao svoje dužnosti na primjeren način, dajući upute stražarima i naloge zatočenicama koje su bile raspoređene da rade u logoru. U rijetkim je prilikama spriječio stražare da ne zlostavljaju zatočenike. Slijedom toga, nalazio se na položaju vlasti i uticaja u odnosu na stražare u svojoj smjeni.
5. Da li je Kos znao za logorske uslove i zlostavljanje tokom svog boravka u logoru
486. Pretresno vijeće je već zaključilo da niko nije mogao redovito boraviti u logoru, a da ne bude svjestan zločinačkog karaktera ovog poduhvata. Kos je radio kao vođa smjene straže u logoru gotovo cijelo vrijeme postojanja logora. Vrijeme koje je tamo proveo i položaj koji je zauzimao bi sami po sebi bili dovoljni da se sazna zločinački karakter ovog poduhvata.
487. Međutim, Pretresno vijeće upućuje na dokaze da je Kos neposrednim putem saznao za postupke i uslove u Omarskoj obilježene zlostavljanjem. Svjedokinja J je vidjela kako optuženi hoda pored leševa koji su ležali na travi u blizini bijele kuće.[792] Prema iskazima drugih svjedoka, mnoga krivična djela, uključujući pucanje iz vatrenog oružja, batinanje i pljačku imovine zatočenika, počinjena su za vrijeme Kosove smjene. Nusret Sivac je izjavio da se ubistvo Asmira Crnalića, po nadimku "Vico", desilo u Kosovoj smjeni.[793] Prema svjedočenju Kerima Mešanovića, Kos i Meakić su bili prisutni, sjedili su u lijevom uglu kantine kad je Asmir Crnalić ubijen iz vatrenog oružja.[794] Azedin Oklopčić je svjedočio da su ga tukli neki stražari u Kosovoj smjeni.[795] Svjedok AJ je čuo da Kosova smjena nije tako loša kao ostale, usprkos činjenici da ga je neki stražar tukao upravo u toj smjeni.[796] Bez obzira jesu li se krivična djela desila u prisustvu Kosa ili u njegovoj smjeni, desila su se u vrijeme kad je Kos radio u logoru.
488. Optužba nije ponudila dokaze da je Kos znao za svako krivično djelo koje se navodno desilo u logoru. Međutim, on je nesumnjivo znao da se čini široki raspon različitih krivičnih djela i da se nasilje redovito koristi za ugrožavanje i terorisanje zatočenika u logoru.
489. Pretresno vijeće nalazi da je Kos bio svjestan postupaka i uslova obilježenih zlostavljanjem koji su vladali u logoru Omarska i da je nesumnjivo bio svjestan da se djela krajnjeg fizičkog i psihičkog nasilja redovito vrše nad ne-Srbima zatvorenima u Omarskoj, kao i to da je bio svjestan konteksta diskriminacije u kojem su se zločini činili. Usprkos tome što je to znao, nastavio je da radi u logoru više od dva mjeseca, pri čemu je zadatke koji su se od njega tražili obavljao bez prigovora ili oklijevanja.
6. Kosova lična i direktna uključenost u zlostavljanja
490. Šefik Zjakić je ispričao da su jednom prilikom zatočenike na izlasku iz kantine tukli ili poštedjeli batina, ovisno o naređenju koje je Kos dao stražarima.[797] Omer Mešan je posvjedočio da je za svog boravka na pisti u nekoliko navrata primijetio kako Kos za vrijeme obroka tuče zatočenike "štapom, koji se mogao pričvrstiti na ruku, nešto nalik na kabel".[798] Svjedok AQ je takođe izjavio da je Kos oko 27. jula 1992. tukao zatočenike dok su ulazili u kantinu.[799] Kad je svjedok AQ kasnije izlazio iz kantine, jedan stražar ga je u prisustvu Kosa premlatio bičem koji je na vrhu imao kuglu sa šiljcima.[800] Prema navodima optužbe, premda Kos nije fizički učestvovao u batinanju svjedoka AQ, njegov nadređeni položaj i učešće u prvom batinanju izazvalo je daljnje zlostavljanje koje je svjedok AQ trpio na izlasku iz zgrade.[801]
491. Optužba općenito tvrdi da je optuženi kriv za krivična djela za koja se tereti u Izmijenjenoj optužnici zbog toga što je bio prisutan kao nadređeno lice i kao takav slao poruku odobravanja, i zbog toga što je propustio intervenisati da spriječi zlostavljanje od strane stražara.[802] Prema iskazu svjedokinje B, Kos je bio prisutan na pisti kada su stražari tukli novopridošle zatočenike, ali se ne bi miješao da spriječi zlostavljanje.[803] Kerim Mešanović je svjedočio da bi nove zatočenike u većini slučajeva dočekivao vođa smjene, koji bi stajao kraj stražara dok bi ovi tukli novopridošlice.[804] Svjedokinja F je izjavila da je čula da je Kos vođa smjene i vidjela da je prisutan dok tuku zatočenike.[805] Prema svjedočenju Kerima Mešanovića, Kos je bio prisutan zajedno sa Meakićem kada je Crnalića ubio stražar iz vatrenog oružja;[806] sjedili su pod nadstrešnicom u lijevom uglu kantine.[807]
492. Nasuprot tome, odbrana tvrdi da iskazi svjedoka o Kosovoj uključenosti u batinanja nisu pouzdani kada ih se posmatra u svjetlu iskaza drugih svjedoka koji su bili u poziciji da vide iste događaje, a koji nisu izjavili da je Kos ikoga udario ili da je bio prisutan za vrijeme batinanja.[808] Međutim, Pretresno vijeće nalazi da ova tvrdnja nije uvjerljiva. Premda doista postoji niz svjedoka koji su dali iskaz da nikada nisu vidjeli da Kos stvarno nekog zlostavlja ili da je prisutan nekom zlostavljanju, sasvim je moguće da u tako velikom logoru jedan zatočenik primijeti neki događaj koji drugi nisu primijetili. Pretresno vijeće je saslušalo veliki broj svjedoka koji su dali izjave o mnogo različitih događaja u logoru. Spominjanje nekog konkretnog stražara ili vođe stražara od strane svjedoka često je ovisilo o konkretnom pitanju koje je svjedoku postavljeno, odnosno o onome na što bi se optužba ili odbrana usredotočili u iskazu dotičnog svjedoka.
493. Nekoliko svjedoka je izjavilo da je Kos bio upleten u iznuđivanje novca od zatočenika u razdoblju između 23. juna i 1. jula 1992.[809] Nusret Sivac, koji je bio zatočen u garaži, dao je iskaz prema kojem se imovina zatočenika pljačkala svake noći, u što su bili upleteni stražari iz svih smjena.[810] Prema svjedočenju Sabita Murčehajića, grupa stražara je jedne noći tokom Kosove smjene prozvala Muhameda Ćehajića i pretukla ga. Svjedok je dodao da je Muhamed Ćehajić, po povratku u garažu, izjavio da je morao da preda njemačke marke stražarima koji su ga tukli kako ga ne bi ubili i da je Kos bio među stražarima koji su tražili novac.[811] Nusret Sivac je potkrijepio ovu priču u glavnim crtama. Prema njegovom iskazu, nalazio se u garaži kad je Željko Marmat u nekoliko navrata prozvao Muhameda Ćehajića. Muhamed Ćehajić je po povratku u garažu objavio zatočenicima da mora da prikupi njemačke marke i da ih preda stražarima napolju da ga ne ubiju. Nusret Sivac je vidio kako dr. Mahmuljin daje novac Muhamedu Ćehajiću, koji je potom izašao iz garaže da preda novac stražarima. Nusret Sivac je ponovno čuo udarce napolju. Kad se Muhamed Ćehajić po drugi put vratio u garažu pao je na zemlju, a u pomoć su mu priskočili zatočenici u blizini garažnih vrata.[812]
494. Odbrana prigovara pouzdanosti priče Sabita Murčehajića, budući da su o tome dala iskaz dva svjedoka, a samo je jedan od njih govorio o upletenosti Kosa. Odbrana tvrdi da se iskaz Sahiba Murčehajića, koji je rekao da je Kos bio među stražarima koji su tražili novac ispred garaže, temelji na saznanjima iz druge ruke, na onome šta mu je žrtva rekla, dok izjava Nusreta Sivca predstavlja direktan dokaz kojem se treba dati prednost pred dokazima iz druge ruke.[813] Međutim, Pretresno vijeće primjećuje da niti jedan od ta dva svjedoka nije vidio šta se desilo ispred garaže. Dok su oba svjedoka, i Nusret Sivac i Sahib Murčehajić, svjedočila o tome što su vidjela, Sahib Murčehajić je svjedočio i o onome što mu je žrtva rekla. Iskazi ta dva svjedoka se ni na koji način ne kose. Jedan svjedok je jednostavno dao više informacija od drugog u pogledu identiteta stražara koji su tražili novac od zatočenika. Ne radi se, stoga, o tome da li Pretresno vijeće radije prihvaća dokaze iz druge ruke nego direktne dokaze, već jednostavno o tome da li je iskaz Sahiba Murčehajića vjerodostojan. Pretresno vijeće nalazi tog svjedoka vjerodostojnim i prihvata njegov iskaz.
495. Prema svjedočenju Nusreta Sivca, kad su prilikom njegovog dolaska u logor Omarska zatočenici izlazili iz autobusa, stražari su ih gurnuli prema zidu. Prema njegovim riječima: "Prvo su nam naredili da skinemo vezice sa cipela i remene, i da iz džepova izvadimo sve dragocjenosti". Nusret Sivac je dalje opisao da se Kos obratio Safetu Ramadanoviću, privatnom ugostitelju koji je stajao do njega i koji je izvadio nešto novca, kojem je "šef za kog sam kasnije saznao da se zove Krle rekao: žČifute, nisi nam donio dovoljno novca. Moraćeš da nam doneseš još. Imamo mi naše metodež."[814]
496. Pretresno vijeće nalazi da dokazi pokazuju van razumne sumnje da je Kos bio direktno i lično uključen u batinanja zatočenika oko sredine jula 1992. Pretresno vijeće takođe nalazi da je Kos bio uključen u iznuđivanje novca od zatočenika i u krađu novca od zatočenika u logoru Omarska, što se u ovom kontekstu može okarakterisati kao djelo počinjeno u sklopu maltretiranja zatočenika u logoru, a time i u sklopu kampanje progona.
7. Da li je Kosovo učešće u logoru Omarska, udruženom zločinačkom poduhvatu, dovoljno značajno da povlači krivičnu odgovornost?
497. Kos je bio vođa smjene straže u logoru Omarska, udruženom zločinačkom poduhvatu, i na tom je položaju ostao gotovo cijelo vrijeme postojanja ovog logora. Kao vođa smjene straže, Kos je bio na položaju vlasti u odnosu na stražare u svojoj smjeni. Predočeni su znatni dokazi prema kojima su stražari u Kosovoj smjeni tukli zatočenike, ponekad i u njegovom prisustvu, čemu on ne samo da je propustio prigovoriti, već je ponekad u tome i učestvovao. U komandnom lancu policijskih snaga na obezbjeđenju, vođe smjene straže nalazili su se na trećem mjestu, nakon komandanta i zamjenika komandanta logora. Održavanje stražarskih mjesta i nadziranje stražara bili su ključni položaji u logoru, položaji koji su dodijeljeni samo trojici pojedinaca, od kojih je svaki bio odgovoran za stražare u jednoj od tri smjene. Položaj vođe smjene straže bio je ključan za efikasno i djelotvorno funcionisanje logora.
498. Kos je redovito sprovodio svoje odgovornosti kao vođa smjene straže. Dokazi otkrivaju da je Kos bio u poziciji da pomaže, upućuje i nadzire stražare u svojoj smjeni. Kos je takođe mogao da pomogne zatočenicima i da spriječi zlostavljanje zatočenika tokom svoje smjene. Prema iskazu nekih svjedoka, Kosova smjena bila je relativno bolja od Radićeve jer je bilo manje zlostavljanja, premda se ipak događalo dosta zlostavljanja.
499. Pretresno vijeće je zaključilo da je Kos bio sasvim svjestan zvjerskih uslova u logoru. Kosova namjera da podržava udruženi zločinački poduhvat može se izvesti iz njegovog neprekidnog i znatnog prisustva kao vođe smjene straže u logoru, kao i iz njegove lične i direktne upletenosti u krivična djela nasilja, maltretiranja i zastrašivanja počinjena nad zatočenicima.
500. Pretresno vijeće nalazi da je Kosov doprinos održavanju i funkcionisanju logora Omarska kao vođe smjene straže bio značajan. Pretresno vijeće nadalje nalazi da je svjesno i namjerno pridonio ostvarivanju udruženog zločinačkog poduhvata.
8. Krivična odgovornost Milojice Kosa
501. Kao što je rečeno, Kos se tereti prema članu 7(1) Statuta da je individualno odgovoran za učestvovanje u ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti za koje ga tereti Izmijenjena optužnica. Tereti se za "počinjenje, podsticanje ili na drugi način pomaganje i podržavanje" krivičnih djela ili za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu. Kos se dodatno ili alternativno tereti prema članu 7(3) Statuta da je odgovoran kao nadređeni za djela koja su navodno počinili podređeni, a koja je on propustio da spriječi, zaustavi ili kazni.
(a) Odgovornost nadređenog prema članu 7(3) Statuta502. Pretresno vijeće je zaključilo da je Kos vršio vlast nad stražarima u svojoj smjeni. Međutim, Pretresno vijeće nije ubijeđeno da je predočeno dovoljno dokaza koji bi pokazali da je Kos ostvarivao potrebni stepen efektivne kontrole nad onim stražarima za koje se pokazalo da su počinili konkretna krivična djela, ni da je imao jasno ovlaštenje da spriječi ili kazni krivična djela koja su počinili njegovi podređeni u logoru. Pretresno vijeće drži da Kos ne podliježe odgovornosti nadređenog prema članu 7(3) Statuta.
(b) Individualna odgovornost Kosa prema članu 7(1) za krivična djela dokazana na suđenju503. Pretresno vijeće je u pogledu Kosa već zaključilo sljedeće:
(a) da je bio svjestan postupaka i uslova obilježenih zlostavljanjem koje su trpjeli ne-Srbi zatočeni u zatvoreničkom logoru Omarska;
(b) da je nastavio da radi u logoru mnogo duže od dva mjeseca;
(c) da su krivična djela za koja se Kos tereti u Izmijenjenoj optužnici počinjena u Omarskoj u vrijeme dok je radio u logoru;[815]
(d) da je njegovo učešće kao vođe smjene straže bilo ključno za efikasno i djelotvorno funkcionisanje logora, i da je njegovo učešće bilo značajno, što ga čini odgovornim kao učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu logora Omarska;
(e) da podliježe individualnoj odgovornosti za batinanje i maltretiranje zatočenika u logoru kroz svoje aktivno učešće ili prešutno odobravanje krivičnih djela počinjenih u njegovom prisustvu ili od strane stražara u njegovoj smjeni; i
(f) da je bio svjestan da krivična djela koja su počinjena nad ne-Srbima zatočenima u logoru imaju karakter progona i da je, na temelju svog svjesnog i značajnog učešća u sistemu progona koji je vladao logorom Omarska, imao namjeru da vrši diskriminaciju nad ne-Srbima zatočenima u logoru.
504. Zbog činjenice da je Kos kao vođa smjene straže imao ključnu ulogu u funkcionisanju logora, da je ostao u logoru tokom gotovo cijelog njegovog postojanja i da je lično iskorištavao osjetljiv položaj zatočenika u logoru, Pretresno vijeće nalazi da je Kos saizvršilac zločina počinjenih u logoru Omarska. Ukratko, Pretresno vijeće nalazi da je Kos kriv kao saizvršilac sljedećih zločina počinjenih u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata: progon (tačka 1)[816] prema članu 5 Statuta, ubistvo (tačka 5) i mučenje (tačka 9) prema članu 3 Statuta.
505. Pretresno vijeće će sada razmotriti da li je optuženi Mlađo Radić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i, u potvrdnom slučaju, da li je njegovo učešće bilo dovoljno značajno da povlači odgovornost, te da li njegova djela ili propusti povlače krivičnu odgovornost za "počinjenje, podsticanje, ili pomaganje i podržavanje" krivičnih djela za koja se tereti u Izmijenjenoj optužnici.
506. Radić se tereti u tačkama 1-3, 4-5 i 8-10 Izmijenjene optužnice da je individualno odgovoran prema članu 7(1) Statuta kao učesnik u progonu,[817] ubijanju, mučenju, nehumanim djelima, okrutnom postupanju i povredama ličnog dostojanstva, kao kršenjima člana 3 (zakoni i običaji ratovanja) i 5 (zločini protiv čovječnosti) Statuta. On se dodatno ili alternativno tereti da je odgovoran kao nadređeni prema članu 7(3) Statuta za krivična djela koja su počinili podređeni.
507. Radić se dodatno tereti u tačkama 14-17 Izmijenjene optužnice za silovanje, mučenje i povrede ličnog dostojanstva prema članu 7(1) Statuta.
508. Optužba tvrdi da je Radić, kao vođa smjene straže, vršio značajnu vlast nad stražarima u svojoj smjeni u logoru Omarska i, nadalje, da je fizički i direktno učestvovao u zločinima, naročito silovanju i drugim oblicima seksualnog nasilja. Odbrana tvrdi da optuženi nije direktno učestvovao ni u jednom krivičnom djelu i da nije bio na položaju vlasti u logoru osim kao obični stražar. Shodno tome, on tvrdi da nije bio odgovoran za zatočavanje ni za uslove u kojima su osobe bile zatočene u logoru Omarska u vrijeme kada je bio prisutan u logoru i da nije bio lično uključen ni u kakvo maltretiranje koje se tamo eventualno odvijalo.
509. Optuženi Mlađo Radić, po nadimku Krkan, rođen je 15. maja 1952. u selu Lamovita, opština Prijedor, u Bosni i Hercegovini. Oženjen je i ima troje djece. Od 1972. pa do početka sukoba, radio je kao policajac u opštini Prijedor, raspoređen u mjesnu policijsku stanicu u Ljubiji. Prema njegovom svjedočenju, kao policajac obično je bio u patroli i kontrolisao saobraćaj, vršio provjere zbog pijanih vozača i radio na obezbjeđenju škola i banaka.
510. Željko Meakić je 1992. godine bio Radiću komandir u stanici policije Omarska.[818] Njegova supruga Bosiljka radila je u kantini rudarskog kompleksa Omarska, gdje je nastavila da radi i nakon početka sukoba. Radić je svjedočio da je imao mnogo prijatelja Muslimana i da ni on ni njegova porodica nisu bili neprijateljski raspoloženi prema Muslimanima ni Hrvatima.[819]
3. Radićev dolazak i duljina njegovog boravka u logoru Omarska
511. Radić je svjedočio da je stigao u Omarsku između 27. i 29. maja 1992.[820] Rekao je Pretresnom vijeću da nije propustio nijednu smjenu i da je otišao u augustu 1992., kad je logor zatvoren.[821]
512. Pretresno vijeće nalazi da je Radić preuzeo svoje dužnosti u logoru Omarska oko 28. maja 1992. i da je tamo ostao do kraja augusta 1992.
4. Radićeve dužnosti i položaj u logoru
513. Radić je rekao da su on, Kvočka i Željko Meakić bili jedini aktivni policajci iz Staničnog odjeljenja policije Omarska koji su radili u logoru.[822] Prema Radićevim riječima, kada je on stigao u Omarsku, Željko Meakić mu je rekao da je njegova dužnost da brine za obezbjeđenje i da spriječi bjekstvo zatočenika.[823] U početku je Radić bio na stražarskom mjestu ispred garaže sve dok mu Željko Meakić nije rekao da radi u kancelariji dežurnog na prvom spratu upravne zgrade. Tamo je upravljao radio-vezom i telefonom s lokalnom linijom. Ponekad bi držao stražu na kružnom staklenom prozoru na stepeništu upravne zgrade koji gleda na pistu.[824]
514. Prema svjedočenju Kerima Mešanovića, Radić je bio vođa smjene. Prema njegovim riječima, jedan od trojice vođa smjene, Radić, Kos ili Čkalja, uvijek bi bio prisutan kada bi dolazili novi zatočenici.[825] Ako bi novi zatočenici došli u Radićevoj smjeni, on bi zapisivao njihove lične podatke i registrovao ih.[826] Vođe smjene bi prisustvovali smjeni straže. Svaki put kad bi nova grupa stražara došla preuzeti smjenu, javili bi se vođi smjene.[827] Radić je često viđan u kancelariji upravne zgrade kako daje zaduženja stražarima.[828] Tamo je sa njim često bio Kvočka.[829]
515. Dok su stražari imali stalna stražarska mjesta, vođe smjene su se slobodno kretali uokolo.[830] Radić je nesmetano hodao logorom, naoružan automatskim oružjem.[831] On je takođe nadzirao zatočenike dok su iz svojih prostorija odlazili da jedu.[832]
516. Svjedok AN je zaključio da je Radić vođa smjene jer bi, po dolasku novih stražara autobusima, odlazio u upravnu zgradu i obraćao im se kao nadređeni.[833]
517. Pretresno vijeće nalazi da je Radić bio jedan od vođa smjene straže u logoru Omarska.
518. Kao vođa smjene straže, Radić je bio na položaju vlasti u odnosu na stražare. Svjedokinja B je smatrala da je Radić važna osoba u logoru, ne samo zato što je bio policajac, već i zbog toga što su ga stražari slušali.[834] Svjedokinja B je nadalje izjavila kako je mislila da Radić ima ovlaštenje da kontroliše ponašanje stražara u svojoj smjeni.[835] Prema svjedočenju Omera Mešana, Radić je bio u nadređenom položaju u odnosu na stražare i on bi ih raspoređivao po logoru pokazujući im kamo da idu.[836] Nedžija Fazlić je svjedočila da ju je Radić registrovao kad je stigla u logor i da ju je informisao o svom položaju u logoru, uvjeravajući je da je on, kao vođa smjene, najvažnija osoba koja je to veče prisutna u logoru.[837]
519. Kako sam tvrdi, Radić nije imao ovlaštenje da izdaje naređenja i jedini razlog zbog kojeg su zatočenici govorili o "Krkanovoj smjeni" jeste taj što su ga ljudi poznavali iz vremena prije sukoba.[838]
520. Nekoliko svjedoka je dalo iskaz prema kojem je Radić intervenisao da bi spriječio ili zaustavio stražare da ih ne tuku. Prema svjedočenju Hase Ičića, kad je njegova grupa stigla u Omarsku, odveli su ih u bijelu kuću, prisilili da legnu na pod i ispruže tri prsta u srpski pozdrav, nakon čega su ih stražari tukli. Ušao je Radić i prekinuo maltretiranje rekavši da zatočenike treba voditi na ispitivanje.[839] Pretresno vijeće primjećuje da prekidanje zlostavljanja radi sprovođenja zatočenika do mjesta gdje će ih ispitivati ne predstavlja intervenciju u namjeri da se spriječi krivično djelo. Prema iskazu svjedokinje AT, jedan muškarac u maskirnoj uniformi koji je radio u Radićevoj smjeni ju je u nekoliko navrata uznemiravao, a čim se požalila Radiću, zlostavljanje je prestalo.[840] Nekoliko svjedoka je smatralo da je Radić mogao da interveniše da zaustavi batinanje i da su od njega, kao vođe smjene, očekivali da ih zaštiti od drugih stražara.[841]
521. Svjedok Y, koji je bio zatočen u Omarskoj trideset i dva dana, izjavio je da je zamolio Radića da ga zaštiti. Ovom svjedoku i ostatku grupe zatočenika koji su stigli iz sela Ljubije rečeno je da se poredaju uz vrata "hangara" kako bi mogli da daju svoje lične podatke. Nakon toga stražari nisu ni jednog od njih izveli iz hangara da ga tuku. Stoga je svjedok zaključio da je Radić bio na određenom položaju vlasti i da je mogao da obezbijedi bolji tretman za neke zatočenike.[842]
522. Taj su iskaz potkrijepili svjedoci iz Ljubije.[843] Nekoliko bivših zatočenika iz ovog sela svjedočilo je da ih je Radić premjestio u istu prostoriju kako bi mogli da budu zajedno i na sigurnom.[844] Prema iskazu svjedoka DC6, Radić je nakon dolaska ovog svjedoka u logor Omarska intervenisao kako bi ga zajedno s dvojicom drugih zatočenika poslali natrag u Ljubiju. Ukrcali su ih natrag u kombi i odvezli iz logora.[845] Svjedok DC7, takođe iz Ljubije, kaže da je bio zatočen u bijeloj kući, a znalo se da oni koji su smješteni u bijelu kuću imaju male šanse da prežive. Svjedok je zamolio Radića da ga premjesti do njegovog sina koji se nalazio na pisti i Radić mu je ispunio želju.[846]
523. Pretresno vijeće ima u vidu činjenicu da je Radić, prije nego što je preuzeo svoje dužnosti u logoru Omarska, gotovo 20 godina živio i radio kao policajac u Ljubiji i smatra sasvim vjerovatnim da bi Radić pružio zaštitu upravo tim civilima u logoru Omarska.
524. Svjedok DC5 je rekao Pretresnom vijeću da su jednom prilikom grupi zatočenika koja se nakon jela vraćala u svoje prostorije stražari naredili da se poredaju i zatim ih prisilili da čučnu, sa nogama priljubljenim uz tijelo i sa glavom između koljena. Stražari su počeli da ih neselektivno tuku po leđima. U jednom času je jedan od stražara rekao: "Dosta, prestanimo. Dolazi Krkan", i batinanje je prestalo.[847] Prema iskazu svjedoka DC3, drugom prilikom su četvorica vojnih policajaca ušla u prostoriju u kojoj je bio zatočen. Budući da nije pognuo glavu, odveli su ga u hodnik i počeli da tuku. Naišao je Radić i pitao policajce ko im je dao dopuštenje da tamo uđu. Prekinuo je batinanje i poslao žrtvu natrag u sobu.[848]
525. Radić je tokom svjedočenja rekao Pretresnom vijeću da nije imao kontrolu nad uslovima u logoru ni nad surovim postupanjem sa zatočenicima.[849] Izjavio je, nadalje, da nije imao nikakvu vlast nad drugim stražarima i da se ustvari bojao za vlastitu bezbjednost tokom boravka u Omarskoj.[850]
526. Pretresno vijeće nalazi da je Radić imao značajnu vlast nad stražarima u svojoj smjeni u logoru i da je koristio tu vlast za selektivno sprečavanje krivičnih djela, ignorišući veliku većinu zločina počinjenih tokom njegove smjene.
5. Krivična djela koja su počinili stražari u Radićevoj smjeni
527. Pretresno vijeće je saslušalo opsežne dokaze da su stražari u Radićevoj smjeni počinili teška krivična djela nad zatočenicima.[851] Krkanova smjena bila je prilično zloglasna u logoru.[852] Emir Striković je rekao Pretresnom vijeću da su se Radićeve smjene bojali više od drugih zbog toga što su stražari u toj smjeni bili osobito surovi. Upravo je tokom te smjene počinjeno najgore maltretiranje i prozvano najviše ljudi koji se više nikada nisu vratili.[853]
528. Hase Ičić je rekao Pretresnom vijeću da ih je već prvog dana boravka u logoru Omarska žena po imenu Hajra upozorila da paze kako se ponašaju jer je najgora grupa stražara, predvođena Radićem, momentalno na dužnosti.[854] Azedin Oklopčić je takođe svjedočio da je Radićeva smjena bila najgora i da tokom te smjene zatočenici nisu tražili da idu u nužnik jer su se bojali batina.[855] Stražari u Radićevoj smjeni tukli su zatočenike na odlasku i na dolasku iz kantine.[856]
529. Prema svjedočenju nekoliko bivših zatočenika, Krkan bi zatočenike koji su stigli u logor Omarska prozivao dok bi silazili iz autobusa. Kasnije bi ih natjerali da trče od autobusa do bijele kuće između dva reda policajaca i vojnika koji bi ih udarali raznim predmetima.[857]
530. Svjedokinja J je rekla Pretresnom vijeću da je upravo za vrijeme Radićeve smjene Žigić prozvao zatočenika po imenu Asef Kapetanović i odveo ga na batinanje u bijelu kuću.[858] Ermin Striković je svjedočio da je izveden Silvije Sarić koji je, kad se vratio, bio toliko premlaćen da je jedva mogao da hoda.[859] Prema svjedočenju Ermina Strikovića, Emir Karabašić je bio dvaput prozvan, a kad se vratio, leđa su mu bila pokrivena modricama i, premda se radi o snažnom čovjeku, na kraju se srušio uslijed batina.[860] Sve se to desilo za vrijeme Radićeve smjene.
531. Prema iskazu svjedoka Y, u Radićevoj smjeni je bio stražar zvan "Karate Kid", koji je stekao taj nadimak zbog posebno surovog premlaćivanja zatočenika.[861] Jednom prilikom je "Karate Kid" rekao jednom zatočeniku da prođe prostorijom i prikupi novac od ostalih zatočenika i da će, u slučaju da ne bude dovoljno novca, jednog po jednog izvoditi napolje i tući. Nije prikupljeno dovoljno novca i "Karate Kid" je svjedoka Y udario u srce, zatim ga odveo u neku sobicu gdje su ga on i još trojica stražara tukli dvadesetak minuta.[862] Prema daljnjem iskazu svjedoka Y, drugom prilikom su stražari u Radićevoj smjeni, uključujući "Karate Kida", odveli zatočenika po imenu Gavranović /ime nepoznato/ iz sobe za ispitivanje u bijelu kuću. Svjedok kaže da je gledao stražare kako udaraju više puta Gavranovićevom /ime nepoznato/ glavom u dovratak. Gavranović /ime nepoznato/ je uslijed toga preminuo.[863]
532. Prema svjedočenju Mirsada Ališića, kad je stigao u logor Omarska, autobusi su se zaustavili između "hangara" i upravne zgrade, a zatočenicima je rečeno da izađu iz autobusa držeći ruke na zatiljku. Prvih šest zatočenika koji su izašli iz autobusa odmah je ubijeno rafalnom paljbom koju je otvorio stražar po imenu Predojević. To se desilo za vrijeme Radićeve smjene.[864]
533. Mirsad Ališić je takođe svjedočio da ga je 4. juna 1992. pretuklo nekoliko stražara u Radićevoj smjeni. Dok se nalazio na pisti, Mirsad Ališić je, kao i drugi zatočenici, stajao oslonjen sa tri prsta na zid upravne zgrade kada su naišli stražari Predojević i Paspalj. Mirsad Ališić je molio Predojevića da ne napravi invalida od njega, a Predojević mu je rekao da će ga ubiti. Zatim je odveden na prvi sprat upravne zgrade gdje su čekali drugi stražari sa posebnim bičevima na kojima su bile pričvršćene željezne kuglice. Predojević se okrenuo ostalim stražarima i rekao: "Pogledajte ovo pseto" i "Ubijte ga". Zatim su svi počeli da ga udaraju tim bičevima. Mirsad Ališić je rekao Pretresnom vijeću da se Radić nalazio u kancelariji u blizini i da, usprkos tome što je svjedok vrištao u agoniji uslijed nesnosne boli, Radić nije intervenisao da zaustavi batinanje.[865]
534. Prema njegovom daljnjem svjedočenju, Mirsad Ališić je jednom prilikom vidio kako Predojević, Popović i Paspalj, koji su svi bili u Radićevoj smjeni, tuku jednog drugog zatočenika, Jasmina Hrnića, kojeg je poznavao i prije rata.[866] Drugom su prilikom Paspalj i Popović naredili zatočeniku po imenu Bajram Zgog da prikupi novac od ostalih zatočenika u Mujinoj sobi. Nakon što je Bajram Zgog prikupio novac, Paspalj mu je rekao da to nije dovoljno i počeo da ga tuče gumenom palicom. Prema izjavi Mirsada Alića, Bajram Zgog je pokušao da prereže vlastiti grkljan komadićem stakla da bi si prekratio patnje, ali ga je neki drugi zatočenik spriječio. Kada su se Paspalj i Popović vratili, ponovo su teško pretukli Bajrama. Otprilike 200 zatočenika koji su se nalazili u Mujinoj sobi naknadno su premješteni u prizemlje hangara, da bi potom bili vraćeni u Mujinu sobu. Svjedok više nikada nije vidio Bajrama Zgoga.[867]
535. Hase Ičić je posvjedočio da ga je, onog dana kad je stigao u logor Omarska, Radić pozvao na hodnik da ga odvede na ispitivanje i zatim ga gurnuo u sobu u kojoj se vršilo isljeđivanje. Tamo je vidio ljude koji nisu radili u logoru, kao što su Dule Tadić i Dušan Knežević, kao i još jednog stražara kojeg su svi zvali Babić. Nakon što su mu rekli da ih mora pozdraviti srpskim pozdravom, udarili su ga, stavili mu omču oko vrata i čvrsto je stegnuli nastavljajući da ga udaraju. Slijedi njegovo svjedočenje:
Ovdje su mi slomili rebra. Od udaraca mi je koža popucala na leđima. Krvario sam i imao posjekotine. Imao sam rane tamo, kasnije su to postale kraste. Posvuda su me tukli osim po glavi... imali su bejzbol-palicu. Imali su i bič napravljen od kabela sa željeznim kuglicama. Imali su i neke željezne šipke.[868]
536. Azedin Oklopčić je posvjedočio da su stražari u Radićevoj smjeni pretukli jednog drugog zatočenika, Safeta Ramadanovića, odmah po njegovom dolasku u logor Omarska i zatim ponovno sedmicu dana kasnije, dok je čekao da ga ispitaju. Kasnije je odveden u upravnu zgradu na ispitivanje, gdje su ga ponovo tukli.[869] Dva zatočenika su morala da ga odnesu natrag na pistu, gdje su ga stražari ponovo tukli.[870] Safet Ramadanović je preminuo od posljedica batinanja. Azedin Oklopčić je takođe posvjedočio da je vidio tijelo ovog zatočenika kako leži napolju na travi nekoliko sati prije nego što je došao njegov zet i odnio tijelo iz logora.[871] Svjedok AN je takođe saznao od jednog drugog zatočenika da je tijelo odneseno.[872]
537. Azedin Oklopčić je opisao i kako su stražari u Radićevoj smjeni nasmrt pretukli Rizu Hadžalića na pisti.[873] Abdulah Brkić se tog dana takođe nalazio na pisti i prepoznao je da su stražari koji su bili odgovorni za to batinanje pripadali Radićevoj smjeni.[874]
538. Pretresno vijeće je dobilo značajan broj vjerodostojnih i dosljednih dokaza da su stražari u Radićevoj smjeni počinili veliki broj zločina. Pretresno vijeće smatra očitim da su ti stražari počinili široki raspon radnji zlostavljanja i maltretiranja zatočenika, uključujući ubistvo i mučenje, i da Radić, kao njihov vođa smjene, nije nikada iskoristio svoju vlast da spriječi stražare da ne čine takve zločine. Štaviše, njegov propust da interveniše uputio je stražarima jasnu poruku odobravanja njihovog ponašanja. Zbog svog položaja vlasti u odnosu na stražare, on je svojim neintervenisanjem odobravao, ohrabrivao i pridonosio da se kontinuirano čine zločini.
6. Da li je Radić znao za logorske uslove i zlostavljanje tokom svog boravka u logoru
539. Cijelo vrijeme svog svjedočenja pred Međunarodnim sudom, Radić je govorio Pretresnom vijeću da nikada nije vidio znakove maltretiranja ni na jednom zatočeniku i da nije vidio da ih tuku.[875] Sasvim neovisno o znatnom broju iskaza svjedoka koje je Pretresno vijeće saslušalo o okolnostima njegovog ličnog učešća u zlostavljanjima zatočenika, Pretresno vijeće nalazi njegovu izjavu posve nevjerovatnom s obzirom na činjenicu da je sa svog mjesta u kružnom prozoru Radić mogao da vidi pistu, hangar, bijelu kuću i zatočenike na ulasku i izlasku iz kantine. Štaviše, za razliku od običnih stražara, Radić je mogao slobodno da se kreće logorom, a kad je bio u sobi za dežurstva često je sjedio blizu mjesta gdje su se odvijala ispitivanja. Pretresno vijeće je saslušalo svjedočenja brojnih svjedoka optužbe i odbrane koji su opisali grozne uslove u kojima su se nalazili zatočenici, kao i vrisku i jauke koji su dopirali iz soba za ispitivanje.
540. Niz svjedoka dalo je iskaze o zlostavljanjima koja su počinjena u logoru. Sifeta Sušić je svjedočila da su se prostorije u kojima su noću boravile žene danju koristile za ispitivanje. Ona je iz kantine u prizemlju jasno čula krikove i stenjanje koje je dopiralo iz tih prostorija.[876] Azedin Oklopčić je svjedočio da su se tokom noći mogli čuti stravični krici sa gotovo svih lokacija u logoru, premda većinom iz hangara, kantine i piste.[877]
541. Ermin Striković je svjedočio da je vidio Radića kako redovito hoda uokolo, razgovara sa stražarima i gleda šta se događa. Jednom prilikom, dok je bio na pisti, vidio je kako Radić ulazi u bijelu kuću.[878] Radić je takođe nadzirao odlazak zatočenika na jelo.[879] Omer Mešan je ispričao da su jednom prilikom, u vrijeme kad se dijelila hrana, svi zatočenici stali u red na ulazu u kantinu i tada su ih životinjski pretukli. Jedna grupa stražara je stala u red na ulazu i u hodniku unutar zgrade i žestoko tukla zatočenike na odlasku i na povratku sa ručka. Svjedoci se sjećaju da su tom prilikom vidjeli Radića u ostakljenom prostoru na stepeništu u upravnoj zgradi.[880]
542. Hase Ičić je svjedočio da je otprilike u julu 1992. prebačen iz Keraterma u Omarsku i da je tom prilikom Radić ušao u autobus po spisak svih prebačenih lica. Te iste noći, Radić je prozvao imena ljudi sa tog spiska i rekao im da idu u prostoriju iznad kantine u kojoj su se vršila ispitivanja i batinanja. Premda ovaj svjedok nije nikada vidio Radića kako tuče zatočenike, Radić je sâm gurnuo svjedoka u sobu za ispitivanje i zatim nakon batinanja odveo zatočenike natrag na njihova mjesta.[881] Ovaj svjedok je dalje izjavio da je Radić bio prisutan i u drugim prilikama kada su zatočenike odvodili na ispitivanje u bijelu kuću. Prema riječima ovog svjedoka, stigla bi grupa "mučitelja" koje je predvodio Radić.[882] Drugi svjedoci su izjavili da su vođe smjene, uključujući Radića i Kosa, obično bile prisutne kada su stražari tukli novopridošle u logor.[883]
543. Radić je nijekao da je ikada čuo paljbu iz vatrenog oružja u logoru. Premda se bijela kuća jasno vidjela iz kružnog staklenog prozora u kojem je stajao i premda je mogao da čuje svaki pucanj iz puške ispaljen u logoru, on tvrdi da nikada nije vidio ni čuo da ubijaju zatočenike, niti je vidio leševe u krugu logora.[884] Radić niječe da je čuo bilo kakvu buku iz soba za ispitivanje, osim zvukova nečega što mu se činilo kao namještaj kako pada.[885] Međutim, prema iskazu svjedoka DD/10, koji je radio u istoj sobi za dežurstva kao i Radić, jasno su se mogli čuti svi zvukovi zlostavljanja koji su dopirali iz susjedne sobe.[886]
544. Ukratko, Pretresno vijeće u potpunosti i odlučno odbija da prihvati Radićevu tvrdnju da nije vidio, čuo ni primijetio dokaze o zlostavljanjima počinjenima u logoru Omarska tokom tri mjeseca koliko je tamo radio.
545. Pretresno vijeće nalazi da su se, budući da je bio u svojstvu vođe smjene straže, Radiću svakodnevno naočigled dešavala ubijanja, mučenja i druga zlostavljanja ne-Srba zatočenih u logoru Omarska. On je znao da se u logoru redovito čine djela krajnjeg fizičkog i psihičkog nasilja u svrhu diskriminacije. Radić je direktno odgovoran za niz tih zlostavljanja.
7. Radićeva lična uključenost u seksualno nasilje
546. Pretresno vijeće je saslušalo uvjerljive dokaze da je Radić bio lično uključen u seksualno maltretiranje, ponižavanje i nasilje nad ženama u logoru Omarska. Prozivao bi određene žene iz prostorija u kojima su bile zatočene, a kad bi se vratile, ostalim bi ženama bilo jasno da im se desilo nešto strašno. Obično ne bi razgovarale s ostalim ženama niti gledale u njih.[887]
547. Svjedokinja F je svjedočila da ju je Radić odveo u jednu od prostorija (koju su nazivali "policijskom sobom"). Tamo je Radić rekao svjedokinji F da bi mogao da joj pomogne ako pristane da spava sa njim i da bi jedne noći kad je on na dužnosti trebala da izađe iz sobe u kojoj je zatočena. Zatim je dodirivao "ženske dijelove" njenog tijela.[888] Prema svjedočenju Sifete Sušić, jednom prilikom kad je Radić doručkovao sa stražarima, a ona čistila stol, Radić ju je zgrabio, posjeo na svoja koljena i rekao: "Bolje da te ja silujem, nego neko drugi". Otrčala je prestravljena.[889] Zlata Cikota je svjedočila da joj je jutro nakon njenog dolaska u logor rečeno da ode do Radića i da ponese ličnu kartu. Kad je ušla u kancelariju u kojoj je bio Radić, on je zapisao njene lične podatke i zatim je zgrabio za grudi. Bila je šokirana i rekla mu da je ona stara žena, ali je Radić odgovorio: "Neka, dobra si takva kakva si". Zlata Cikota je uspjela da napusti sobu kad je ušla neka druga osoba.[890] Nedžija Fazlić je svjedočila da ju je Radić jednom pozvao u svoju kancelariju nakon što je čuo da je Lugar, stražar, pokušao da polno opšti sa njom. Radić joj je predložio da sâm polno opšti sa njom, a u zamjenu za to bi joj omogućio da se sastane sa svojim suprugom koji je takođe bio zatočen u logoru.[891] Nedžija Fazlić nije pomenuta u tačkama Izmijenjene optužnice u kojima se tereti Radić, niti u pripadajućim Prilozima. Pretresno vijeće smatra da ovo svjedočenje može da pomogne u utvrđivanju dosljednog načina ponašanja u skladu sa pravilom 93.
548. Radić je teško zloupotrebio svoj položaj iskoristivši ranjivost zatočenika. Jednom je prilikom pozvao zatočenicu J u svoju kancelariju i rekao joj da bi mogao da joj pomogne ako pristane na polni odnos sa njim.[892] Kasnije je pokušao da je siluje. Prema iskazu svjedokinje J, nakon što je obavila svoje dužnosti u kantini, Radić ju je pozvao u svoju kancelariju. Gurnuo ju je uza zid i počeo da je dodiruje. Prema riječima svjedokinje J, premda ga je preklinjala i govorila mu da ima menstruaciju, Radić je izvadio penis, pokušao da penetrira i zatim ejakulirao po njoj.
...Gurnuo me je uza zid i počeo da me dira po grudima i po stražnjici... Preklinjala sam ga da me pusti, da me ne dira, ali bio je vrlo grub. Toliko me je pritiskao da nisam mogla da dođem do daha.[893]
549. Odbrana osporava vjerodostojnost ovog iskaza,[894] navodeći da je opis ovog silovanja identičan drugom silovanju koje je svjedokinja J opisala i u koje je upleten čovjek zvan "Kapitan".[895] Međutim, Pretresno vijeće smatra iskaz i svjedokinju vjerodostojnim i nalazi da su se oba pomenuta incidenta desila.
550. Još tri bivše zatočenice, svjedokinje K, AT i A, svjedočile su da ih je Radić seksualno napastvovao:
551. Svjedokinja K je izjavila da je jednom prilikom Vinka Anđić, jedna od čistačica u logoru, došla po nju i rekla da je treba Radić. Radić ju je ranije već pokušao prisiliti da polno opšti sa njim, rekavši joj da joj djeca neće biti ubijena ako pristane na polni odnos sa njim.[896] Odvedena je na sprat u sobu za sastanke u kojoj ju je čekao Radić. Svjedokinja K je opazila madrac od spužve na podu[897], a izjavila je sljedeće: "Rekao mi je da se mojoj djeci neće ništa desiti... Onda me je napao, napastvovao i silovao."[898] Prema njenim riječima, nakon što je Radić otišao, zadržala se nakratko u sobi pokušavajući da zaustavi krvarenje, koje nije bilo samo posljedica menstruacije već i nasilne vaginalne penetracije.[899]
552. Odbrana je osporavala vjerodostojnost svjedokinje K, jer je ta svjedokinja priznala na unakrsnom ispitivanju da novinarki koja ju je intervjuirala u Zagrebu 1993. godine nije pomenula da ju je Radić silovao, dok je u izjavi koju je 1995. dala Tužilaštvu opisala taj događaj.[900] Nadalje, odbrana je istakla da postoje kontradikcije između izjave iz 1995. i iskaza svjedokinje K pred Pretresnim vijećem u pogledu doba dana kada je do silovanja došlo. Međutim, Pretresno vijeće smatra irelevantnom činjenicu da svjedokinja K nije 1993. godine novinarki pomenula silovanje, osobito s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu seksualnog karaktera i vrlo intimne prirode. Ovaj propust ne umanjuje vjerodostojnost njenog svjedočenja. Osim toga, nepodudarnost koja eventualno postoji između njena dva iskaza u pogledu doba dana kada se silovanje desilo nije od ključne važnosti za vjerodostojnost tog svjedočenja.
553. Svjedokinja odbrane Vinka Anđić[901] tvrdi da je Radić nije nikada zamolio da dovede svjedokinju K ni bilo koju drugu ženu u sobu za sastanke.[902] Prema riječima Vinke Anđić, Radić je bio fin čovjek koji je korektno postupao sa ženama.[903] Iskaz Vinke Anđić se direktno kosi sa svjedočenjima brojnih svjedoka o seksualnom napastvovanju i maltretiranju. Pretresno vijeće odbacuje iskaz Vinke Anđić kao takav i prihvaća iskaz svjedokinje K.
554. Prema iskazu svjedokinje AT, Radić ju je prozvao iz njene sobe u nekoliko navrata tokom 23 dana koja je provela u logoru Omarska. I nju su, kao i druge žene, odveli u sobu na kraju hodnika u kojoj je na podu ležao madrac od spužve. Svjedokinja je opisala kako joj je jednom takvom prilikom Radić rekao da skine odjeću i prisilio je na polni odnos sa njim.[904] Naglasila je: "Branila sam se i pitala zašto to radi. Ali sam morala, pod njegovim pritiskom, da skinem odjeću i da legnem na spu&